HRVATSKO PRAVO

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

11. lipanj 2007.

AKTUALNO STANJE U NOVIM TRANZICIJSKIM ČLANICAMA EUROPSKE UNIJE IZ KUTA ZAPADNOG TISKA!

Njemački politički tjednik socijaldemokratske orijentacije, “Der Spiegel” iz Hamburga, donio je nedavno opširni informativni članak o novim tranzicijskim članicama Europske Unije koje su primljene u posljednjem valu proširenja Europske Unije do 2005. godine. Reportaža i politička analiza njemačkog tjednika odnosi se na Poljsku, Mađarsku, Češku, Slovačku i Rumunjsku.

“Der Spiegel” je poznat u njemačkoj i svjetskoj javnosti po svojoj novinarskoj objektivnosti u izvještavanju, a nešto je manje objektivan u komentiranju, ali za ove političke novine nije problem kritički izvještavati, primjerice, o povijesti totalitarnog njemačkog nacizma, ali ni kritički izvještavati o totalitarnom istočnonjemačkom komunizmu, za razliku od većine vodećih hrvatskih tjednika koji o zločinima komunizma izvještavaju samo na periferiji, i to manje-više o komunističkoj diktaturi u drugim zemljama, na pr. u Kubi, ali ni za živu glavu o diktatoru Titu i totalitarnoj socijalističkoj Jugoslaviji dok se o totalitarnom ustaškom režimu u Drugom svjetskom ratu izvještava gotovo svakodnevno. Dok se u Njemačkoj, dakle, provodi sustavno rasvjetljavanje prošlosti bez obzira na ideološki predznak, u Hrvatskoj politička i medijska javnost sustavno zataškava, minimalizira i relativizira zločine komunizma/titoizma.

U reportaži “Der Spiegel” o Slovačkoj citira se i navodi sljedeće: “(…)“Malecko dvorište i dugački bič” – za primjerno ophođenje sa Ciganima to je dovoljno, objavio je predsjednik vladajuće stranke SNS u EU-državi Slovačkoj prije nekoliko godina. Za stari dominantni narod Mađara, koji danas u Slovačkoj predstavlja deset posto populacije, šef vladajuće stranke predvidio je, u slučaju da mađarska nacionalna manjina još jednom pokuša Slovacima nametnuti “Oče naš na mađarskom”, da će tenkovima “sravniti Budimpeštu sa zemljom”. I danas, u svom kabinetu pod portretom Hitlerova satellita Jozefa Tise iz Drugog svjetskog rata, drugi aktualni političar po popularnosti u Slovačkoj, Jan Slota, ne djeluje tako da je postao pitom. Amerikancima predbacuje da s njihovom potporom za kosovske Albance stvaraju “filijalu Al-Kaide u srcu Europe”. Nijemcima i Francuzima predbacuje da u vezi politike neprijateljstva prema strancima „Slovacima traže trn u oku“, bez da pred vlastitim nosevima vide balvane. Nakon napada na mađarsku nacionalnu manjinu, koju naziva “potomcima ružnih krivonogih i mongoloidnih tipova na užasavajućim konjima”, predsjednik vladajuće slovačke stranke Jan Slota u međuvremenu teškim kalibrom puca po Sjedinjenim Američkim Državama i njegovim NATO-partnerima. Radi se o “svjetskoj diktaturi”, objašnjava rabijatni Slovak: “Oni /Amerikanci i NATO/ likvidiraju cijele narode, i bombardiraju koga žele.”” (Ovakvi tonovi koji se odnose na Bushovu administraciju i NATO danas se sviđaju Schröderovoj Njemačkoj, a bivši njemački kancelar je nedavno izjavio da “jaka Rusija ne predstavlja opasnost za Europu”; istovremeno Herr Gerhard Schröder, taj veliki “prijatelj” pokojnog Račana, prima izdašne novčane naknade za predsjedavanje nadzornim odborom rusko-njemačkog plinovoda.) Možemo si zamisliti da predsjednik vodeće stranke u Republici Hrvatskoj, kao u Slovačkoj, u svom kabinetu drži portret poglavnika Ante Pavelića, Hitlerova satelita u Drugom svjetskom ratu? Ne možemo, a ne bi bilo sa demokratskog aspekta ni poželjno ni pametno ni moralno, iako treba priznati da u Hrvatskoj postoji veliko licemjerje, jer dok vladajući prave veliki odmak od ustaškog režima NDH, istovremeno su ideološki vrlo bliski s bivšim totalitarnim titoističkim režimom, te pod svaku cijenu brane i drže simbol tog koljačkog režima, Trg maršala Tita u Zagrebu. Međutim, slovački primjer može, nažalost, biti ohrabrujuće za domaćeg fašista i antisemita Antu Đapića koji poglavnikov portret skriva u svome stanu, dok je sve donedavno otvoreno nastupao pod Pavelićevim likom.

U članku pod naslovom “Izgubljeni centar”, tjednik “Der Spiegel” tvrdi da su “nacionalisti i populisti podigli prašinu na političkoj pozornici između Varšave, Praga i Budimpešte”, a da se radi o zagriženoj borbi za prevladavanje /komunističke/ prošlosti, te da divlja nacionalni identitet, a da se provalija postkomunističkih društava sve više povećava.

Za Rumunjsku se tako navodi kako je populistički predsjednik Traian Basesku, kojemu se predbacuje suradnja za bivšu komunističku tajnu službu, kako se navodi u “Der Spiegel” (o čemu je u Republici Hrvatskoj jedino “Hrvatsko pravo” pisalo), na referendumu potvrdio svoj predsjednički mandat, tako da je narodna volja odlučila protiv tri četvrtine predstavnika naroda.

Može se povući paralela s Republikom Hrvatskom koja također u Stjepanu Mesiću ima populitičkog predsjednika kojemu se također predbacuje suradnja, ne s jednom, nego čak sa dvije bivše jugokomunističke tajne službe, ali Rumunjska ima veći stupanj demokracije od Hrvatske jer se tamo barem pokrenulo pitanje predsjednikove doušničke suradnje, I to čak u rumunjskom parlamentu, dok se u Hrvatskoj o tome mora šutjeti (osim u online “Hrvatskom pravu” i nekim rijetkim drugim tiskovinama i publikacijama), a kada neki vodeći list u Zagrebu nešto i objavi, kao na pr. članak u “Večernjem listu” (koji se nalazi u vlasništvu austrijske Styrie) od prošle godine o Mesiću kao “kadroviku UDB-e”, onda glavni urednik biva ekspresno smijenjen, i sve priče o udbaško-kosovsko cinkerskom smeću pomete se ispod tepiha dok u hrvatskom parlamentu u Zagrebu, za razliku od onog u Bukureštu, sjede i neki doušnici, uglavnom predsjednikovi istomišljenici, tako da o hrvatskom impeachmentu ne može biti ni govora, čak ni kada postoje indicije, a možda i dokazi da je predsjednik Republike počinio veleizdaju Republike Hrvatske. Tako funkcioniraju pravne institucije Republike Hrvatske, poput Ustavnog suda RH koji štiti udbaško-kosovske cinkere i šefove od progona pravne države, a ima čak i jedan ustavni sudac koji je i sam bivši cinker UDB-e, čak osumnjićen da je počinio ratni zločin silovanja.

Kako iz kuta zapadnog tiska izgleda aktualna borba kultura za prevladavanje komunističke prošlosti, i antikomunistički prosvjedi u Mađarskoj, a kako se na to gleda u Hrvatskoj?

“Der Spiegel” navodi sljedeće: “(…) Kaos, kriza vladajućih, nabacivanje blatom između suprotstavljenih tabora – dovoljan je primjer Rumunjske kako bi se opisala mjera političke borbe kultura koja trenutno potresa istočnu periferiju Europske Unije. Iz Mađarske, Češke, Poljske i Slovačke već duže vrijeme prema Zapadu prodiru signali upozorenja. Radi se o izrescima vijesti iz postkomunističkog svijeta koji se tek u jednom pregledu mogu posložiti u jedinstvenu sliku. Opetovano se izvještava o doušničkim aferama, nasilnim prosvjedima i rasističkim ispadima. Radi se o mladim političarima i starim pripadnicima bivše tajne službe, o komunistima koji su obukli druge kapute, kao i o neoliberalima koji u ime demokracije i slobodnog tržišta glasno kreću u bitku protiv svega što im se ne uklapa u njihove kalkulacije: protiv parlamentarnih pravila, protiv odrednica EU, protiv prava manjina”. O Češkoj “Der Spiegel” izvještava o korupciji šefa demokršćanske stranke. „(...) U Mađarskoj je nakon stalnih prosvjeda i nasilja privremeno utihnula bojišnica oko parlamenta, nakon prosvjeda konzervativne oporbe, kao i desnoradikalnih hazardera protiv „premijera-lažljivca“ Ferenca Gyurcsanya. Svi predstavnici parlamentarnih stranaka šutke su se zamislili nakon što su nepoznati počinitelji početkom svibnja /2007./ iz groba na groblju u Budimpešti iskopali posmrtne ostatke bivšeg šefa komunističke države i partije Janoša Kadara, kao i urnu sa pepelom njegove supruge. (...) Ono što trenutno ubrzava raslojavanje političkog pejzaža na europskom Istoku Unije nije samo rezultat neispunjenih nada, s obzirom da bi demokracije zapadnoga kroja trebale ponuditi slobodu i socijalnu sigurnost u jednom paketu, već prije svega to što se na istoku Unije pitaju, kako i čijom pomoći je EU pokušala usidriti svoj spisak vrijednosti na području koje pristupa Uniji. Tako se postavlja pitanje je li bivši suradnik III. odjela komunističke kontrašpijunaže Petar Medgyessy zaista bio prikladni otvarač vrata prilikom pregovora o kandidaturi i procesu pristupanja Republike Mađarske Europskoj Uniji. Pitanje je i što odlikuje aktualnog poreznog komesara u Europskoj komisiji, Laszla Kovacsa, za njegov položaj na europskoj političkoj pozornici? Naime, Kovacs je još u vrijeme šefa komunističke partije Janoša Kadara bio ministar vanjskih poslova /komunističke Mađarske/ koji je sve do kasnih osamdesetih godina 20. st. hvalio Sovjetski Savez kao utočište stabilnosti. Što je, pitaju pristaše aktualnog vladinog tabora u Poljskoj, pokrenulo Europsku komisiju da prilikom pregovora o pristupanju Republike Poljske Europskoj Uniji upravo bivšem članu komunističke partije Aleksandru Kwasnieskome udijele slobodan prolaz u tabor Europske Unije? Slovaci pitaju, što u očima vodećih političara Europske Unije razlikuje napade nacionalističkoga vođe Jana Slota od zastupnika češke vlade? Možda manji broj stanovnika Slovačke? Zašto se slovačku vladajuću koaliciju napada zbog sudjelovanja desničarsko-ekstremističkog koalicijskog partnera u vladi, a češku koaliciju se zbog istih takvih ne napada?“ Tjednik „Der Spiegel“ nastavlja dalje sa konstatacijom da „(...) u prosjeku samo jedna trećina stanovništva u novopridošlim članicama EU još vjeruje u demokraciju... Prerađuju se povijesne traume: četiri podjele Poljske /u posljednjih 200 godina/, gubitak dvije trećine državnog teritorija Mađarske /od 1918./, stoljeća pod austrijskim, i njemačkim gospodstvom, i na kraju pod ruskom čizmom muči Čehe, a Slovake muči čak tisućugodišnja vladavina stranaca nad Slovačkom. Nacija je unatoč višedesetljetnim internacionalnim odredbama došla opet u modu, i to kao idealna utvrda za utočište naroda na istoku /Europske Unije/ ... U Poljskoj je nedavno bila potrebna presuda Ustavnog suda kako bi se utišao bijes braće Kaczynski. Zakon o lustraciji (o rasvjetljavanju prošlosti) vodećih osoba iz javnog i političkog života i njihove moguće nekadašnje suradnje za tajne službe, morao je biti ukinut, mišljenja su poljski ustavni suci: „Jedna demokratska pravna država ne može funkcionirati na osnovici osvetničkih križarskih pohoda“. (...) Neki koji su 1989. držali vatrene govore /o demokraciji/, kao današnji vođa mađarske oporbe Viktor Orban, zamijenili su ideal jednog samoupravljačkog građanskog društva s idealom jednog kruto i strogo ustrojenog patriotizma i antikomunističke ustavno uređene države. Ono što danas nedostaje je civilno društvo koja je nasljedstvo u vrijeme pada Berlinskog zida održavala časno, kulturu dijaloga i oprezno ophođenje s polugama vlasti. Danas se nacionalisti, populisti i tehnokrati, orijentirani prema profitu, gnijezde u središnjicama i predsobljima moći između Budimpešte i Varšave. (...) Komunistička svinja Gyrcsany mora proć!, zahtijevali su uzrujani prosvjednici za vrijeme nereda u ožujku ove godine u Budimpešti gdje su letjelo kamene kocke s ulica, gdje su gorjele barikade. Čak i /disident komunizma/ Gabor Demsky, koji je već preko 16 godina gradonačelnik Budimpešte, dobio je porciju sirovih jaja i rajčica u lice – neredi su počeli nakon što je objavljeno da je premijer Gyurcsany u svibnju 2006. pred stranačkim prijateljima priznao da su biračima namjerno lagali o užasno lošem financijskom stanju u Mađarskoj i o promašajima prethodne vlade. Kad god premijer nastupa u budimpeštanskom parlamentu, vođa oporbe Viktor Orban i njegovi mladi demokrati napuštaju plenarnu dvoranu.“

Tjednik „Der Spiegel“ žali za Lechom Walesom, Jozefom Antallom i Vaclavom Havelom koji su se na okruglim stolovima sa komunističkim režimom dogovorili o prijenosu vlasti, što je upitno da li je to bilo baš tako dobro, jer su se na tim okruglim stolovima stvorili takvi strašni kompromisi, poput nediranja zločinaca iz vremena komunističkog režima, te se kompromisi otprije 18 godina danas obijaju o glavu običnom čovjeku u postkomunističkim tranzicijskim zemljama, jer posljedice toga su bogaćenje bivših komunista, a osiromašenje građanskog demokratskog sloja stanovništva. Zato se i događaju neredi tipa onog u Budimpešti od rujna prošle godine, ali to se na Zapadu baš i ne shvaća, kao što pokazuje primjer iz „Der Spiegel“, koji nastavlja sa citatima: „(...) Bičevi se pletu od govana“, kaže konzervativni premijer EU-države Češke, Mirek Topolanek, kada želi oslikati svoj pogled , a jak govor da je izraz odlučnog vodstva. Nacrt za ustav Europske Unije on /doslovno/ naziva sranjem („shit“). Predizborna obećanja svojih oporbenih socijaldemokratskih protivnika naziva „Auschwitz-lažima“, a to što je MUP u vladi bivšeg premijera Stanislava Grossa nazvao „Grosstapo“, katapultiralo ga je na najviši državni položaj, i više mu je koristilo nego štetilo. (...) Braća Kacyinski tvrde da je njihovim preuzimanjem vlasti 2005. prestala treća poljska republika i da je oblikovana četvrta (nakon nestanka prve u 18. st., i nestanka druge republike 1939. Hitlerovim napadom, te uspostava treće 1989. godine). Obojica su nastupili kako bi očistili tako zvane patološke pojave iz vremena nakon pada Berlinskog zida 1989. godine: socijalnu neravnopravnost, moralni posrnuće, tiha poljska vanjska politika, i prije svega da počiste reformirane komuniste koji su se raširili u državnoj upravi i u narodnom gospodarstvu. Svoj comeback /povratak/ bivši komunisti, po tvrdnjama braće Kaczynski, mogu zahvaliti disidentima komunizma: intelektualci kao novinar Adam Michnik /iz Soolidarnošč/ trgovali su sa komunistima 1989. za vrijeme razgovora za okruglim stolovima. (...)“

Koje li podudarnosti između stanja u Republici Poljskoj i u Republici Hrvatskoj kada se sjetimo kako su se bivši disidenti Saveza komunista Hrvatske i Jugoslaveni, dr. Marko Veselica, Vlado Gotovac, Franjo Tuđman i neki drugi brzo dogovorili sa boljševičkim režimom Ivice Račan i Stanka Stojčevića u Zagrebu. Ne mogu se zaboraviti ni okrugli stolovi, doduše u tajnosti, izvan dometa javnosti, na kojima je 1990. sudjelovao Franjo Tuđman i Josip Manolić s jedne strane, i zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić s druge strane, te su se brzo dogovorili da se ne diže bura u čaši vode, t.j. da se bivše komuniste ostavi na miru, da ne bude lustracije i pravde za žrtve komunizma. To je živa istina! Geslo kardinala Kuharića glasilo je 1990. godine i poslije: „Sada se svi moramo držati za jedan ščap!“ To geslo je vrijedilo i nakon što je taj „ščap“ po glavi dotukao Antu Paradžika!

Uglavnom, na Zapadu su se počeli brinuti što se to događa u novim EU-državama, dok je Republika Hrvatska izvan svih događanja, kao miran ludi Odyssejev brod koji besciljno luta Sredozemljem – dok se ne razbije o prvu veću hrid!