HRVATSKO PRAVO
Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj
http: www.hrvatsko-pravo.hr
http: www.hrvatsko-pravo.com
10. srpanj
2007.
Na prvome programu HTV-a
prikazan je niz od četiri emisije na temu »Genetsko podrijetlo
Hrvata». Na žalost,
zanimljivo gradivo predstavljeno je na nezanimljiv način, površno i
amaterski,
subjektivno, a možda se radi o svjesnoj manipulaciji. Mladi novinar Juvančić
koji
je
s HTV-ovskom ekipom putovao zemljama (Slovenija, Austrija, Slovačka, Češka,
Poljska,
Ukrajina,
Rusija - i nazad) u kojima se spominje hrvatsko ime, pokazao je nedostatnu
razinu
poznavanja
problema. Možda je više od njega kriv urednik programa koji je dopustio ovakav
površan pristup
ozbiljnoj temi, i k tome vrlo skup. Na daleko putovanje, osim novinara koji je,
uglavnom, improvizirao,
krenula je i cijela tehnička ekipa. Gledajući uradak, stječe se dojam
da
novinar nije konzultirao potrebnu stručnu literaturu o temi koju «obraduje»,
već je s
nekoliko
popabirčenih obavijesti krenuo na dalek put «grlom u jagode». Umjesto upoznavanja
javnosti s doprinosima medicinske znanosti proučavanju etnogeneze Hrvata,
mladi je novinar,
očito dobio, ili si je sam zadao, obvezu arbitrirati u stručnim raspravama
tako da posredstvom
snažnog medija afirmira slavensku tezu o podrijetlu Hrvata. Pri tome su mu pomagali
povjesničari dr. Neven
Budak i dr. Emil Heršak, ukrajinist dr. Jevhen Paščenko i lingvist dr.
Gluhak. Ali ni to nije
urađeno na kvalitetan način. Sve je ispalo ishitreno, a na momente i
politički obojeno.
1. Novinar uopće nije
shvatio što je genetsko podrijetlo? Pokušao je potražiti pomoć
medicinskih
stručnjaka iz Instituta za antropologiju, oni su «mućkali» u laboratoriju,
objašnjavali,
ali tako da niti «žive» povijesne, odnosno pretpovijesne karte seobe pučanstva
kojima
je popraćeno njihovo izlaganje, nisu običnom gledatelju omogućile shvatiti o
čemu se
radi.
Tu se čak i krivotvorilo s podacima iz časopisa «Science» iz 2000. Neznanstvenost
pristupa, koja onda otvara prostor za manipulaciju, vidljiva je i u tome,
što novinar nije
konzultirao vodećeg stručnjaka za forenzičnu medicinu, i člana američkog
tima koji je
obavijestio
znanstvenu javnost o haplo-grupama raznih naroda, pa tako i Hrvata, a to je
sadašnji
ministar prosvjete, dr. Dragan Primorac. Bilo je, ako ništa drugo, onda
pristojno,
zamoliti dr. Primorca da objasni o čemu je riječ, a ne da drugi
interpretiraju ono na čemu je on
osobno radio.
2.
Novinar ne razlikuje genetsko podrijetlo nekog naroda, od njegova povijesnog
razvoja, a
slijedom toga i nacije.
Genetsko podrijetlo tiče se daleke pretpovijesti. Nacija je nešto sasvim
treće.
Ona se razvija stvaranjem države i pripada osobnom opredjeljenju. Istraživanja
na
području
genetike ne spadaju u povijesnu znanost, već u medicinsku. Ova istraživanja
mogu
indirektno
koristiti povjesničarima koji se bave fenomenom etničkih migracija i formiranja
etničkih
kolektiviteta. Povezivati genetsko podrijetlo s nacionalnim identitetom
pojedinaca je
pogrešno,
jer je riječ o etniji, odnosno makrosociološkoj formaciji i njezinome razvoju.
Genetska
istraživanja su egzaktna i na njih ne može utjecati tzv. interpretacija, kao
što je
slučaj s povijesnim
vrelima. Poglavito
ne dnevna politika koju vode ljudi bez nacionalne
historijske
svijesti. Kako nikome od naših sveznadara ne pada na pamet da se suprotstave
proučavanju
mozga i rezultatima tih proučavanja? Podsjećam;
primarno povijesno vrelo za
hrvatsku
povijest, «Qualiter», još uvijek je podložno različitim interpretacijama i
tumačenjima
u hrvatskoj i mađarskoj historiografiji. Tako je i s djelima «De administrando
imperio», Konstantina
Porfirogeneta, «Kronikom» Tome Arciđakona splitskog, «Barskim
ljetopisom« («Ijetopisom
popa Dukljanina»), «Poviješću vrcmjanih lit», etc.
3. Novinar ne razlikuje
etnonim, od etnije, a sukladno tome ne shvaća da povijest etnonima ne
mora biti istovjetna
povijesti etnije. Etnonim spada u područje lingvistike, a etnija sociologije,
povijesti, etnologije...
Ali ih se
ne smije odvojiti, jer je to posljedica dodira dviju etnija.
Postoje
narodi kod kojih se ovaj fenomen pojavio kao obilježje njihovoga povijesnoga
puta.
Već
učenici u srednjim školama uče primjer Bugara kod kojih je najbolje uočljiva
razlika
između povijesti
etnonima i etnije. U danom trenutku azijski ratnički narod pokorava
slavensku
masu, nameće joj ime, ali se potom u njoj tali. Treba dokazati nije li i kod Hrvata
tako. odnosno kako je
tekao put od tanaiskih Hrvata do zakarpatskih Bijelih Hrvata. Dr.
Gluhak, sudionik ove
emisije, premda stručnjak za etimologiju, nije ovaj problem objasnio na
zadovoljavajući način.
Isto se može kazati za dr. Heršaka, koji se usudio čak apodiktički
ustvrditi:«Od
Tanaisa se ne smije ići dalje!» Tko
to treba zabraniti nečija istraživanja samo
zbog
toga što se nekome ne čine «logičnima»? Zbog čega uvoditi zabrane?
4.
Novinar ne poznaje primarna vrela za ranu povijest Hrvata, premda o tome postoji
kod nas
obimna
literatura. Stoga ne objašnjava odakle Hrvati u Karantaniji, Češkoj, Poljskoj,
Ukrajini,
Rusiji... Prof. dr.
Neven Budak nije mu u tome pomogao. Ostao je u svojem neodređenom ex
katedra izlaganju. Stoga
novinar čini poteze koji su neozbiljni (a mnogo koštaju!): ulazi u
naselja s hrvatskim
nazivima i ispituje obične ljude na ulici ili pred kućom, o Hrvatima, a pri
tome ne poznaje
slavenske jezike. To je isto kao kad bi neki novinar iz Kijeva došao u
hrvatsko mjesto Kijevo
kod Knina i zapitao prvoga mještanina ima li ovdje Ukrajinaca, ili još
oštrije, kada bi novinar
iz avarskog naroda na Kavkazu došao u Oborovo, ili Obrovac i
zapitkivao mještane žive
li medu njima Avari. Ulazi u Poljsku i tvrdi kako nitko
od poljskih
znanstvenika
nije proučavao Bijele Hrvate, a pod nosom je imao nedavno objavljenu knjigu
akademika
Henrvka Lowmianskog «Hrvatska pradomovina)) (Rijeka, 2004.). U ovom dijelu
niza, odlično je bilo
jedino izlaganje mladog kolege Šlausa. Naša ekipa boravi u Češkoj i
razgovara s povjesničarom
koji pripada nacionalističkom ideologemu (kako su se namjerili
baš na njega?), a u
arhivi HTV ima dokumentarni film o Bijelim Hrvatima, sv. Adalbertu
Vojtjehu i
Slavnikovićima, koji objektivno govori o hrvatskoj komponenti u etnogenezi
Čeha.
Konačno, u Zagrebu živi
vitalan i vrlo obrazovan bivši hrvatski veleposlanik u Češkoj
Republici, Nj. E. Zlatko
Stahuljak, koji mu je mogao biti o velike pomoći. U Ukrajini susreće
dr. Oresta Korčinskoga
(kojega autor ovih redaka dobro poznaje i s kojim je obišao sva
nalazišta Bijelih
Hrvata), jedinog stručnjaka za Bijele Hrvate i koristi se njegovim spoznajama
tako da ih stavlja pod
sumnju. Pri tome
ni riječju ne spominje «Povijest vremjanih lit», ili
«Nestorovu kroniku», kao
primarno povijesno vrelo za Bijele Hrvate. Potom ulazi u Kijev i
ne
posjećuje dr. Strižaka koji bi ga odveo na rijeku koja se zove Horvatka. A štoje s
hidronimima istoga imena
blizu Harkova? Isto tako ne posjećuje vodećeg ukrajinskog
arheologa, akademika
Petra Taločka. Da budem neskroman, moja malenkost je
kao bivši
veleposlanik u
Ukrajini upoznao sve tamošnje stručnjake koji su pisali o Hrvatima, radove
nekih od
njih sam i preveo na hrvatski. Stoga sam mogao bili od pomoći našem sveznajućem
novinaru. Da
nije političke selekcije u odabiru savjetnika! Zbog toga je umjesto stručnog
putovanja, ispalo obično
tumaranje europskim zemljama. Novinar je bio prvi od Hrvata koji je
posjetio Tanais i šetao
njegovim arheološkim ostatcima. Nismo dobili dojam kako je toga
svjestan.
Kamera uopće nije pokazala cjelovitost tanaiskih ruina. Po tome će ući u povijest.
Snimio je i nekoliko
dobrih kadrova. No, mučno je djelovala scena u kojoj je insistirao da
profesor srednjovjekovne
povijesti na Univerzitetu u Azovu nešto kaže u kameru, a on nije
imao pojma ni o
tanajskim pločama, niti o hrvatskom imenu na njima. Bar su ga mogli
upozoriti
o čemu je riječ.
5.
Novinar ne zna kako nastaje historiografska teza, odnosno hipoteza, a kako
historiografska
znanstvena
istina. Povijesna teza je rezultat intuicije, pokušaja logičnoga objašnjenja
nekog
povijenog
događaja na osnovi nedostatnih vrela, zadana tema koju treba dokazati. Prema njoj
se treba odnositi
neutralno, bez emocija. Povijesna istina je rezultat cjelovitog, na dostatnim
povijesnim
vrelima, uz objektivnu analizu istih, učinjenih istraživanja. Slavenska teza o
podrijetlu Hrvala samo je hipoteza, jer za sada nema primarnih povijesnih
vrela koja bi ju
potvrdila, ili demantirala. Isti je slučaj s nekoliko drugih teza, među kojima su
najpoznatije
teza
o autohtonosti Hrvata u sadašnjoj postojbini, čiji je najgorljiviji pobornik
dr. Ivan Mužić,
Bugarska,
čiji je zagovornik akademik Lujo Margetić, zatim gotska koja se temelji na Tomi
Arciđakonu
splitskom, staleška četnička (neetnička, nema veze s kod nas po zlu poznatim
političkim
pokretom u Srbiji, jer govori o vojnim Četama koje su nosile hrvatsko ime, u
ranom
srednjem
vijeku, a koje su ratovale po širokim europskim prostorima i ondje ostavile
rasute
toponime) dr. Nevena Budaka, panonska dr. Pantelića i iranska čiji je utemeljitelj ruski
znanstvenik
B. Latvšev (Vasilij V. Latvšev 1855.-1921.) u Inscriptiones anticjuae orae
septentrionalis
Pnnti Euzini Volumen
II, Petropoli, 1890, 430.-455. i rimski sveučilišni
profesor
Ivan Krizin Sakač (1890.-1973.), rektor papinskog Orijentalnog instituta u
Rimu.
Iranska
teza izaziva negodovanje poglavito profesora (a o političarima da i ne
govorimo!) koji
zagovaraju
slavensku tezu. Pobornici slavenske teze ponašaju se kao hibrid sekte i
političke
partije.
Nema argumenata koji ih mogu pokolebati, a osobe koji ne dijele njihovu vjeru
doživljavaju
kao neprijatelje. Zbog toga u polemici prelaze granicu dobrog ukusa, idu na
diskreditiranje ljudi,
ad hominem, a ne ad rem. A razloga za to nema. Oni se oslanjaju,
primarno na jezik kojim Hrvati govore, polazeći od Marksove teze da je
jezik identitet naroda,
ali ne mogu objasniti odakle ime Hrvat u gradu Tanaisu u 2. sr. p. Kr. kada
Slaveni kao etnija
ne postoje.
Zbog toga tvrde kako je to ime zapravo nekog etnosa koji se kasnije utopio u
slavenskoj
masi, ili se radi o osobnom grčkom imenu, premda se takvo ne nalazi niti u
jednom
drugom helenskom izvoru.
Znanstveno sve to «visi u zraku». Da se razumijemo, pisac ovih
redaka
ne želi arbitriratri, jer sučeljavanje ovih teza nije historiografski problem,
već problem
naše
suvremene identifikacije, a to je kod Hrvata, za razliku od većine europskih
naroda,
osjetljivo
pitanje. Biti Slavenom stvar je individualne identifikacije, kao i ne biti
Slavenom. Ja
poštujem
eminentni slavenski narod Ukrajince, kao i hunsko-onogurski narod Mađare.
Nikoga
se
ne smije siliti da bude ono što ne želi biti.
Pobornici
iranske teorije oslanjaju se na interpretaciju nekih antičkih autora, zatim na
jezične,
etnološke i zoološke
izvore. Žele dokazati autentičnost tzv. «zlatnog niza» (pojednostavljeno):
Sarsvati-Harahvati-Horvati-Hrvati,
odnosno žele dokazati daje etnos Hrvati u dalekoj
prošlosti nastavao
prostore u današnjem Afganistanu (Arachosia), odakle se selio na zapad.
Oni hrvatsku povjesnicu
vide mnogo dubljom, od one do koje je povijesna znanost došla
analizom isključivo
primarnih povijesnih vrela. Pri tome pojedinci ulaze u sferu SF literature i
cijelu tezu čine
smiješnom, kompromitirajući njezinu znanstvenu ozbiljnost, npr. oni koji
Hrvate povezuju s
antičkim palestinskim narodom Jebusitima. Najozbiljnije priloge ovoj tezi
dali su Marijana Gušić i
dr. Sakač, ali i neki poznati indijski znanstvenici. Na žalost, među
hrvatskim povjesničarima
nema znatnijih napora oko znanstvene verifikacije, ili
deverifikacije ove teze.
Pobornici ovih teza postaju neprijatelji. Time sadržaju teze daju
aureolu tajanstvenosti i
nečega što se prešućuje isključivo zbog anacionalnih i kroatofobskih
razloga. Ovakvim
političkim pristupom slavenska je teza kompromitirana kao nasilnička.
Konačno, forsiranje
slavenstva pretvorilo se u rusku i srpsku hegemoniju nad nekoliko
susjednih slavenskih
naroda, dakle, u agresivan imperijalizam
6. Novinar ne razlikuje
historiografski model od historiografskog ideologema. Ovo je važno
pitanje, a objasnio ga
je akademik Katičić, kojega se, također, nije pitalo za mišljenje. Model
je otvoren novim
spoznajama i rado odstupa od postojećih, ukoliko se pojave novi izvori koji
donose
nove sadržaje. Npr. prof. Jaroslav Šidak se odrekao svojih teza o Crkvi
Bosanskoj
nakon što je došao do
novih izvora. Slično je uradila Nada Klaić s tezom o seobi Hrvata. Za
razliku od modela,
ideologem je zatvoren, isključiv i neprijateljski se odnosi prema
spoznajama koje bi
obezvrijedile njegovu zatvorenost. Npr. slavenska teorija o podrijetlu
Hrvata bila je u doba
jugoslavenskoga integralizma tumačena kao jedino ispravna i nametana
silom, a oni koji je
nisu prihvaćali hili su šikanirani, onemogućavani, pa i ubijani. (Don
Kerubin Šegvić, Milan
Šufflay, Mihovil Lovrić, Ivo Pilar, don Ivo Guberina, Ferdo Pucek,
Mate Marčinko, o.
Stjepan Krizin Sakač, fra Dominik Mandić, fra Silvije GrubiŠić, fra Marko
Japundžić, Mirko Vidović
i drugi.) Pretvorila
se u šovinističku politiku hrvatskih
ORJUNAŠ-a,
koja je završila pokoljem pripadnika vlastitoga naroda u niz mjesta
skradinskoga,
splitskoga i crikveničkoga zaleđa. I
nakon ovakvih povijesnih iskustava
pojedini pobornici ove
teorije služe se neznanstvenim rječnikom, optužujući «iraniste» čak za
rasizam i fašizam i
odmah im stavljaju na leđa ustaštvo. Ili ih vezuju s iranskim islamskim
fundamentalistima, kao
da je iranska teorija njihova ujdurma, a oni djeca imama Homeinija.
Dakle,
umjesto znanstvenih, koriste se politički argumenti. A to nema veze s istinom.
Iranojezični narodi
živjeli su do rijeke Dnjipro, a to znači da su današnji Iranci jedan od tih
naroda. Kao što su
Seldžuci, koje nazivamo Turcima, jedan od turskih, odnosno tjurskih
naroda. Pri tome
pobornike slavenske teorije ne zanima povijesna istina da u NDH nisu htjeli
čuti
za iransku teoriju. Tada je nametana snagom
političke pragme gotska teorija kao jedino
valjana. Novinar naše
emisije ne shvaća da se stavio u funkciju glasnogovornika jednog
ideologema,
a ne modela. Zbog toga je njegova emisija prilog deklasiranju svih koji ne
podržavaju slavensku
teoriju kao ideologem. U taj kontekst ide i pristup etnogenetskim
istraživanjima. Stvara
se lažna i politički obojena slika, s ciljem političkog etiketiranja i
onemogućavanja, kako,
tobože, rezultati tih istraživanja ugrožavaju nekoga. Kao primjer mogu
poslužiti napadi na dr. Primorca (u našem tisku) opasnim političkim
rječnikom, pri čemu se ne
preza od
optužbi za rasizam, ustaštvu i tsl. A dr. Primorac je mlad čovjek, rođen daleko iza
Drugog svijetskog rata, obrazovan u SAD-u i nema nikakve veze s našim
političkim
manihejstvom, niti po godinama, niti po svjetonazoru. Zbog čega treba
mladoga znanstvenika
«ubiti» na početku karijere, samo zbog toga sto je iznio rezultate
istraživanja u kojima je bio
tek jedan od sudionika. Pa što da radi čovjek u laboratoriju ako istraživanje genetske građe
dade određene
rezultate? Jedino da zataji rezultate? Ali, Čemu onda znanstvena etika? Iz
navedenih istina
proizlazi i krajnji domet ove emisije, na kraju krajeva, dezinformiranje
javnosti,
manipuliranje povijesnom znanošću, a to je nazadak u naporima da se smireno i
stručno,
uz uvažavanje vrela i ljudi, dođe do konačne istine.
Novinar
Juvančić nikome od zagovornika neke od ne-slavenskih teza, a poglavito ne onih
koji brane iransku tezu, NIJE
OMOGUĆIO sudjelovanje u
emisiji. A to je
pristranost, Čak i nepristojnost, jer još su stari
Romeji
poštivali maksimu «Audiatur et altera pars!». Zbog toga zamjerke idu prof. dr.
Nevenu Budaku,
koji se, očito, krije iza ove emisije.
On vrlo
dobro znade da sve dok se ne
pronađu
nova povijesna vrela, pod zemljom, ili u nekom neotkrivenom arhivskom fondu,
ostajemo gdje jesmo - na
hipotezama. A sve su teze jednako prihvatljive i jednako
neprihvatljive. Pri tome je slavenska teza sa
stručnog motrišta potpuno ravnopravna ostalima, a
nikako
jedino moguća ili jedino dopuštena. Treba
ustati protiv subjektivnog pristupa
povijesnoj znanosti, a
on to nije učinio, a trebao je kao šef Katedre za hrvatsku
srednjovjekovnu povijest
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tako ne bi postupili
Vjekoslav
Klaić, Ferdo Šišić, Miho Barada, Nada Klaić, Tomislav Raukar, Trpimir Macan,
ili
Stjepko
Obad.
Kada je riječ o slavenskoj teoriji kao ideologemu, tada je nužno govoriti o
politici, jer je
ideologem
njezino čedo. Kod nas se slavenska teorija o podrijetlu Hrvata, zbog političkih
razloga
pretočila u jugoslavenski ideologem, a on je završio u potiranju Hrvata kao
naroda.
Važna imena
srpske historiografije, a također i nekih drugih, tome su dala svoj doprinos.
Još je živa teza srpskih
znanstvenika o Hrvatima kao „Švapskoj izmišljotini“. Nije bez razloga
upravo ovih dana
objavljeno obimno znanstveno djelo haaškog uznika prof. dr. Vojislava
Šešelja o Hrvatima kao
vatikanskoj izmišljotini. To djelo nije mogao napisati čovjek u
zatvorskoj
ćeliji. Po stilu se može prepoznati da su ga pisala eminentna imena u SANU.
Ne
kanim povezati navedenu emisiju sa «Šešeljevom» knjigom, ali istovremeno
obznanjivanja
ovih jest činjenica.
Smatram da za
znanstvenu površnost emisije »Genetičko podrijetlo Hrvata»
odgovornost
(po zapovjednoj liniji) snose svi koji su taj projekt pročitali, a zatim
odobrili. On
je znanstveno gledajući nekoristan. Zašto je tako učinjeno, pitam kao
povjesničar? Koliko je
novca, nas pretplatnika, potrošeno na takvo privatno pseudoznanstveno
landranje, pitam kao
pretplatnik.
Đuro Vidmarović