KOSOVO JOŠ JEDANPUT IZIGRANO LAŽNIM OBEĆANJIMA

Šest mjeseci nakon parlamentarnih izbora u Srbiji, na kojima je stranka ratnog zločinca i doušnika KOS-a Vojislava Šešelja, Srpska radikalna stranka, osvojila relativnu većinu u Skupštini Srbije, nešto preko trećine glasova biračkog tijela, posvađana Srbija uspjela je konstituirati novi saziv parlamenta u Beogradu, i to na čelu sa predsjednikom Skupštine Tomom Nikolićem “Grobarom” iz redove radikalne stranke. Vidjeti će se hoće li nadimak tog Šešeljeva poslušnika postati sinonim za propast “Velike” Srbije, ili za propast Srbije općenito, ili, što je vrlo vjerojatno, kao što je povijest do sada pokazala, ponovno uzdizanje Srbije do stola međunarodne zajednice na kojemu se dogovaraju pravila velikih oko podjele prirodnih bogatstava postkomunističkih zemalja, što se naziva “tranzicijom”, i na kojemu se dijele zemlje slobodarskih naroda i neovisnost postkomunističkih država. Jer, Srbija je i iz najvećih svojih poraza izvlačila maksimalnu korist, kao na pr. za vrijeme Prvog svjetskog rata, a često srbijanski vođe ne moraju ništa posebno poduzimati jer im međunarodna zajednica Zapada i Istoka stoji non-stop na raspolaganju, pa kad zatreba Srbiji se daju takve koncesije o kojima Hrvatska, koja je od Zapada prihvaćena kao ružno pače, može samo sanjati. Ni luk jeli ni luk mirisali, Srbija je, primjerice, 1915. godine od međunarodne zajednice Zapada (London) dobila jamstvo da nakon rata može slobodno sebi priključiti najveći dio hrvatske jadranske obale, kao i Bosnu i Hercegovinu (tajni Londonski ugovor). Tek tada, kada Londonski ugovor nije dugo ostao tajna, hrvatske dežurne budale, poput, bivšeg pravaša Frana Supila, shvatile su da ih je Zapad, koji ih je ohrabrivao u stvaranju Jugoslavije kao zamjenu za Hrvatsku, izigrao i izdao.

Uglavnom, Nikolićev izbor za šefa narodne skupštine u Beogradu izazvao je mali šok u Berlinu, malo veći u Bruxellesu, dok se u Parizu i Londonu s nostalgijom gledalo na Nikolićev izbor, jer koga su službeni Pariz i London za vrijeme posljednje velikosrpske Miloševićeve i jugoslavenske agresije na Hrvatsku i BiH podržavali nego vođu te agresije, srbijanskog “vožda” Slobodana Miloševića. U Moskvi su ozarena lica dočekali izbor v.d. četničke stranke za šefa srbijanskog parlamenta (veleposlanik Ruske Federacije u Beogradu na licu mjesta je čestitao na izboru), tako da je Putinova Rusija za jedan kratki tren doživjela trijumf i osjećaj velesile kao svojevremeno za Sovjetskog Saveza. Međutim, šampanjac se u pojedinim europskim metropolama nije dugo pio jer je Europska komisija Europske Unije izvršila takav pritisak na lidere demokratskih i tzv. demokratskih stranaka u Beogradu, da nisu imali drugog izbora nego poslušati poruke sa Zapada, jer alternativa je bila nova izolacija, i američki gospodarsko-politički embargo. Tako je stvorena nova koalicijska vlada na relaciji demokrati - “demokrati” (Boris Tadić – Vojislav Koštunica), zbog čega će službeni Beograd (zbog spremnosti na suradnju sa Zapadom) vjerojatno od Amerikanaca cincarski ušičariti koncesiju u vezi Kosova. Inače, kada se za neku političku opciju u Srbiji tvrdi da je demokratska, onda se takav sud mora uzeti s velikom rezervom, i uvjetno, jer, primjerice u francuskom i britanskom tisku je početkom 20. st. radikalski vođa Nikola Pašić također važio kao demokrat, a Srbija je predstavljana kao zemlja uzorne demokracije, i to nakon smrtonosnog atentata na srbijanskog kralja Aleksandra Obrenovića od strane terorističkog klana Karađorđevića i crnorukaške grupe srbijanskih oficira 1903. godine. (Otac od aktualnog predsjednika Srbije, Borisa Tadića, jedan je od koautora “Meomranduma” SANU odnosno Miloševićeva velikosrpskog programa.) Točno 100 godina nakon ove krvave balkanske epizode, kao uvertire u neviđeno krvoproliće u Jugoistočnoj Europi (Balkanski ratovi 1912./1913., Prvi svjetski rat, velikosrpska diktatura u kraljevini Jugoslaviji, Drugi svjetski rat, komunistička diktatura u maršalovoj Jugoslaviji, Miloševićeva agresija) opet smrtonosni atentat na čelnika srbijanske države, Zorana Đinđića, koji je, poput svog prethodnika Aleksandra Obrenovića, Srbiju počeo orijentirati prema normalnijim demokratsko-zapadnjačkim kriterijima umjesto despotsko-istočnjačkih odnosa. Nedavno je završilo suđenje Đinđićevim atentatorima na čelu sa Miloradom Ulemekom “Legijom” (Miloševićevim šefom specijalne policije) koji su dobili 40 godina zatvora, a glavnoosuđeni “Legija” je na izrečenu presudu u sudnici samo onako crnorukaški oficirski salutirao – što bi u prijevodu na hrvatski značilo – vidimo se opet!

Njemački politički tjednik “Der Spiegel”, koji je svojevremeno Zorana Đinđića uzdizao u nebesa, objavio je interview s odvjetnikom obitelji Đinđić, g. Srđanom Popovićem, koji ju je zastupao na navedenom maratonskom, troipolgodišnjem sudskom procesu. Zbog važnosti izrečenog u razgovoru, prenosimo citat u cijelosti. Naslov članka je “Povratak u Miloševićevo doba” /Zurück zu Milošević/.

Na pitanje „Der Spiegel“, da li je zadovoljan izrečenom presudom, odvjetnik Popović je odgovorio: „Visina kazne ionako nije nikoga iznenadila, s obzirom na težinu i uvjerljivost dokaza. Međutim, ja sam i te kako nezadovoljan činjenicom što nije rasvijetljena politička pozadina atentata. Nakon Đinđićeva ubojstva postojala je ispočetka namjera da se političare također ispita pred istražnim organima, i to one političare za koje je postojala sumnja da su upleteni u političko ubojstvo.“

Na pitanje „Der Spiegel“, tko je spriječio da se u vezi Đinđićeva ubojstva istraže i neki političari, g. Srđan Popović neuvijeno je odgovorio: „Prije svega, MEĐUNARODNA ZAJEDNICA to je spriječila. Međunarodna zajednica je strahovala da bi proširenje istrage, uključujući saslušanje tadašnjeg predsjednika Vojislava Koštunice, moglo destabilizirati zemlju i dovesti do nereda.“

„Der Spiegel“ postavio je i pitanje, da li se u vezi suđenja Đinđićevim atentatorima može uopće govoriti o regularnom sudskom postupku, s obzirom da su, kako „Der Spiegel“ konstatira, „ubijena dva krunska svjedoka, otpušteno šest državnih odvjetnika odnosno njihovi zamjenici kao i jedan sudac, te je nekoliko njih uhićeno ili su odstupili vlastitom voljom.“ Popović: „Pritisak na sud bio je ogroman. Demokratska stranka Srbije od premijera Koštunice (DSS) pri tome je odigrala licemjernu ulogu: htjela je dati raspustiti specijalni sud, govorila je o insceniranju, i optuživala je Đinđićevu Demokratsku stranku (DS) da je bila umiješana u atentat na Zorana Đinđića. Vjerojatno je time htjela skrenuti pažnju sa optužbe da je sama stajala iza ubojstva.“ „Der Spiegel“ je zanimalo, je li bilo osnovanih sumnji da je atentat predstavljao čin osvete zbog toga što je Đinđić izručio haaškom tribunalu za ratne zločine ICTY Slobodana Miloševića? Popović: „Srbija je danas, kako kadrovski, tako i politički na putu natrag u Miloševićevo doba. Već 2001. počeli su pokušaji državnog udara protiv premijera Đinđića i vladu Srbije. Sve što je on postigao trebalo je uz pomoć, u stvarnosti nikada raspuštenog Miloševićeva aparata, biti uništeno.“ (...)

G. Srđan Popović u biti je potvrdio isto što je konstatirala Liberalno-demkratska stranka nekadašnjeg najužeg suradnika Zorana Đinđića, Čedomira Jovanovića, da je, naime, „Zapad ostavio demokraciju u Srbiji na cjedilu“ (o tome je „Hrvatsko pravo“ već pisalo). To nas nedvojbeno podsjeća na Hrvatsku gdje je Zapad također demokraciju ostavio na cjedilu, prepustivši tranzicijske poslove bivšim komunistima i uglavnom doušnicima komunističkih tajni službi, dok istovremeno prema prostorima bivše Jugoslavije sa Zapada dolaze zvukovi kao što su „demokracija“, „pravna država“, „prosperitet“, „borba protiv korupcije“, međutim, stanje je sve gore i gore. Uzroci toga lošeg stanja leže na Zapadu i njegovoj KATASTROFALNOJ politici prema zemljama Srednje i Jugoistočne Europe od pada Berlinskog zida do danas !

U isto vrijeme kada je Koštuničina stranka vršila strahoviti pritisak na Specijalni sud u Beogradu da se opstruira suđenje Đinđićevim ubojicama, Europska narodna stranka (EPP) primila je u svoje redove Koštuničinu stranku DSS, i to na preporuku premijera Sanadera i Hrvatske demokratske zajednice. Tako je predsjednik politbiroa Europske narodne stranke, g. Wilfired Martens, učinio medvjeđu uslugu antidemokratskim snagama u Srbiji.

Dok je, međutim, u Srbiji, kakva god je da je, procesuiran barem vrh izvršitelja atentata koji je, za sada, smješten iza brave (o pravomoćnoj presudi odlučuje Miloševićev sastav Vrhovnog suda Srbije), u Hrvatskoj je sudski postupak protiv izvršitelja atentata na jednog od čelnika vodeće oporbene stranke, na dopredsjednika Hrvatske stranke prava Ante Paradžika, 1991. godine, završio velikom farsom: prvo je nadležni sud u Zagrebu oslobodio atentatore-izvršitelje, pri čemu nije dozvolio saslušanje krunskog svjedoka, a u ponovljenom postupku su optuženici osuđeni, ali nakon toga je predsjednik Republike Hrvatske sve osuđene atentatore na pokojnog ubijenog Paradžika amnestirao, što znači da su izašli na slobodu, a sudac Šerić (današnji odvjetnik) bio je prisiljen otići u odvjetnike, te se poslije aranžirao s nekim predstavnicima vlasti.

Kao zloguki podsjetnik zvuči povijesni podatak da je upravo u ovo vrijeme (10. lipnja) umrla početkom 19. stoljeća hrvatska Poljička Republika u Dalmaciji. (Poljičku Republiku ukinuo je Napoleon Bonaparte, prilikom čega je njegov izaslanik rekao da nikada i nigdje nije vidio uređeniju zemlju, sela i ljepše ljude nego u Poljičkoj Republici). Poljički statut spada u red najboljih ustava u povijesti Hrvatske i Europe! Poljička Republika bila je uzor demokracije u svijetu, uz bok sa Sjedinjenim Američkim Državam u to vrijeme, jer je u obje zemlje narod birao svoje predstavnike, s tim da je Poljička Republika imala takvo efikasno državno uređenje u kojemu je narodno predstavništvo birano svakih šest mjeseci ispočetka tako da korupcije u Poljičkoj Republici nije bilo ni u teoriji. O tome premijer Sanader može samo sanjati dok pravna država u Republici Hrvatskoj, i njegovom zaslugom, umire !