HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

25 listopad 2008.

 NAŠE KUNDERE  NEDOSTATAK NJEGOVOG TALENTA NADOKNAĐUJU SA JOŠ VEĆOM ZLOĆOM

Poznati i desetljećima slavljen češki disidentski književnik Milan Kundera razotkriven je ovih dana kao doušnik češke komunističke tajne policije, radi čega je  jedna od njegovih žrtava bio osuđen 22 na godine a odrobijao 14 godina komunističke tamnice po uzoru na sovjetske gulage, u rudnicima visokotoksičnog i smrtonosnog urana.

Predstavnici hrvatskog, političkog, kulturnog, javnog, medijskog pa i crkvenog života sigurno se dobrim dijelom nisu mogli obradovati ovom otkriću jer su i sami u svojim redovima duboko impregnirani, doušništvom, cinkarenjem za tajnu komunističku Udbu i Kos i jer do danas uživaju nekažnjeno plodove te izdaje sa mnogim nezalsuženim materijalnim povlasticama i sinekurama. Svaka takva vijest iz bijelog svijeta za njih je noćna mora, jer ne znaju ni dana ni časa kada se neki od njihovih prekobrojnih dosijea može otrgnuti kontroli  i objelodaniti pred očima cijeloga svijeta. Mnogi od njih poučeni brojnim iskustvima, nadaju se da taj dan neće dočekati na životu. Ali, nikada se ne zna, što sutra nosi.

Sve naše CRO i YU  Kundere ne bi stale niti u cijelu jednu enciklopediju, ali danas na pragu takozvanog ulaska u EU čije neke članice  zahtijevaju lustraciju bivših komunističkih garnitura u novim zemljama članicama, hrvatska vlast toj Europi donosi mućak zvan KOS i Udba  što je drugo ime za vodeće predstavnike političke vlasti i opozicije Republike Hrvatske. Naše Kundere su se posebice razmnožile među takozvanim hrvatskim književnicima,  tako da se prije može govoriti o tome tko nije radio za Udbu nego tko je radio za Udbu i beogradskog okupatora i njegovu KOS-ovsku centralu i ispostave.

U susjednoj BIH su  istekom  2006. godine donijeli  deklarativnu odluku o tome da će iz javnih i državnih funkcija biti udaljeni svi bivši suradnici KOS-a i Udbe a to ne samo što se nije dogodilo, nego su sva trojica članova predsjedništva bili dugogodišnji zavrbovani suradnici KOS-a i Udbe a da se o članovima BIH vlade i nižim funkcionarima ne troši ni riječi. Nažalost, sve dosadašnje američke administracije podupirale su i promovirale ostanak na vlasti udbaških i kosovskih agentura u državama nastalim raspadom Jugoslavije sa svim pogubnim posljedicama za razvoj demokracije, izgradnje pravne države i sigurnosti na ovim prostorima.

U Hrvatskoj je situacija još drastičnija jer čak  niti  deklarativna odluka u korist lustracije, dakle,  demokracije i načela EU-a nije  donesena. Naravno, da nije donijeta, jer se tome najoštrije suprotstavlja Stipe Mesić, inače već devetu godinu nakaradni predsjednik Udbaške Hrvatske, jer su osim njega i svi njegovi suradnici, a gotovo isto se odnosi i na Sanaderovu ekipu,  u tajnim beogradskim arhivima označeni kao  dugogodišnji suradnici ili informanti KOS-a i Udbe pa čak i novoimenovani čelnici Ministarstva unutarnjih poslova, SOA-e i VOA-e.

Hrvatska zapravo nije ispunila ništa,  već će se zbog trenutnih manjkova vojnih kontigenata u Afganistanu i dr., kao i totalno promašene i kriminalne politike sadašnje američke administracije prošvercati kao kukavičje jaje u paketu sa Albanijom u NATO i EU, ako viša sila to ne zaustavi.

Zanimljivost vezana za naše domaće Kundere jest i činjenica da se jedan od velikih hrvatskih liberala kojeg slave više posthumno nego za života također  nije propustio upisati u krug agenata beogradske čaršije ali i informatora jugoudbe. Pokojni hrvatski književnik koji je kasnije dugogodišnjom robijom iskajavao  mnoge svoje zablude i grijehe, kao informant tadašnjih velikosrpskih krugova šezdesetih godina poslije pada Rankovića, ne da  nije podupro Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika već ju je odnio prije objave u Beograd kako bi beogradska čaršija spremila napad na okupiranu, ali za njih nacionalističku i ustašku Hrvatsku pod nazivom „Predlog za razmišljanje“. To ovaj orator nažalost nije doživio, da mu se ta bruka za života javno stavi pod nos,  isključivo radi neslobode medija u Hrvatskoj i jer je on i potajno radio usluge režimu Franje Tuđmana čak i kada ga je ovaj tukao po glavi.

Naš svat je u više navrata uhvaćen u tajnim pohodima kod  predsjednika Tuđmana a osim toga jedna novinarka ga je uhvatila in flagranti kako se 1997. godine snishodljivo uvlači Tuđmanu u stražnjicu, da bi mu ovaj potpisao odlazak najbliže rodbine u diplomaciju. To je taj veliki liberal koji je i danas  uzor morala i pravdoljubivosti moralnim prazninama, ali tim svojim ponašanjem ne podsjeća  djelomično samo na domaćeg Kunderu već i na jednog  svojeg velikog pjesničkog predšasnika, znatno većeg hrvatskog pjesnika od njega samog ali i znatno većeg suradnika Beograda i velikosrpske zločinačke organizacije „Crna ruka“.

Nažalost, nešto je vražje u tom skučenom vlaškom mentalitetu pa se mora  istaći  makar i kao izdajica vlastitog naroda, vjere i države. Tuđman je i sam bio historiografski Kundera hrvatskog naroda i države par excellance pa se je sa takvima i okružio, sve udbaš do udbaša i kosovac i do kosovca. Uzmimo samo njegovog nasljednika na tronu Vlatka Pavletića, koji  je osnovano sumnjiv da je ne samo cinkario i potkazivao svoje kolege književnike, članove Matice Hrvatske, među njima i članove Saveza komunista koji su bili prohrvatski orijentirani, već da ih je izdao sve odreda i u zatvoru pa je kao predsjednik Matice Hrvatske bio oslobođen iz istražnog zatvora, premda je po položaju trebao dobiti znatno više godina robije od jednog Šime Đodana, Marka Veselice  ili Vlade Gotovca .

Badava je trošiti riječi o našim Kunderama tipa Predraga Matvejevića i sličnih lažnih demokrata koji su po partijskom zadatku glumili desetljećima lažne partijske disidente kod Tita i Krleže sa ciljem da pravi disidenti i antikomunisti ne bi mogli doći do izražaja, pa su u inozemstvu slušali o lažiranim progonima jednog komunističkog apartčika Matvejevića ali ne i za strašne progone, zlostavljanja i ubojstva stvarnih političkih disidenata za koje jedan takozvani aktivist građanskog društva godinama bezobrazno i glupavo ponavlja da se nisu ni dogodila, odnosno da nije bilo ubojstava i mučenja političkih disidenata u Hrvatskoj i Jugoslaviji, osim, neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Naši Kundere doveli su nas do toga da danas imamo probušenu do dna, Udbašku a ne demokratsku Hrvatsku, u kojoj se slave  zlikovci i izdajnici hrvatski.. Nažalost, pljesan kunderizma zahvatio je duboko i vjerske zajednice pa i samu Katoličku crkvu čiji su mnogi istaknuti dužnosnici, svećenici, katolički laici, teolozi i pokretači Kršćanske sadašnjosti bili istovremeno i istaknuti suradnici jugoslavenske Udbe i Kosa.

Među istima je bilo čak i dekana teoloških fakulteta, biskupa,  kanonika, visokih prelata koji su svi odreda izdali Isusa Krista, Katoličku crkvu i uspomenu na blaženog kardinala Alojzija Stepinca. U današnjoj sumornoj Hrvatskoj, koja ostaje nekamuflirani poligon za mafijaško-politička ubojstva,  udbaši i suradnici Udbe i Kosa okupirali su sigurnosne službe, vojsku, policiju, vladu, ustanovu predsjednika Republike, Hrvatski sabor, bankarske i financijske ustanove, medije, tjedne i dnevne novine, radio i televiziju, zaštitarske tvrtke, odvjetničke i sudske pozicije  a utemeljili su čak i nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava. Tako je najrazvikanija nevladina udruga  za zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj od početka postala paravan za najgore udbaše, moralne i ljudske propalice, bez ikakvog digniteta, osim kod onih koji nisu znali ništa, ili pak nisu  htjeli čuti niti znati o kome se i o čemu tu radi.

Glavni financijeri i sponzori upravo ubijenog novinara,  ujedno dugogodišnjeg stipendista Titovog fonda bili su visoki agenti savezne Udbe i KOS-a, koji stečeni kapital nisu bacali u vjetar, već su ga reinvestirali da si osiguraju moć i utjecaj. Mnogi poznati diplomati i novinari kolumnisti nalaze se također sa podebljim doušničkim dosijeima, a o infiltriranosti KOS-a i Udbe u političku emigraciju suvišno je trošiti riječi jer i danas u njoj mnogi djeluju nekažnjeno i neotkriveni. Jedan od takvih poznatih pjesnika doušnika jugoudbe vratio se iz SAD-a u Hrvatsku da bis e na kraju na veliko čudo neupućenih sve do smrti skrasio ni više ni manje nego u stranci lažnih ljevičara Ivice Račana, kao i glasoviti pjevač, koji je od Kompartije navodno emigrirao, da bi kasnije kod nje zaslužio saborsku mirovinu.

Nevjerojatno licemjerstvo, neviđeno u bivšem istočnom bloku. Svakako vrhunac impregniranosti najviše hrvatske vlasti sa kadrovima KOS-a i Udbe predstavlja opće poznati  dvojac otac i sin Perković u Mesićevom uredu, radi čega je njemački sudac prije izricanja doživotne zatvorske kazne za ubojstvo emigranta Đurekovića utrvdio da udbaši i danas vladaju Hrvatskom.

Hrvatska je i dalje  u raljama prošlosti koje prijete da je rastrgaju i progutaju, nespremna da zbaci nevidljive sile mraka i zločina koji je slamaju.