"ĐAPIĆU NIJE MJESTO U NOVOJ VLADI JER NEMA MJESTA U JAVNOM I POLITIČKOM ŽIVOTU ZA ONOGA TKO SE NA TAKAV NAČIN POKUŠAVA DOMOĆI AKADEMSKE TITULE!" Stjepan Mesić, 11. kolovoz 2007.

Patološki lažac Đapić na točnu ali krnju izjavu Stipe Mesića, reagirao je u svojem stilu "tisuću puta ponavaljati laži, dok  ne prekrije istinu." Naime, crnokošuljaški osječki gradonačelnik preokrenuo je Mesićevu izjavu i pripisao mu ono što Mesić nije uopće rekao to jest "da HSP ne bi trebao sudjelovati u budućoj vladi" no Mesić je vrlo jasno kazao da Đapiću a ne HSP-u nije mjesto u vladi.  Mesić ne bi, međutim, bio Mesić kada u svemu   ne bi ostao nedorečeni šarlatan, "pa zaboravlja" da je Đapić lažirao osim magisterija i titulu predsjednika Hrvatske stranke prava, kao što zaboravlja da je za tu stranku i Đapića pred Haškim sudom svjedočio kao o neofašističkoj organizaciji. U nastavku donosimo jedno neovisno razmišljanje koje ni u kojem slučaju ne odražava stav redakcije Hrvatskog prava.

Stranku prava stvaraju i osnivaju  E. Kvaternik i A. Starčević sa ciljem očuvanja i afirmacije hrvatske samobitnosti, sa liberalnim pogledima na javni život, djelujući uvijek u oporbi i protiv vlasti.

Kad se danas spomene pravaštvo to se odmah veže uz Starčevića i njegov nauk.

No da je i među pravašima bilo svakojakih svatova i različitih opcija pokazuje pravaška povijest.

Već godine 1895 nakon govora F. Folnegovića u zagrebačkoj vijećnici u kojem je osudio spaljivanje mađarske zastave J. Frank, A. Starčević i M. Starčević odvajaju se i stvaraju Čistu stranku prava.

Odbijajući suradnju sa srpskim strankama ČSP se ograničila na umjerenu opoziciju režimu bana Khuena. Nakon smrti A. Starčevića na čelo te stranke dolazi J. Frank.

Pod vodstvom M. Starčevića i D. Starčevića stvara se Starčevićeva stranka prava ( milinovci).

Nakon pada bana P. Raucha,  frankovci se sjedinjuju s klerikalnom skupinom u Kršćanskosocijalnu stranku prava a nakon smrti J. Franka dolazi do fuzije te stranke, Starčevićeve stranke prava i predstavnika pravaškog pokreta iz Istre, Dalmacije, BiH u svepravašku organizaciju.

Nova stranka zastupa politički program trijalizma unutar Monarhije i okupljanje svih hrvatskih zemalja.

Unutar nove i mlade organizacije, zbog odnosa prema Hrvatsko- srpskoj koaliciji dolazi do novih sukoba.

Jedan dio pod vodstvom A. Horvata i I. Franka odbija suradnju sa srpskim strankama što dovodi do njihovog isključenja iz organizacije. Pod vodstvom te dvojice formirala se Hrvatska stranka prava koja je na izborima g. 1913 dobila 9 od ukupno 88 mandata.

Njen zastupnik dr. Dragutin pl. Hrvoj u Narodnom vjeću g. 1918 uz S. Radića jedini je digao glas protiv ujedinjenja.

Nakon što je Hrvatski Sabor potaknut « Prešnim predlogom» Svetozara Pribičevića prekinuo državnopravne odnose Hrvatske s Ugarskom i Austrijom i svu državnu vlast prenio na Narodno Vijeće SHS u Zagrebu, raspustila seStarčevićeva stranka prava tzv. milinovci, dok je izvorna Hrvatska stranka prava pod vodstvom dr Aleksandra Horvata bila zabranjena, da bi kasnije u državi SHS nastavila djelovati kao HSP.

Vratimo se malo unatrag kako bismo vidjeli što se sa strankom događalo nakon raspada Svepravaške organizacije.

Te 1913 godine nakon raspada i nakon smrti M. Starčevića 1917 g. Starčevićeva stranka prava skeptično se odnosila prema trijalističkom uređenju Monarhije te nakon dolaska A. Pavelića ( zubar) na čelo stranke zastupa politiku « nacionalne koncentracije « svih južnih slavena Monarhije, stavljajući se tako na čelo onih snaga koje su tražile stvaranje neovisne južno-slavenske federacije.U suradnji sa Hrvatsko- srpskom koalicijom ta stranka vrši udar u Narodnom vijeću 24. 11. 1918 g., a Pavelić zajedno s dijelom svojih stranačkih prijatelja vodi izaslanstvo Narodnog vijeća u Beograd gdje regent A. Karađorđević proglašava ujedinjenje ( 01.12.1918). U skladu s temeljnim načelima i radom svojih osnivača 12.12.1918 g. donesena je Rezolucija Starčevićeve stranke prava u kojoj se najoduševljenije pozdravlja ujedinjenje naroda SHS sa čijim je odborom u inozemstvu SSp stajala u neprekidnom dodiru.

Stranka prava iz koje su istupili A. Starčević i J. Frank, nastojanjem F. Folnegovića ušla je s Neovisnom narodnom strankom u koaliciju tzv. Sjedinjene hrvatske opozicije 1902 g. a godinu poslije pojavljuju se pod imenom HSP koja 1905 stupa u Hrvatsko-srpsku koaliciju.

Godine 1910 sjedinjuje se sa Hrvatskom pučkom naprednom strankom u Hrvatsku samostalnu stranku.

Temeljne vrijednosti Starčevićevog nauka , sloboda, te njegovo načelo» uvijek protiv vlasti» kako u prošlosti tako ni danas nemaju uporišta među režimskim pravašima uz vlast ili u opoziciji.

Starčević je decidirano bio ponaosob za Hrvatsku kao zemlju slobode : …zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda i jednakost…..

Današnja Hrvatska niti je zemlja slobode, niti je zemlja jednakosti a čelnik HSP-a A. Đapić i klika oko njega nikada nisu podigli glas za takve vrijednosti.

To je danas stranka koja se ,sve od vremena kako je ukradena , povodi načelom «uvijek uz vlast».

Ta stranka danas predstavlja svojevrsnu HDZ-ovu « dudu varalicu» za desno orijentirane birače.

Na taj način omogućuje se HDZ-u da  nesmetano svoju politiku usmjeri prema centru jer mu desni birači, dok je Đapića, ionako neće nikuda otići.

Tako se slabe stranke centra i oduzimaju birači DC-u HSS-u i HSLS-u.

Hrvatska je danas bez prave stranke na desnici i stoga je potrebno rušiti Đapića jer on je grobar pravaštva.

Idejno pravaštvo temeljeno na Starčevićevom nauku može preživjeti i oživjeti jedino njegovim odlaskom i formiranjem jedne nove Svepravaške organizacije pod uvjetom da u njoj ne bude političara tipa Folnegovića i Pavelića.

Jedino tako pravaštvo i desnica mogu doživjeti preporod i procvat kakav danas, dolaskom Milanovića na čelo SDP-a, doživljava ljevica u Hrvatskoj.

                                                                                 OMRČEN, MIRKO