HRVATSKO PRAVO

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

18. travanj 2007.

U SPOMEN JASENOVAČKIM ŽRTVAMA I MUČENICIMA HOLOKAUSTA !

Povodom ovogodišnjeg Dana sjećanja na Holokaust, delegacija Hrvatske stranke prava 1861. sa predsjednikom Dobroslavom Paragom posjetila je 17. travnja 2007. spomen područje i memorijalno-obrazovni centar i muzej Jasenovac, i kod simbola jasenovačkih žrtava i mučenika holokausta – kamenog kompleksa spomenika-cvijeta položila vijenac i zapalila svijeće, u znak sjećanja na svaku žrtvu koja je stradala u koncentracijskom logoru “Jasenovac” kraj istoimenog mjesta, bez obzira na nacionalnost, vjeru i ideologiju.

Nema sumnje niti dvojbe da je bivši koncentracijski logor „Jasenovac“ kraj istoimenog hrvatskog mjesta na Savi mjesto strašnog stradanja ljudi koji su tamo od ustaškog režima poglavnika Ante Pavelića upućeni po nekakvoj izmišljenoj kazni, po nekakvim odredbama o rasnim propisima, koji su bili protiv Boga i čovjeka. Ljudi su tamo upućeni zbog toga što su bili Židovi, Hrvati, Romi, Srbi, ili neke druge nacionalnosti i etničkog podrijetla, katolici, pravoslavci, židovi ili neke druge vjere, koji su bili komunisti, anitifašisti, demokrati, liberali i masoni, čak su tamo stradali i disidenti ustaškog režima, te nekoliko slovenskih svećenika Rimokatoličke crkve. Od poznatih logoraša u “Jasenovcu” su bili Vladko Maček, čelnik Hrvatske seljačke stranke, Andrija Hebrang, čelnik Komunističke partije Hrvatske, koji su preživjeli. V. Maček je nakon “Jasenovca” interniran na svom privatnom imanju, dok je A. Hebrang razmijenjen, zajedno sa svojom budućom suprugom, Židovkom Olgom Kohn, koja je tako izbjegla strašni holokaust (genocid odnosno ubojstvo židovskog naroda), ali i bivši šef obavještajne služne Nezavisne Države Hrvatske, Vlado Singer, ubijen je u jasenovačkom logoru, a da ne govorimo o desetcima tisuća javnosti nepoznatih ljudi koji su stradali na tome mjestu gdje je, nema sumnje, carevao sotona. U “Jasenovcu” su od strane ustaškog režima ubijeni i pravaši, vjerni slijednici demokratske politike Oca domovine Ante Starčevića i njegova nasljednika dr. Josipa Franka, tako da se i na stradanju pravaša židovskoga podrijetla vidi sotonsko djelo s obzirom da se poglavnik i diktator NDH A. Pavelić pozivao na nauk Oca domovine, nauk koji je poglavnik Pavelić samovoljno izokrenuo i izopaćio, jer dr. Ante Starčević nikada ljude nije dijelio po krvnim zrncima. Maks Luburić održao je jasenovačkim logorašima židovske vjere, narodnosti i etničkoga podrijetla 7. listopada 1941. cinički govor sljedećega sadržaja: “U prošlosti su Hrvati dobro živjeli sa Židovima, i Hrvati nisu zaboravili dr. Franka; nije volja ustaša i Zagreba da sa sa Židovima zlo postupa.” To je, dakako bio samo sramotan i kukavički izgovor Pavelićeva predstavnika i dželata odnosno krvnika. Poglavnik Ante Pavelić, ne samo da je 1945. izvršio samoubojstvo Nezavisne Države Hrvatske, nego je 1941. izdao hrvatski politički narod time što je ubio židovski narod i Hrvate židovske vjere sa područja Hrvatske i BiH (dok je ostale izručio njemačkim nacistima u “Auschwitz”), i time što je talijanskim fašistima odstupio 18. svibnja 1941. kolijevku Hrvatske, hrvatsku Dalmaciju. Zar se i lažni i oktroirani “predsjednik” otete Hrvatske stranke prava, Anto Đapić, ne poziva na Oca domovine, a istovremeno sije antisemitsku mržnju oko sebe, i ne vodi pravašku nego neofašističku politiku, a da bi prikrio svoju sramotnu suradnju za bivšu jugokomunističku tajnu službu “KOS”, za što je osnovano osumnjičen, Zagrebom je marširao u ustaškoj odori sa totalitarnim simbolom “U” na kapi i velikom krunicom oko vrata.

Hrvatskom, inače, vladaju čudni paradoksi. Primjerice, paradoks je, da je stradalnik koncentracijskog logora “Goli otok” i politički zatvorenik u “Lepoglavi”, i jedan od najpriznatijih disidenata iz doba komunizma, utemeljitelj Hrvatske stranke prava i dragovoljaca HOS-a, Dobroslav Paraga, kome su ustaški i komunistički režimi pobili pola uže obitelji, a troje njegovih najbližih predaka stradalo (likvidirano) u “Jasenovcu” 1941. godine, samo zato što su kao Hrvati bili židovske vjere, biva osporavan na svakom koraku, dok je Tuđmanov režim nalijepio D. Paragi 1991./1992. etiketu “neoustaše”, dakle, lažne optužbe za nedjela drugih (Đapića i slični). Komunistički režim oduzima Paraginoj obitelji cjelokupnu djedovu imovinu (danas se nalazi na njegovom konfisciranom zemljištu tvrtka “Končar” elektronska industrija d.d.), dok mu Tuđmanov autokratski režim ubija najbliže suradnike i na njegovo mjesto predsjednika stranke državnim udarom na HSP, instalira antisemitu i crnokošuljaša Đapića. Podsjećamo da se za vrijeme trajanja Prvog sabora Hrvatske stranke prava u Zagrebu, veljače 1991. godine njen tadašnji, od pravaša legitimno izabrani, predsjednik D. Paraga nedvosmisleno ogradio od nedemokratskih i antihumanističkih postupaka ustaškog režima A. Pavelića prema nacionalnim manjinama i pripadnicima nekih vjerskih zajednica na tadašnjem području Nezavisne Države Hrvatske u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Uz delegaciju Hrvatske stranke prava 1861. spomen-područje Jasenovac posjetila je i delegacija Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, prvi puta u životu, dok predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. D. Paraga na tome mjestu nije bio prvi puta, jer je 1991. sa dopredsjednikom HSP-a Antom Paradžikom obišao tadašnje prve crte obrane u Jasenovcu koje je 1991. držao HOS, braneći politički teritorij neovisne i samostalne Republike Hrvatske od velikosrpskog agresora i invazijske armije “JNA”. Upravo je pravaško vodstvo na čelu sa D. Paragom izdalo Hrvatskim obrambenim snagama u Jasenovcu instrukciju da pod svaku cijenu moraju sačuvati spomenik jasenovačkom logoru (veliki kameni cvijet) da ne bude miniran, s obzirom na ljutnju dijela hrvatskoga društva zbog monstruozne komunističke i velikosrpske laži i Miloševićeva režima da je u “Jasenovcu” pobijeno “700 tisuća” ljudi.

Razlog zašto je Hrvatska stranka prava 1861. tek sada, 2007., posjetila jasenovačko spomen područje je Dan sjećanja na Holokaust i što je konačno ustanovljena znanstvena brojka od 69.842 jasenovačkih žrtava i mučenika holokausta, od toga 18.812 djece, 18.453 žene, ostalo muškarci. Navedena brojka žrtava obuhvaća sva tri odjela jasenovačkog logora i žrtve iz logora “Stara Gradiška”, koje se, dakle, službeno vode pod sveukupne žrtve “Jasenovca”. Po nacionalnosti bilo je u “Jasenovcu” 39.580 srpskih žrtava, romskih žrtava bilo je 14.599, židosvskih žrtava 10.700, hrvatskih žrtava 3.462, itd. Čak je i preko tri stotine (300) hrvatskih građana Jasenovca stradalo odnosno bilo od ustaškog režima likvidirano na području logora, samo zato što su logorašima željeli pomoći, bilo u hrani, piću, odjeći ili na drugi humanistički način.

Postav izložbe u memorijalnom muzeju Jasenovac posve je moderan i edukativan je, dakle, posreduje znanje o povijesnoj istini, bez posredovanja mržnje ili poziva na osvetu. Svaka od 69.842 žrtve i mučenika ima svoje istaknuto ime i prezime, a svaka žrtva navedena je na osnovi nekoliko izvora. Ovdje treba navesti da se u javnosti pojavilo obavijesti o nekim imenima koja nisu stradala u “Jasenovcu”, ali to znatnije ne umanjuje brojku žrtava i užas ovog bivšeg logora i totalitarnu ćud režima. Strašno bi bilo da je u “Jasenovcu” stradala i desetina od hrvatskih aktualnih vlasti službeno prihvaćene brojke žrtava od skoro 70 tisuća, dakle, i 6982 žrtve bile bi strašne zbog činjenice o tolikim ubojstvima, a kamoli deset puta više. Međutim, u memorijalnom muzeju “Jasenovac” je kao negativni primjer navedena i lažna brojka od “700 tisuća”, pa i “preko 1 milijun” iz vremena jugokomunizma, kao i umanjena brojka iz vremena prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana od “30 do 40 tisuća”. Znanost je otvorena za daljnja istraživanja, prema tome ostavimo povjesničarima da na ovu žalosnu priču stave točku na “i”, posebno i stoga što je na području jasenovačkoga logora likvidiran određeni broj hrvatskih ratnih zarobljenika koji su 1945. dovedeni iz Bleiburga i sa Križnih putova. Možda jedna primjedba bi bila da u memorijalnom muzeju nije vidljivo istaknuta osuda ustaškog režima i poglavnika Pavelića od strane Zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca koji je žestoko žigosao sramotu uopće postojanja jasenovačkog logora, naglasivši uzastopno da je “Jasenovac” velika sramota za hrvatsku državu i narod, koju je nanosio ustaški režim kojega hrvatski narod nikada nije ni izabrao na demokratskim i višestranačkim izborima, nego koji je bio nametnut izvana. U postavu jasenovačkog muzeja nalazi se i prikaz stradanja srpskih seljaka sa Kozare u “Jasenovcu” nakon srpnja 1942. godine, i tu treba primijetiti da su od strane ustaškog režima, koji je u ime NDH potpisao sve međunarodne ženevske i haaške konvencije o ratnome pravu, uhićeni srpski civile sa Kozare i otpremljeni u jasenovački konc-logor, a istu takvu prljavu praksu primijenio je i titoistički komunistički režim kada su u jugoslavenske logore 1945. odvođeni pripadnici njemačke nacionalne manjine i hrvatski civili i drugi, a prisjećamo se i hrvatskih vukovarskih civila koji su protivno međunarodnome pravu odvođeni nakon 18. studenoga 1991. u logore u Srbiju. Iako za uhićivanje i odvođenje kozaračkih civila u logor nema nikakvog opravdanja, možda bi navođenje uzroka “Kozare” smanjilo mržnju među ljudima, jer uzrok obračuna sa kozaračkim Srbima je masakr od strane partizana srpske nacionalnosti koji su u svibnju 1942., nakon nekoliko mjeseci opsade, zauzeli grad Prijedor podno Kozare i bestijalno ubili 229 prijedorskih građana nesrpske nacionalnosti, te podno Kozare likvidirali još 200 nesrpskih civila iz prijedorskoga okruga, za što postoji istražno-sudski i kazneni dokazni materijal, a sve prijedorske nesrpske žrtve navedene su imenom i prezimenom i na osnovi drugih podataka. Trebalo bi kozarački mit odvojiti od povijesne istine, kako bi se strašnu prošlost uopće moglo shvatiti. Tito je na Kozaru poslao početkom 1942. pet partizanskih brigada koje su od mjesnog stanovništva dobivale logističku podršku, s tim da je partizanski režim ubio čak i nekoliko srpskih seljaka koji su odbili sudjelovati u navedenom masakru. Međutim, za nehumani postupak prema kozaračkim i prijedorskim civilima nema opravdanja.

Nadamo se da će ljudi i generacije u budućnosti nešto naučiti iz užasa “Jasenovca”, a nadamo se i da će vlasti Republike Hrvatske također urediti jedan memorijalni muzej na području bivšeg logora “Goli otok” na istoimenom otoku u Jadranu, kao i središnji memorijalni muzej zločina i žrtava komunizma, u glavnom gradu Zagrebu, uz memorijalni muzej Domovinskog rata u Vukovaru, i da će hrvatske “bleiburške” žrtve biti pravedno i na tragu povijesne znanosti vrednovane i da će hrvatsko društvo i prema tom dijelu hrvatskog naroda odati dostojanstvenu počast, bez ružnih opravdanja i laži o tim stradalnicima i mučenicima komunizma koje iznosi Tuđmanov nasljednik Stjepan Mesić i njegovi titoistički istomišljenici. Neka se užasi “Jasenovca”, “Banjice” i “Sajmišta” (konc-logori i mjesta užasa holokausta u Beogradu), zatim, “Bleiburga”, “Golog otoka”, “Keraterma”, “Luke” (Brčko), Vukovara, Škabrnje, Sarajeva i Srebrenice … ne ponove ! Svim žrtvama pokoj vječni daruj im Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila nad njima. Amen.