HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

 

04. rujan 2007.

 

 BRANIMIR GLAVAŠ TEK IZA REŠETAKA PREPOZNAO ĐAPIĆEVU KRIMINALNU ĆUD!

 

Možete sve ljude varati neko vrijeme, možete neke ljude varati sve vrijeme, ali ne možete sve ljude varati sve vrijeme!

 

Pravilo da se ne može sve ljude varati sve vrijeme trebalo bi vrijediti i za čaprazlijskog /osječkoga/ čarugu, dosadašnjeg, i hvala Bogu bivšeg, osječkog gradonačelnika, postavljenog (sa četiri vijećnika u osječkom Gradskom vijeću) po Glavaševoj milosti na to mjesto u vrijeme početka sukoba Branimira Glavaša sa svojom bivšom strankom HDZ zbog unutarstranačkih razmirica čija je posljedica bila nagla kriminalistička istraga o navodnim ratnim zločinima u Osijeku za vrijeme velikosrpske agresije (koja je trebala, da je RH bila pravna država, uslijediti još 1992.), za koje je optužen Glavaš kao prvooptuženi i čovjek br. 2 u Slavoniji i Baranji od 1990. godine (čovjek br. 1 i bivši šef svih šefova Slavonije i Baranje je Vladimir Šeks koji je po zapovjednoj odgovornosti možda trebao biti i prvooptuženi, s obzirom da je u ratu bio šef Kriznog stožera, i praktički, guverner Slavonije i Baranje, ali, nije se posvađao s vrhom svoje stranke).

 

Da je bilo pravde, lažni magistar ne bi nikada bio postavljen na ugledno mjesto slavonske metropole, tog starog baroknog hrvatskog grada na Dravi, i grada-žrtve velikosrpskog granatiranja u kojemu je od četničkih granata ubijeno 1000 građana Osijeka. (Dok je JNA granatirala Osijek, Đapić je iz grada na Dravi dezertirao u grad na Savi.)

 

Đapićev dosadašnji koalicijski partner Branimir Glavaš i nije baš puno bolji od toga dezertera  jer je opterećen, ne samo ozbiljnim optužbama da je navodno počinio ratni zločin, nego i nedemokratskim postupcima u vrijeme nakon prvih tako zvanih demokratskih promjena od 1990. godine kada su komunisti ustupili mjesto komunistima. Međutim, što god da je Glavaš skrivio, kome god da je učinio kakvu nepravdu, kako god se kao nositelj vlasti i šef slavonsko-baranjske zbilje ponio nepravedeno prema onima koji nisu mislili kao on, Đapić je 100 puta gori od njega !!!

 

To nije fraza nego tvrdnja utemeljena na činjenicama i dokazima. Evo primjera: Glavaša se tereti za ratni zločin, što će se optuženom generalu, političaru i visokom dužnosniku tek morati dokazati, dok je Đapić de facto počinio ratni zločin jer je za vrijeme rata postao ratni profiter, što je još manje zlo od njegove doušničke suradnje za zločinački vrh „Jugoslovenske narodne armije“ pod komandom titoista i generala Veljka Kadijevića (uništavatelja Vukovara) i srpskog „vožda“ Slobodana Miloševića. Naime, Anto Đapić osumnjičen je od Ministarstva obrane RH da je bio  suradnik (doušnik) tajne službe jugoslavenske armije (KOS), a jedan ugledan hrvatski liječnik u emigracaiji iznio je da postoji osnovana sumnja da je umiješan i u političko ubojstvo svoga istoimenog polustrica Ante Đapića u Nürnbergu 1989. godine koje je počinila jugoslavenska tajna služba UDB-a („Služba državne bezbednosti“). Đapić nije slučajno postao doušnik protuhrvatskog KOS-a jer je Đapićev karakter kukavički, a Osijek je u vrijeme Jugoslavije bio jak regionalni centar UDB-e gdje je svoju karijeru započeo i poznati udbaš i terorist Josip Perković (organizator političkog ubojstva hrvatskog emigranta i bivšeg direktora INE, Stjepana Đurekovića, u Wolfratshausenu kraj Münchena, 1983. godine). I udbaš Željko Bartolović, koji je u svojoj knjizi „Probušena mantija“ posvjedočio o aktualnom predsjedniku Republike Hrvatske, Stjepanu Mesiću, da je bio, ne običan udbaš, nego „kadrovik UDB-e“, bio je zaposlen u osječkoj UDB-i. U navedenoj knjizi kao doušnika UDB-e je pokajnik Bartolović naveo i slavonsko-baranjskoga „pašu“ Vladimira Šeksa, jednog od glavnih počinitelja nedemokratskih,  protuustavnih i protuzakonitih postupaka prema predsjedniku Hrvatske stranke prava Dobroslavu Paragi i stranci prava koju je Tuđmanov režim doslovno oteo 1993. u gusarskom stilu i prepustio je na upravljanje dokazanom doušniku, hrvatskom narodu najneprijateljskije tajne službe, KOS-a JNA !!! Za likvidaciju dopredsjednika HSP-a i načelnika HOS-a Ante Paradžika, 1991. godine, u kukavičkoj zasjedi, odgovornost također snosi Tuđmanov režim, a ako se tom režimu doda konkretne likove koji su ga predstavljali, onda se opet javlja ime Josipa Perkovića, zatim, Josipa Manolića i njegova advokata Ivana Vekića (danas dužnosnika stranke-pokreta „Jedino Hrvatska“), i drugih. Još ne tako davno, devedesetih godina 20. st., u vrijeme Tuđmanove „demokracije“ (čitaj: smrtonosnih metaka za pravaše Dobroslava Parage, i hrvatske bojovnike hosovce) tadašnji je čovjek br. 2 u Republici Hrvatskoj, Josip Manolić, u „Vjesniku“ tvrdio da „Šeksov rep drži u ladici“, a u kontekstu doušničke suradnje, kada je ovaj „hrvatski jugokomunistički Berija“ izjavio da su UDB-a i KOS imali u socijalističkoj Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije oko „220 tisuća suradnika“.

 

Što god, dakle, Glavaš bio skrivio (po vlastitom priznanju sudjelovao je i u izbornoj krađi na unutarstranačkim izborima u HDZ-u, i time izravno naštetio Sanaderovom protukandidatu Iviću Pašaliću, političaru sa šeširom na glavi od putra), a počinio je mnoge nepravde, manje je kriv od svojih sadašnjih ljutih protivnika, odnosno može se čak reći i neprijatelja Šeksa i Đapića, jer doušnička suradnja za totalitarne tajne službe kao što su bile one jugokomunističke je nešto najniže na što čovjek u svom životu može pasti – to nije hod po samome dnu – to je puzanje po dnu.

 

Naravno, Šeks i Đapić su do sada uvijek negirali optužbe za doušništvo, ali, zanimljivo je da su mediji u RH čak jednog moćnog Šeksa znali u nekoliko navrata pitati, da li je istina da je kao „Kolega“ i „Sova“ bio na vezi sa jugoslavenskim tajnim službama, ali nije poznato da je ikada itko od medijskih djelatnika istu vrstu pitanja postavio Đapiću, osim što je tjednik „Nacional“ objavio 2001. njegov kosovski dosje, a 2006. u popisu agenata KOS-a izostavio Đapićevo ime sa tog, ionako pročešljanog popisa. To nije slučajno jer Đapić je do danas bio najzaštićeniji doušnik u Republici Hrvatskoj, čak i Šeks može pasti, ali Đapića njegovi gazde i pokrovitelji iz miljea CRO-UDBE (čitaj: UDBO-MAFIJE) čuvaju kao malo vode na dlanu jer, padne li Đapić, padaju i oni – u tolikoj su mjeri povezani pupčanom vrpcom koju se, međutim i te kako može i mora presjeći ukoliko stanovnici Republike Hrvatske misle imati kakvu-takvu svijetlu budućnost! Padom Đapića padaju i Šeks, i Sanader, i Đurđa (također osnovano osumnjičena kao doušnica), i cijela nepoštena i aktualna politička garnitura Republike Hrvatske. 

 

Do sada je Đapić hadezeovcima i esdepeovcima služio kao odličan eliminator Hrvatske stranke prava koji je tu stranku svojim antisemitizmom i neofašizmom kompromitirao u domovini, ali i u cijelom svijetu, što savršeno odgovara HDZ-u i SDP-u, dvjema kriptokomunističkim partijama koje su davno trebale biti potučene do nogu na izborima, a HDZ je trebao biti i zabranjen kao zavjerenička organizacija.

 

Opet o Đapićevom  karakteru

 

Anto Đapić je jedan lik slabog karaktera odnosno to je beskarakterna ličnost nalik CINCARIMA, a to znači, možete cincara optuživati i preko granice poniženja, možete ga tući i mučiti, možete mu na svjetlo dana iznijeti sve njegove prljavštine, nepodopštine i kriminalne radnje, on će sve izdržati samo da ostvari svoj jedini i sveti cilj, a to je da ostvari materijalni profit. U tu svrhu cincar će se praviti velikim vjernikom i rodoljubom. (Opis cincara, te nomadske balkanske skupine, dali su eminentni beogradski sveučilišni profesori kada su početkom 20. st. istraživali fenomen cincara od kojih se oko 1,5 milijuna asimilirao u srpski narodni korpus, a mali postotak i u hrvatski narodni korpus). Počiniti izdaju za cincara je normalna stvar u životu.

 

Kakav je Đapić? Anto Đapić će vas izdati, zabijajući vam nož u leđa, i istovremeno će tvrditi da mu vi zabijate nož u leđa, te da je žrtva počinitelj a on kao počinitelj da je žrtva. Anto Đapić će vas uhoditi, a tvrditi će da ste vi „druker“, samo da skrene pažnju sa svoje doušničke djelatnosti. Kako bi u tome bio perfektan, Đapić javno traži lustraciju kako bi prikrio vlastiti doušnički trag. Anto Đapić je, dakle, u jednoj osobi Dr. Jakyl i Mr. Hyde! Zato je kod Đapića riječ o političkoj patopsihološkoj shizofreniji. (Fiktivna sudbina obojice u jednoj osobi je, dakle, i Dr. Jakyla i Mr. Hydea, da su obojica umrla prije reda.)

 

Kad je riječ o Đapiću ne treba izgubiti iz vida činjenicu da mu je jedan predak počinio ubojstvo, a kako bi izbjegao zasluženu kaznu pobjegao je preko austrijsko-osmanlijske granice gdje je u selu Čaprazlije kraj Livna posijao svoje sjeme iz kojega je niknuo i naš glavni lik iz ove priče – čaprazlijski Osječanin - lažni magistar i pljunuti cincar Anto Đapić.

 

Branimir Glavaš, ako i bude imao štete od koalicije sa Đapićem, sam će si za to biti kriv, jer 1990. ga je već jednom nogirao iz svoje blizine, što je bilo kobno jer je tada poslan u HSP, ali, poput cincara uspio je sakriti svoje zadnje namjere, i u Zagrebu se predstavio kao najveća žrtva progona, što je tipična karakteristika cincara da se uvijek predstavljaju kao progonjene žrtve. Čim netko cincara javno žigoše zbog određenih argumentiranih kriminalnih radnji, odmah se počinitelj pretvara u žrtvu. To je tipična karakteristika četnika, jer su četnici nastali u Srbiji od cincara. Čim je Glavaš nedavno Đapiću javno predbacio motive njegove koalicije s njim, da je motiv, naime, iskorištavanje položaja osječkoga gradonačelnika za privatni biznis, i povoljan položaj za privlačenje medija zbog nacionalnih i lokalnih izbora, jer, tko bi cenzurirao jednog gradonačelnika, odmah Đapić odlazi u defenzivu i pretvara se u žrtvu. Nesreća za Đapića u ovom sukobu sa Glavašem je što se Šeksovi topovi nalaze u Zagrebu tako da kad Glavaš po Đapiću puca iz teškog oružja, Đapić ostaje nezaštićen, i kao takav se odmah pretvara u žrtvu i trči do Šeksa u Zagreb po zaštitu. Kada Glavaš predbacuje Đapiću manipulaciju sa cijenom za predviđenu osječku sportsku dvoranu, i otvoreno ga preko letaka, bačenih iz zrakoplova, pita, u kojem će to džepu završiti ogromna razlika u cijeni od pola milijarde kuna, onda je to za Đapića „goebbelsova propaganda“, dakle, odmah se Đapić pretvara u žrtvu, iako su žrtve svi oko njega, a on je glavni počinitelj –  u svakom pogledu !!!

 

Od one, Čuvaj se senjske ruke, puno je važnija ona Čuvaj se Đapićeve cincarske podmuklosti !!!

 

U ovo vrijeme, prilikom raspada Glavaševe koalicije sa Đapićem, razbaštinjeni  osječki gradonačelnik tvrdi da će na sljedećim izborima poraziti Glavaša do neprepoznatljivosti. Podsjetimo se, na posljednjim lokalnim izborima za Gradsko vijeće Osijeka je Đapić dobio četiri mandata od 25, dok je na mjesnim izborima za gradske četvrti u izbornoj jedinici za gradsku četvrt Retfalu izgubio od anonimnog protukandidata. Đapić je također najavio da će cijela Slavonija postati „pravaška“. Ako ostavimo po strani da Đapić i njegovi pajdaši iz otete HSP nisu pravaši nego prevaranti, ostaje konstatacija da se kod Đapićeve političke ambicije radi o predimenzioniranosti pohlepno-bolesnoga uma.

 

Ako ništa drugo, Đapić je sam sebi nanio nenadoknadivu štetu, jer Đapićeva „stranka“, oteta Hrvatska stranka prava, (čitaj: u međuvremenu pretvorena u poslovno trgovački subjekt) neće biti primljena u međunarodnu demokratsku asocijaciju Europske narodne stranke (EPP) jer je javno podupirao osumnjičenika za ratne zločine. (Tako može postupati samo veliki glupan – zaslijepljen pohlepom za zgrtanjem materijalnog profita.) Ako već međunarodni čimbenici prelaze preko činjenice da je HSP oteta, i da je nad njenim vodstvom od 1990. do 1993. izvršen državni teroristički napad par excellance u bivšim komunističkim zemljama (čak ni Slobodan Milošević nije tako sustavno ubijao svoje političke protivnike kao što je to činio Franjo Tuđman u sprezi sa svojim boljševicima), ne prelaze preko „hrvatskih ratnih zločina“ i onih koji to opravdavaju ili pomažu osnovano osumnjičenima. "Uzalud vam trud svirači "– sada može pjevati korumpirani i beskarakterni Mate Granić, savjetnik za vanjsku politiku čaprazlijskog Čaruge Đapića.

 

Cincarski sindrom zahvatio je mnoge političare u Hrvatskoj, naime, beskarakterni su svi oni koji su nakon 28. rujna 1993. ikada surađivali sa Đapićem. Međutim, tim ljudima do morala nije ni stalo, oni imaju svoj – komunistički moral (čitaj nemoral ili dobro je ono što je zlo, a zlo je ono što je dobro – geslo Lenjinove propagande).