HRVATI DANAŠNJICE U CARSTVU LAŽI !!!

 

 

Dana 14. srpnja svake godine od 1789. godine Francuzi obilježavaju spomen na revoluciju u kojoj su sa vlasti skinuti oni koji su ih bezočno lagali. Lagao je francuski kralj da je državna blagajna puna, a bila je prazna, ispražnjena zbog angažmana francuske kraljevske kolonijalne vojske u ratu protiv britanskog imperijalizma u Sjevernoj Americi. Kako bi nadoknadio deficit u državnoj blagajni, veliki lažljivac, dakle, francuski kralj, uveo je posebni porez na kruh, i na ulazu u grad Pariz dao podignuti posebne carinske i porezne ispostave. Rezultat toga bila je glad, uz istovremeno gomilanje zaliha brašna u skladištima prekupaca-bezdušnih profitera i kraljevih pouzdanika i povjerenika. Kada je narodu došla voda do grla dogodila se Francuska revolucija ili obračun naroda s velikim i notornim lažljivcima. Kao i u svakoj revoluciji tako se i u onoj u Francuskoj koncem 18. stoljeća dogodila manifestacija najprizemnijih i najprimitivnijih čina nasilja nad nedužnim osobama, običnim ljudima koji su postali “kolateralnim žrtvama” revolucije. Dogodio se i nemilosrdni obračun sa plemstvom, i sa Rimokatoličkom crkvom koja je do tada bila jedan od stupova feudalnog poretka i izrabljivanja kmetova, seljaka, običnog puka, ali dogodio se i obračun sa Božjim pastirima, sa svećenicima, redovnicama i redovnicima koji su postali žrtve vala ateizma i primitivizma sto puta gorega od nasilja koji su neki predstavnici Crkve i kralja stoljećima u ime Boga i Crkve provodili nad svojim podanicima i vjernicima. Od Francuske revolucije do danas nije u svijetu prestao obračun predstavnika ateističke ideologije sa Crkvom i vjernicima. Vrhunac obračuna bio je u vrijeme Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. kada je mač boljševizma prekinuo svaku nit sa civilizacijom (U Hrvatskoj je primjer toga bila titoistička tzv. Socijalistička revolucija od 1941. do 1990. godine, a posljedice toga manifestiraju se i danas). Dok je u Francuskoj revoluciji bilo točkastog masakra u kojemu je žrtvom palo oko 30 tisuća osoba, za vrijeme Oktobarske revolucije dnevno je bilo na tisuće žrtava, i to nakon što su Lenjinovi banditi službeno ukinuli smrtnu kaznu. Dakle, komunisti su lagali – zakonskim dekretom su ukinuli smrtnu kaznu, a pobili više ljudi nego u bilo kojoj zemlji na svijetu i u povijesti u kojoj je postojala smrtna kazna, uključujući revolucionarnu Francusku. Međutim, za razliku od Oktobarske revolucije je Francuska revolucija ostavila čovječanstvu u nasljedstvo nešto najbolje u povijesti, a to je veličanstvena Deklaracija o ljudskima pravima na osnovi koje su nastala moderna načela demokracije i pravne države. Njome je nadahnuće pronašao i prvi među Hrvatima, Otac domovine dr. Ante Starčević, a na osnovi Deklaracije o ljudskim pravima nastale su moderne republike, tako i Republika Hrvatska. Jedan od branitelja republikanizma bio je i Napoleon Bonaparte kojega je 1815. srušila koalicija starih tzv. ancien režima, kojoj je zajedničko obilježje da je bila protiv slobode naroda, i slobode tiska i slobodnog građanskog društva. Zato je imperijalno Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije u koaliciji sa Austrijskim Carstvom, pod kojim su stenjali i Hrvati, te u koaliciji sa Ruskim Carstvom i Prusijom objavilo Napoleonovoj republikanskoj Francuskoj rat, i vodilo rat, sve dok nije srušilo republiku i građanski zakonik (code civil). Pirova pobjeda iz 1815. godine pretvorila se u 20. st. totalni poraz jer je danas republikanizam ukorijenjen u većini zemalja svijeta. I Hrvati su slobodu izborili jedino u uvjetima republikanizma 1991. godine. Danas je, međutim, Republika Hrvatska pretvorena od strane domaćih izdajica u zemlju velikih laži. Hrvati danas žive u carstvu laži koje je okupiralo i porobilo, i hrvatski narod, i hrvatsku državu, i to upravo zato što su se Hrvati 1991. sami izborili za svoju slobodu i nezavisnost od Jugoslavije i velike Srbije. Tko to danas laže, tko su lašci i veliki majstori laži?

 

Zar nam premijer Sanader i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, dr. Ivo Sanader, ne laže u oči i naočigled cijelog svijeta kada tvrdi da Republika Hrvatska ne bi 1991. doživjela velikosrpsku agresiju da je bila članica Sjevernoatlantskog saveza NATO? Kakva je to samo velika i bezočna laž!

 

Republika Hrvatska se 1991. bez ijedne rakete Natopakta, i bez ijedne puške i metka pomoći sa Zapada sama obranila od velikosrpske despocije sa Istoka. Da je Republika Hrvatska kojim slučajem 1991. bila u Natosavezu, u istom savezu bila bi i Jugoslavija ili „velika“ Srbija, o tome uopće ne treba dvojiti. Sanader laže kada tvrdi da Hrvatska ne bi bila 1991. napadnuta da je bila članica vojno-političkog saveza NATO, jer to nije točno, to nije istina! Srbija je uvijek bila i biti će članica svih međunarodnih foruma jer oni čimbenici u svijetu koji Srbiju guraju i favoriziraju, omogućuju da Beograd uvijek bude nazočan svugdje i u svako vrijeme, tako da uopće ne treba dvojiti da Srbija 1991. ne bi bila članica Natopakta, a kada dvije članice Natopakta zarate između sebe, onda su ostale članice toga saveza neutralne – kao što je pokazao povijesni primjer vojnog sukoba članica saveza NATO, Grčke i Turske, sedamdesetih godina 20. st. oko sredozemnog otoka Cipra. Ili još gori i licemjerniji primjer nedavno se dogodio u vezi Turske. Kada je, naime, nakon američke intervencije u Iraku vodstvo Turske zatražilo pomoć u zaštiti turske južne granice prema Iraku, i kada je službena Ankara svojim saveznicima uputila signal kojim moli za vojnu pomoć, neke članice Natopakta oglušile su se na to, i time prekršile vlastita pravila. Znači, u slučaju iznenadnog napada Srbije na Hrvatsku bila bi iluzija od Hrvata očekivati da će ih NATO braniti od agresije. Naprotiv, ako treba, određene članice Natopakta pomoći će agresoru na Hrvatsku, kao što je bio slučaj 1991. godine. Postoji primjer kako je članica Natopakta, i to njenog političkog dijela, godine 1999. izdala Natopakt, i to tako da su njeni časnici sve tajne planove o bombardiranju vojnih ciljeva u Miloševićevoj Srbiji izdali Slobodanu Miloševiću koji je unaprijed bio obaviješten da visi  Damaklov mač nad njegovom glavom, i koji je tako na vrijeme spasio potencijale srbijanske vojske koja bi u suprotnome bila zdrobljena, odnosno isparila bi. Nećemo reći da su to bili neki francuski časnici koji su pomagali navedenom balkanskom despotu i krvniku.

 

U produkciju velikih laži upregnut je i vrh Rimokatoličke crkve u Republici Hrvatskoj koji hrvatske katoličke vjernike ne upozorava na to da su vlastodršci u Zagrebu u stvarnosti vuci preobučeni u janjeću kožu, nego bez ikakvog uvjeta vjernicima sugerira da učlanjenje RH u EU nema alternative. Da li je to istina da nema alternative?

 

Veliku laž predstavlja tvrdnja da članstvu u EU nema alternative. Europska Unija je konfederativna zajednica država koja nema ustav, isto kao što Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina S.H.S.) godine 1918. nije imala ustav kada su hrvatske zemlje državnim udarom jugoslavenske i velikosrpske klike u Zagrebu priključene satrapskoj Srbiji kao njene zapadne kolonije i krave muzare. U predloženom ustavu EU, koji je u međuvremenu u cijelosti odbačen, uopće nije bilo spomena na Boga niti na kršćanstvo. Međutim, kada kritiziramo nekoga vani moramo uvijek biti spremni kritizirati i nas same, jer, ustav RH uopće nema spomena na Boga niti na kršćanstvo, judaizam i islam (postoje hrvatski katolici, ali i pravoslavci, te židovi i muslimani koji se u nacionalnom smislu osjećaju Hrvatima i koji su pripadnici hrvatske političke nacije). Kome nas to onda predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, Josip kardinal dr. Bozanić preporučuje? Jedina greška pokojnog pape, i zagovaratelja Hrvatske, Ivana Pavla II, bila je što je nekritički zagovarao ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, istovremeno apelirajući na čelnike zemalja Europske Unije da europski ustav ne bude bez spomena na Boga. No, uzaludno, međunarodni ideološki ateistički pokret liberalizma dokazao je da je ateizam jači od svete Rimokatolička crkve, jer Boga nije bilo u odbačenom ustavnom prijedlogu, niti ga ima u predloženom najnovijem europskom sporazumu kao supstitut ustava. S obzirom da je na čelu europskog povjerenstva za ustav EU bez Boga bio bivši francuski predsjednik Giscard d’Estaing koji dolazi sa političkog spektra francuskog konzervativizma i desnog centra koji uvijek ističe tradiciju, tako i povijest i vjeru u Boga, ispada da se g. Giscard d’Estaing lažno predstavlja. On je očito predstavnik svjetske ideologije ateističkog liberalizma, a ne konzervativizma, ili je europski konzervativizam okupiran od vodećih ateista, i kao ideja uništen? Pogledajmo samo naše domaće tako zvane i samozvane konzervativce – Sanadera i Šeksa. Ne zna se tko je veći ateista od njih dvojice. Iako se obojica kunu u Boga, na djelu su ga zatajili. Isus je poručio da će zatajiti onoga koji njegova Oca, Boga Svemogućega, zataji pred ljudima! Sanader i Šeks zatajili su Boga, jer Boga nema u hrvatskom Ustavu, niti su predložili da u novom europskom sporazumu bude spomena na kršćanstvo i Boga. Sanader i Šeks su zatajili Boga i na način da su ostavili na snazi stari jugokomunistički zakon iz 1978. o pravu na pobačaj koji spada u najliberalnije zakone o abortusu na svijetu. Time su zatajili Boga, jer tko zataji čovjeka, tko ništa ne učini da se čovjekov život spasi, taj je zatajio Svevišnjega! Sanader je zatajio svog vlastitog rođenog oca, kako ne bi zatajio Isusova oca. (Sanaderov otac bio je ustaša, ustaški vojnik Nezavisne Države Hrvatske koji je jedva i pukim slučajem preživio Bleiburg i Križni put, spašen u zadnji tren pred partizanskom jamom na Kočevskom rogu 1945. godine, međutim, Sanader nije na djelu učinio dovoljan napor da pravna država kazni počinitelje najvećega zločina u hrvatskoj povijesti, pripadnike titoističkih koljačkih snaga koji žive i danas na Pantovčaku gdje se kao paunovi šepure,  i prave da su antifašisti, odnosno lažu da su antifašisti; nisu antifašisti nego su zločinci, komunistički zlikovci!) Sanader i Šeks su bivši katolici, ako su ikada uopće bili katolici, jer je aktualni papa Benedikt XVI prije nekoliko tjedana obznanio urbi et orbi da su svi političari, koji zagovaraju abortus, a katolici su, automatski ekskomunicirani iz svete Rimokatoličke crkve ako se ne protive strašnom abortusu. I liberalka Đurđa Adlešić je po tome bivša katolkinja i kršćanka.

 

Pokojni papa Ivan Pavao II u dobroj je vjeri zagovarao ulazak formalno katoličke Hrvatske u Europsku Uniju, nadajući se da bi katolički blok u Europskoj Uniji, predvođen katoličkom Poljskom sa preko 30 milijuna duša, bio u stanju nametnuti ravnopravnost katolika i kršćana u Europskoj Uniji. Ne treba zaboraviti da je stanovništvo Europske Unije u najmanju ruku nadpolovičnom većinom vjerničko, protestantsko i katoličko, dok su političke elite većinom ateističke. Međutim, realnost je porazila nade pokojnoga pape. Naime, nedavno je Europska Unija odbacila prijedlog Poljske o ravnopravnosti tzv. malih zemalja Unije u odnosu prema tzv. velikim zemljama, dakle, bloku onih zemalja koje imaju preko 30 milijuna stanovnika i preko 100 tisuća četvornih kilometara površine njihova ozemlja. Tvrdnje predstavnika Poljske da je u Drugom svjetskom ratu poljsko stanovništvo decimirano, te da je posljedica toga manji broj Poljaka danas u odnosu prema Englezima, Francuzima, Talijanima i Nijemcima, naišle su na jednoglasnu osudu u Europskoj Uniji, i proglašene radikalnima. “Veliki” u EU dogovorili su se da nakon 2014. godine “male” zemlje u sustavu glasovanja u institucijama EU više neće biti ravnopravne sa “velikima”. Njemačka kancelarka Angela Merkel čak je pogazila glavni princip na kojemu počiva EU, zaprijetivši i ucijenivši Poljsku da će ostale zemlje Unije nastaviti na jesen 2007. bez nje ukoliko se ne pridruži europskom sporazumu. (Osnovno načelo EU je pravo na veto svake zemlje članice Europske Unije, a to pravo je gospođa Merkel na primjeru Poljske zaobišla; sjetimo se kako su komunisti u Beogradu na čelu sa Miloševićem zaobišli odnosno pogazili YU-ustav kada se nisu slagali sa  prijedlozima zapadnih tadašnjih jugo-republika.) Alternativa uvijek postoji, čak i demokratska alternativa, zamislite! Primjer toga je program Hrvatske stranke prava 1861. koji predviđa međunarodni sporazum Republike Hrvatske sa zemljama EU i samom Europskom Unijom, po kojemu bi RH u slučaju nezadovoljstva svojim budućim položajem članice EU u Europskoj Uniji imala pravo istupiti iz članstva Europske Unije, a da to ne bude na bajunetama, puškama i kroz narodni ustanak i revoluciju. (Činjenica je da u EU ne postoji pravno regulirani mehanizam eventualnog izlaska neke zemlje-članice iz članstva Europske Unije.)

 

Velika je laž da je Hrvatska jedna katolička zemlja. Istina je da je Hrvatska velikom većinom tipična ateistička zemlja u kojoj je laž vrlina, a istina predstavlja teret za licemjerno društvo koje se prvom prilikom rješava eliminacijom onih koji govore istinu, eliminacija na bilo koji način, da li ubojstvom, ili uništavanjem čovjekova identiteta i duhovnog bića, njegove privatne imovine, njegova ugleda. Često ubojstvu prethode klevete na račun onih koji u Hrvatskoj govore istinu. Republika Hrvatska nalazi se, inače, u rukama kriminalaca. Kriminalci su de facto preuzeli svu vlast i ovlasti u svoje ruke. Zato Hrvatska i jeste zemlja velikih laži i velikih majstora, kreatora laži. Pogledajmo medije, primijetit ćemo velike laži. Neće običan čovjek, recipijent, primijetiti velike laži, uočit će male laži, a one velike laži toliko su nevjerojatno da malo tko i povjeruje da se radi o laži, zato velike laži tako lako i prolaze u javnosti – javnost ih guta, a podsvjesno i gura pod tepih, kao da se problem time rješava. Ljude je u Hrvatskoj titoizam odgojio laganju, od nekih je učinio puno malih lažljivaca ali i nemali broj velikih lažljivaca. I sam Josip Broz Tito bio je veliki lažljivac, a njegovi nasljednici u Banskim dvorima pravi su njegovi učenici – strani tisak, na pr. londonski The Economist ili newyorški The Wall Street Journal, ih zove „spin-doktorima“ ili drugim riječima, majstorima izokretanja istine. Pogledajmo političarku Vesnu Pusić, i primijetiti ćemo kako laže. Na pitanje gledatelja u nedavnoj emisiji na Otvorenoj televiziji, što ima reći o zločinima komunizma i o lustraciji koja u Hrvatskoj nije provedena, odgovorila je s jedne strane na način da pitanje o zločinima komunizma nije spomenula nego prešutila, a o lustraciji je rekla da je ona u Hrvatskoj nepotrebna, i da je Poljska, gdje se provodi lustracija onih bivših komunista koji su u komunizmu kršili ljudska prava, negativni primjer, ne nevodeći nikakav argument u korist svoje tvrdnje, osim laži da se radi o lovu na vještice. Zašto bi bilo negativno da pred zakonima pravne države odgovara bivši došunik komunističke tajne službe, primjerice? Laž je, dakle, da je lustracija u Hrvatskoj nepotrebna. Naprotiv, lustracija bi bila spas za sve poštene ljude koji nemaju krvave ruke, koji nemaju kriminalni dosje, koji nisu de facto zločinci, kriminalci, masovni ubojice, ubojice za pisaćim stolom, pljačkaši. Kad bi bilo lustracije onda predsjednik Republike ne bi bio bivši doušnik komunističke tajne službe nego bi to bila osoba koja je poštena, časna, i neopterećena teškim teretom prošlosti. S obzirom da to nije tako, u Hrvatskoj će i dalje cvasti narcisi, kako reče (nedavno u „Globusu“) unuk slavnog hrvatskog i svjetskog kipara Ivana Meštrovića, Stjepan Meštrović, sociolog na jednom od sveučilišta u državi Texas, a propadati će normalni, pošteni i radišni ljudi, a većina mladih intelektualaca će i dalje trbuhom za kruhom napuštati Republiku Hrvatsku, bez povratne karte, jer ljudima je dojadila višegodišnja nezaposlenost, nepravda s obzirom da nisu ravnopravni u zapošljavanju u državnim službama, a u privatnom sektoru nije rijetkost da posloprimci rade bez plaće – kao robovi, dok poslodavci uopće za to ne odgovaraju iako krše zakone Republike Hrvatske. Međutim, kako neće sitniji kriminalci kršiti zakone ove zemlje kada su predstavnici državnog vrha otvoreno kršili ustav, te i danas krše ustav kada god to odgovara njihovim sebičnim i privatnim interesima koje su stavili ispred javnih interesa hrvatskih građana. Laž je da se u Hrvatskoj krenulo u organizirani obračun sa organiziranim kriminalom, jer kada bi to bila istina, mnogi aktualni neki ministri, članovi upravnih i nadzornih odbora opljačkanih poduzeća i Hrvatskog fonda za privatizaciju sada bi bili u pritvoru zagrebačkog Remetinca, a ne u svojim jadranskim vikendicama. Neki oporbeni političari ne bi bili premijerski kandidati nego bi sada imali lisice na rukama, kada bi bila istina da je krenuo obračun vlasti RH sa organiziranim kriminalom. Ovako ostaje nepobijena tvrdnja da su Republiku Hrvatsku u svoje ruke preuzeli kriminalci, dok su vlastodršci njihovi plaćeni pomagači – pravi neprijatelji onih koje predstavljuju – građane Republike Hrvatske!

 

Jedan od najvećih lažljivaca ove zemlje je lažni magistar Anto Đapić. Prošli tjedan najavio je da u osječku bolnicu ide na operaciju žučnih kamenaca, vijest koja je objavljena na web-stranicama ukradene Hrvatske stranke prava, kao i u medijima. Danima mediji ni slova o Đapićevoj operaciji, do danas, a onda najednom u „Večernjem listu“ vijest da Đapićev brat u Osijeku gradi kuću uz pomoć građevinskog poduzeća koje je od marionetskog gradonačelnika Đapića dobilo sve poslove na javnom natječaju. O Đapićevoj operaciji, međutim, ni riječi, već se Đapića pita o poduzeću koje gradi kuću njegova brata. Ni jedne riječi o Đapićevoj operaciji, niti jedno kritičko pitanje od strane predstavnika medija kako je operacija prošla, kako je pacijent itd. Kada su Andrija Hebrang, Đurđa Adlešić, pokojni Ivica Račan i drugi političari odlazili na operaciju u bolnicu, danima su mediji o tome izvještavali. Kad je Đapić u pitanju, mediji mu maksimalno izlaze u susret, jer se podržava njegova laž. Kada su u pitanju on i njegovi suradnici, mediji o njihovoj korupciji skoro da i ne izvještavaju. Đapićev poslovni i stranački prijatelj Vlado Zec mjesecima je bio u pritvoru zbog optužbe za korupciju i pronevjeru novca ali mediji ni riječi o povezanoj korupciji na relaciji Zec-Đapić. Zec biva osuđen na četiri i pol godine zatvora zbog korupcije, a mediji ni riječi o Đapićevoj odgovornosti za korupciju, kao ni riječi o vrlo sumnjivoj presudi baš na četiri i pol godine zatvora za Zeca, taman pola godine manje da Zec po presudi odmah izlazi iz pritvora na slobodu – taman da petama može dati vjetra. U kojoj pravnoj državi osuđeni zatvorenici po čitanju presude bivaju pušteni na slobodu, osim u Sanaderovoj i Mesićevoj Hrvatskoj!