HRVATSKO PRAVO

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

04. lipanj 2007.

TEŠKI RAČANOVI UTEZI OKO VRATA

ZORANA MILANOVIĆA!

Upravo zato što je novi predsjednik SDP-a Zoran Milanović, nekadašnji Račanov podmladak i osvježenje u kriptokomunističkoj baruštini znanoj kao SDP, koji je posljednjih sedam godina bio u neposrednoj Račanovoj blizini i pod njegovim svjetonazorskim i ideološkim utjecajem, iako Zoran Milanović nije bio član bivšeg SK, to nedostaje novoizabranom šefu nikada do kraja reformirane Socijaldemokratske partije, moć racionalng političkog prosuđivanja kada je riječ o njegovu prethodniku i njegovoj politici. Kakva je bila Račanova politika?

Postoje dva tipa hrvatskih političara koji su sposobni preko trećine stoljeća aktivno provesti u politici. Jedan tip takvih političara je dr. Ante Starčević koji je u politici proveo 35 godina, isto kao Ivica Račan, ali, Otac domovine nije u politici proveo pognute glave i podvijena repa nego kao dosljedni čovjek, s idealima slobode, ljudskih prava i nacionalne slobode i ravnopravnosti ljudi bez obzira na vjeru, koji nije bio oportunist u politici i kojemu je karijera u smislu kakvog državnog položaja bila sasvim strana jer je ulizništvu i dodvorništvu pretpostavio borbu za ideal hrvatske države, ali ne bilo kakve hrvatske države nego Hrvatske socijalno pravedne i uređene kao pravne države. Za razliku od Ante Starčevića imamo primjer drugog tipa političara Josipa Broza Tita i Ivice Račana od kojih je maršal proveo kao cinker, oportunist i masovni ubojica, na položaju državnika i šefa komunističke partije, više od pola stoljeća, te Ivica Račan kao Titov izbor nakon nasilnog sloma demokratskog Hrvatskog proljeća 1971. godine.

Na čelu represije i nedemokratskog totalitarnog režima Saveza komunista Hrvatske i predsjedništva CK SKJ Ivica Račan je bio ključar “tamnice naroda” i jedan od glavnih protagonista nametnute poznate povijesne “hrvatske šutnje” koja je svoj vrhunac imala za vrijeme uspona srbijanskih komunista na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Prve višestranačke izbore Račan nije mogao spriječiti, osim silom, a nije ih ni raspisao nego je to učinio srpski boljševik iz Hrvatske Stanko Stojčević, također pod teretom slika iz Bukurešta gdje je narodna revolucija srušila komunističkog diktatora i odvela ga pred zid na strijeljanje. Sa Franjom Tuđman je Ivica Račan bio u odličnim odnosima, i bio je prvi kojega je Tuđman po povratku iz Karađorđeva i Tikveša u ožujku 1991. nakon sastanka sa Slobodanom Miloševićem obavijestio da je sklopio posao oko podjela Republike Bosne i Hercegovine, a Račan se s tim prešutno složio (o tome je svojedobno pisao Feral Tribune). Kao što je Račan plivao niz struju od 1971. do 1990. godine tako je plivao niz struju i od 1990. do 2000. godine, čekajući na plijen kao pauk koji razapne svoju mrežu. Iz oportunističkog kuta gledanja politika čekanja mu se isplatila jer je 3. siječnja 2000. postao, uz Mesića, Tuđmanov nasljednik na položaju i sa velikim “kancelarskim” ovlastima, te je izravno profitirao od Tuđmanovog obračuna sa Dobroslavom Paragom, a i međunarodna politika mu je puhala u jedra jer su vodeće zapadne vlade demokratskih zemalja u Hrvatskoj podržale kriptokomunističke, a ne demokratske nekomunističke snage. Ne smije se zaboraviti da je Račan prilikom ustavnih promjena 2000. godine izravno ušao u koaliciju sa lažnjakom Đapićem i njegovim saborskim zastupnicima koji su glasovali protiv Mesićevog prijedloga ustavnih promjena po kojemu su instituciji predsjednika Republike trebale ostati većina velikih predsjedničkih ovlasti. (Istovremeno su velike ustavne ovlasti uglavnom bile prešle na Račana.) Račan je, dakle, postao ono što nije bio rezultat njegove sposobnosti, njegova znanja, hrabrosti ili političke demokratske umješnosti nego je bio produkt onoga što se oko njega zbivalo. Račan nije stvarao politiku nego je vodio politiku u skladu s oportunističkim njegovim svjetonazorom plivanja niz rijeku, a ne kao Ante Starčević ili Dobroslav Paraga uz rijeku. Treba ovdje primijetiti da u povijesti plivanje Hrvata niz rijeku nije kao rezultat imalo ostvarenja hrvatskih pravica nego je Hrvate odvelo u tamnice naroda i u propast.

Uvjeren ili ne, svjestan ili ne u gore navedenu ocjenu o Račanu, Zoran Milanović će kao Račanov taoc, ali i iz pragmatizma se pozivati na Račanovo nasljeđe, koje ističe kao pozitivno i koje će još neko vrijeme, duže ili kraće, isticati kao navodno pozitivnu baštinu koju je naslijedio, jer drugačije ne će ni moći politički preživjeti među nekim notornim jugokomunističkim boljševicima i doušnicima u SDP-u koji su zauzeli vodeće položaje u sinekurama SDP-a u državi, i u samoj partiji. Dakako, Milanovićev izbor za novog predsjednika SDP-a najbolji je mogući ishod koji se uopće mogao dogoditi, jer ostali kandidati, posebno Milan Bandić i Željka Antunović, predstavljaju onaj stari, Račanov SDP, a čim su članovi SDP-a dobili mogućnost biranja između više kandidata, većina njih se odlučila za demokratsku umjesto kriptokomunističku opciju, personificiranu Matom Arlovićem, Milanom Bandićem, Slavkom Linićem, Ingrid Antičević-Marinović i starim ex-komunističkim i partizanskim CK-savjetnicima na Iblerovu trgu. Daleko od toga da je svjetonazor Zorana Milanovića kompatibilan sa društvom demokracije, s obzirom na njegovo pozivanje na Tita, ali je barem na putu da jednog dana postane prihvaćen u društvu buduće demokracije, uz uvjet da radikalno počisti SDP od kriptokomunista.

Da Milanoviću puše vjetar u jedra svjedoči i rezolucija Vijeća Europe pod brojem 1481 kojom su osuđeni zločini totalitarnih režima komunističke partije, i kojom su bivše komunističke partije, danas znane kao navodno reformirane, pozvane da u svojim redovima izvrše dodatnu lustraciju ex-komunističkog kadra. Zoran Milanović morati će, da bi se dokazao, da bi dokazao svoju vjerodostojnost modernog političara, a sada i predsjednika jedne političke stranke koja opet (nezasluženo) pretendira na izvršnu vlast, raščistiti odnose u vlastitoj stranci i raskinuti s Račanovom prošlošću, kao što je Sanader raskinuo s Tuđmanovom prošlošću bez obzira što se na nju poziva kada su pred vratima izbori, ali, Milanović će morati raskinuti i sa vlastitim zabludama kojih je taoc. Naime, u emisiji Nedjeljom u dva na HTV-u, 3. lipnja ove godine, Zoran Milanović je za titoizam od 1945. do 1990. dao negativnu ocjenu, ali je kao plemenito Titovo razdoblje izdvojio rat od 1941. do 1945. godine. Takav svjetonazor svjedoči o opravdanoj nužnosti da se konačno izvrši prosvjećivanje hrvatskog stanovništva o razdoblju komunizma, jer kad bi Milanović znao i bio svjestan što su Tito i njegovi teroristi iz politbiroa CK KPJ i Vrhovnog štaba radili za vrijeme rata, postidio bi se svega onoga što je o maršalu izdvojio kao pozitivno. (Najnovija strategija titoista je da više ne negiraju Titove slabosti, poratne zločine i povijesne zablude, ali istovremeno se ističu Titove navodno i dobre strane.) Djedovi Zorana Milanovića, iz Dalmacije, možda su imali plemenite namjere kada su se 1941. pridružili partizanima protiv talijanskih fašista i srpskh četnika u situaciji kada je poglavnik ustaškog pokreta 1941. hrvatsku Dalmaciju prepustio Rimskim ugovorima Mussolinijevim fašistima. Međutim, povijesne činjenice dokazuju da su Josip Broz Tito i njegovi najuži partijski suradnici i teroristi iz politbiroa CK KPJ na čelu sa Rankovićem, Đilasom i drugim “drugovima” imali sve samo ne plemenite namjere. Ti hohštapleri prevarili su one obične partizanske borce, gradske momke (poput Mike Tripala iz Sinja), i težake, u Dalmaciji, koji su u rat krenuli vjerojatno zbog slobodarskih ideala koje je KPJ propagirala u svojoj agitacijskoj propagandi, ali su kraj rata dočekali kao sudionici zločinačkog pothvata nad vlastitim hrvatskim narodom. Primjer toga je sudioništvo 60 hrvatskih partizana iz Dalmacije, na čelu sa politkomesarkom i partizankom Milkom Maladom (udata Planinc) koji su sudjelovali u masovnom ubojstvu preko 20 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika u Kočevskom Rogu 1945. godine. 60 koljača hrvatske nacionalnosti bili su izdvojeni iz tzv. 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije Jugoslavenske armije 1945. godine, i kao dobrovoljci jedne privremeno novo formirane specijalne jedinice upućeni u izvršenje Titove zapovijedi da se pobiju ratni zarobljenici, u čemu je sudjelovao i velikosrpski nitkov Simo Dubajić. Kad Zoran Milanović bude prosvijećen o takvim ratnim detaljima partizanske prošlosti, kao i primjerice o strijeljanju 218 hrvatskih ratnih zarobljenika od strane partizanske 13. proleterske brigade u siječnju 1943. godine u žumbaračkim Sočicama kod Zagreba, o čemu je politkomesar Bakarić depešom pohvalno izvijestio Tita, postidjeti će se (valja se nadati) što je Tita ikada, makar i kritički, isticao. Inače, vrlo je perfidno pitanje Jeste li za Tita ili Tuđmana? jer birati između ove dvojice je bespotrebno s obzirom da jedan i drugi imaju boljševičku prošlost. Kada bi pitanje glasilo, jeste li za Jugoslaviju ili Hrvatsku, za totalitarizam ili demokraciju, onda bi Milanovićev odgovor glasio za posljednje navedeno, dok bi se njegovi oponenti u SDP-u, kao Mato Arlović, Linić i neke “drugarice”, izjasnili za Tita. Na takvim stvarima će Zoran Milanović uskoro pasti ili politički preživjeti i povesti SDP i njegove birače u bolju budućnost, a do tada valja se nadati da nereformirani SDP više neće krojiti budućnost Republike Hrvatske!

Da je Zoran Milanović taoc Račanove politike i nasljeđa ne svjedoči samo svjetonazor o titoizmu koji je Milanović naslijedio u SDP-u otkada se prije jednog desetljeća učlanio u tu partiju, nego i tzv. zaključci sa Sljemena koje je Račan donio na koncu prošle godine, a to su, da SDP mora postati pojedinačno najsnažnija stranka u Hrvatskoj, i da mora na vlasti zamijeniti Sanaderov HDZ. U tome leže Milanovićeve zablude jer njegov najveći oponent nije Ivo Sanader nego kriptokomunisti personificirani oko Slavka Linića, Mate Arlovića, Bandića i njihovih “drugarica”, bez obzira na kriptokomuniste u predsjedništvu HDZ-a, ali njih vodi Sanader, a ne Šeks!!! S obzirom da novi predsjednik SDP-a neće srušiti navedenu zabludu, lako se može dogoditi da će zablude, personificirane sa navedenim “drugovima i drugaricama” srušiti Zorana Milanovića, te će se potvrditi da jedna lasta ne čini proljeće. Za sada, međutim, vrijedi ona latinska eppur si muove – samo do kada?