HRVATSKO PRAVO
Prve online
stranačke novine u Republici Hrvatskoj
24.
travanj 2007.
UZROCI KRIZE HRVATSKOG DRUŠTVA OD “OLUJE” DO DANAS – BEZ PREOKRETA U HRVATSKOJ POLITICI OPET VELIKA SRBIJA NA OBZORJU!
(2/2)
Koji su uzroci da Hrvati nakon “Oluje” odnosno nakon
oslobođenja svoje zemlje imaju toliko problema, da je društvo Republike
Hrvatske, umjesto da je doživjelo gospodarski uzlet i nacionalnu renesansu,
upalo u duboku društveno-političku krizu u kojoj caruje strašna korupcija, pa i
politička korupcija, zatim, kriza za vrijeme koje propadaju društveni slojevi u
Hrvatskoj, kriza u kojoj se dogodilo osiromašenje srednje klase, strahoviti
demografski pad stanovništva, i jedna situacija u kojoj nitko nikome u
Hrvatskoj više ne vjeruje?
Velika Britanije bila
je jedna od svjetskih sila, upletena u hrvatski rat za nezavisnost i opstanak
1991. – 1995. koja je usred rata jamčila poredak, uspostavljen Vanceovim mirovnim sporazumom, u sklopu
kojega je početkom 1992. u Republiku Hrvatsku došao UNPROFOR, i upravo je
Velika Britanija jamčila poziciju pobunjenih Srba da zadrže trećinu osvojenog
političkog teritorija Republike Hrvatske, zauzetog od 17. kolovoza 1990. godine
kada je počela pobuna Srba u Kninu, uz pomoć Beograda, pa do međunarodnog
priznanja Republike Hrvatske od 15. siječnja 1992. godine.
Uvjet međunarodnog
priznanja Hrvatske je bio, da na crte razdvajanja između hrvatske obrane i
velikosrpskog agresora dođu međunarodne vojno-promatračke snage UNPROFOR pod
mandatom OUN. UNPROFOR je praktički zacementirao velikosrpska osvajanja u
Hrvatskoj. Britansko jamstvo novog poretka u Republici
Hrvatskoj i dolazak međunarodnih snaga u Hrvatsku odobrio je hrvatski
predsjednik Franjo Tuđman kako bi Republika Hrvatska, nakon razaranja
Vukovara od strane neprijatelja (Beograda, SFR Jugoslavije i Srbije) i stalnih
napada neprijateljske agresorske armije
(“JNA”) dobila međunarodno priznanje kako bi prestala agresija. (Franjo Tuđman je, dakle, s hrvatske strane, bio, uz
Britance, kum Vanceovom mirovnom
sporazumu.) Međutim, agresija na Republiku Hrvatsku nije stala Vanceovim mirovnim sporazumom, a na
Republiku Bosnu i Hercegovinu tek je i počela, u travnju 1992. godine
opkoljavanjem Sarajeva od strane “JNA” i snaga bosanskih Srba.
Lažnim mirovnim
sporazumom su Britanci omogućili Srbima oko Slobodana Miloševića da svoje snage
prebace na osvajanje druge susjedne zemlje, koja je Miloševiću predstavljala
glavni ratni cilj. Onaj hrvatski političar koji se
suprotstavio lažnom mirovnom sporazumu po kojemu su pobunjeni Srbi zadržali
osvojeni hrvatski teritorij, bio je Dobroslav Paraga, koji je u ljeto 1992.
godine, prilikom izbora za hrvatski državni parlament i na predsjedničkim
izborima, na kojima je bio kandidat za predsjednika Republike Hrvatske, tražio
odlazak međunarodnih snaga iz Republike Hrvatske, pod sloganom “UNPROFOR GO
HOME, SAV NAROD U SVOJ DOM!” Zato i nije nikakvo čudo da je
nekomunistički demokratski oporbeni političar Paraga formalno izgubio na
navedenim izborima, na kojima su daleko najposjećeniji predizborni skupovi bili
skupovi njegove političke stranke HSP. I hrvatskom
predsjedniku, koji je bio kum britanskom jamstvu lažnom Vanceovom mirovnom sporazumu, i britanskoj diplomaciji, koja je
utjecala i na europske promatrače u Hrvatskoj, nije bilo u interesu da se
uspostavljeni poredak u Republici
Hrvatskoj poremeti, a taj poredak predstavljao je okupaciju trećine hrvatskog
teritorija, i to iz sljedećeg razloga:
Predsjednik Tuđman
imao je dogovor s vođom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, dakle, sa
Slobodanom Miloševićem, o podjeli BiH, i Miloševićevo jamstvo da će na cjedilu
ostaviti pobunjene hrvatske Srbe u zamjenu za Tuđmanovo sudjelovanje u podjeli
Bosne i Hercegovine.
Dogovorom iz
Karađorđeva 1991. je balkanski krvnik osigurao partnera u podjeli jedne
međunarodno priznate države kakva je bila Republika BiH (od 1992.), ali i
partnera s kojim je mogao podijeliti krivnju za sve ratne nedaće, tako da je
međunarodna zajednica počela krivnju za rat od 1992., a najkasnije od 1993.
godine podjednako dijeliti između Srba i Hrvata, ili drugim riječima, između
agresora i žrtve (sjetimo se Vukovara 1991.)
Izbore u Hrvatskoj je
1992. dobio Franjo Tuđman i njegova do tada vladajuća stranka HDZ, dok je HSP
osvojio ispod deset posto glasova, a D. Paraga nije postao hrvatski
predsjednik. Tako je barem tvrdilo hrvatsko državno izborno povjerenstvo, čiji
je prvi predsjednik poginuo dvadeset dana kasnije u prometnoj nesreći. Po
informacijama političkog tajnika njemačkog veleposlanstva u Republici
Hrvatskoj, koje je iznio pred D. Paragom i pred predsjednikom Hrvatske kršćansko-demokratske stranke,
dr. Ivanom Cesarom, stranka g. Dobroslava Parage, Hrvatska stranka prava, u
stvarnosti je na izborima 1992. osvojila 35 posto glasova hrvatskog biračkog
tijela i time u biti odnjela relativnu izbornu pobjedu, te je trebala postati
vodeća stranka u Saboru Republike Hrvatske, a Paraga je trebao Tuđmana
zamijeniti u Predsjedničkim dvorima, dok bi UNPROFOR otišao kući, ili drugim
riječima, pravaška vlada pod Paraginim vodstvom išla bi na opciju oslobađanja okupiranog
teritorija. (U Zagrebu je samo na jednome mjestu, u
trešnjevačkom parku, nađeno na stotine bačenih originalnih izbornih listića.
Svaki drugi izborni listić bio je zaokružen na ime Dobroslava Parage. Svaki
pravni pokušaj dokazivanja izborne manipulacije, odnosno krivotvorenja izbora
bilo je od Franje Tuđmana spriječeno, a opće je poznata činjenica da sudstvo u
Tuđmanovo vrijeme nije u pravilu bilo neovisno od izvršne vlasti. Po tadašnjem
izbornom zakonu oporba nije imala mehanizam višestranačke kontrole izbora.)
Međutim, od svega toga se sve do “Oluje” odnosno do “Bljeska” 1995. godine
ništa nije dogodilo, a u međuvremenu je Frano Tuđman izvršio 1993. državni udar
u Hrvatskoj stranci prava, uz pomoć doušnika tajne službe, udar koji na početku
nije uspio jer su doušnici na čelu sa crnokošuljašem Đapićom izbačeni iz
članstva Hrvatske stranke prava, ali je nakon toga Tuđmanov režim potezom pera,
putem tadašnjeg Ministarstva uprave, na čelo Hrvatske stranke prava oktroirao
(nametnuo) Đapića za “predsjednika” oporbene Hrvatske stranke prava, i time se
riješio konkurencije u liku Dobroslava Parage. Od tada je bez problema mogao sa
Miloševićem dijeliti Bosnu i Hercegovinu, jer je atentatima odnosno političkim
ubojstvima hrvatskih branitelja, poput generala Blaža Kraljevića, Ante
Paradžika i cijelog niza hrvatskih dragovljaca, koje je D. Paraga 1991.
organizirao u oružanim Hrvatskom obrambenim snagama (HOS), eliminirao one
hrvatske snage koje su se borile protiv velikosrpske okupacije Hrvtaske, i koje
su bile protiv podjele Bosne i Hercegovine.
Od dolaska UNPROFORA u
Hrvatsku, i time obnove britanskoga utjecaja nakon raspada Jugoslavije,
dogodila se promjena političkih snaga u Sjedinjenim Američkim Državama, i
umjesto zagovaratelja Jugoslavije Georgea Busha seniora u Bijelu kuću je uselio
predsjednik William Jefferson Clinton, koji se u svojoj predizbornoj kampanji
zalagao za pomoć velikosrpskim žrtvama. Činjenica da su se od tada uplele SAD
onemogućila je Britaniji reakciju u trenutku “Oluje”, jer su sve konce u svojim
rukama držali Amerikanci pod Clintonovom
administracijom, koji su Franju Tuđmana prisilili da odustane od “deala” s
Miloševićem o podjeli BiH, a u sklopu toga i stvaranje “Herceg-Bosne”, i da
prihvati Paraginu antivelikosrpsku koaliciju koju je Dobroslav Paraga stvorio
još 1991. sa Antom Paradžikom, i svoju ideju ponovio 1994. u Sarajevu na
dan kada je četnička granata ubila mnoštvo civila na sarajevskoj tržnici gdje
su ljudi čekali u redu za vodu. (Velikosrpska koalicija značila je savezništvo Hrvata
i Muslimana /Bošnjaka/ protiv agresora odnosno protiv Srba.) Tako je 1994.
došlo do Washingtonskih sporazuma i
hrvatsko-bosanskog savezništva, umjesto hrvatskog savezništva sa bosanskim
Srbima koje je do tada forsirao prvi hrvatski predsjednik (sporazum
Karadžić-Boban u Grazu, svibnja 1992. godine, prodaja hrvatske nafte bosanskim
Srbima koji su bili pod međunarodnim embargom, priznanje tzv. “Republike
Srpske” od strane službenog Pantovčaka početkom 1993. godine, itd.)
Englezi su, dakle, Olujom, kao posljedicom Washingtonskih sporazuma, ostali bez tla
pod nogama. Međutim, Englezi su Hrvatima “ceh” naplatili nakon “Oluje” 1995. u
kojoj je britanski srbijanski saveznik doživio poraz, i to dvostruki poraz:
snage bosanskih Srba izgubile su 1995. na bojnom polju od Hrvatske vojske
Oružanih snaga Republike Hrvatske, i savezničkih snaga Armije BiH i HVO, ali su
izgubile i na polju diplomacije, jer je srbijanska politika izgubila nakon
pokolja u Srebrenici 1995. na međunarodnoj snazi i na prestižu (nitko u svijetu
ne može otvoreno podržavati koljače, u ovom slučaju Miloševićeve srebreničke
krvnike). Kako bi se udobrovoljili britanski i ruski interesi na Balkanu,
Amerikanci su prisilili Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića da svoje savezničke
snage zaustave ispred Prijedora i Banja Luke odnosno da završe oslobađanje
okupirane Bosne i Hercegovine u trenutku kada još nije do kraja bila
oslobođena, tako da su Srbi zadržali oko 50 posto okupiranog teritoria
Republike BiH. Za zelenim stolom u Daytonu je međunarodna zajednica Srbima
legalizirala 49 posto okupiranog teritorija BiH. Paragina (nova) stranka
HSP1861. bila je jedina koja je bosanskohercegovačkom ustavnom sudu podnjela
tužbu za poništenje Daytonskog sporazuma, ali Sud tužbu nije ni razmatrao, a na
kraju je Ustavni sud Republike BiH ukinut, kao što je ukinuta i Republika BiH.
(Umjesto Republike BiH, u kojoj su Hrvati imali ustavni konstitutivni status na
cijelom teritoriju RbiH, stvorena je Daytonskim sporazumom i Pariškim mirom
1995. godine Bosna i Hercegovina sa
entitetima Federacijom BiH i Republikom Srpskom; Daytonski sporazum predviđao
je povratak svih etnički očišćenih Hrvata iz Banja Luke i tzv. “RS”, ali u “RS”
se do danas vratilo ispod šest posto protjeranih Hrvata, i to zbog otpora
srpskih vlasti u “RS”.)
Britanija naplaćuje
Hrvatskoj “ceh” kroz međunarodno suđenje za “Oluju”. Kada se stane na žulj
moćnoj sili, kao britanskoj, sila ne moli Boga. Englezi nisu Hrvatima
zaboravili poraz njihova srbijanskog saveznika. Hrvatska je “Olujom” doista
stala na žulj Velikoj Britaniji. Hrvatska “Oluja”, made in USA, bila je izravno
izazov britanskoj političkoj moći i autoritetu u svijetu. Kad je nakon toga
hrvatsko Podunavlje s Vukovarom uz američku pomoć mirno reintegrirano u
hrvatski ustavno-pravni poredak, i kada je Republika Hrvatska izbila na svoju
stratešku istočnu granicu na Dunavu, britanski poraz bio je u tom trenutku
konačan: oko 15 godina prosrbijanske britanske vanjske politike na “Balkanu”
završilo je u košu za smeće.
Činjenica da je
hrvatska oslobodilačka operacija “Oluja”, a s tim u vezi i razbijanje srpskog
(vojnog) obruča oko opkoljenog grada Bihaća na Uni, čime su hrvatske snage
spriječile pokolj nesrpskog stanovništva koji se u srpnju 1995. dogodio u
Srebrenici, ostvarena uz američki patronat, onemogućila je trenutnu britansku
reakciju, ali se to prije ili kasnije vratilo. Britanija je bila jedna od
kreatora međunarodnog sustava koji je podrazumijevao postojanje Jugoslavije.
Svi koji su sudjelovali u rušenju Jugoslavije navukli su gnjev britanskog
ustroja jer je time bio povrijeđen i britanski autoritet i politička moć.
Suđenje za ratne zločine jednome od glavnih hrvatskih zapovjednika, generalu
Anti Gotovini, pred međunarodnim sudom ICTY, daleko je nadmašilo obično suđenje
za ratne zločine, jer optužbe protiv generala Gotovine daleko su nadmašile
realnost, realne pojedinačne zločine koji su se dogodili nakon “Oluje” nad
nekoliko stotina srbskih civila, dok je kolektivno iseljenje “krajinskih” Srba
potaknuto od strane velikosrsbskoga režima u Kninu početkom kolovoza 1995.
godine. Slobodan Milošević bio je upoznat da će se dogoditi “Oluja”, ali, kao
što je poznato, velikosrpski “vožd” je još 1991. u Karađorđevu obećao Franji
Tuđmanu da će hrvatske Srbe ostaviti na cjedilu (“Franja, mene Srbi u Hrvatskoj
uopšte ne zanimaju”). Svoj godišnji odmor uoči i za vrijeme “Oluje” Slobodan
Milošević je prekinuo jedino zbog Tuđmanova izaslanika ing. Šarinića koji ga je
uz whiskey, kojega je “vožd” obožavao piti (što se naučio u New Yorku, dok je
tamo bio predstavnik “Jugobanke”), obavijestio o detaljima vezanima za “Oluju”.
(Ako haaški Tribunal ustanovi na suđenju hrvatskim generalima, da su se Sloba i
Franja dogovorili i o razmjeni stanovništva – krajinski Srbi sele u Vukovar i
na Kosovo, a Hrvati iz Bosanske krajine u Hrvatsku /za vrijeme “Oluje” je
Karadžićev četnički režim iz Banja Luke i okolice prisilno iselio odnosno
etnički očistio 25 tisuća Hrvata koji su protjerani kod Davora u RH/, onda se
može dogoditi da će biti potvrđena optužnica za “zločinački pothvat”, što bi
značilo da je Franjo Tuđman žrtvovao, ne samo generala Blaškića, nego i
generala Gotovinu, Markača i druge, daleko prije “Oluje”, i da je mimo vrha
Hrvatske vojske imao dogovor s neprijateljem, opet slijepo vjerujući američkom
savezniku da će stati iza Hrvatske u zamjenu za ukidanje “Herceg-Bosne”, koju
je do 1996. rasformirao Gojko Šušak dok njegovi sljedbenici u “Herceg-Bosni” to
nisu ni primijetili. Međutim, opet se promijenio stanar u Bijeloj kući, i
umjesto hrvatskog saveznika Clintona, koji je i u svojoj knjizi naveo da je za
vrijeme Oluje “navijao za Hrvate”,
uselio se sin od oca koji je do posljednjeg daha podržavao Jugoslaviju.)
Optužbe protiv
hrvatskih generala Gotovine, Markača i Čermaka zahvatile su više nego što je
isključivo proganjanje ratnih zločina i što bi trebao biti isključivo pravni
interes. Britanski interes u suđenju generalu Gotovini je, da se kroz optužbu i
osudu za sudjelovanje u “zločinačkom poduhvatu na čelu s Franjom Tuđmanom” i
članovima tadašnjeg sastava vlade Republike Hrvatske vrati na stol međunarodni
plan Z-4 o unutarnjoj političko-teritorijalnoj podjeli Republike Hrvatske u
kojoj bi engleski saveznici Srbi dobili autonomiju, županije, vlast i moć u
Hrvatskoj, jer, po logici onih na britanskom otoku – ako je Oluja bila “zločinačka”, ne može poredak
u Hrvatskoj ostati kakv je bio nakon Oluje,
nego mora biti onakav poredak kakav je bio prije Oluje, a u takvom poretku su Englezi preko Srba držali Hrvatsku u
šahu i manipulirali politikom u Jugoistočnoj Europi, i provodili svoje interese
u tom dielu svijeta. Pod izgovorom da Republika Hrvatska mora međunarodnom sudu
ICTY izručiti odbjeglog generala Gotovinu, koji se krio u zemlji Europske
Unije, na španjolskom otoku, a ne u Hrvatskoj, iako je Britanija optuživala službeni
Zagreb da se odbjegli general krije u Hrvatskoj, upravo je Velika Britanija
stopirala kandidaturu Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj Uniji.
Britanska politika
optuživanja Hrvatske preko haaškoga suda ICTY predstavlja uzroke velike
društveno-političke krize u kojoj se Republika Hrvatska i njeno stanovništvo
nalazi nakon “Oluje” preko jednoga desetljeća dugo i predugo. Kad se tome
pribroji državna cenzura pod kojom vlasti RH drže oporbenog kritičara
Dobroslava Paragu i njegovu političku stranku HSP1861., kriza u Hrvatskoj je
perfektna, jer, dok se Paraga nalazi u blokadi, korumpirana politička elita
Republike Hrvatske radila je što je htjela, i radi što hoće, bez obzira na
hrvatske nacionalne interese, s obzirom da prave oporbe u smislu zapadnih
demokracija u Hrvatskoj ne postoji (formalna parlamentarna oporba je
korumpirana). U tom vremenu, dakle, od Oluje
pa sljedećih 12 godina su servilne, samo po imenu, hrvatske vlasti rasprodale
skoro svo hrvatsko narodno gospodarstvo zapadnim bankama, za interese
njemačkih, talijanskih, austrijskih, ruskih, francuskih, američkih ali i
britanskih interesa, koji su, što se tiče Hrvatske, prvenstveno političke
naravi.
U vrijeme Oluje je hrvatski dug iznosio 4,5
milijarde US dolara, dug preuzet iz kvote duga bivše Titove Jugoslavije.
Tuđmanove vlade su od “Oluje” 1995. do Tuđmanove smrti 1999. godine povećale
sveukupni hrvatski dug sa 4,5 milijarde na oko 10 milijardi US dolara, Račanova
vlada na 20 milijardi, a Sanaderova vlada na 30 milijardi Eura. Guverner Hrvatske
narodne banke, g. Rohatinsky, unatrag nekoliko godina, kao i 21. travnja 2007.
godine upozorava da se RH nalazi na samoj granici dužničkog ropstva, da dugoročno hrvatska država kolabira,
dakle, propada. Ekonomski, a time i politički slaba Republika Hrvatska teško se
može oduprijeti Planu Z-4 ukoliko će ga svijet nametnuti Hrvatskoj nakon
eventualne osuđujuće presude hrvatskim generalima. Uz to, povjesničar dr. Ivo
Pilar je 1918. u svojoj knjizi “Južnoslavensko pitanje” taksativno nabrojio što
se može dogoditi ako hrvatski političari dozvole Srbiji prelazak preko Drine –
propast hrvatske države. Franjo Tuđman je ratificirao Daytonski sporazum i
legalizirao prelazak Srbije preko Drine, a sa Planom Z-4 Srbi prelaze i
sadašnju velikosrpsku granicu na Uni, tako da se lako može ostvariti prijetnja
četničkog vođe Vojislava Šešelja, koji je 1991. rekao da će hrvatska država
biti velika onoliko koliko se može vidjeti sa tornja katedrale u Zagrebu.
Dobroslav Paraga je
svom narodu 1992. ponudio oslobođenje, Hrvati su to i prihvatili, ali kada su
vidjeli da se F. Tuđman obračunao sa Paragom, priklonili su se pirovom
pobjedniku Franji Tuđmanu umjesto da su i dalje podržali Dobroslava Paragu,
zaboravili su na slobodu, žive u lažnoj slobodi, i nisu ni svjesni da ih čeka
ropstvo, propast ili čak i nestanak. (Hrvati se
ponašaju otprilike ovako: ako direktor tvrtke vozi Mercedes, a ne Golf, onda je
direktor “jak”, “dobar”. Ako se predsjednik Tuđman vozi u BMW-u, onda je “jak”.
Ako se Đapić vozi u BMW-u, onda je za Hrvate to “jak” političar. Za to vrijeme,
dok se Đapić vozi u BMW-u, i ljetuje u Dubaiju gdje na račun hrvatskih poreznih
obveznika plaća hotelsku sobu sa bazenom 400 euroa po noći, Republika Hrvatska,
kako svjedoči guverner HNB, Rohatinsky, PROPADA!)
Kako bi se dogodila
propast Republike Hrvatske, svoj doprinos dali su određeni mediji, kao WAZ
(Europapressholding), određeni hrvatski političari u Banskim dvorima i u
Hrvatskom saboru, stanovnik i kavopija Predsjedničkih dvora, raznorazni dvorski
novinari, nedostatak zakona o lustraciji, lažna oporba i gospodarska hrvatska
elita koja se nalazi na uzdi zapadnih banaka.
Ako strane banke, koje
drže u vlasništvu 90 posto (bivšeg) hrvatskog bankarstva, povećaju kamatnu
stopu na kredite samo za 3 do pet posto, automatski propada 90 posto hrvatskih
privrednih subjekata i svi oni hrvatski građani koji su stanove i automobile,
pa i hranu kupovali na kreditne kartice i na bančine kredite. Time RH upada u
sindrom “Weimarske republike” (visoka inflacija, ulični neredi, prijetnje
komunista i fašista – propast!)
Međutim, hrvatska
vanjska politika se i ne mora uvijek orijentirati na Njemačku. Ne moraju ni
samo Srbi uvijek biti britanski saveznici, mogu to biti i Hrvati, samo treba
znati, a tko hoće, taj i zna! Međutim, da bi se stanje uopće promijenilo na
bolje, potrebna je u Hrvatskoj u svakom slučaju HRVATSKA POLITIKA, a ne
servilna politika kakva je, ne samo od 3. siječnja 2000. do danas, nego od 30.
svibnja 1990. do danas! Hrvati, nemojte zaboraviti da, dok je Dobroslav Paraga
bio 1992. jak, a nije se vozio u Mercedesu ili BMW-u, i Hrvatska je bila jaka!
Pametni će izvući pouku i spasiti se, a bedaki će propasti!