HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

24. travanj 2007.

 

 

UZROCI KRIZE HRVATSKOG DRUŠTVA OD “OLUJE” DO DANAS – BEZ PREOKRETA U HRVATSKOJ POLITICI OPET VELIKA SRBIJA NA OBZORJU!

 

(2/2)

 

Koji su uzroci da Hrvati nakon “Oluje” odnosno nakon oslobođenja svoje zemlje imaju toliko problema, da je društvo Republike Hrvatske, umjesto da je doživjelo gospodarski uzlet i nacionalnu renesansu, upalo u duboku društveno-političku krizu u kojoj caruje strašna korupcija, pa i politička korupcija, zatim, kriza za vrijeme koje propadaju društveni slojevi u Hrvatskoj, kriza u kojoj se dogodilo osiromašenje srednje klase, strahoviti demografski pad stanovništva, i jedna situacija u kojoj nitko nikome u Hrvatskoj više ne vjeruje?

 

Velika Britanije bila je jedna od svjetskih sila, upletena u hrvatski rat za nezavisnost i opstanak 1991. – 1995. koja je usred rata jamčila poredak, uspostavljen Vanceovim mirovnim sporazumom, u sklopu kojega je početkom 1992. u Republiku Hrvatsku došao UNPROFOR, i upravo je Velika Britanija jamčila poziciju pobunjenih Srba da zadrže trećinu osvojenog političkog teritorija Republike Hrvatske, zauzetog od 17. kolovoza 1990. godine kada je počela pobuna Srba u Kninu, uz pomoć Beograda, pa do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske od 15. siječnja 1992. godine.

 

Uvjet međunarodnog priznanja Hrvatske je bio, da na crte razdvajanja između hrvatske obrane i velikosrpskog agresora dođu međunarodne vojno-promatračke snage UNPROFOR pod mandatom OUN. UNPROFOR je praktički zacementirao velikosrpska osvajanja u Hrvatskoj. Britansko jamstvo novog poretka u Republici Hrvatskoj i dolazak međunarodnih snaga u Hrvatsku odobrio je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kako bi Republika Hrvatska, nakon razaranja Vukovara od strane neprijatelja (Beograda, SFR Jugoslavije i Srbije) i stalnih napada  neprijateljske agresorske armije (“JNA”) dobila međunarodno priznanje kako bi prestala agresija. (Franjo Tuđman je, dakle, s hrvatske strane, bio, uz Britance, kum Vanceovom mirovnom sporazumu.) Međutim, agresija na Republiku Hrvatsku nije stala Vanceovim mirovnim sporazumom, a na Republiku Bosnu i Hercegovinu tek je i počela, u travnju 1992. godine opkoljavanjem Sarajeva od strane “JNA” i snaga bosanskih Srba.

 

Lažnim mirovnim sporazumom su Britanci omogućili Srbima oko Slobodana Miloševića da svoje snage prebace na osvajanje druge susjedne zemlje, koja je Miloševiću predstavljala glavni ratni cilj. Onaj hrvatski političar koji se suprotstavio lažnom mirovnom sporazumu po kojemu su pobunjeni Srbi zadržali osvojeni hrvatski teritorij, bio je Dobroslav Paraga, koji je u ljeto 1992. godine, prilikom izbora za hrvatski državni parlament i na predsjedničkim izborima, na kojima je bio kandidat za predsjednika Republike Hrvatske, tražio odlazak međunarodnih snaga iz Republike Hrvatske, pod sloganom “UNPROFOR GO HOME, SAV NAROD U SVOJ DOM!” Zato i nije nikakvo čudo da je nekomunistički demokratski oporbeni političar Paraga formalno izgubio na navedenim izborima, na kojima su daleko najposjećeniji predizborni skupovi bili skupovi njegove političke stranke HSP. I hrvatskom predsjedniku, koji je bio kum britanskom jamstvu lažnom Vanceovom mirovnom sporazumu, i britanskoj diplomaciji, koja je utjecala i na europske promatrače u Hrvatskoj, nije bilo u interesu da se uspostavljeni  poredak u Republici Hrvatskoj poremeti, a taj poredak predstavljao je okupaciju trećine hrvatskog teritorija, i to iz sljedećeg razloga:

 

Predsjednik Tuđman imao je dogovor s vođom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, dakle, sa Slobodanom Miloševićem, o podjeli BiH, i Miloševićevo jamstvo da će na cjedilu ostaviti pobunjene hrvatske Srbe u zamjenu za Tuđmanovo sudjelovanje u podjeli Bosne i Hercegovine.

 

Dogovorom iz Karađorđeva 1991. je balkanski krvnik osigurao partnera u podjeli jedne međunarodno priznate države kakva je bila Republika BiH (od 1992.), ali i partnera s kojim je mogao podijeliti krivnju za sve ratne nedaće, tako da je međunarodna zajednica počela krivnju za rat od 1992., a najkasnije od 1993. godine podjednako dijeliti između Srba i Hrvata, ili drugim riječima, između agresora i žrtve (sjetimo se Vukovara 1991.)

 

Izbore u Hrvatskoj je 1992. dobio Franjo Tuđman i njegova do tada vladajuća stranka HDZ, dok je HSP osvojio ispod deset posto glasova, a D. Paraga nije postao hrvatski predsjednik. Tako je barem tvrdilo hrvatsko državno izborno povjerenstvo, čiji je prvi predsjednik poginuo dvadeset dana kasnije u prometnoj nesreći. Po informacijama političkog tajnika njemačkog veleposlanstva u Republici Hrvatskoj, koje je iznio pred D. Paragom i pred predsjednikom Hrvatske kršćansko-demokratske stranke, dr. Ivanom Cesarom, stranka g. Dobroslava Parage, Hrvatska stranka prava, u stvarnosti je na izborima 1992. osvojila 35 posto glasova hrvatskog biračkog tijela i time u biti odnjela relativnu izbornu pobjedu, te je trebala postati vodeća stranka u Saboru Republike Hrvatske, a Paraga je trebao Tuđmana zamijeniti u Predsjedničkim dvorima, dok bi UNPROFOR otišao kući, ili drugim riječima, pravaška vlada pod Paraginim vodstvom išla bi na opciju oslobađanja okupiranog teritorija. (U Zagrebu je samo na jednome mjestu, u trešnjevačkom parku, nađeno na stotine bačenih originalnih izbornih listića. Svaki drugi izborni listić bio je zaokružen na ime Dobroslava Parage. Svaki pravni pokušaj dokazivanja izborne manipulacije, odnosno krivotvorenja izbora bilo je od Franje Tuđmana spriječeno, a opće je poznata činjenica da sudstvo u Tuđmanovo vrijeme nije u pravilu bilo neovisno od izvršne vlasti. Po tadašnjem izbornom zakonu oporba nije imala mehanizam višestranačke kontrole izbora.) Međutim, od svega toga se sve do “Oluje” odnosno do “Bljeska” 1995. godine ništa nije dogodilo, a u međuvremenu je Frano Tuđman izvršio 1993. državni udar u Hrvatskoj stranci prava, uz pomoć doušnika tajne službe, udar koji na početku nije uspio jer su doušnici na čelu sa crnokošuljašem Đapićom izbačeni iz članstva Hrvatske stranke prava, ali je nakon toga Tuđmanov režim potezom pera, putem tadašnjeg Ministarstva uprave, na čelo Hrvatske stranke prava oktroirao (nametnuo) Đapića za “predsjednika” oporbene Hrvatske stranke prava, i time se riješio konkurencije u liku Dobroslava Parage. Od tada je bez problema mogao sa Miloševićem dijeliti Bosnu i Hercegovinu, jer je atentatima odnosno političkim ubojstvima hrvatskih branitelja, poput generala Blaža Kraljevića, Ante Paradžika i cijelog niza hrvatskih dragovljaca, koje je D. Paraga 1991. organizirao u oružanim Hrvatskom obrambenim snagama (HOS), eliminirao one hrvatske snage koje su se borile protiv velikosrpske okupacije Hrvtaske, i koje su bile protiv podjele Bosne i Hercegovine.

 

Od dolaska UNPROFORA u Hrvatsku, i time obnove britanskoga utjecaja nakon raspada Jugoslavije, dogodila se promjena političkih snaga u Sjedinjenim Američkim Državama, i umjesto zagovaratelja Jugoslavije Georgea Busha seniora u Bijelu kuću je uselio predsjednik William Jefferson Clinton, koji se u svojoj predizbornoj kampanji zalagao za pomoć velikosrpskim žrtvama. Činjenica da su se od tada uplele SAD onemogućila je Britaniji reakciju u trenutku “Oluje”, jer su sve konce u svojim rukama držali Amerikanci pod Clintonovom administracijom, koji su Franju Tuđmana prisilili da odustane od “deala” s Miloševićem o podjeli BiH, a u sklopu toga i stvaranje “Herceg-Bosne”, i da prihvati Paraginu antivelikosrpsku koaliciju koju je Dobroslav Paraga stvorio još 1991. sa Antom Paradžikom, i svoju ideju ponovio 1994. u Sarajevu na dan kada je četnička granata ubila mnoštvo civila na sarajevskoj tržnici gdje su ljudi čekali u redu za vodu. (Velikosrpska koalicija značila je savezništvo Hrvata i Muslimana /Bošnjaka/ protiv agresora odnosno protiv Srba.) Tako je 1994. došlo do Washingtonskih sporazuma i hrvatsko-bosanskog savezništva, umjesto hrvatskog savezništva sa bosanskim Srbima koje je do tada forsirao prvi hrvatski predsjednik (sporazum Karadžić-Boban u Grazu, svibnja 1992. godine, prodaja hrvatske nafte bosanskim Srbima koji su bili pod međunarodnim embargom, priznanje tzv. “Republike Srpske” od strane službenog Pantovčaka početkom 1993. godine, itd.)

 

Englezi su, dakle, Olujom, kao posljedicom Washingtonskih sporazuma, ostali bez tla pod nogama. Međutim, Englezi su Hrvatima “ceh” naplatili nakon “Oluje” 1995. u kojoj je britanski srbijanski saveznik doživio poraz, i to dvostruki poraz: snage bosanskih Srba izgubile su 1995. na bojnom polju od Hrvatske vojske Oružanih snaga Republike Hrvatske, i savezničkih snaga Armije BiH i HVO, ali su izgubile i na polju diplomacije, jer je srbijanska politika izgubila nakon pokolja u Srebrenici 1995. na međunarodnoj snazi i na prestižu (nitko u svijetu ne može otvoreno podržavati koljače, u ovom slučaju Miloševićeve srebreničke krvnike). Kako bi se udobrovoljili britanski i ruski interesi na Balkanu, Amerikanci su prisilili Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića da svoje savezničke snage zaustave ispred Prijedora i Banja Luke odnosno da završe oslobađanje okupirane Bosne i Hercegovine u trenutku kada još nije do kraja bila oslobođena, tako da su Srbi zadržali oko 50 posto okupiranog teritoria Republike BiH. Za zelenim stolom u Daytonu je međunarodna zajednica Srbima legalizirala 49 posto okupiranog teritorija BiH. Paragina (nova) stranka HSP1861. bila je jedina koja je bosanskohercegovačkom ustavnom sudu podnjela tužbu za poništenje Daytonskog sporazuma, ali Sud tužbu nije ni razmatrao, a na kraju je Ustavni sud Republike BiH ukinut, kao što je ukinuta i Republika BiH. (Umjesto Republike BiH, u kojoj su Hrvati imali ustavni konstitutivni status na cijelom teritoriju RbiH, stvorena je Daytonskim sporazumom i Pariškim mirom 1995.  godine Bosna i Hercegovina sa entitetima Federacijom BiH i Republikom Srpskom; Daytonski sporazum predviđao je povratak svih etnički očišćenih Hrvata iz Banja Luke i tzv. “RS”, ali u “RS” se do danas vratilo ispod šest posto protjeranih Hrvata, i to zbog otpora srpskih vlasti u “RS”.)

 

Britanija naplaćuje Hrvatskoj “ceh” kroz međunarodno suđenje za “Oluju”. Kada se stane na žulj moćnoj sili, kao britanskoj, sila ne moli Boga. Englezi nisu Hrvatima zaboravili poraz njihova srbijanskog saveznika. Hrvatska je “Olujom” doista stala na žulj Velikoj Britaniji. Hrvatska “Oluja”, made in USA, bila je izravno izazov britanskoj političkoj moći i autoritetu u svijetu. Kad je nakon toga hrvatsko Podunavlje s Vukovarom uz američku pomoć mirno reintegrirano u hrvatski ustavno-pravni poredak, i kada je Republika Hrvatska izbila na svoju stratešku istočnu granicu na Dunavu, britanski poraz bio je u tom trenutku konačan: oko 15 godina prosrbijanske britanske vanjske politike na “Balkanu” završilo je u košu za smeće.

 

Činjenica da je hrvatska oslobodilačka operacija “Oluja”, a s tim u vezi i razbijanje srpskog (vojnog) obruča oko opkoljenog grada Bihaća na Uni, čime su hrvatske snage spriječile pokolj nesrpskog stanovništva koji se u srpnju 1995. dogodio u Srebrenici, ostvarena uz američki patronat, onemogućila je trenutnu britansku reakciju, ali se to prije ili kasnije vratilo. Britanija je bila jedna od kreatora međunarodnog sustava koji je podrazumijevao postojanje Jugoslavije. Svi koji su sudjelovali u rušenju Jugoslavije navukli su gnjev britanskog ustroja jer je time bio povrijeđen i britanski autoritet i politička moć. Suđenje za ratne zločine jednome od glavnih hrvatskih zapovjednika, generalu Anti Gotovini, pred međunarodnim sudom ICTY, daleko je nadmašilo obično suđenje za ratne zločine, jer optužbe protiv generala Gotovine daleko su nadmašile realnost, realne pojedinačne zločine koji su se dogodili nakon “Oluje” nad nekoliko stotina srbskih civila, dok je kolektivno iseljenje “krajinskih” Srba potaknuto od strane velikosrsbskoga režima u Kninu početkom kolovoza 1995. godine. Slobodan Milošević bio je upoznat da će se dogoditi “Oluja”, ali, kao što je poznato, velikosrpski “vožd” je još 1991. u Karađorđevu obećao Franji Tuđmanu da će hrvatske Srbe ostaviti na cjedilu (“Franja, mene Srbi u Hrvatskoj uopšte ne zanimaju”). Svoj godišnji odmor uoči i za vrijeme “Oluje” Slobodan Milošević je prekinuo jedino zbog Tuđmanova izaslanika ing. Šarinića koji ga je uz whiskey, kojega je “vožd” obožavao piti (što se naučio u New Yorku, dok je tamo bio predstavnik “Jugobanke”), obavijestio o detaljima vezanima za “Oluju”. (Ako haaški Tribunal ustanovi na suđenju hrvatskim generalima, da su se Sloba i Franja dogovorili i o razmjeni stanovništva – krajinski Srbi sele u Vukovar i na Kosovo, a Hrvati iz Bosanske krajine u Hrvatsku /za vrijeme “Oluje” je Karadžićev četnički režim iz Banja Luke i okolice prisilno iselio odnosno etnički očistio 25 tisuća Hrvata koji su protjerani kod Davora u RH/, onda se može dogoditi da će biti potvrđena optužnica za “zločinački pothvat”, što bi značilo da je Franjo Tuđman žrtvovao, ne samo generala Blaškića, nego i generala Gotovinu, Markača i druge, daleko prije “Oluje”, i da je mimo vrha Hrvatske vojske imao dogovor s neprijateljem, opet slijepo vjerujući američkom savezniku da će stati iza Hrvatske u zamjenu za ukidanje “Herceg-Bosne”, koju je do 1996. rasformirao Gojko Šušak dok njegovi sljedbenici u “Herceg-Bosni” to nisu ni primijetili. Međutim, opet se promijenio stanar u Bijeloj kući, i umjesto hrvatskog saveznika Clintona, koji je i u svojoj knjizi naveo da je za vrijeme Oluje “navijao za Hrvate”, uselio se sin od oca koji je do posljednjeg daha podržavao Jugoslaviju.)

 

Optužbe protiv hrvatskih generala Gotovine, Markača i Čermaka zahvatile su više nego što je isključivo proganjanje ratnih zločina i što bi trebao biti isključivo pravni interes. Britanski interes u suđenju generalu Gotovini je, da se kroz optužbu i osudu za sudjelovanje u “zločinačkom poduhvatu na čelu s Franjom Tuđmanom” i članovima tadašnjeg sastava vlade Republike Hrvatske vrati na stol međunarodni plan Z-4 o unutarnjoj političko-teritorijalnoj podjeli Republike Hrvatske u kojoj bi engleski saveznici Srbi dobili autonomiju, županije, vlast i moć u Hrvatskoj, jer, po logici onih na britanskom otoku – ako je Oluja bila “zločinačka”, ne može poredak u Hrvatskoj ostati kakv je bio nakon Oluje, nego mora biti onakav poredak kakav je bio prije Oluje, a u takvom poretku su Englezi preko Srba držali Hrvatsku u šahu i manipulirali politikom u Jugoistočnoj Europi, i provodili svoje interese u tom dielu svijeta. Pod izgovorom da Republika Hrvatska mora međunarodnom sudu ICTY izručiti odbjeglog generala Gotovinu, koji se krio u zemlji Europske Unije, na španjolskom otoku, a ne u Hrvatskoj, iako je Britanija optuživala službeni Zagreb da se odbjegli general krije u Hrvatskoj, upravo je Velika Britanija stopirala kandidaturu Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj Uniji.

 

Britanska politika optuživanja Hrvatske preko haaškoga suda ICTY predstavlja uzroke velike društveno-političke krize u kojoj se Republika Hrvatska i njeno stanovništvo nalazi nakon “Oluje” preko jednoga desetljeća dugo i predugo. Kad se tome pribroji državna cenzura pod kojom vlasti RH drže oporbenog kritičara Dobroslava Paragu i njegovu političku stranku HSP1861., kriza u Hrvatskoj je perfektna, jer, dok se Paraga nalazi u blokadi, korumpirana politička elita Republike Hrvatske radila je što je htjela, i radi što hoće, bez obzira na hrvatske nacionalne interese, s obzirom da prave oporbe u smislu zapadnih demokracija u Hrvatskoj ne postoji (formalna parlamentarna oporba je korumpirana). U tom vremenu, dakle, od Oluje pa sljedećih 12 godina su servilne, samo po imenu, hrvatske vlasti rasprodale skoro svo hrvatsko narodno gospodarstvo zapadnim bankama, za interese njemačkih, talijanskih, austrijskih, ruskih, francuskih, američkih ali i britanskih interesa, koji su, što se tiče Hrvatske, prvenstveno političke naravi.

 

U vrijeme Oluje je hrvatski dug iznosio 4,5 milijarde US dolara, dug preuzet iz kvote duga bivše Titove Jugoslavije. Tuđmanove vlade su od “Oluje” 1995. do Tuđmanove smrti 1999. godine povećale sveukupni hrvatski dug sa 4,5 milijarde na oko 10 milijardi US dolara, Račanova vlada na 20 milijardi, a Sanaderova vlada na 30 milijardi Eura. Guverner Hrvatske narodne banke, g. Rohatinsky, unatrag nekoliko godina, kao i 21. travnja 2007. godine upozorava da se RH nalazi na samoj granici dužničkog ropstva,  da dugoročno hrvatska država kolabira, dakle, propada. Ekonomski, a time i politički slaba Republika Hrvatska teško se može oduprijeti Planu Z-4 ukoliko će ga svijet nametnuti Hrvatskoj nakon eventualne osuđujuće presude hrvatskim generalima. Uz to, povjesničar dr. Ivo Pilar je 1918. u svojoj knjizi “Južnoslavensko pitanje” taksativno nabrojio što se može dogoditi ako hrvatski političari dozvole Srbiji prelazak preko Drine – propast hrvatske države. Franjo Tuđman je ratificirao Daytonski sporazum i legalizirao prelazak Srbije preko Drine, a sa Planom Z-4 Srbi prelaze i sadašnju velikosrpsku granicu na Uni, tako da se lako može ostvariti prijetnja četničkog vođe Vojislava Šešelja, koji je 1991. rekao da će hrvatska država biti velika onoliko koliko se može vidjeti sa tornja katedrale u Zagrebu.

 

Dobroslav Paraga je svom narodu 1992. ponudio oslobođenje, Hrvati su to i prihvatili, ali kada su vidjeli da se F. Tuđman obračunao sa Paragom, priklonili su se pirovom pobjedniku Franji Tuđmanu umjesto da su i dalje podržali Dobroslava Paragu, zaboravili su na slobodu, žive u lažnoj slobodi, i nisu ni svjesni da ih čeka ropstvo, propast ili čak i nestanak. (Hrvati se ponašaju otprilike ovako: ako direktor tvrtke vozi Mercedes, a ne Golf, onda je direktor “jak”, “dobar”. Ako se predsjednik Tuđman vozi u BMW-u, onda je “jak”. Ako se Đapić vozi u BMW-u, onda je za Hrvate to “jak” političar. Za to vrijeme, dok se Đapić vozi u BMW-u, i ljetuje u Dubaiju gdje na račun hrvatskih poreznih obveznika plaća hotelsku sobu sa bazenom 400 euroa po noći, Republika Hrvatska, kako svjedoči guverner HNB, Rohatinsky, PROPADA!)

 

Kako bi se dogodila propast Republike Hrvatske, svoj doprinos dali su određeni mediji, kao WAZ (Europapressholding), određeni hrvatski političari u Banskim dvorima i u Hrvatskom saboru, stanovnik i kavopija Predsjedničkih dvora, raznorazni dvorski novinari, nedostatak zakona o lustraciji, lažna oporba i gospodarska hrvatska elita koja se nalazi na uzdi zapadnih banaka.

 

Ako strane banke, koje drže u vlasništvu 90 posto (bivšeg) hrvatskog bankarstva, povećaju kamatnu stopu na kredite samo za 3 do pet posto, automatski propada 90 posto hrvatskih privrednih subjekata i svi oni hrvatski građani koji su stanove i automobile, pa i hranu kupovali na kreditne kartice i na bančine kredite. Time RH upada u sindrom “Weimarske republike” (visoka inflacija, ulični neredi, prijetnje komunista i fašista – propast!)

 

Međutim, hrvatska vanjska politika se i ne mora uvijek orijentirati na Njemačku. Ne moraju ni samo Srbi uvijek biti britanski saveznici, mogu to biti i Hrvati, samo treba znati, a tko hoće, taj i zna! Međutim, da bi se stanje uopće promijenilo na bolje, potrebna je u Hrvatskoj u svakom slučaju HRVATSKA POLITIKA, a ne servilna politika kakva je, ne samo od 3. siječnja 2000. do danas, nego od 30. svibnja 1990. do danas! Hrvati, nemojte zaboraviti da, dok je Dobroslav Paraga bio 1992. jak, a nije se vozio u Mercedesu ili BMW-u, i Hrvatska je bila jaka! Pametni će izvući pouku i spasiti se, a bedaki će propasti!