HRVATSKO PRAVO

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

02. lipanj 2007.

TUŽBA GENOCIDNE TZV REPUBLIKE SRPSKE PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE ZA GENOCID U DRUGOM SVJETSKOM RATU!

Ostvarilo se očekivano. Genocidna, komunističko-fašistička tako zvana “Republika Srpska” najavila je tužbu pred međunarodnim sudom ICJ protiv Republike Hrvatske za genocid u Drugom svjetskom ratu.

Nedavno je u Banja Luci održan i “uspješno” završen “međunarodni” simpozij o koncentracijskom logoru “Jasenovac”. Za vrijeme trajanja ovog paraznanstvenog skupa apologeta ludila velikosrpske ideologije njegovi sudionici posjetili su Spomen Područje Jasenovac u Republici Hrvatskoj, i zaključili da neće prihvatiti službenu brojku jasenovačkih žrtava, za koje je javno-pravna ustanova Republike Hrvatske, Spomen Područje Jasenovac, navelo podatak da su u sustavu logora Jasenovac-Stara Gradiška od 1941. do 1945. ubijene 69.842 osobe, od toga oko 39 tisuća Srba, 10.700 Židova, oko 15 tisuća Roma i oko tri tisuće Hrvata i ljudi druge nacionalnosti i vjere. Kako bi banjalučki simpozij dobio na “ugledu”, kao voditelj je angažiran jedan Amerikanac. Zaključak sa skupa je da je u Jasenovcu ubijeno “700 tisuća” Srba, čime srpski fantasti ponavljaju navodnu brojku jasenovačkih žrtava koja je lansirana u Titovoj Jugoslaviji.

Da zaista živimo u ludoj zemlji svjedoči anketa koja je nedavno objavljena u zagrebačkom “Večernjem listu”. Pitanje je glasilo, tko je najbolji političar? Hrvati su odgovorili da je za njih najbolji političar premijer genocidne i međunarodno priznate entitetske tvorevine Milorad Dodig, koji je ubrzo je odgovorio zahvalnicom na izboru za “najboljeg političara”, i ozaren porukama sa skupa napaljenih istraživača jasenovačkih žrtava, najavio je tužbu njegove “Srpske”, etnički očišćene od Hrvata i Muslimana, protiv Republike Hrvatske, i to zbog genocida koji je režim NDH počinio nad žrtvama u Jasenovcu. Kako bi tužba bila ozbiljnije shvaćena, dan nakon banjolučkog simpozija o Jasenovcu je u genocidnoj tvorevini “RS” ubijen jedan hrvatski povratnik.

Banjalučki biskup Komarica uzaludno već 10 godina obilazi europske metropole, moleći svjetske moćnike da pomognu u povratku hrvatskog naroda u njegovu biskupiju, nakon što ih je Karadžićev luđačko-velikosrpski režim etnički očistio. Posljednji val etničkog čišćenja u Bosanskoj krajini izvršen je za vrijeme hrvatske oslobodilačke akcije “Oluja”. Dok su hrvatske jedinice ulazile u prazni Knin, iz kojega je milicioner Mile Martić poveo svoj “narod” u zbijeg, psihijatar Radovan Karadžić je iz Banja Luke i okolice protjerao preko Une 25 tisuća preostalih Hrvata koji danas žive u Republici Hrvatskoj, i po svijetu. Prije toga je u koncentracijskim logorima “Keraterm” i “Omarska” kraj Prijedora četnički režim zatočio hrvatske i muslimanske civile, i mnoge ubio, a mnoge zatočene žene izvrgnuo skupnim silovanjima “od strane “srpskih heroja”. Etničko čišćenje krenulo je, međutim, još u Drugom svjetskom ratu kada su četničke i partizanske jedinice u Bosanskoj krajini etnički čistile hrvatske seljake, nenaoružan hrvatski narod. Zatim, nakon 1945. sva sela u okolici Banja Luke, naseljena hrvatskim pučanstvom, etnički su očišćena, a njihova zemlja oteta i poklonjena srpskim kolonizatorima, ne samo sa Kozare, nego i novonaseljenim srpskim državnim službenicima, oficirima JNA i njihovim obiteljima. Od tih dođoša regrutiran je 1991. banjolučki korpus JNA koji je iste godine napao Republiku Hrvatsku i njenu zapadnoslavonsku pokrajinu presjekao na dva dijela koji su oslobođeni tek 1995. u hrvatskoj vojno-redarstvenoj akciji “Bljesak”.

Prema podacima banjalučke biskupije u tzv. “Republiku Srpsku” do danas se vratilo samo pet do šest posto etnički očišćenih Hrvata. U isto vrijeme je međunarodna zajednica non-stop vršila pritisak na vladu Republike Hrvatske da se vrate izbjegli Srbi, kojih se od 1995. do danas vratilo na desetke tisuća. Kako bi se “normalizirali” odnosi sa srpskim entitetom “RS” u BiH, iako službeni Zagreb za vrijeme rata nikada nije ni bio posvađan sa Karadžićevim režimom, naprotiv, Franjo Tuđman je nakon primanja četničkog izaslanstva u Zagrebu početkom 1992. godine priznao “RS”, a Radovan Karadžić je priznao tzv. “Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu”, hrvatski tajkuni na čelu sa Todorićem najavili su ulaganja kapitala u “Republiku Srpsku”. Kako se ne bi iritiralo uvrijeđene Srbe, Todorić je uveo novi princip poslovanja: u veletrgovine Super-Konzuma u Banja Luki neće prioritet u zapošljavanju imati malobrojni i nezaposleni hrvatski povratnici, koji žive isključivo od Caritasove socijalne pomoći, da ne bi ispalo kako Hrvatska ulaže u “RS” samo zbog Hrvata. (Uskoro će na logu veletrgovina biti istaknuta četiri srpska ocila, s obzirom da se Todorićeva kompanija ujedinjuje s najvećim srbijanskim veletrgovačkim lancem, kako bi se potvrdila “suradnja u regiji i regionu”.)

Zaista licemjerno od Milorada Dodiga koji tako vraća Republici Hrvatskoj, iako je Franjo Tuđman poslao u “RS”, za vrijeme rata i međunarodnog ekonomskog embarga protiv Miloševićeve Srbije, bezbroj cisterna s naftom za Karadžićeve tenkove i kamione, kojima je, usput rečeno, etnički čišćeno nesrpsko stanovništvo na okupiranom području nekadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Iako je najavljena tužba “RS” bespredmetna, jer RH nije pravni nasljednik NDH, tužba za genocid dokazuje sveopće ludilo u kojemu se našla genocidna “Republika Srpska”, koju je kao genocidnu žigosao međunarodni sud ICJ u obrazloženju presude o odbacivanju tužbe BiH protiv Republike Srbije za genocid koji je Miloševićev režim de facto počinio u BiH od 1992. do 1995. godine. I da ne bi bilo zabune, RH ne bi mogla biti tužena za genocid u Drugom svjetskom ratu čak i da se u ustavu RH ne poziva na Oktobarsku revoluciju u liku i djelu komunističke skupštine ZAVNOH jer se ne može retroaktivno primijeniti pravo na međunarodnom sudu koji je osnovan nakon što je genocid počinjen. Jer, kad bi se pravo primjenjivalo kao što predlažu političari genocidne “RS”, onda bi Srbija morala odgovarati za genocid nad hrvatskim narodom koji je počinjen u Drugom svjetskom ratu od strane četnika Draže Mihailovića, i u velikosrpskoj agresiji 1991. – 1995. na Republiku Hrvatsku i BiH ! Uostalom, tužba za genocid RH protiv Republike Srbije još je aktualna pred međunarodnim sudom ICJ, osim ako će je vlada RH povući, recimo, zbog “suradnje u regiji i regionu”.

U ludoj zemlji RH, sa izluđenim hrvatskim građanima i totalno ludim medijima, opravdano se postavlja pitanje kakvu tužbu bi RH mogla očekivati kada bi “Večernji list” proveo anketu o tome da li je najbolji političar u Republici Srbiji Tomislav Nikolić “Grobar”? A kada bi Hrvati u anketnom pitanju birali najboljeg političara koji se trenutno nalazi u haaškom pritvoru, onda bi “Večernji list” vjerojatno objavio kako je ratni zločinac Vojislav Šešelj “onaj najbolji”, isto kao što ankete objavljuju da je koljač Josip Broz Tito “najveća hrvatska povijesna ličnost”. Zaista, mediji u Republici Hrvatskoj nikada nisu više bili u funkciji slabljenja Republike Hrvatske nego li su to danas!