HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

 

08. rujan 2007.

 

                           IZ TAMNICE U TAMNICU?

 

Kad je u Hrvatskoj početkom 90-ih počela borba za nacionalnu nezavisnost, na čelo te borbe postavila se  tadašnja hrvatska intelektualno-partijska elita.

Oni jesu prihvatili načelo nacionalne nezavisnosti ali nisu znali prihvatiti načelo slobode i ekonomske demokracije.

Zakazali su u trenucima kada je osim neovisnosti  trebalo ostvariti političke i druge slobode.

Jedan dio njih, u ideji narodne nezavisnosti, u prvom redu vidio je mogućnost da se održi na vlasti  i potlači vlastiti narod.

Drugi dio, oslobodivši se srpsko-komunističke diktature, oslobođen vanjskih spona, spoznao je, da je u sebi neslobodan, da se boji odgovornosti tražio je nekoga kome bi mogao predati tu svoju slobodu.

Nakon vlastitog oslobođenja jedini slobodan čin tih robova bio je da su svoju slobodu predali novom gospodaru.

Svaki oslobođeni rob u pravilu osjeća da je ipak samo rob pa se tako i ponaša.

To su glavni uzroci da je hrvatska borba za oslobođenje i potpunu slobodu završila neuspješno. Srpsko- komunističku diktaturu zamijenila je naša vlastita koja niti odlaskom našeg prvog diktatora  nije završila ni prestala.

Naime jugoslavenska diktatura uništila je u podjarmljenima shvaćanje o slobodi.

Ostala je samo ljudska želja za slobodom dok većina ljudi nije bila spremna da bude slobodna.

Poslije pada ta diktatura rodila je stoga našu vlastitu, a naša vlastita, nakon svog utemeljitelja,  ne posustaje do danas..

 

Tako je teror zamijenjen terorom, pljačka pljačkom, podjarmljivanje naroda novim podjarmljivanjem, tamnica tamnicom.

 Diktatura manjine nad većinom koja traje od osnutka nove Hrvatske svakako će narodu jednom dodijati i neće mu preostati ništa drugo, ako vlasti nešto ne promijene, nego učiniti isto što su i drugi narodi činili da bi došli do konačne slobode.

Sadašnje stanje može se odugovlačiti i otezati no do narodnog bunta, ako se ništa ne promijeni, jednom mora doći.

To je logični slijed jer je tako bilo svugdje u svijetu gdje su se ljudi rađali jednaki i slobodni a  za svog života to nisu bili.

Svugdje gdje to jesu vlast je u rukama svih ili barem većine državljana a ne kao kod nas u Hrvatskoj, samo jedne privilegirane manjine koja svojim potlačenima svakojaka prava jamči samo na papiru ( Ustavu) a u stvarnosti im uskraćuje i duševne i tjelesne slobode.

Svaki slobodni izražaj, bilo govorom ili pismom, cenzurira se .

Nema za demokraciju svojstvenih sloboda pomoću kojih bi se građanin, radnik ili seljak mogao boriti za svoja prava protiv probrane manjine koja ima vlast u svojim rukama.

Nema prave i istinske slobode. Mi danas u Hrvatskoj imamo slobodu nekih na račun drugih.

Jedna vrsta demokracije ipak postoji a to je « Internet demokracija» koju se ne može sputati.

Jedino ona omogućuje slobodno izražavanje, no i takvi pokušaji napadaju se u samam svom začetku ili ih se pokušava minorizirati.

Poslužit ću se riječima Antuna Radića kako bih oslikao tu pojavu:

« Osobito ima i danas ljudi, koji traže za sebe neki posebni auktoritet ili poštovanje tako, da bi ono, što oni učine, ili kažu, imalo drugu vrijednost, te da bi se imalo drukčije prosuđivati, nego kad bi to učinio i rekao tko drugi.

Toga mi naprosto ne priznajemo, jer je to svoje vrsti nasilje….

 

                                                                    OMRČEN, MIRKO