HRVATSKO PRAVO

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

22. lipanj 2007.

KOMINTERNINI AGENTI A NE HRVATSKI ANTIFAŠISTI KRENULI U ORUŽANU POBUNU OD 22. LIPNJA 1941.

Potpredsjednik Hrvatskog sabora i visoki dužnosnik vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, LUKA BEBIĆ, postao je uz pokojnog Račana, te Vesnu Pusić i Vladimira Šeksa najvatreniji zagovornik vraćanja u partizansku prošlost, majstor stvaranja zablude, i promicatelj velike laži o protunarodnoj tzv. “Narodnooslobodilačkoj borbi” agenata totalitarne Komunističke internacionale i zloglasne sovjetske tajne službe i eskadrona smrti NKVD, pod vodstvom “čeličnog” t.j. Staljina i njegova doušnika Josipa Broza “Valtera” Tita. Na 66. obljetnicu početka prvih terorističkih akcija komunističke partije na području Hrvatske, 22. lipnja 1941. godine, Luka Bebić zatražio je izjednačavanje (financijskih) prava partizanskih sudionika takozvanog “NOB”, dakle, po mjerilima povijesne znanosti, protunarodne tzv. “Narodnooslobodilačke borbe”, sa pravima hrvatskih branitelja Republike Hrvatske od Miloševićeve velikosrbijanske agresije. Luka Bebić traži ono što je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu odbio u svojoj presudi u povodu tužbe nekih “antifašista” iz Republike Hrvatske. Luka Bebić ide izravno protiv svog stranačkog šefa Ive Sanadera koji je decidirano izjavio nekoliko puta da komunizam i komuniste treba, kao kukolj od žita, odvojiti od antifašizma i antifašista. S obzirom da su partizanski ratni veterani okupljeni jedino u udruzi “Savez antifašističkih boraca” (SAB), koja priznaje isključivo Josipa Broza maršala Tita koji nije bio antifašist nego komunist, koji je uz to od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. podupirao nacističku Njemačku i napadao Veliku Britaniju koja je bila objavila rat protiv Hitlerove Njemačke, jasno je da “drug” Luka Bebić zahtijeva prava za predstavnike bivšeg totalitarnog jugoslavenskog socijalizma, čiji je, usput rečeno i sam bio jedan od stupova tog zloglasnog režima koji je masovno kršio ljudska prava, montirao političke unaprijed namještene sudske procese u staljinističkom stilu, dakle, javno, ali i tajne sudske postupke protiv titoista ili onih lažno optuženih antititoista (svaki totalitarni režim pati od paranoje). Nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća Luka Bebić traži u svojoj zavičajnoj ćeliji komunističke partije u Metkoviću kaznenu odgovornost za hrvatske proljećare koji su tražili slobodu tiska, slobodu javne riječi, i ekonomsku ravnopravnost Zagreba u odnosu prema beogradskoj komunističkoj balkanskoj centrali. Inače, tandem Šeks-Bebić odskače u odnosu na središnju vlast premijera Sanadera glede odnosa prema prošlosti, iako se aktualnog premijera Rpeublike Hrvatske nikako ne može nazvati borcem protiv zločina komunizma i svjetionikom raščišćavanja i prevladavanja tamne prošlosti titoističkog tzv. samoupravnog, a u stvarnosti diktatorskog komunističkog režima predvođenog (na području Hrvatske) staljinistima-boljševicima Josipom Brozom “Titom”, Krajačićem “Stevom”, Vadimirom Bakarićem i Nazorom, Šuvarom, Račanom, Milkom Planinc, Josipom Vrhovcem i drugim članovima organiziranog kriminaliteta, i sudionika zločinačkog pothvata protiv hrvatskog naroda.

Aktualni predsjednik vladajućeg HDZ-a i vlade Republike Hrvatske, vrativši se iz Bruxellesa 2004. sa kongresa Europske narodne stranke, prešutio je hrvatskoj javnosti rezoluciju Europske narodne stranke o “Osudi totalitarnog komunizma”. Kada već Sanader nije hrvatsku javnost obavijestio o tome da je najbrojniji savez europskih demokratskih, konzervativnih stranaka osudio komunizam kao totalitarni zločinački sustav, umjesto njega to je učinio Dobroslav Paraga na stranicama “Vjesnika” 2004. godine, a poslije toga i “Glas Koncila”. Sanader se ne želi zamjeriti onim političko-ideološkim nasljednicima zločinačkih titoističkih snaga koje su njegova oca Antu Sanadera, hrvatskog branitelja u Drugom svjetskom ratu skoro strijeljale u bleiburškoj koloni na maršu smrti prema Kočevskom Rogu, masovnom stratištu antikomunističkih ratnih zarobljenika (oko 30 tisuća ubijenih ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu, od toga oko 20 tisuća ubijenih Hrvata).

Od navedenih boljševika i staljinista su se Tito, zatim, dvojica Vladimira, Bakarić i Nazor, te Krajačić “Stevo”, i Milka Planinc isticali 1945. u zločinačkom pothvatu i u zavjeri protiv hrvatskog naroda, i u genocidu nad hrvatskim narodom (oni koji među Hrvatima ne priznaju partizanski genocid nad hrvatskim narodom ne spadaju u neznalice nego u izrod hrvatskog naroda, u Jude, u izdajice). Od navedenih, “drugarica” Milka je još uvijek živa, u Zagrebu, dostupna demokratskim vlastima i ruci pravne države koja biva od političkih faktora u vlastima blokirana kada su u pitanju partizanski ratni zločini. Kada bi se naime od strane državnog odvjetništva optužilo i procesuiralo bivšu partizansku političku komesarku Milku Maladu, udatu Planinc (bivša šefica jugokomunističke vlade “SIV”, i šefica CK SKH nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća), ne bi se sudilo antifašizmu, nego bi se sudilo totalitarnom komunizmu. U Saveznoj Republici Njemačkoj je istočnonjemački komunistički diktator Erich Honecker barem od strane državnog odvjetništva optužen, iako nije nikada procesuiran jer je našao utočište u tadašnjem Pinochetovom desničarskom Chileu. Upravo zato što se panično boje pravne države, Titovi borci, politkomesari i njegovi fanatični sljedbenici i 27 godina nakon diktatorove smrti skrivaju se iza antifašističkog nazivlja, kao na pr. “Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske”. U stvarnosti se radi o komunistima, o titoistima koji su u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji vladali staljinističkim i revolucionarnim metodama, kao što su vodili revolucionarnu, a ne antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu.

U Drugom svjetskom ratu je Josipu Brozu Titu i njegovim jugokomunistima bila važnija krvava revolucija nego oslobođenje zemlje od fašističkog okupatora, primjerice u hrvatskoj Dalmaciji. U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu postoji niz dokumenata koji svjedoče o tome da su partizanske jedinice svake ratne godine, od 1941. do 1945. se tjednima pripremale za proslavu obljetnice Oktobarske revolucije, a na svakom području koje su partizanske jedinice stavile pod svoju kontrolu izdavale su revolucionarne propise. Vlast, ili bolje rečeno, teror na tzv. “oslobođenoj teritoriji” vršili su protunarodni tzv. “Narodnooslobodilački odbori” koji su se, po rezultatima povijesne znanosti, nalazili pod stopostotnom kontrolom Komunističke partije Hrvatske (KPH), a KPH se nalazila pod nadzorom jugoslavenske komunističke partije (CK KPJ) i njenim politbiroom na čelu sa de facto ratnim zločincima Titom, Đilasom, Rankovićem i drugim teroristima. Na poziv šefa Komunističke internacionale (Kominterne) Dimitrova, i na Staljinov poziv su ratni sekretari CK KPH Andrija Hebrang i Rade Končar objavili 22. lipnja 1941. godine početak oružanog ustanka na području Hrvatske, a “ustanička puška” opalila je 4. srpnja 1941. na području Srbije, pod vodstvom generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, Josipa Broza Tita. Zašto 22. lipnja 1941. godine? Tog dana su Hitlerove armije krenule u opći napad na položaje Crvene armije na njemačko-sovjetskoj demarkacijskoj liniji razgraničenja u Poljskoj koju su tijekom rujna mjeseca 1939. okupirale snage Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza. (Antifašisti su bili Poljaci, a ne Sovjeti.) Komunistička partija Jugoslavije je po instrukcijama Kominterne Hitlerov napad na SSSR agitacijskom propagandom objašnjavala kao nacističko vjerolomstvo njemačko-sovjetskog pakta od 23. kolovoza 1939. godine. Posljedice oružanog ustanka KPH u NDH bila je smrt tisuće hrvatskih civila samo te prve ratne 1941. godine, a poslije se broj hrvatskih civila stradalih u terorističkim akcijama partizanskih odreda povećavao geometrijskom brzinom. Kada se oružanom ustanku pribroji i četnički tzv. “narodni ustanak” od 27. srpnja protiv hrvatskih civila u dalamtinskoj krajini, u Liki, Banovini i u sjeverozapadnoj Bosni, broj ubijenih hrvatskih civila već je tada dostigao katastrofične razmjere, a konačni finale partizansko-komunističkog obračuna titoista s onim hrvatskim civilima koji nisu za vrijeme rata podržavali liniju tzv. “NOB” doživio je biblijske razmjere uništenja i istrebljenja. Ne samo da su ubijeni predstavnici ustaškog pokreta i njegovi dužnosnici, nego su nakon tzv. “oslobođenja” u svibnju 1945. i sljedećih mjeseci ubijeni i svi oni ljudi koji su bili lažno optuženi da su ustaše ili simpatizeri ustaškog pokreta, te svi nekomunistički građanski slojevi hrvatskog naroda, a posebno je fizički likvidirana i eliminara nekomunistička i neustaška hrvatska inteligencija. (KPH nije digla oružani ustanak zbog toga što je poglavnik ustaškog pokreta u svibnju 1941. godine dao donjeti rasne propise, jer se komunistima fućkalo za tužnu sudbinu hrvatskih Židova i drugih, nego zato što je dizanje ustanka naredila Komunistička internacionala iz razloga njemačke invazije na Sovjetski Savez.) Jedna od također negativnih posljedica komunističkog oružanog ustanka od 22. lipnja bila je ta da je na skupštini ZAVNOH, koja je bila pod stotpostotnom kontrolom KPH i pod monitoringom KPJ, donjeta odluka da Srbi iz Hrvatske dobivaju konstitutivni ustavni status, iako Srbi u Srbiji imaju vlastitu državu. Tako je vlast u Hrvatskoj 1945. podijeljena, ne samo isključivo komunistima, nego je podijeljena između Hrvata I Srba. Službeno obilježavanje 22. lipnja kao Dan antifašizma u Republici Hrvatskoj predstavlja ruganje žrtvama komunizma, kao i nepoštivanje povijesne znanosti, povijesne istine, te širenje zablude i stvaranje antagonizma i mržnju među hrvatskim građanima. Stoga su hrvatske vlasti koje podržavaju 22. lipanj, ne samo kriptokomunističke nego duboko politički nemoralne, konformističke, oprotunističke, i perfidne!

Prihvatljivim se čini prijedlog da se kao dan antifašizma u Republici Hrvatskoj odredi dan kapitulacije fašističke Kraljevine Italije 8. rujna 1943. godine kada je počeo postupak reintegracije hrvatske Dalmacije u sastav Hrvatske, i kada je Istra s kvarnerskim otocima priključena matici zemlji. Međutim, i takav prijedlog bio bi suvišan jer dasnašnja Europa nema nikakv Dan antifašizma, a Dan pobjede 9. svibanj 1945. godine proglašen je Danom Europe. Sasvim dovoljno i za Hrvatsku.