HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

09. siječanj 2008.

NAJNOVIJI NAPAD SURADNIKA SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI I

UČENIKA KARLA MARXA

NA MEĐUNARODNO PRIZNANJE REPUBLIKE HRVATSKE I SVETU STOLICU

Točno godinu dana nakon napada njemačkog profesora i velikosrpskoga saveznika Wolfa Oschliesa na temelje hrvatskog naroda kada je u njemačkom on line političkom mjesečniku „Eurasisches Magazin“ objavio članak u kojemu je negirao postojanje hrvatskog jezika, a poslije i članak u kojemu je tvrdio da je u NDH stradalo „600 tisuća Srba“, uslijedio je novi napad od strane vodećeg njemačkog i svjetskog ateističkog kritičara Rimokatoličke crkve, Karlheinz Deschnera, vanjskog suradnika Srpske akademije nauka i umjetnosti iz Beograda, kada je u njemačkom on line političkom dnevniku „Neue Rheinische Zeitung“ objavio 2. siječnja 2008. članak u kojemu je njemačkoj vladi kancelara Helmuta Kohla neizravno (diplomatski uvijeno) predbacio međunarodno priznanje Republike Hrvatske, i izravno Svetoj stolici osnivanje fašističkih država u 20. stoljeću, s naglaskom na genocidnost Hrvata i napadom na hrvatsku državnost.

„Hrvati će završiti na smetlištu povijesti“ (Karl Marx, 1848./1849 „Neue Rheinische Zeitung“)

„Neue Rheinische Zeitung“ je novina u kojoj su 1848./1849. svoje borbene i revolucionarne spise objavljivali tvorci komunizma Karl Marx i Friedrich Engels. Karl Marx je u „Neue Rheinische Zeitung“ nazvao Hrvate „reakcionarnima“ ili politički nazadnim narodom koji da će, po Marxu, završiti na smetlištu povijesti.

Marxova kritika Hrvata je bila nepravedna jer je Hrvate kolektivno optužio zbog kontrarevolucionarnog pohoda bana i maršala Josipa Jelačića i hrvatske vojske na revolucionarni ustanak Mađara protiv bečkog ancien režima. U jednom dijelu marksističke kritike je tvorac komunizma bio u pravu zato što je ban Jelačić ugušio mađarski ustanak protiv tiranije imperatora Franje Josipa Habsburškog koja je ugnjetavala i Hrvate, te je Jelačićeva povijesna greška što nije pomogao pravednim slobodarskim zahtjevima Mađara, i srušio bečku despociju, te ujedno izvojevao hrvatsku samostalnu nacionalnu državu, što bi bilo revolucionarno da se u to vrijeme dogodilo. Nažalost, Jelačić je izabrao krivi put, i Hrvati su na samostalnu državu morali pričekati 20. stoljeće. Nije, međutim ni Jelačić bio posve u krivu jer su Mađari prema Hrvatima vodili prije i poslije njegova pohoda velikomađarsku politiku na račun hrvatskog povijesnog teritorija i hrvatske nacionalne samobitnosti, tako da su se Hrvati već tada, polovicom 19. stoljeća, kao i 100 godina poslije, našli između čekića i nakovnja, a Karl Marx nije uzeo u obzir sve geopolitičke okolnosti u kojima su se Jelačićevi Hrvati nalazili. Na osnovi neznanja je Karl Marx nepravedeno optužio jedan brojčano mali, ali srčano hrabri, vojnički, junački, slobodarski hrvatski narod. Povijesni zaključci marksističke ideologije dovele su Hrvate u 20. st. na crni indeks totalitarnog komunizma i boljševičkog režima koji je s njima divljački i nemilosrdno obračunao, a posljedice marksističke kritike Hrvata je pola milijuna hrvatskih žrtava komunizma u drugoj polovici 20 st.

Najnoviji marksistički napad na hrvatski narod također se temelji na neznanju, i na krivotvorenim povijesnim zaključcima o ulozi Hrvata u Drugom svjetskom ratu koji su već imali negativne posljedice za hrvatski narod koncem 20. stoljeća, a mogu i dalje imati teške i nepopravljive posljedice za Hrvate u 21. stoljeću !!!

Što sve tvrdi Karlheinz Deschner? U 12. dijelu njegova feljtona o kritici Rimokatoličke crkve, Deschner se osvrnuo na zbivanja u „Jugoslaviji“ u Drugom svjetskom ratu, s osvrtom na navodni „genocid katoličkih Hrvata nad pravoslavnim Srbima i bosanskim muslimanima“!? U videozapisu u trajanju od 10 minuta Deschner govori o navodnoj genocidnoj ulozi Svete Stolice i Hrvata u Drugom svjetskom ratu, govor koji je 02. I 2008. objavljen u „Neue Rheinische Zeitung“, sa sjedištem u gradu Kölnu na rijeci Rheini, a uredništvo je objavilo skraćeni sažetak Deschnerova govora u obliku članka pod naslovom: „S Bogom i fašistima“, dio XII: „Jugoslavija nekoć kao i danas“, uz podnaslov: „Karlheinz Deschner o politici papa u 20. stoljeću“.

Ovdje treba napomenuti da je u Njemačkoj jedino pokrajina Slobodna Država Bavarska katolička, dakle, jug Njemačke je djelomično i većinski katolički, dok je sjever Njemačke većinski protestantski (lutheranski) uz jednu poveću katoličku oazu na Rheini sa sjedištem u starorimskom gradu Kölnu, a kelnska dijeceza spada pored one u Chicagu u Americi u jedno od dva najbogatija crkvena biskupska upravna područja na svijetu. Pored toga je Njemačka tradicionalno i ateistička, a politički pokret marksističke ideologije i komunizam bili su već u 19. stoljeća, kao i kroz cijelo 20. st. nezaobilazni jak čimbenik u Njemačkoj, sa žarištem djelovanja upravo usred katoličke kelnske oaze. Poznati su komunistički oružani ustanci u Berlinu i Münchenu od 9. studenoga 1918. godine kada su njemački boljševici izvršili državni udar po uzoru na Oktobarsku revoluciju u Rusiji 1917. godine (tzv. Spartakov ustanak boljševičkih vođa Karla Liebknechta i Roze Luxemburg, i revolucija u Bavarskoj pod vodstvom boljševika Levina koji je u Münchenu proglasio „sovjetsku republiku“. Oba ustanka je u krvi ugušila njemačka dragovljačka nacionalna vojska.) Radnički pokret pod vodstvom komunističke partije bio je u Njemačkoj izuzetno jak, i dvadesetih i početkom tridesetih godina 20. st. u stalnom konkurentskom odnosu prema vladajućoj socijaldemokratskoj stranci, zatim u nasilnom sukobu s vladajućim liberalima i kršćanskim demokratima, kao i u krvavim uličnim obračunima s Hitlerovim nacional-socijalistima (nacistima). Komunistička partija Njemačka dizala je dvadesetih godina 20. st. u nekoliko navrata oružane „proleterske revolucionarne“ ustanke u Njemačkoj, i izvršila nekoliko bezuspješnih državnih prevrata, dok su nacisti pokušali (1923.) izvršiti jedan državni prevrat (od 1919. do 1923. ljevičarski komunistički neredi u Porajnju, i u sjevernoj Njemačkoj, u Hamburgu u dva navrata). Komunistička partija Njemačke (KPD) na čelu s Ernst Thälmannom bila je članica Komnunističke internacionale, slijedeći Lenjinovu 21. točku o provođenju „Svjetske revolucije“ i nasilni dolazak komunističkih partija na vlast u kapitalističkim zemljama (Komunistička partija Jugoslavije također je bila članica Kominterne i također je slijedila Lenjinov borbeno-osvajački program izvoza Oktobarske revolucije u cijeli svijet pod parolom „Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“)

Njemačka je ideološki rascjepkana na ljevicu i ne-ljevicu, i ne podupiru svi politički čimbenici u Njemačkoj hrvatsku državnost i međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Činjenica da ljevičarska politička scena Njemačke podržava Srbiju kao „naprednu snagu“ u Europi ne bi hrvatskoj javnosti smjela biti nepoznanica kada se zna da su njemački ljevičari za vrijeme bombardiranja Srbije i srpskih snaga na Kosovu od strane američkih zračnih borbenih snaga i Sjevernoatlantskog vojno-političkog saveza NATO, iz razloga velikosrpskog etničkog čišćenja kosovskih Albanaca 1999. godine, na masovnim prosvjedima, na kojima je po njemačkim gradovima sudjelovalo i po 10 tisuća demonstranata, otvoreno podržavali komunističkog diktatora i srpskog „vožda“ Slobodana Miloševića.

Međutim, ispravno je Otac domovine Ante Starčević ocijenio svoj hrvatski narod nemarnim, rekavši da „Hrvati brzo zaboravljalju nepravde koji im drugi učiniše!“

Stoga se hrvatska javnost ne treba čuditi uzastopnim i sustavnim napadima njemačke ljevice na temelje hrvatske države, na hrvatsku državnost, na međunarodno priznanje državne neovisnosti Republike Hrvatske, i na kvalifikacije o „genocidnosti Vatikana u sprezi s fašističkim Hrvatima“. Međutim, za zapaziti je benevolentnost, totalna nezainteresiranost hrvatske diplomacije, vladajućih političkih stranaka, predsjednika Republike i premijera hrvatske vlade i MVP RH u vezi sustavnog napada njemačke ljevice na narod i državu, iako nije i nelogično s obzirom da Republikom Hrvatskom od njena konstituiranja 1990. godine vladaju kriptokomunisti, doušnici nekadašnje jugoslavenske komunističke tajne službe, funkcionari SKJ/SKH i udbaši.

U biti, više je šokirajuće što hrvatska javnost u 17 godina postojanja samostalne hrvatske države nije prepoznala tko Hrvatskom u stvarnosti vlada i upravlja sudbinom hrvatskog naroda. Ni sustavna i čelična medijska cenzura nad informacijama o zločinima jugoslavenskog komunizma i vladavini kriptokomunista ne bi smjela biti prepreka da narod prepozna i razlikuje zle plodove od zdravih plodova, i vuka u janjećoj koži. Nažalost, Crkva u Hrvata u tom je pogledu uveliko zakazala, slizavajući se sa Hrvatskom demokratskom zajednicom, što je u krajnoj liniji dugoročno pogubno i za Rimokatoličku crkvu u Hrvatskoj.

Domaći ljevičari (titoisti) preko napada na blaženog Alojzija Stepinca napadaju papu Pija XII i svjetsko katoličanstvo, a njemački ljevičari preko pape Pija XII napadaju Hrvate, i time se zatvara začarani krug, jer Hrvati, „drogirani“ od ljevičara Franje Tuđmana (vuka u janjećoj koži) nemaju više nikakvog obrambenog refleksa, jer su se svojih državotvoraca na čelu s Paraginim pravašima davno odrekli i zaboravili njihovu žrtvu u borbi za hrvatsku državnu nezavisnost. Hrvatska javnost, posebno medijska javnost, „drogirana“ od vladajuće politike, „zaboravila“ je u međuvremenu i na sve ostale hrvatske branitelje iz Domovinskog rata, a ne samo na bojovnike HOS-a, tako da Karl Marx, sa svojom tezom o tome da će „Hrvati završiti na smetlištu povijesti“ i nije bio baš tako u krivu, osim što se njegova teza temelji na pogrešnoj uzročno-posljedičnoj geopolitičkoj vezi.

Pročitajmo što borbeni ateist i ljevičar Karlheinz Deschner, velikosrpski saveznik, piše o Hrvatima i Svetoj stolici:

U uvodu i uredničkom komentaru „Neue Rheinische Zeitung“ navodi se da „Najznačajniji njemački  kritičar Crkve, Karlheinz Deschner, dokazuje da su „zamjenici Boga“ u Vatikanu, od Lea XIII do Pija XII znatno doprinijeli vladavini fašizma u Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj i Jugoslaviji, i time doprinijeli političkim katastrofama i genocidu u 20. stoljeću.“

„Bez znanja o noćnoj mori toga krvoprolića“, tako Deschner u XII poglavlju feljtona koje je posvetio Jugoslaviji, naglašava da se „ne mogu događaji na tome području danas uopće razumijeti, događaji za koje je ministar vanjskih poslova Nijemcima savezničkih Sjedinjenih Američkih Država posebnu krivnju predbacio njemačkoj vladi Kohl/Genscher. Više od njih involviran je jedino još Vatikan koji je još svojevremeno kroz papu Pija XII bio umiješan u nevjerojatna zvjerstva fašističke ere, i, gledajući taktiku rimske Crkve, ne bi bilo iznenađujuće ako bi ga proglasila svecem.“

Deschner nadalje tvrdi sljedeće: „Krvoproliće u „neovisnoj Hrvatskoj“ od 1941. skrivio je despot Ante Pavelić /na fotografiji u „Neue Rheinische Zeitung je krivo prikazana fotografija Slavka Kavaternika kao Pavelićeva/, i to tako da je započeo križarski pohod protiv tamo živućih pravoslavnih Srba i bosanskih muslimana „koji ne zaostaje za najgorim srednjovjekovnim masakrima, naprotiv, nadmašuje ih“. To se dogodilo nakon njemačke invazije, i nakon posebno svečane privatne audijencije kod Pija XII. „Katoličke koljačke fešte u „Velikoj Hrvatskoj“ bile su tako grozne da je to šokiralo čak i talijanske fašiste, i da su čak i njemačka mjerodavna mjesta  prosvjedovala“, rekao je Deschner. Ustaškom banditu Paveliću palo je tada kao žrtva oko 750 tisuća Srba – nakon što je Pio XII njihovoga „Führera“ /vođu/ otpustio s audijencije u Vatikanu uz najbolje želje „za daljnji rad“.“

Eto, narode, tako stoji s položajem Hrvata u svijetu, doduše u dijelu svijeta, ali u značajnom dijelu svijeta i u značajnom dijelu Europe.

Zagrebački politički dnevnik „Večernji list“ objavio je 04. I 2008. vijest Hrvatske izvještajne novinske agencije o protukatoličkom i protuhrvatskom članku u „Neue Rheinische Zeitung“, u kojoj je dio teksta iz njemačkog originala krivo preveden na hrvatski jezik. Hina prenosi kako je hrvatski povjesničar iz Hrvatskog instituta za povijest, cijenjeni g. Vladimir Geiger, voditelj znanstvenog projekta „Ljudski gubitci Hrvatske u Drugom svjetskom ratu“, opovrgnuo Deschnerove tvrdnje odnosno monstruozne optužbe, naglasivši da je Deschnerov članak „nadasve usmjeren protuhrvatski i protukatolički“. U odnosu na brojke o jasenovačkim žrtvama odnosno na brojke o stradalim Srbima u NDH koje su procijenili statističari Bogoljub Kočović (srpski emigrant u Londonu) i Vladimir Žerjavić (jugoslavenski i hrvatski marksist, i službenik OUN), Deschnerove brojke su naprosto neodržive, drži znanstvenik Vladimir Geiger, navodeći da su Kočovićeve i Žerjavićeve brojke dostupne i na njemačkom jeziku. Podsjetimo se, oba istraživača su, neovisno jedan od drugoga, došli do brojke od oko „60 tisuća“ sveukupnih žrtava u logoru ustaškog režima u Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata (WWII).

Ili Hina nije u cijelosti prenijela Geigerovu izjavu (ili „Večernji list“ nije u cijelosti prenio Geigerovu izjavu), ili je g. Geiger zaboravio spomenuti znanstveno istraženu brojku srpskih žrtava u jasenovačkom logoru koju je javno-pravna ustanova Republike Hrvatske, „Spomen-Područje Jasenovac“ iz Jasenovca objavila 2005. godine, dakle, službenu brojku od egzaktno „39 580“ srpskih žrtava u jasenovačkom logoru, što je za više od 20 puta manja brojka nego propagandistička brojka od „700 000“ srpskih žrtava u NDH koju je kao notornu krivotvorinu među bivšu jugoslavensku javnost, i u svjetsku javnost posijala Komunistička partija Jugoslavije na čelu s diktatorom Titom kako bi od tadašnje zapadnonjemačke vlade isposlovala veću novčanu ratnu odštetu koja je na osnovi krivotvorene brojke od „1,7 milijuna jugoslavenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu“ isplaćena u visini od preko jedne milijarde tadašnjih njemačkih maraka (DM). Lažnu brojku o „1,700 000“ žrtava su znanstvenici opovrgnuli jer je egzaktni broj „jugoslavenskih žrtava“ iznosio oko jedan milijun. Titoistički totalitarni režim je prevarom došao do deviza, ali na račun oklevetanog i genocidom iz 1945. zatrtog hrvatskog naroda, uz dalekosežne posljedice za hrvatski narod u sadašnjosti i budućnosti jer ispada da su Hrvati navodno „genocidni narod“, i to uvijek kada konstituiraju svoju nacionalnu državu. Velikosrpska propaganda tako i tako već trubi kako je „Oluja“, kada je u toj hrvatskoj vojno-oslobodilačkoj operaciji 1995. oslobođen hrvatski teritorij od okupacije srpskih snaga, navodno „zločinački pothvat“, što je točno i kvalifikacija kojom barata i Tužiteljstvo međunarodnog kaznenog suda ICTY pred kojim odgovara za ratni zločin optuženi zapovjednik HV, general Ante Gotovina. Zbjeg trećine srpske nacionalne manjine  sa okupiranog hrvatskog teritorija iz tako zvane „Krajine“ na zapovijed srpskog pobunjeničkog vodstva i Beograda, tumači se danas kao „etničko čišćenje Srba od strane Hrvata“. Povlači se teza da su Hrvati bili navodno genocidni u NDH kao i u RH, a žrtve u oba slučaja da su navodno Srbi.

Fašističke države stvorio je anglo-američki liberalni naftno-bankarski ustroj iz londonskog financijskog Citya i s Wall Streeta u New Yorku, a ne Vatikan, kako potpuno krivo navodi mrzitelj rimokatoličke Crkve, Deschner.

Prema američkom autoru W. Engdahlu vlasnici naftnih kompanija, zapadnoga tiska, i bankari, poput milijardera braće Rockefeller i njihove tvrtke „Standard Oil“ (današnji „Exxon“ u USA, ili „Esso“ u Njemačkoj) i banke „Chase Manhattan Bank“, te guverner Engleske narodne banke (Bank of England), Montagu Norman, i Američka banka za federalne rezerve, i britanski naftaš Sir Deterding (vlasnik naftne tvrtke „Shell“) bili su oni ključni čimbenici koji su financijski i logistički pomogli Hitlerovu nacističku partiju NSDAP u borbi za dolazak na vlast, kao i ostanak na vlasti, jer je vođa nacističkog pokreta, Adolf Hitler, prilikom jednog razgovora s jednim američkim obavještajcem u jednoj minhenskoj pivnici početkom dvadesetih godina obećao da će diktatorskim sredstvima namaknuti u Njemačkoj preostali dio enormno visoke ratne odštete s lihvarskim kamatama koju su Njemačkoj odredile zapadne sile u tzv. mirovnom versajskom ugovoru nakon Prvog svjetskog rata. Pored toga su angloamerički liberali i njemački nacisti imali zajednički nazivnik koji se zove „antisemitizam“, i „rasizam“. Isti angloamerički liberalni ustroj koji je pomogao Hitlera u dolasku na vlast 1933. godine, pomogao je iz istih razloga profita i talijanskog ducea i fašističkog vođu Mussolinija u Italiji, a britanska i američka paraznanstvena tzv. „eugenička“ društva, financirala su i Hitlerov rasistički „eugenički“ „Kaiser Wilhelm Institut“ u Berlinu, koji je provodio pokuse nad ljudima i vršio prisilnu eutanaziju hendikepiranih osoba, i uvertiru za „Konačno rješenje“ Židova koje je posebno mrzio guverner Engleske narodne banke i utjecajni član britanskog političkog ustroja, kako svjetsku javnost obavještava američki istraživač povijesti g. F William Engdahl u njegovoj dokumentiranoj knjizi „STOLJEĆE RATA – angloamerički novi svjetski poredak“. Član Britanskog eugeničkog društva bio je, primjerice, i Winston Churchill, a naftno-bankarska dinastija Rockefeller financirala je Ernsta Rudina, Hitlerova voditelja rasističkoga projekta sa berlinskog Instituta odnosno voditelja njemačkog eugeničkog programa. (Po def. njemačkog rječnika stranih riječi „Duden“ je „Eugenika“ /Eugenetik/ istraživanje zdravstvenih nasljednih svojstava, i nauk o sprečavanju širenja nasljednih svojstava kod ljudi.) Nakon WWII su angloamerički pobornici zločinačke eugenike tu paraznanost preimenovali u genetiku, i na daljnjim istraživanjima zaposlili na jednom njihovom insitutu u Danskoj Mengeleova mentora iz „Auschwitza“, Otmara Freiherr von Verschuera koji je izbjegao Nürnberške procese protiv vodećih nacista, i 1949. imenovan dopisnim članom Američkog društva za ljudsku genetiku. (Najnoviji izum genetike su genetski modificirani organizmi (GMO) koji na pritisak američke i britanske vlade bivaju infiltrirani u svjetski prehrambeni lanac, iako je znanstveno dokazano da izazivaju zloćudnu bolest raka. Izvor: „SJEME UNIŠTENJA – geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo“ autora F. Williama Engdahla, Zagreb, 2005.)

Karlheinz Deschner je preuzeo velikosrpsku propagandnu brojku o navodno „700 tisuća“ srpskih žrtava u WWII na području NDH. Isto tako izmišljotinu predstavlja njegov podatak o prevođenju na katoličanstvo „oko 240 tisuća Srba“ u NDH.

Ustaški režim na čelu s Pavelićem zasigurno je nad Srbima počinio ratne zločine, ali sigurno je da nad srpskim narodom nije počinio genocid, a najveći broj ubijenih Srba tiče se Srba s Kozare iz 1942. kojih je oko 18 tisuća stradalo u jasenovačkom logoru u znak odmazde zbog jednogodišnjeg terora nad nesrpskim civilima koji su srpski partizani provodili nad stanovništvom prijedorskoga okruga i grada Prijedora na Sani za vrijeme dvotjedne okupacije u svibnju/lipnju 1942. kada je u Potkozarju zvjerski likvidirano od strane srpskih partizana 229 prijedorskih civila, a sveukupno je ubijeno 400 nesrpskih seljaka iz okolice Prijedora podno Kozare. Na Kozari su srpski naoružani partizani imali svoje uporište otkuda su napadali, ne samo službene predstavnike NDH i njihove njemačke saveznike, nego i državljane NDH odnosno hrvatske katolike u sjeverozapadnoj Bosni i bosanske muslimane, vršeći etničko čišćenje nesrpskog stanovništva Bosanske krajine u trokutu između Prijedora, Banjaluke i Kostajnice na Uni. Srbi s Kozare, koji su srpskim pobunjenicima i ustanicima pružali logističku potporu, ugostivši pet Titovih „proleterskih“ brigada na Kozari, i sami sudjelujući u partizanskim jedinicama, došli su nakon kontraofenzive hrvatsko-njemačkih snaga pod udar odmazde. To je uzrok stradanju kozaračkih Srba, dok je Deschnerova tvrdnja o tome da je Pavelićev režim istrebljivao pored Srba i bosanske muslimane naprosto smiješna s obzirom na povijesnu činjenicu da su bosanski muslimani kolektivno sudjelovali u ustaškoj vlasti i zajedno s hrvatskim katolicima dijelili sudbinu Drugog svjetskog rata. Na kraju krajeva, Ustaška vojnica je u proljeće 1942. oslobodila istočnu Bosnu od okupacije srpskih četnika čije su se oružane jedinice u zimu 1941./1942. prebacivale zajedno sa 1. i 2. „proleterskom“ brigadom iz Srbije preko Drine na područje Nezavisne Države Hrvatske i u istočnu Bosnu. Ustaše su 1942. praktički spasili bosanske muslimane u Podrinju od daljnjeg velikosrpskog genocida. Poglavnik Pavelić je sudjelovao u holokaustu nad Židovima u NDH, ali nije zapovijedio niti počinio genocid nad Srbima u NDH, kako je to preko pola stoljeća tvrdila jugoslavenska marksistička (titoistička) historiografija. Jedno je odavanje pijeteta žrtvama rata bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijed, a drugo je krivotvoriti povijesne činjenice kako bi se jednu stranu u ratu proglasilo apsolutno zločinačkom, kao hrvatsku stranu, a drugu stranu apsolutnom žrtvom, kao što je tendencija da se srpsku stranu proglasi vječitim žrtvama dok u isto vrijeme velikosrpski Miloševićev režim čini ratni zločin u Hrvatskoj i BiH, etničko čišćenje nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, te zločin genocida u sve tri zemlje od kojih su Hrvatska i BiH postale 1991. žrtvom agresije, a Kosovo žrtvom državnog terora, nereda i nasilja iz Beograda. Međunarodni sud ICY u svojoj je presudi o odbačaju tužbe BiH protiv Srbije za genocid naglasio da se tzv. „Republika Srpska“ temelji na srpskom genocidu nad nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1996.

Deschnerova tvrdnja o umiješanosti Vatikana i katoličke Crkve u ratne zločine nad Srbima u NDH naprosto ne drži vodu jer Sveta stolica odnosno Vatikan nije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj udijelio međunarodno priznanje, a jedan od razloga nepriznanja su izvješća o nasilju ustaške vlasti nad Srbima, Romima i Židovima u NDH koja su u određenom broju dospijevala pred papu Pija XII. Pored toga je zagrebački nadbiskup dr. Alozije Stepinac bio najžešći kritičar Pavelićeva nedemokratskog i antihumanističkog režima, što i ne čudi kad se zna za povijesnu činjenicu da je Stepinac autor predloška za papinu encikliku „Mit brennender Sorge“ /S velikom zabrinutošću/, u kojoj je osuđen nacionalsocijalizam kao nečovječna ideologija, odnosno Sveta stolica je osudila nacizam i žigosala tu zločinačku ideologiju isto kao i komunizam. O „katoličkim koljačkim feštama“ u NDH ne može, dakle, biti govora ni u ludilu, jer što je  Crkva imala zajedničko s ustaškim režimom, osim što je na početku, dakle, u trenutku kada nije bio ubijen niti jedan Srbin, nego naprotiv, kada je stradala jedna stotina Hrvata od strane pobunjeničkih srpskih oficira iz jugoslavenska vojske u vrijeme Travanjskog rata i invazije Osovine na Jugoslaviju, Crkva u Hrvata na čelu sa Stepincem pozdravila akt o osnivanju hrvatske države nakon, stoljeća bez hrvatske državnosti, a osnivanje hrvatske države zasigurno nije niti može biti zločin u bilo koje doba i bilo kada, osim što predstavnici velikosrpske ideologije i politike gledaju na svaki čin osnivanja hrvatske države kao na zločin jer uspostavom hrvatske države anulira se postojanje „Velike“ Srbije ili san o uspostavi „Velike“ Srbije. Deschner također brka pojmove „Velika Hrvatska“ s pojmom „povijesna Hrvatska“ jer „Velika Hrvatska“ obuhvaćala bi dijelove Srbije, Mađarske ili Slovenije, dok povijesna Hrvatska obuhvaća one zemlje koje su nekoć u povijesti bile hrvatski državni teritorij, kao na primjer područje „Turske Hrvatske“ od Une do Vrbasa, ili istočni Srijem i grad Zemun do 1918. ili na pr. Bokokotorski zaljev, također do 1918. godine, dok je srednjovjekovno područje u Bosni od Vrbasa do Drine bilo nastanjeno Hrvatima, te se radi o hrvatskoj državi Vrhbosni ili o kneževini i kraljevini Bosni kojom su vladali vladari katoličke vjere (i heretičke bogumilske vjere), i hrvatske narodnosti.

Ovime držim da su opovrgnute povijesne krivotvorine koje je prenio marksist Karlheinz Deschner, ali ovaj demanti će služiti samo domaćoj javnosti koja dobrim dijelom i sama zna za povijesne činjenice u vezi povijesti Hrvata u 19. i 20. stoljeću, ali koliko to uopće vrijedi kada se vladajuća hrvatska politika time ne služi u obrani Republike Hrvatske od izravnog napada Karlheinza Deschnera i Srpske akademije nauka i umjetnosti, i neizravnog napada vlade Republike Srbije na hrvatsku državnost i međunarodno priznanje Republike Hrvatske, jer nemojmo zaboraviti da je Srpska akademija nauka i umjetnosti javno-pravna ustanova Republike Srbije.

Kada je uopće Hrvatska akademija nauka i umjetnosti službeno odgovorila na napade srpskih kolega iz Beograda i njihovih saveznika u svijetu?

 Goran Jurišić, prof.