HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

                                                              23. travanj 2007.

 

 

UZROCI KRIZE HRVATSKOG DRUŠTVA OD “OLUJE” DO DANAS – HRVATSKI HAAŠKI USUD ILI NEŠTO DRUGO?

 

(1/2)

 

Organizacija ujedinjenih naroda (OUN), uz potporu svjetskih sila SAD, Velike Britanije, Republike Francuske i drugih, osnovala je za vrijeme rata za hrvatsku nezavisnost i opstanak Međunarodni kazneni sud za ratne zločine na području (bivše) Jugoslavije i Ruande (ICTY) sa sjedištem u glavnom gradu Kraljevine Nizozmeske, u Den Haagu. Navedeni međunarodni sud u hrvatskoj je javnosti dobro poznat kao “Haaški sud”. Scheveningen je haaški zatvor u kojemu se nalaze optuženici koji čekaju na suđenja, optuženi za ratne zločine, među njima i neki hrvatski generali, pored srpskih ratnih de facto zločinaca, primjerice Vojislava Šešelja, a i Slobodan Milošević je tamo bio pritvoren punih pet godina. Hrvatskoj javnosti je manje poznata činjenica da su u Scheveningenu bili pritvoreni i optuženi njemački nacistički ratni zločinci koji su 1946. čekali suđenje pred Međunarodnim vojnim sudom u Nürnbergu.

 

Republiku Hrvatsku je od 1996. tresla politička groznica svaki puta kada su stizale optužnice iz Tužiteljstva haaškog suda, prvo u vezi generala Blaškića, kojega je Tuđmanov režim odmah u rekordnom roku uhitio i transferirao u Scheveningen, misleći da se žrtvovanjem Blaškića Republika Hrvatska rješava svih svojih problema, a poslije kada je glavna tužiteljica Tribunala, prethodnica Carle Del Ponte, gospođa Louis Arbour, koja je za vrijeme bombardiranja Srbije i srpskih položaja od strane Natopakta u Kosovskom ratu 1999. optužila predsjednika tzv. “Savezne Republike Jugoslavije” za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti na Kosovu, a u slučaju Bosne i Hercegovine i za genocid ili ubojstvo naroda, optužila i hrvatsko vrhovništvo na čelu sa Franjom Tuđman za navodne ratne zločine u “Oluji” odnosno kada se Haaški sud proglasio nadležnim za “Oluju”. (Hrvatski sabor je pod Račanovom većinom svojom Deklaracijom priznao nadležnost Haaškog suda za “Oluju”.) Kao što se zna, general Blaškić je oslobođen daljnjeg služenja kazne i odmah je po presudi pušten iz devetogodišnjeg pritvora, ali samo zato što je osuđen kao ratni zločinac na kaznu od devet godina. Po svjedočenju gospođe Arbour je službeni London bio šokiran kada je objavila optužnicu protiv Slobodana Miloševića, te su joj najviši zapovjednici britanskih snaga na području bivše Jugoslavije odmah u lice priopćili da neka ne računa na njihovu potporu za hapšenje jugoslavenskog predsjednika, a bila je izložena velikom pritisku da povuče optužnicu.

 

U hrvatskoj javnosti kruži priča da je hrvatsko vrhovništvo na čelu sa Franjom Tuđmanom bilo od međunarodnih čimbenika obmanuto, jer da se u Zagrebu nije računalo s tim, da bi Tribunal ICTY podizao optužnice protiv hrvatskih predstavnika, već da će biti procesuirani samo predstavnici agresora na Republiku Hrvatsku, dakle, predstavnici SFR Jugoslavije, i Srbije i Crne Gore. Međutim, to su priče samo za malu djecu, jer, navedeni Sud se ne zove Međunarodni kazneni sud za ratne zločine srbijanskog i jugoslavenskog agresora, nego “Međunarodni kazneni sud za ratne zločine sa područja bivše Jugoslavije”, a Republika Hrvatska spada u područje bivše Jugoslavije.

 

Republika Hrvatska jedan je od suosnivača Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine sa područja bivše Jugoslavije (ICTY), odnosno, prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman (HDZ) bio je onaj koji je odobrio da Republika Hrvatska sudjeluje u osnivanju tog međunarodnog suda, a Sabor Republike Hrvatske, današnji Hrvatski sabor, bio je formalni suosnivač navedenog međunarodnog suda. Tadašnja većinska stranka u Saboru, HDZ, odnosno njezina glasačka mašinerija izglasovala je suosnivanje toga Tribunala, i donjela Zakon o suradnji RH sa ICTY. U trenutku osnivanja Suda ICTY je predsjednik Tuđman znao kakav je to Sud i kome će suditi, dakle, svima, a ne samo Srbima odnosno srpskim agresorima. HDZ je, po hrvatskom zakonu, izručio sve, doslovno sve one hrvatske generale koji su izručeni, Haaškom sudu, a sada hrvatski dužnosnici, više oni bivši nego sadašnji, lupaju glavom o zid pod izgovorom – a što nam je sve to trebalo? Riječ je, dakle, o optužnicama protiv generala Gotovine i ostalih za navodni “zločinački pothvat hrvatskog vrhovništva protiv srpskog stanovništva u Krajini 1995. godine”.

 

Povijesni stručnjak hrvatske obrane na Haaškom sudu, dr. Mladen Ančić, viši znanstveni suradnik na Zavodu za povijesne znanosti Hrvatske akademije nauka i umjetnosti, u Zagrebu, i izvanredni profesor na Hrvatskim studijima, u Zagrebu, iznio je u razgovoru za “Hrvatski list”, u broju od 12. travnja 2007. godine, svoje znanstveno stručno mišljenje, da sva bura prema Republici Hrvatskoj nakon oslobodilačke vojno-redarstvene akcije “Oluja” 1995. godine do danas puše sa britanskih otočja. Drugim riječima, dr. M. Ančić je mišljenja da sve optužnice Glavne tužiteljice Carle Del Ponte protiv hrvatskih generala na čelu s Antom Gotovinom, i sa Slobodanom Praljkom, za navodni “zločinački pothvat hrvatskog vrhovništva” u RH i u BiH, predstavljaju osvetu britanskog ustroja koje je “Olujom” izgubilo svoj politički utjecaj u Hrvatskoj i u BiH.

 

Naime, krajem 1991. je vlada Velike Britanije bila, po stručnom mišljenju dr. M. Ančića, jamac Vanceovom mirovnom sporazumu, po kojemu je Republici Hrvatskoj jamčeno međunarodno priznanje, koje je uslijedilo 15. siječnja 1992. od strane Europske Unije, u zamjenu za dolazak međunarodnih vojnih tzv. mirovnih snaga UNPROFOR u Republiku Hrvatsku koje su stale na crte razdvajanja između velikosrpskog agresora na RH koji je okupirao trećinu političkog hrvatskog teritorija, i između hrvatskih snaga na slobodnom teritoriju Republike Hrvatske. Drugim riječima, UNPROFOR je zabetonirao stanje nastalo ratnom agresijom, kao što su sredinom sedamdesetih godina 20. st. međunarodne snage OUN zabetonirale turska osvajanja na sredozemnom otoku Cipru. Od tada do danas vlada status quo na Cipru izumeđu grčih i turskih snaga, odnosno, Cipar je i danas podijeljeni otok i podijeljena država. Slična ili ista namjera je bila i dolaskom međunarodnih snaga u RH 1992. godine, da se, naime, Republika Hrvatska podijeli na dva dijela, na hrvatski i na „srpski“, a sve je trebalo biti „blagoslovljeno“ četiri godine kasnije kada je međunarodna tzv. Kontaktna skupina (Rusija, SAD, Njemačka, Francuska, Velika Britanija) hrvatskoj strani pod nos stavila tzv. Plan Z-4 koji je predviđao da RH bude pretvorena u konfederaciju u kojoj bi srpski pobunjenici i okupatori dobili državu u državi sa vlastitom policijom, srpskom valutom, srpskim školstvom odnosno sa političkom autonomijom. (RH je hrvatskim Srbima Božićnim ustavom 1990. zajamčila kulturnu autonomiju kao nacionalnoj manjini, što je po svjetskim standardima.) Hrvatsko vrhovništvo je u jednome trenutku prihvatilo Plan Z-4, ali su bahati Srbi pod vodstvom zločinca i glupana Milana Martića odbili ovaj za njih super plan, iako je Slobodan Milošević apelirao na kninske četnike da ga prihvate. Nisu ga poslušali pa su nakon „Oluje“ završili u izbjeglištvu, a sa sobom poveli „krajinski narod“.

 

Dr. M. Ančić spominje, dakle, Veliku Britaniju kao kuma Vanceovog mirovnog sporazuma (Cyruce Vance, američki diplomat OUN iz kruga predsjednika Busha seniora), te da je nakon 1992. godine aktivnim uključenjem tada nove američke administracije predsjednika Williama (Billa) Jeffersona Clintona došlo do sloma britanskih utjecaja preko Srba u RH i BiH, jer su Amerikanci podržali „Oluju“ nakon koje je došlo do sloma srpskih snaga u Hrvatskoj, ali i do sloma srpskih snaga zločinačkog generala Ratka Mladića u BiH. Po M. Ančiću, Britanija se nije mogla osvetiti za vrijeme „Oluje“, ali se osvećuje s vremenom, i to Hrvatskoj, preko optužnice Tribunala ICTY protiv hrvatskih generala iz „Oluje“, a ako ta optužnica ne „upali“, onda postoji optužnica protiv Šestorke na čelu sa generalom,  režiserom i inženjerom Slobodanom Praljkom. Motiv osvete je navodno taj, što je „Oluja“ uzdrmala međunarodni autoritet Velike Britanije u svijetu, i njezine interese na „zapadnom Balkanu“. Britanska vlada je stopirala i kandidaturu RH za pristupanje članstvu u Europskoj Uniji, pod izgovorom da RH ne želi izručiti generala Gotovinu, iako se general cijelo vrijeme krio na političkom teritoriju Europske Unije.

 

Ono što, međutim, nije rečeno u navedenom razgovoru za „Hrvatski list“, naime, o hrvatskom kumstvu Vanceovom mirovnom sporazumu, čitateljstvo će saznati u sljedećem broju „Hrvatskog prava“, te će svatko pismen moći sam zaključiti koji su uzroci velike društveno-političke krize u Republici Hrvatskoj, koja se odražava na duh, a ne samo na pad životnog standarda hrvatskih građana.