OD NEMILA DO NEDRAGA

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

05. srpanj 2007.

OD NEMILA DO NEDRAGA – SABOR HDZ-A ILI SEDAM PUTA SEDAM PUTA SEDAM «GLADNIH» GODINA!

Hrvati su se kroz svoju prošlost za slobodu, na svojim granicama, znali boriti i slobodu izboriti i protiv Turčina, i protiv Mađara, i protiv Srbina.

No tek kad nauče boriti se i protiv neprijatelja i tirana hrvatske slobode unutar svojih granica, stvoriti će preduvjete da konačno budu slobodan narod.

Jer niti za Tuđmanove vladavine, niti za Račanove a niti danas ne žive u slobodi.

Naime gladan čovjek, čovjek koji živi u bjedi i ovisan o ekonomski jačemu ili o dobroj volji svemoćne države nije slobodan čovjek.

Tuđmanova Hrvatska bila je negacija slobode i u njoj Hrvat nije bio slobodan čovjek, bio je u lancima i nije mu bilo dopušteno da se razvija kako treba.

Sam Tuđman bio je ohol čovjek koji je hlepio za veličinom i bio ljubomoran na druge.

Bio je poput farizeja koji se pouzdavao u svoju navodnu pravednost i prezirao druge ( Lk 18,9-14 ).

Nije poštivao Ustav po kojem je, narodnom rječju rečeno, iznad Sabora Hrvatima jedino Bog, već je bio i iznad naroda i iznad Sabora uživajući tako status božanstva.

Vladao je kao despot a svi građani i svi poslovi bili su u vlasti i podaništvu njega i njegovih dužnosnika. Rat koji se vodio pod njegovim vodstvom tako nije bio rat za slobodu svih, nego rat za interese njega i njegove svite oko njega.

Od HDZ-a je napravio totalitarnu stranku koja našem društvu nije omogućila nikakav razvitak a ni autonomiju kulturnim, vjerskim,i socijalno-ekonomskim čimbenicima.

Njegov HDZ bio je stranka koja je svaki politički pokušaj pokretanja bilo kakvog političkog pitanja napadala i prikazivala kao opasnost za narod i državu.

Bila su to čudna vremena i čudna poimanja o pravu na slobodu političkog djelovanja i mišljenja.

Došavši na vlast poslije njega, Račan i njegov SDP nisu donijeli očekivane promjene i konačnu slobodu.

Što više niti unutar samog SDP-a nije bilo vrijednosti koje bi ga razlikovale od Tuđmanovog HDZ-a.

Tada vladajući SDP bio je stranka u kojoj nitko nije smio pitati što radi vlada, ministri, zastupnici. Nitko nije smio pitati zašto je ovako a nije drukčije.

Smjelo se samo pljeskati i kao takav SDP nije bio čimbenik slobode nego totalitarizma.

Sanaderov HDZ promiče tezu kako je upravo on jedina politička stranka u Hrvatskoj koja ima hrabrosti, sposobnosti i ideja izvesti zemlju iz siromaštva i nerazvijenosti.

To je svojevrsni paradoks jer zemlju i društvo u takvo stanje doveo je upravo HDZ.

HDZ je bio i ostao politička organizacija u političkom životu naroda i još uvijek teži svojoj vlastitoj diktaturi. Ne priznaje političku razvijenost, a na svojim sastancima i saborima ne kritizira samu sebe ni svoje ministre ni svoju vladu. To za njih predstavlja rušenje discipline.

Naravno da izostajanje svijesti o takvom djelovanju znači izostajanje demokracije i unutar stranačke slobode u HDZ-u. Znači i to da je ta stranka u sebi uništila demokratski duh , a ako ga je uništila u sebi želi ga uništiti i u narodnoj zajednici.

Hrvatska je danas zbog svega toga zemlja u kojoj vlada nepravda i siromaštvo ( imamo 700,000 siromašnih i još toliko na rubu siromaštva) nerazvijenost i bezizlaznost.

Sve to stvara klimu da narod pa i dio intelektualaca , koji zapravo i ne znaju što je sloboda , što znači biti slobodan jer im nije omogućano da to nauče u svome razočarenju počnu žaliti za « prošlim i starim vremenima».

To stvara i klimu daljnjeg iseljavanja Hrvatske čiji se trend tako nastavlja i školovana mladost odlazi te bolju budućnost traži po svijetu hodeći od nemila do nedraga.

Hrvatska je danas specifična i po tome jer je jedina zemlja u Europi koja još uvijek nije suverena. Jer da bi država bila suverena moraju postojati ukupno tri elementa; državni teritorij, državni narod i državna vlast.

Nedostaje li jedan od elemenata ne može se govoriti o suverenoj državi.

Pošto je suverena država prostorno ograničeni dio površine ograničen granicom, a hrvatski prostor to još nije jer Hrvatska nema svu vlast nad svojim teritorijem ni na granici sa Slovenijom, niti sa BiH, niti sa Srbijom,niti sa Crnom Gorom, onda se o potpunom suverenitetu ne može govoriti. Postavlja se pitanje svrhe postojanja ministarstva vanjskih poslova koje niti nakon skoro dvadeset godina postojanja samostalne Hrvatske ne može riješiti to pitanje.

OMRČEN, MIRKO