HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

 

07. rujan 2007.

 

 

ČEKA SE OTVARANJE ISTRAGE PROTIV HRVATSKIH POČINITELJA ZLOČINA NA KOČEVSKOM ROGU!

 

 

.

 

   Nekoliko riječi nadopune komentara kolumnista Tihomira Dujmovića u članku „Komunističko besramlje“ objavljenom  3. rujna 2007. u Večernjem listu,  na reakciju Milke Planinc na kaznenu prijavu Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma protiv nje zbog osnovane sumnje u njeno sudjelovanje u ratnom zločinu i zločinu protiv čovječnosti na Kočevskom rogu 1945. u funkciji političke komesarke i izvršiteljice masovnog strijeljanja oko 20 tisuća hrvatskih i oko 10 tisuća slovenskih ratnih zarobljenika.

 

Zapovijed za taj drugi po redu najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata (najveći zločin je onaj u Teznom kod Mariboru 1945. sa cca. 50 tisuća žrtava komunizma, treći u Macelju, cca. 12 tisuća žrtava komunizma, a četvrti u Srebrenici sa cca. osam do deset tisuća žrtava velikosrpske agresije i okupacije) došao je od Tita i Rankovićevih pomoćnika. O najvećem zločinu u Europi poslije Drugog svjetskog rata, u Teznom nad hrvatskim ratnim zarobljenicima nedavno je pisao utjecajni i svjetski poznati njemački tjednik socijaldemokratske orijentacije, „Der Spiegel“ koji do sada, koliko je poznato, nije kritizirao maršala Tita, a sada je objavio najveću kritiku na račun doživotnog predsjednika bivše Jugoslavije s kojim je surađivao cijeli svijet, nikada jugokomunističkom diktatoru ne postavljaljući pitanje o masovnom kršenju ljudskih prava u zemlji „Golog otoka“. Neki državnici imaju sreću za vrijeme vladavine, neki se ponašaju makijavelistički. Tito je imao sreće i bio je oportunist, ali do svoje smrti nikada nije prestao vladati staljinistički, o čemu svjedoči i ljevičarski idealist, časni g. Miko Tripalo u svojim političkim memoarima gdje je za povijest zabilježio da su on i Savka 1971. prošli kao Andrija Hebrang 1948., s tom razlikom da ipak nisu likvidirani kao njihov prethodnik, ali, kako je Tripalo naglasio, „Tito je sa proljećarima obračunao na staljinistički način“. Uglavnom,  tri najveća poslijeratna zločina u Europi odnose se na zločine koje je počinio režim maršala Tita, i to je činjenica za zabrinuti se.

 

HR Centar IZK kao stručna znanstveno-istraživačka organizacija nije osnovana u prvom redu da podnosi kaznene prijave protiv osnovano osumnjičenih komunističkih funkcionera i partizanskih zapovjednika, ali s obzirom da nitko od nadležnih hrvatskih institucija i pravnih osoba, a zaista baš nitko nije kazneno prijavio, u mnogim publikacijama osumnjičenu, Milku Planinc, smatrao sam kao voditelj Centra za istraživanje komunističkih zločina da mi je to moralna obveza prema žrtvama, i da pridonesem jačanju pravne države, pa i, koliko to možda nekome patetično zvučalo, da spasim čast nacije (ukoliko ta čast nije u međuvremenu već nepovratno izgubljena). 

 

Sada, kada je godinu dana nakon kaznene prijave Milke Planinc konačno skinut embargo na informacije o tome, osnovano osumnjičena ratna zločinka dobiva medijski prostor za svoj komentar o optužbama, dok podnositelj kaznene prijave ne dobiva priliku da objasni motive za podnošenje kaznene prijave ratnog zločina, što je u zapadnim zemljama liberalne demokracije neuobičajeno i obratna je situacija, ali s obzirom da smo zemlja u tranziciji iz totalitarnog komunizma u demokraciju, svi se još učimo.

 

Slažem se sa svime što je g. T. Dujmović iznio u svom komentaru na reakciju Milke Planinc u nekim dnevnim novinama na optužbe protiv nje, ali kao povjesničar smatram da bi neke njene reakcije i povijesne opservacije trebalo pojasniti. Ona, na pr. tvrdi da u bivšoj Titovoj Jugoslaviji nije bilo komunizma odnosno da bivša država nije bila totalitarna. Već samo postojanje logora „Goli otok“, gdje su stradavali politički zatvorenici, svjedoči o totalitarnom karakteru bivše SFRJ. Bivši jugoslavenski komunisti i partizani, koji se predstavljaju antifašistima, i zahtijevaju za sebe isključivi monopol nad antifašizmom, uvjeravaju nas da smo živjeli u socijalizmu, što me podsjeća na Stevensonovu priču o Dr. Jakylu i Mr. Hydeu u kojoj je Dr. Jakyl dobar, a Mr. Hyde zao, iako se radi o jednoj te istoj osobi (u medicini postoji pojam za takvo stanje). 

 

Jugoslavenski antifašizam da je bio dobar, a komunizam je zao, ali navodno u bivšoj zemlji od Triglava do Vardara da nije postojao. Osumnjičena tvrdi da Tito nije znao za bleiburške zločine. Nevjerojatno! To me podsjeća na priče logoraša iz Gulaga koji su bili uvjereni da zli aparatčici rade velikom vođi Staljinu iza leđa. Tek kada su rijetki preživjeli taj strašni sustav koncentracijskih logora, uvjerili su se da je glavni zločinac bio Staljin. (Naš domaći bivši komunist, Austrijanac i Zagrepčanin Karlo Štajner uvjerio se u to, nakon što je kao bivši direktor tiskare Kominterne proveo 7000 dana u Sibiru, od 1936. do 1956.) 

 

Zatim, Bakarić da nije znao za „Bleiburg i Križni put“, tvrdi osumnjičena Planinc. To ne može biti istina jer je za krvavi obračun sa ratnim zarobljenicima znao Andrija Hebrang, kritizirajući takav odnos vrha KPJ prema ratnim zarobljenicima, tvrdeći da će to narod okrenuti protiv komunističke partije (Hebrang se u to vrijeme nalazio na nižem položaju od Bakarića.) Šef komunističke vlade CK KPH u Zagrebu, dr. Vladimir Bakarić (boljševik) imao je blisku suradnju sa šefom tajne policije OZN-om, Ivan Krajačićem „Stevom“, tako da je za „Bleiburg i Križni put“ i te kako znao. Osumnjičena nadalje tvrdi da ona 1945. nije znala za pokolje nad ratnim zarobljenicima što je nevjerojatno, jer postoje još uvijek živi svjedoci iz njene vojne jedinice XI dalmatinske (biokovske) udarne brigade koji tvrde da je brigada bila na Kočevskom rogu u vrijeme i na mjestu počinjenja zločina, tako da to ne tvrdi samo srpski bivši partizan (i četnik) Simo Dubajić (također kazneno prijavljen) nego i neki hrvatski partizani, te postoji opširna publikacija o tome. Postoje i preživjele žrtve sa Kočevskog roga. 

 

U opširnoj dokumentarnoj knjizi „Sve naše Dakse“ (Matica hrvatska-Dubrovnik, 2003.) navodi se svjedočenje i podatak da je XI dalm. brigada izdvojena iz XXVI dalm. divizije Jugoslavenske armije, i nakon što je obavila „povjerljiv zadatak“ nije vraćena u XXVI diviziju nego je pripojena Prvoj tenkovskoj armiji JA, dobivši prekomandu iz Slovenije u istočnu Srbiju i Makedoniju. Na Bledu su se od posttraumatskog stresa liječili neki partizani. Pitanje je, zašto su se liječili samo iz točno određenih jedinica a neki drugi iz drugih jedinica ne itd. Postoji, dakle, cijeli niz otvorenih pitanja na koja bi osumnjičena trebala odgovoriti, ali prije svega kriminalističkim istražiteljima. Ona je kazneno prijavljena točno prije godinu dana i do danas uopće još od nadležnih nije ispitana i suočena sa dokazima, što je nevjerojatno. Možda bivša šefica jugokomunističke vlade („SIV“) ima političku zaštitu? Možda njen bivši kolega iz te vlade, Budimir Lončar, danas savjetnik u Uredu predsjednika RH utječe na istragu? Kako bi čitateljstvo dobilo uvid u strahote tih dana, ali i hladnokrvnost počinitelja, citiram jedan od 110 jugoslavenskih dokumenata iz knjige „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti“. (Hrvatski institut za povijest – podružnica Slavonski Brod, 2005.)

 

„No 26.dr. 75 Brigada je stigla dvadesetog /20.5.1945., op.a./ u 6 sati. Povezani smo sa O.Z.N.-om. Zadatak naše brigade je likvidacija četnika i Ustaša kojih ima dve i po hiljade. Juče nam je poginuo nesrećnim slučajem komandant drugog bataljona na strelištu drug Moma Divljak. Danas smo nastavili sa streljanjem. Brigada je smeštena u Gradu. Miki“ /Miki – kodno ime general-majora Rade Hećimovića, načelnika Operativnog odjela Generalštaba Jugoslavenske armije; šef Generalštaba JA zvao se Tito – maršal Tito/.

 

Goran Jurišić, Zagreb.