HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

26. svibanj 2007.

DESANT NA DRVAR 25. V 1944. I JUGOSLAVENSKI „DAN MLADOSTI“ 2007. U REPUBLICI HRVATSKOJ!

U sadašnje vrijeme, 18 godina nakon pada komunističkog Berlinskog zida, i 16 godina nakon otcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije i proglašenja neovisne hrvatske države, te dva tjedna nakon priključenja Republike Hrvatske konfederalnoj balkanskoj političko-gospodarskoj uniji (SEECP), i samim time u velikoj mjeri i poništenja proglašenja hrvatske državne neovisnosti i suverenosti hrvatskog naroda od 25. lipnja 1991. odnosno od 8. listopada 1991. godine, dakle, SEECP čiji je politički sekretar Hidajet Biščević, državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, u djelomično rekonstruiranoj „Suradničkoj mreži Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske“, dakle, u rekonstrukciji doušničke mreže agenata i „cinkera“ koju je u srpnju 1997. napravila tajna služba Republike Hrvatske, naveden je kao doušnik „Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije“ (KOS) pod kodnim imenom ili pod zaporkom „Luks“, vladajuća udbaško-cinkerska struktura oko Predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića, krenula je u finalno psihološko-propagandni rat protiv građana Republike Hrvatske, i to medijsko-kadrovskom ofenzivom oživljavanja kulta ličnosti „druga“ Tita, dakle, oživljavanja kulta ličnosti bivšeg jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina, de facto odgovornog za masovno ubojstvo (genocid) hrvatskog naroda 1945. godine, i za polustoljetni teror nad hrvatskim društvom u jugoslavenskoj socijalističkoj državi koja je za Hrvate bila tamnica naroda. Kad se navodi da je Jugoslavija bila tamnica naroda za Hrvate, onda se podrazumijevaju oni Hrvati koji nisu bili titoisti. Za titoističke Hrvate je Jugoslavija bila raj na zemlji, balkansko podneblje u kojemu je teklo med i mlijeko (čitaj: zapadni krediti u milijardama US$), i u kojemu se smjelo pljuvati po Hrvatima i kažnjavati ih do mile volje, dakle, po onima koji se nisu smatrali titoistima i umjetnim „Jugoslavenima“ (ili „Jugoslovenima“). Zemlja od Triglava do Vardara bila je tamnica naroda za Hrvate i za kosovske Albance koji su bili jedini narodi u multinacionalnoj SFR Jugoslaviji koji su pružali organizirani otpor jugokomunističkoj diktaturi, i to u kontinuitetu, od krvavog nastanka Jugoslavije koncem Drugog svjetskog rata, do krvavog nestanka Jugoslavije 1991. godine. Zato će svijet i jedan i drugi narod kazniti, svaki na poseban način: Hrvatima će se njihova vlastitom krvlju stečena neovisnost ukinuti, a kosovski Albanci, NATO-bombama iznuđenu i obećanu neovisnost neće ni dobiti.

Aktualna titoizacija Republike Hrvatske posljedica je još prvih tako zvanih „demokratskih promjena“ koje su se u Hrvatskoj dogodile 1990. godine kada se u stvarnosti nisu dogodile demokratske promjene nego jedna velika zavjera protiv hrvatskog naroda, zavjera protiv istine i slobode, zavjera protiv zdrave pameti u kojoj su jugoslavenske tajne službe i njezine udbaško-cinkerske strukture, kako bi nakon raspada Jugoslavije preživjele tranziciju iz komunizma/socijalizma u kapitalizam, pod krinkom nacionalizma izvele koncem 20. stoljeća veleprevaru ravnu veleprevari koju je početkom 20. stoljeća doživio ruski narod.

Godine 1917. su se boljševici (ekstremna grupa marksista), pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina i njegovih profesionalnih revolucionara, na valu ruske narodne revolucije, poznata kao Oktobarska revolucija, dočepali vlasti, i 6. siječnja 1918. godine, nakon održanih prvih višestranačkih izbora za sovjetski parlament, kada su boljševici ostali u manjini, dobivši samo šest milijuna od 27 milijuna glasova, poraženi bsu bajunetama izbacili narodne zastupnike iz sovjetskog parlamenta u Sv. Petrogradu, i prevarili, ne samo socijaliste i seljake, nego cijeli ruski narod. Dok su ruski seljaci izveli u Oktobarskoj revoluciji najveću agrarnu revoluciju u povijesti čovječanstva, masovno otimajući poljoprivrednu zemlju od bivših vlasnika odnosno od ruskog plemstva, Lenjinovi boljševici, koji su u svom političkom programu imali javno objavljeno obećanje pod geslom „zemlja seljacima“, nakon završetka građanskog rata (1918. – 1920.) kada je Crvena armija izborila „Endsieg“ protiv antikomunističkih snaga otpora boljševičkoj komunističkoj tiraniji, oduzeli su zemlju seljacima koju su podržavili ili „nacionalizirali“, dok su siromašne seljake i njihove obitelji dijelom pobili, dijelom strpali u koncentracijske logore, a dijelom izgladnjivali, te će glad postati u Sovjetskom Savezu jedno od oružja u borbi protiv naroda, sa ciljem učvršćivanja „vojnog komunizma“ i tiranije boljševičke bande lopova i ubojica pod geslom „diktatura proletarijata“.

Koncem Drugog svjetskog rata su jugoslavenski komunisti na čelu sa Josipom Brozom Titom također izveli veleprevaru, izbacivši iz „igre“ za vlast sve nekomunističke političke faktore koje je Tito za vrijeme rata okupljao na antifašističkom frontu u navodnoj borbi protiv fašizma, dakle, u tako zvanoj partizanskoj „Narodno-oslobodilačkoj borbi“ (NOB) za vrijeme tako zvanog „Narodno-oslobodilačkog rata“ (NOR). Kada je za vrijeme rata, 1944. godine, Tito skoro zaglavio u Drvaru, otkuda ga je izravnom intervencijom spasio britanski premijer Winston Churchill, jugoslavenski je vođa britanskom leaderu u kolovozu navedene godine obećao da u obnovljenoj Jugoslaviji neće instalirati komunizam i sovjetski sistem. Međutim, balkanski hohštapler uspio je prevariti mudroga Churchilla kojega i Hitler nije uspio nadmudriti i prevariti. Nakon rata instaliran je u Jugoslaviji komunizam i sovjetski sistem, a lokomotiva revolucije krenula je punom parom. Koga više zanima kako je tekla revolucija ili krvavi obračun jugoslavenskih komunista i revolucionara s narodom, pod krinkom navodnog obračuna sa fašizmom, može detalje o tome, kao i povijesne uzroke pročitati u knjizi slovenske povjesničarke Jere Vodušek Starič, čiji je otac bio partizan. Njena knjiga je prevedena na hrvatski jezik pod naslovom „Kako su komunisti osvojili vlast“.

Sažeto bi se moglo reći da su jugokomunisti prevarom osvojili vlast. Prvi i posljednji višestranački izbori u Titovoj Jugoslaviji bili su od strane Komunističke partije, pod smokvinim listom tako zvane „Narodne fronte“, krivotvoreni, nakon čega je počela jednopartijska diktatura titoista koja je trajala sve dok lukavi, prefrigani i nadasve zli jugoslavenski komunisti (titoisti), dakle, profesionalni revolucionari, nisu vlastitim megalomanskim kriminalnim radnjama i sustavnim gušenjem pluralizma upropastili Jugoslaviju, doveli je do bankrota, i do stanja u kojemu je svevladajuća udbaško-kosovsko-cinkerska struktura preuzela sve vlasti i ovlasti, i dovela na vlast jednog Slobodana Miloševića, i Franju Tuđmana. (Titovi višestranački izbori podsjećaju na višestranake izbore Franje Tuđmana koji su se u Republici Hrvatskoj održavali bez višestranačke kontrole, i bez poštenog izbornog zakona, u uvjetima medijske cenzure nad oporbom.) Nakon pada tako zvane željezne zavjese (elektrificiranog žičanog zida sa kontrolnim tornjevima, mitraljeskim gnijezdima i minskim poljima između Zapadne Europe i bivše Istočne Europe uzduž granice sa Istočnom Njemačkom, Čehoslovačkom, Mađarskom, Rumunjskom i Bugarskom, koji su nakon Drugog svjetskog rata podigli komunisti) jugoslavenski su komunisti izveli 1989./1990. veleprevaru, i to tako što su iz taktičkih razloga skinuli sa čela crvenu zvijezdu petokraku, dakle, simbol zločina koji su danas opet na svjetlo dana izvukli pred cjelokupnom i paraliziranom hrvatskom javnošću, i na rukave i prsa zakačili hrvatske nacionalne simbole, i obukli narodno odijelo kako bi ih zavedeni narod izabrao kao nove „demokratske vlasti“ i branitelje od Miloševićeva ultra-nacionalističkog velikosrpskog „mitinga istine“. Tinta na prvim višestranačkim izborima se još nije bila ni osušila, a Tuđmanov režim zamijenio je povijesni narodni stijeg, pod kojim je osvojio izbore u travnju 1990. godine, s novim izmišljenim i nikada u povijesti hrvatskog naroda viđenim današnjim stijegom Republike Hrvatske. Osim ove kozmetičke ali ipak za jedan narod bitne zamjene nacionalnih simbola, Franjo Tuđman krenuo je suprotno od u izborima obećanog: pregovaranje i dogovaranje sa planerom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, Slobodanom Miloševićem. Rezultat toga je Karađorđevo 1991. godine, podjela Bosne i Hercegovine, i optužnice za „zločinački pothvat“ od strane međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije, ICTY, te ravnomjerna podjela krivnje između Srba i Hrvata za rat koji se u svietu percepira jedino kao „građanski rat u bivšoj Jugoslaviji“. Sjetimo se šovinističkog članka zagrebačkog srpskog lista „Srbobran“ iz 1902. godine pod naslovom „Srbi i Hrvati“, pod sintagmom „Do istrage naše ili vaše“! Kako bi prevara bila što učinkovitija, jugoslavenski boljševici, skupina bivših titoističkih disidentata komunizma, sklopila je pakt, ne sa đavlom, nego ni manje ni više nego sa Crkvom, dok je sa smijenjenom titoističkom elitom (Račanom i drugovima) dogovoren princip rotacije na vlasti, kao svojedobno rotacija u Predsjedništvu SFRJ.

Od konstituiranja prvog višestranačkog Sabora Republike Hrvatske, 30. svibnja 1990. godine do danas, u kontinuitetu su na vlasti u Republici Hrvatskoj bivši komunisti. Franjo Tuđman nije dao dirati u simbol kulta titoizma, dakle, u Trg maršala Tita, u Zagrebu, dok je Ivica Račan od 2000. godine ubrzao novu titoizaciju Hrvatske. Titoizacija Hrvatske drugim riječima znači NESTANAK Hrvatske!

Titoizacija Hrvatske počela je koncem Drugog svjetskog rata eliminacijom Andrije Hebranga iz partijsko-političkog, ali i fizičkog života u Titovoj Jugoslaviji. S ubijenim ratnim sekretarom CK KPH likvidiran je i partizanski ZAVNOH za račun Titove Jugoslavije. Franjo Tuđman je partizansku skupštinu ZAVNOH dao implementirati u novi ustav Republike Hrvatske, 1990. godine, misleći, krivo, da se zapadni svijet temelji na antifašizmu, iako se temelji na kapitalizmu, na globalnom profitu u kojemu mali narodi i male države, kao Hrvatska, mogu preživjeti jedino velikom nacionalnom osvještenosti, i izgradnjom građanskog društva na principu pravne države, demokracije i slobode. Kao što hrvatski građani danas znaju, niti jedan od navedena tri principa u Republici Hrvatskoj nije zaživio, osim na papiru. Narodi kojima države počivaju na navedenim principima, kao Švicarska, Izrael, Norveška, ali i neke zemlje u Europskoj Uniji, kao Švedska, Danska, Nizozemska, Poljska, Slovenija ili Češka, mogu se takmičiti u areni svjetskog globalizma, na nakovnju između čekića liberalnog Zapada i ex-komunističkog Istoka. Tuđmanov nacional-komunizam proglašavan je, međutim, na Zapadu, „hrvatskim nacionalizmom“, a poznata je britanska ocjena o „Hrvatskom proljeću“ iz 1971. godine kao „umobolni hrvatski nacionalizam“. Zato je Tuđman mislio (krivo je mislio) da će Republika Hrvatska s replikom Oktobarske revolucije u hrvatskom ustavu, dakle, sa Zavnohom, dobiti prolaznu ocjenu na Zapadu. Međutim, Republika Hrvatska praktički nikada nije dobila prolaznu ocjenu, niti na Zapadu, niti na Istoku, jer hrvatska država je „crimen“, kako na Istoku tako i na Zapadu. Zato se svjetlosnom brzinom događaju u Jugo-Istočnoj Europi nove balkansko-jugoslavenske integracije, pod izgovorom pripreme za ulazak „regije“ u Europsku Uniju gdje će, vjerojatno, cijela „regija“ imati jedan glas u Europskoj komisiji i u Europskom parlamentu, ako ikada „regija“ uđe u članstvo Europske Unije.

Sve što hrvatski građani od 1990. do danas osjećaju kao nešto negativno, posljedica je veleprevare iz 1990. godine.

Bivši jugoslavenski boljševik i revolucionar Josip Manolić, dakle, Tuđmanov najuži suradnik iz razdoblja 1989. – 1994. godine, zataškao je veleprevaru projekta „Hrvatska demokratska zajednica“ s lakonskim objašenjenjem da su samo bivši komunisti bili u stanju srušiti Jugoslaviju i oživjeti hrvatsku državu. To je dakako velika laž, jer Jugoslaviju nije srušio HDZ nego Slobodan Milošević svojom hazarderskom politikom upada slona u kristalnu dvoranu. Osim komunističkog „vožda“ Miloševića su u biti i njegovi prethodnici, dakle, jugoslavenski boljševici praktički srušili Jugoslaviju jer nikada nisu dopustili pluralizam u Jugoslaviji, a najveći kočničar pluralizma bio je Josip Broz Tito.

U kojoj mjeri su za demokraciju i pluralizam, po slobodu tiska i ljudska prava, po pravnu državu, te po hrvatski suverenitet opasni ostatci agresivnog titoizma u Republici Hrvatskoj svjedoči fanatizam ideoloških nasljednika i duhovnih sljedbenika sustava titoizma u Republici Hrvatskoj danas: titoistički fanatici i bivši partizanski borci, okupljeni u titoistike udruge i parlamentarne političke stranke, ne samo da slave ubojicu hrvatske države i hrvatskog naroda, dakle, maršala Tita, nego prešućuju sve bivše i nekadašnje Titove suborce koji su se suprotstavili Titovom staljinizmu, tako da Mesić i društvo prešućuju Andriju Hebranga i Miku Tripala, „krivovjernika“ s ljevice, kao simbole staljinističkom otporu titoistima. Ta činjenica svjedoči o opasnim namjerama tih dežurnih revolucionarnih fanatika. Usput rečeno, u jednom od posljednjih brojeva „Hrvatskog prava“ navedena je Mesićeva ocjena povijesne ličnosti Tita na skali od jedan do deset. Mesićeva ocjena je vrlo visoka ocjena osam, s time da nije bio obrazložio zašto osam. Na „Dan mladosti“, dakle, na Titov lažni rođendan, Mesić je objavio rješenje i tog rebusa: Stipe je naglasio, da ga je Tito bio strpao u zatvor (na godinu dana), te da mu zato daje samo ocjenu osam od deset. Toliko o Mesićevu egoizmu. „Hrvatski list“ je nedavno objavio kako je Mesić u zatvoru u Gradiški „obrađivao“ Šeksa dok je Manolić odavno izjavio kako „Franjo Tuđman drži Šeksov rep u ladici“. Sada, kada više nema Franje Tuđmana, Šeks se izgleda vraća svojim izvonim korijenima, titoizmu i proslavama partizanskih obljetnica. Dakako, slave se danas u Republici Hrvatskoj i oni bivši komunisti koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata strijeljali talijanski fašisti, kao Radu Končara, iako bi Radu Končara strijeljali i Titovi komunisti da ga nisu smaknuli Mussolinijevi fašisti. Tito je još uoči Drugog svjetskog rata pokušao smijeniti ionako oktroirano (nametnuto, neizabrano) „rukovodstvo“ CK KPH u sastavu Končar, Hebrang, Popović, a kada titoistima nije uspjelo tada, smijenili su Hebranga pred konac rata, 1944. godine, a nakon rata su ga ubili. Titoisti u Republici Hrvatskoj stvaraju hvalospjeve o svim pokojnim jugoslavenskim boljševicima iz Hrvatske, kako Vladimiru Nazoru, tako i Stipi Šuvaru, Josipu Vrhovcu, Ivici Račanu i postolaru Miki Špiljku. (Za hvalospjeve Vladimiru Bakariću još je malo rano, ali pranjem mozga hrvatskim građanima, kroz medije, tisak, TV, radio, kroz govore predsjednika Mesića itd. doći će i boljševik Bakarić na red da mu kriptokomunisti, raspoređeni u parlamentarne stranke u Republici Hrvatskoj, odaju počast i poštovanje. Prema Titovim žrtvama, koje je maršal dao pogubiti, kao Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Stepinca, ili Bruna Bušića, titoisti gaje prezir i neprijateljstvo, sotonizirajući ih. Istovremeno titoisti, poput, ne samo jednog minornog Fumića, nego Josipa Manolića imaju otvorene sve medije za njihove laži, kao što i svi bivši doušnici i cinkeri UDB-e i KOS-a imaju u Republici Hrvatskoj dan otvorenih vrata u gotovo svim najsnažnijim medijima u Republici Hrvatskoj, i to svaki dan! Pored toga su za takve rezervirani svi mogući položaji u hrvatskoj državi! Na taj način se zavjera može provesti bez krvi, i bez službeno proglašene nove revolucije. Zar nije revolucionar i boljševik Mika Špiljak, bivši šef jugoslavenske komunističke partije i SFR Jugoslavije, rušitelj spomenika banu Josipu Jelačiću, bio zaslužan što je Franji Tuđmanu 1987. nabavio putovnicu, koja je Tuđmanu oduzeta kada je prvi put osuđen 1973. kao trećeoptuženi na političkim procesima nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća (prvooptuženi bio je Bruno Bušić). Jedino je Tuđman od svih političkih zatvorenika dobio u to vrijeme jugoslavensku putovnicu s kojom je legalno otputovao na Zapad i od zavedenog i zaboravljivog hrvatskog iseljeništva pobrao vrhnje, t.j. novac za predizbornu kampanju Hrvatske demokratske zajednice 1990. godine? Hrvatski iseljenici su zaboravili da je Franjo Tuđman bio partizanski major, politkomesar, i general JNA, da je bio „adjutant“ u kabinetu titoističkog generala JNA Ivana Gošnjaka u Beogradu koji je po Titovu nalogu kontrolirao rad „Kontraobavještajne službe“ JNA, dakle, Franjo Tuđman - vojno lice onog sustava zbog kojega su mnogi od Hrvata bili prisiljeni emigrirati iz tadašnje Titove Jugoslavije na Zapad gdje ih je nadzirala svemoćna UDB-a! Franjo Tuđman pred iseljeništvom uoči prvih višestranačkih izbora 1990. nije hvalio svoj partizanski „borački“ staž nego se predstavljao kao hrvatski proljećar, tako da je obmana bila perfektna. Odmah po preuzimanju vlasti je Tuđmanov cenzor na Hrvatskoj televiziji, Antun Vrdoljak, uveo čeličnu cenzuru za autentične predstavnike protujugoslavenske i antikomunističke demokratske snage u Republici Hrvatskoj, cenzuru nad Antom Paradžikom, Dobroslavom Paragom i Hrvatskom strankom prava, koja je kao jedina od svih političkih stranaka u to vrijeme imala politički program o otcjepljenju Hrvatske od Jugoslavije, i o hrvatskoj državnoj samostalnosti, u savezništvu sa Bosnom i Hercegovinom, i stvaranje antivelikosrpske koalicije. Umjesto referenduma o hrvatskoj neovisnosti, Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Josip Manolić podvalili su 19. svibnja 1991. godine hrvatskom narodu kukavičje jaje u liku „saveza suverenih republika“, koji je 11. svibnja 2007. formaliziran. Glavno sjedište konfederalnog saveza balkanskih suverenih država danas je u Sarajevu, na čelu sa navedenim agentom bivše „Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije“ koji je kao takav optužen u navedenom dokumentu. Kako bi titoisti sve formalizirali i cijelu zavjeru doveli do kraja, dakle, do boljševičko-titoističkog „Endsiega“, Mesić, koji je također ozbiljno optužen da je bio, i „kadrovik UDB-e“, i doušnik, koji je, primjerice, „cinkao“ Dobroslava Paragu, ali i Miku Tripala, po svjedočenju odvjetnika Slobodana Budaka u jednoj dnevnoj novini, predsjednik Republike, Stipe nacionale, okupio je oko sebe u Uredu predsjednika Republike Hrvatske elitu i kremu bivše UDB-e i „Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije“. Tako je predsjednikov savjetnik Budimir „Buda“ Lončar, koji je Republici Hrvatskoj, na položaju ministra vanjskih poslova SFR Jugoslavije, potpisao u Vijeću sigurnosti u rujnu 1991. smrtnu presudu (uvođenje embarga na oružje za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije), ali koji je proganjao i nekadašnju hrvatsku emigraciju koju su „Buda“ i njegovi zvali „Hrvatska neprijateljska emigracija“, zato što emigranti nisu bili za staljinizam/titoizam nego za slobodu i demokraciju, i za slobodnu Hrvatsku. Zbog tih ideala, kojima su bili rukovođeni hrvatski emigranti, zapadne demokratske vlade dozvolile su, žmireći na jedno oko, jugoslavenskoj UDB-i da pobije na desetke vodećih emigranata u svijetu, na Zapadu, bez da je gotovo ikada jedna zapadna demokratska vlada uhitila udbaše ili sudila udbaško-cinkerskim koljačima, ili bez da je ikada djelotvorno moralno-politički osudila Titove ubojice za pisaćim stolom. Kako bi hrvatsku emigraciju ocrnila pred Zapadom, udbaško-cinkerska klika ubacivala je u emigrantske organizacije svoje doušnike koji su na sav glas vikali da su ustaše, i koji su nosili revolvere i postavljali bombe po svijetu, a neke emigrantske organizacije izravno je utemeljila UDB-a, i to iz Beograda i iz Zagreba gdje su bile udbaške centrale, plus jaki udbaški centri u Osijeku, Mostaru, Splitu i drugdje. Vrlo snažan udbaški centar je Osijek, iz kojega dolazi „Kolega“, i Anto Đapić, ali i Josip Perković, koji je zajedno sa Mikom Špiljkom i njegovim sinom stegnuo omču oko vrata disidentu jugokomunizma i bivšem direktoru INE, Stjepanu Đurekoviću koji je razotkrio kriminal u INI, kao što će dva desetljeća poslije gospođa Vesna Balenović otkriti novi kriminal u INI koju vodi zet od Savke Dabčević-Kučar koja je pogazila sve ideale za koje se borio Miko Tripalo. Umjesto da zbog otkrivenog kriminala iz INE odlete kriminalci, iz INE je odletjela ravno na ulicu gospođa Balenović koja je svojom građanskom hrabrošću pokazala kako se treba boriti protiv nepravde dok ju je hrvatsko društvo ostavilo na cjedilu, ono društvo za koje se gospođa bori! Mnogi današnji veleposlanici Republike Hrvatske bivši su udbaši i doušnici, jedan, primjerice u Budimpešti, drugi u Parizu, a najnoviji, „drug“ Bolfek u Alžiru, gdje se vrti velika lova oko plina, a u susjedstvu je i naftom bogata Libija. Zna Mesić za koju zemlju je koji doušnik i udbaš najkorisniji, zar mu nije savjetnik bivši glasnogovornik Bakarićevog Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske na nekadašnjoj TV Zagreb, Tomislav Jakić, kodnog imena „Jantar“, dobar kadar iz udbaškog centra Zagreb, pogodan za efikasnu upotrebu u „kontraobavještajnoj problematici“, kako je opisan u „djelomičnoj rekonstrukciji“ suradničke mreže bivše jugoslavenske totalitarne tajne službe. Vladimir Šeks, predsjednik Hrvatskog sabora i dugogodišnji suborac Franje Tuđmana za vrijeme Domovinskog rata, naglo se počeo družiti na obljetnicama komunističke skupštine ZAVNOH, koja je trenutno supstitut za AVNOJ koji se još ne može otvoreno slaviti, ali se slavlje u tom pogledu sprema, i najednom se „hrvatskog nacionalistu“ i „tvrdu struju HDZ-a“ Vladimira Šeksa viđa u društvu, ne samo sa Vesnom Pusić, nego i sa boljševikom Milutinom Baltićem i sličnim progoniteljima hrvatskih proljećara. Za zaboravljive Hrvate: kolumnist „Globusa“, Denis Kuljiš, posvjedočio je na HTV-u, u emisiji „Nedjeljom u dva“, da je Vesna Pusić bila u svojedobnoj Šuvarovoj komisiji u vrijeme Titove Jugoslavije koja je ukinula i formalno postojanje gimnazija koje su zamijenjene tako zvanim „šuvaricama“ odnosno „srednjim školama“ u kojima se pojačalo marksističko-titoističko pranje mozga učenicima. Kojeg li licemjerstva – danas je Vesna Pusić najrazvikanija Europejka! Danas titoistima nisu potrebne šuvarice jer imaju Mesića na položaju hrvatskog predsjednika (koje li ironije), imaju najvažnije medije u kojima lažu do mile volje, bez ikakvog glasa kritike, bez pluralizma, i imaju narod kojega mogu mijesiti kao tijesto za picu, jer dok narod traži spomenik Tuđmanu, titoisti slave ZAVNOH (kao supstitut za AVNOJ, a uskoro će otvoreno slaviti i AVNOJ!), Tita i sva ubojstva nad čestitim Hrvatima, otvoreno i bestidno, pred cijelim svijetom koji im u tome daje punu podršku, dok načela zapadne demokracije, poput rezolucije Vijeća Europe pod brojem 1481, kojom su 25. siječnjna 2006. godine osuđeni zločini totalitarnog komunizma, vrijede samo za one bivše komunističke zemlje koje se ne nalaze na području Jugo-Istočne Europe. Za Balkan vrijede posebna pravila, i toj „regiji“ je demokratski svijet namijenio zasebnu sudbinu, a Hrvatska upravo prolazi titoističku sudbinu. (Esdepeovka Željka Antunović je 23.05.2007. u emisji „U sridu“ na NOVOJ TV čak ustvrdila kako je laž da je takva rezolucija od Vijeća Europe uopće ikada usvojena, jer su „rigidni desničari htjeli izjednačiti komunizam i fašizam“.) Badava kardinalu Bozaniću hvalevrijedni vapaji u Bleiburgu, 13.05.2007., kojima je poručio kako bi konačno morao doći kraj suživotu sa partizanskim masovnim ubojicama u Republici Hrvatskoj (u smislu da bi pravna država konačno trebala procesuirati neke partizanske ratne zločince, a hrvatska politika ih moralno-politički osuditi). Uvedena je čak opet i Titova štafeta na tzv. Dan mladosti, 25. svibnja, dok kumrovečke sirene nikada nisu ni prestale zujati na dan Titove smrti, a svakogodišnje okupljanje fanatika i zavedenih u Kumrovcu poprima sve veći mah, i postaje sve učestalije, uz izdašne TV-reportaže, dok, primjerice, na tiskovnu konferenciju Hrvatske stranke prava 1861. tv-kamere svih postojećih televizija nisu došle godinama, jer važniji je tamo neki fanatik i titoist Fumić nego borac za ljudska prava i hrvatsku slobodu Dobroslav Paraga. U TV-debati o Titu na NOVOJ TV, 24.05.2007. je Fumić na pitanje, zašto 25.05.2007. ide opet u Kumrovec, nakon što je tamo bio nedavno na dan Titove smrti, rekao lakonski – eto, da se malo zabavimo. Titoistima je rušenje povijesne istine zabava, što je na tragu Lenjina i njegove boljševičke bande kojoj je revolucija bila zabava – ubijanje, klanje, zatiranje svega ljudskog, civiliziranog, poštenog, tradicionalnog, narodnog – u ime naroda, u ime pravde, u ime borbe protiv fašizma, u ime svega, i protiv Boga! „Brand Tito“ – to je ono što nam je naša borba protiv velikosrpske agresije dala, jer dok su hrvatski branitelji ginuli za ideale o hrvatskoj državi, profesionalni titoistički revolucionari kovali su u zavjetrini rata paklenu zavjeru kako da obezvrijede rezultate hrvatskih bojovnika koje su pred malim ekranima zamijenili partizani, i pripadnici udbaško-cinkerske klike, i njihovi zaštitnici u vlastima Republike Hrvatske! Dok se hrvatske branitelje izbacuje iz stanova, i trpa pod šatore, kao Indijance, Mesićeva udbaška bratija se još od 1990., da ne kažemo od 1945. širi po otetim vilama na Tuškancu i Pantovčaku.

U prilogu pročitajte o demistificiranom mitosu zvan „Dan mladosti“, tom lažnom Titovom rođendanu koji se u bivšoj Titovoj Jugoslaviji slavio na 25. svibnja, dok se sada, eto, u Republici Hrvatskoj (neslužbeno) obilježava na 25. svibnja. Taj dan se slavio 25. svibnja zato što je Tito na taj dan preživio njemački desant na Drvar, a kako i zašto je preživio, pročitajte u nastavku u online izdanju „Hrvatskog prava“.

DESANT NA DRVAR ILI KAKO JE TITO PONOVO ROĐEN

Vojna operacija pod zaporkom «Konjićev skok» predstavlja jaki zračni desant njemačkih padobranskih i jedriličarskih snaga (specijalnih jedinica) u Drugom svjetskom ratu koji je započeo 25. svibnja 1944. i trajao do 5. lipnja iste godine, kada se prvi britanski i američki bojni i desantni brodovi uputiše iz Engleske prema obali Normandije. Cilj snažne vojne akcije njemačkih snaga u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koju je predvodio njemački 500. Waffen-SS padobransko-lovački bataljun sa 900 vojnika («komandosa»), bio je politička i fizička eliminacija «rukovodstva» politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i partizanskog Vrhovnog štaba na čelu s komandantom jugoslavenskih partizana Josipom Brozom Titom, koji je predstavljao uzrok oružanog ustanka od 22. lipnja 1941. u NDH protiv Nezavisne Države Hrvatske i njemačkih saveznika, i uzrok početka zla Oktobarske revolucije na hrvatskom tlu. Obavještajni podaci pokazivali su sa stopostotnom sigurnošću da se generalni sekretar politbiroa CK KPJ i glavni stožer partizanske jugoslavenske armije (Vrhovni štab) zajedno s «komandom» i glavnim zapovjednikom partizana, maršalom Josipom Brozom Titom, nalazi u južnobosanskom gradu Drvaru koji je u tom trenutku bio središte jugoslavenskog partizanskog otpora i komunističkog pokreta. Plan za organiziranje akcije protiv Tita je Vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske Wehrmacht (OKW) povjerilo iskusnom njemačkom obavještajnom operativcu Ottu Skorzenyu koji se u rujnu 1943. proslavio diverzantskom akcijom oslobađanja talijanskog fašističkog vođe (Duce) Benita Mussolinia iz talijanskog antifašističkog zarobljeništva s planinskog vrha u Apeninima, zadatak koji mu je osobno povjerio Führer Adolf Hitler, unaprijedivši Skorzenya, nakon te akcije, iz satnika u bojnika njemačke vojske. Skorzeny je bio pripadnik oružanih zaštitnih odreda Waffen-SS koji se borio na Istočnom bojištu u Sovjetskom Savezu, a 1943. postao je zapovjednik specijalne postrojbe SS Sonderverband «Friedenthal» (SS-posebni odred) za specijalne operacije njemačkih oružanih snaga. (Poslije je ova specijalna postrojba njemačke vojske preimenovana u SS Jägerverband 501 (SS-lovački odred). Vodio je centar za izobrazbu specijalaca (diverzanata) u Oranienburgu, mjesto tada na periferiji Berlina. Skorzenyeva postrojba pokazala se daleko efikasnijom u vođenju specijalnog rata od Himmlerove specijalne divizije «Brandenburg». Po ocjeni Amerikanaca bio je «najopasniji čovjek u Europi». Otto Skorzeny se proslavio otmicom sina mađarskog regenta Horthya u Budimpešti 1944. godine, čime su Nijemci 1944. spriječili prelazak Mađarske na stranu Zapadnih saveznika, ili Sovjetskog Saveza, te diverzantskom akcijom njegovih komandosa preodjevenih u američke vojne odore iza savezničkih položaja u Ardennima prilikom posljednje velike njemačke ofenzive na Zapadnom bojištu u prosincu 1944. godine. Skorzeny je od 1940. sudjelovao u vojnim pohodima na Belgiju, Nizozemsku i Francusku, kao i na Jugoslaviju 1941. godine kada se nalazio u prvoj udarnoj skupini koja je ušla u Beograd u gumenim čamcima preko Dunava, kao pripadnik motorizirane SS-divizije «Das Reich». Skorzenyev pretpostavljeni bio je šef Ureda VI vojno-obavještajne službe Abwehr, SS-Brigadeführer Schellenberg (general-bojnik), zadužen za obavještajnu službu Abwehr /Obrana/ u inozemstvu, koji je poslije zamijenio admirala Canarisa na položaju šefa vojne obavještajne službe njemačke vojske (Wilhelm Canaris je smijenjen nakon što je 1944. sudjelovao u državnom udaru protiv Hitlera.) Kraj Drugog svjetskog rata šef specijalaca Skorzeny dočekao je u visokom činu «SS-Standartenführer» (brigadir).

Vojnu operaciju Konjićev skok naredio je Hitler, kako bi se smanjio pritisak partizanskih snaga na njemačke postrojbe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, posebno u Bosni i prema jadranskoj obali, gdje je, nakon kapitulacije Italije, postojala opasnost od angloameričkog isrkcavanja. Šef njemačke vojne obavještajne službe za operacije u inozemstvu, Schellenberg, u svojim je memoarima objasnio da su posljedice talijanskog državnog udara protiv Hitlerova saveznika Mussolinija dovele Njemačku skoro do katastrofe na Balkanu zato što je talijanska vojska nakon Mussolinijeve smjene od 23. srpnja 1943. godine jednostavno uzmicala s važnih poprišta borbi u NDH i prepustila položaje, i oružje, komunističkom vođi Josipu Brozu Titu, koji je tako mogao znatnije razgranati područje svoga utjecaja.

Obavještajna služba Abwehr uspjela je odgonetnuti radiošifre kojima se Tito koristio i tako su Nijemci prisluškivali sve radioporuke crvenog maršala. Jedna je radioporuka sadržavala obavijest o predstojećem angloameričkom iskrcavanju na Jadranu uz sudjelovanje partizanskih odreda. Ta je vijest, kako je naveo SS-Standartenführer Schellenberg, «bila neprijeporno lažna i nama namijenjena», a njome je partizanski vođa želio prikriti slabost svoga položaja u tom trenutku. Njegov se, naime, odnos prema (zapadnim) Saveznicima, kao što su Nijemci doznali iz drugih radioporuka, pogoršao. Tako je Tito, između ostalog, naredio da se oficirima zapadnih sila, za vezu s njegovim štabom, više ne smije dopustiti uvid u bilo kakve vojne mjere partizana. «Zato se Nijemci nisu ni iznenadili kada se kod njemačkog vojnog zapovjednika u Hrvatskoj, generala Glaisea von Horstenaua, iznenada pojavio neki doktor Petrović, a bio je to zapravo Vladimir Velebit, Titov diplomatski savjetnik i tajni agent. Objasnio je prijedlog vođe partizana prema kojemu bi Tito sklopio primirje s Njemačkom ako bi se Njemačka obavezala da neće napasti zapadnu Bosnu. Kao protuuslugu, partizanski pokret se ne bi više širio na hrvatskom području i izostale bi sve terorističke akcije i akcije sabotaže na tomu području (...)», navodi Schellenberg, i nastavlja: «(...) Mađarska tajna služba ulovila je kraj Pečuha jednog sovjetskog kurira koji je Titu nosio Staljinovu poruku i naređenje kojim Tita ovlašćuje da poduzme vojne protumjere u slučaju da se Englezi i Amerikanci protivno dogovoru ipak iskrcaju na jadransku obalu (...)». Kad se Titov predstavnik još jedanput javio generalu Glaiseu, Schellenberg je o tome razgovarao s general-pukovnikom Jodlom, koji je Titov prijedlog o separatnom primirju s Njemačkom ocijenio kao «pitanje visoke politike» koje se mora rješavati na najvišem mjestu, u «Führerhauptquartieru» u Vučjoj jazbini kraj Rastenburga, a Hitler je odlučio: «S pobunjenicima se ne pregovara – pobunjenike treba strijeljati».

Kako je Tito u gerilskom ratovanju postigao sve znatnije uspjehe i stekao veći ugled od svoga suparnika generala Draže Mihailovića, Hitler je 1944. izdao zapovijed za Konjićev skok, operaciju koja se vodila na dva kolosijeka, naime, s jedne strane je operaciju protiv Tita vodila obavještajna služba Abwehr, a s druge strane vođa specijalnih jedinica Skorzeny, s tim da je na kraju operaciju proveo Abwehr, a jedinice Wehrmachta, Druga oklopna armija general-pukovnika Lothara Rendulica, samo su pratile Abwehrovu operaciju. Operativnoj zapovijedi stožera Druge oklopne armije 500. SS padobransko-lovačkog bataljuna za desant na Drvar 25. svibnja 1944. (bojna zapovijed izdana 23. svibnja 1944. u 23 sata i 55 minuta) bio je priložen i zračni snimak Drvara na koji su bile unijete posebne upute o mjestu spuštanja padobranaca i jedrilica sa specijalcima, njihovim smjerovima napredovanja i zadatcima. Zračni snimak su napravili snimatelji Eskadrile Hrvatska, odsjek za blisko izviđanje, a na primjerku pripojenom operativnoj zapovijedi bilo je naznačeno da je fotografiranje obavljeno 19. svibnja 1944. godine. Da bi došli do približnih podataka, zapovjednik njemačkih specijalaca Skorzeny organizirao je u Zagrebu poseban obavještajni odjel koji je sastavio mrežu agenata na «pobunjeničkom području». Provjerena je svaka informacija tajnih agenata (špijuna/doušnika) na terenu o mjestu gdje je smješten Titov štab. Pomno provjerena izvješća upozoravala su da se Titov Vrhovni štab već nekoliko tjedana nalazi u zapadnoj Bosni u blizini Drvara. Pri koncu mjeseca svibnja 1944. je Skorzenyev obavještajni punkt u Zagrebu dobio obavijest da njemački zapovjednik u Banjaluki «priprema pothvat protiv Titova stožera, DAN J određen je za 2. lipnja!». Ako su Skorzenyevi agenti otkrili plan, otkrili su ga možda i Titovi špijuni u Zagrebu. Određenoga je dana bojna padobranaca Waffen-SS-jedinica iskočila iznad doline koja se nalazila u pobunjeničkom području. Jedrilice su dovlačile pojačanja koja su odmah ulazile u bitku s partizanima. Padobranci su pretrpjeli teške gubitke, krenuli su prema gradu /Drvaru/ ne sluteći da se meta njihova napada /Tito/ krije iza njihovih leđa u pećini preko rijeke i nasuprot gradu. (Njemački padobranci su se ukopali na mjesnom groblju.) «Tito je saznao za napad i otišao iz sela /Drvara/ nekoliko sati prije samoga napada.» Tek uvođenjem njemačkih pješačkih snaga u bitku, koje su zajedno s oklopnim vozilima pristigle tek sutradan, 26. svibnja u 12 sati, izbjegnut je poraz padobranaca, od kojih je preživjelo 200, a isto toliko je ranjeno. Njihov zapvjednik SS-Hauptsturmbannführer Rybka bio je teško ranjen i spasio se laganim kurirskim zrakoplovom koji je trebao odvesti zarobljenog Tita. Umjesto zarobljenika odnio je njegovu odoru nađenu u mjesnoj krojačnici. Da je kojim slučajem bila uspjela otmica, njemački planovi su predviđali da Tito bude interniran u koncentracijskom logoru «Sachsenhausen» gdje je, po Skorzenyevom svjedočenju, mogao pisati svoje memoare. U Titovom štabu našli su se u okruženju njemačkih snaga članovi politbiroa CK KPJ i visoki partizanski oficiri i staljinisti Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković, Arsa Jovanović i drugi. U Drvaru je bilo i sjedište britanske, američke i sovjetske vojne misije pri Vrhovnom štabu jugoslavenskih partizanskih snaga. Njemačke snage se probiše do špilje kraj Drvara u kojoj je bio smješten crveni maršal sa svojim najbližim suradnicima koji su uspjeli pobjeći. «Bežanija» titoista počela je u prijepodnevnim satima 25. svibnja. (Taj dan se u komunističkoj Titovoj Jugoslaviji sve do raspada SFRJ 1991. slavio kao tzv. «Dan mladosti» i Titov rođendan.) Sljedećih desetak dana su njemačke snage gonile «rukovodstvo» jugoslavenskih komunista. Poslije teške i krvave bitke partizani su se povukli i napustili Drvar. Dana 2. lipnja je partizansko «rukovodstvo» KPJ nakon tjedan dana skrivanja po bosanskim šumama i planinama izbilo na kupreško polje odakle je uspjelo uspostaviti radiovezu s britanskom bazom u talijanskom gradu Bariju. Kod sela Bajramovac je u noći između 3. i 4. lipnja sletio sovjetski avion i jedan američki transporter kojima je «rukovodstvo» KPJ prebačeno u Italiju. Njemačke snage su na Kupres zakasnile doslovno samo nekoliko sati. Abwehr je višestruko zakazao. O ovoj operaciji još je bilo govora početkom lipnja 1944. u Zagrebu kada se njemački opunomoćeni general Glaise von Horstenau raspitivao za zaplijenjeni dnevnik Randolpha Chirchilla, sina Winstona Churchilla, a njemački veleposlanik u NDH i opunomoćeni minstar 3. Reicha u Zagrebu, policijski general Sigfried Kasche, tražio je da se njemu dostavi dnevnik književnika, boljševika i predsjednika komunističke skupštine ZAVNOH Vladimira Nazora. Nakon neuspješnog desanta na Drvar je njemačka obavještajna služba pratila Titov trag kao i trag njegova Vrhovnog štaba duž jadranske obale i odatle na otok Vis. Nijemci su predviđali munjeviti napad na otok, ali ratni su događaji diktirali drukčije prioritete, i događaji su išli drugim tijekom. Posljedica što je Tito preživio 1944. zračni desant na Drvar bio je masovni pokolj nad hrvatskim narodom 1945. godine. (Kakve li sudbine da je njemački zračni desant na Drvar bio doslovno jedini zračni desant njemačkih snaga u Drugom svejtskom ratu koji je doživio potpuni fijasko. U posljednjem zračnom desantu u rujnu 1944. su njemačke snage oslobodile prvo njemačko mjesto u istočnoj Prusiji koje je privremeno bila zauzela Crvena armija i izvršila masakr nad njemačkim civilima toga mjesta.)

Dana 7. lipnja 1944. je «rukovodstvo» Komunističke partije Jugoslavije britanskim razaračem Blackmore otplovilo prema hrvatskom otoku Visu u Jadranskom moru gdje je KPJ osnovala novo privremeno sjedište jugoslavenske vlade kojoj se 16. lipnja 1944. u ime vlade Velike Britanije priključio i visoki dužnosnik Hrvatske seljačke stranke i bivši ban Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji, Ivan Šubašić, koji je s Titom sklopio u ime međunarodne zajednice Zapada i Sovjetskog Saveza pakt o zajedničkoj jugoslavenskoj vladi.

Sporazumom Tito-Šubašić je izbjeglička jugoslavenska kraljevska vlada u Londonu, sastavljena «od demokratskih elemenata koji se nisu kompromitirali» u borbi protiv jugokomunističkog pokreta, priznala odluke komunističke skupštine, takozvani AVNOJ, iz 1943. godine, a kao ustupak se komunistički predstavnici obavezaše kako će nakon rata u obnovljenoj Jugoslaviji održati višestranačke i demokratske izbore, koji su i održani 1946. godine, ali koji nisu bili višestranački niti demokratski.

Sporazumom Tito-Šubašić je Draža Mihailović i srpski četnički pokret ispao iz daljnjih kombinacija zapadnih antifašističkih Saveznika, koji su na Balkanu sklopili pakt sa đavlom odnosno s Titovim komunistima. Tito je nakon sporazuma sa Šubašićem i Velikom Britanijom prebacio težište partizanskog ustanka iz NDH u Srbiju koju su kontrolirale njemačke vojne snage i njihovi srpski četnički antifašistički saveznici i kvislinška vlada velikosrpskog generala Milana Nedića u Beogradu.

HSS je donio odluku kojom je Šubašiću osporio pravo da «sklapa ikakve sporazume s Titom», a početkom srpnja 1944. je vrhovno zapovjedništvo srpske vojske, «vrhovna komanda jugoslovenske vojske u otadžbini», na čelu s generalom Dražom Mihailovićem, optužila Ivana Šubašića kao «hrvatskog separatista i partizanskog eksponenta». Šubašić u stvarnosti nije bio hrvatski separatist jer je bio jugoslavenski orijentiran, ali je bio tajni agent sovjetske obavještajne službe NKVD, tako da je preko Staljina bio automatski produžena Titova ruka i eksponent partizana. 63 godine poslije se „Dan mladosti“ opet slavi u Republici Hrvatskoj, doduše, za početak, neslužbeno, a uskoro i službeno, kako je krenula titoizacija Republike Hrvatske, dok premijer Sanader drži nedorečene govore u britanskom Oxfordu.