|
HRVATSKO PRAVO
Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj
http:
www.hrvatsko-pravo.hr http:
www.hrvatsko-pravo.com
24. studeni 2008.
KAKO JE HRVATSKO NARODNO VIJEĆE PROIGRALO HRVATSKU NEZAVISNOST 1918. GODINE!
Dr. Rudolf Horvat
LJETOPIS HRVATSKE 1918. - 10. travnja 1941.
"…Za 29. listopada 1918. bio je u
Zagrebu sazvan Hrvatski sabor. Znalo se, da će zastupnici odmah na
U 10 sati i 30 časaka otvorio je sjednicu Hrvatskoga sabora predsjednik značajnim govorom, u kojemu je prikazao politički položaj. Sabor je tada jednoglasno proglasio i usvojio odluku koja glasi ovako:
Hrvatski državni sabor - na temelju podpunog prava narodnoga samoodređenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti stvara ovaj zaključak. „Svi dosadašnji državnopravni odnošaji i veze izmedju Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane – razrješavaju se. Ukida se dakle i ništetnim proglašavaju svi kasniji njeni dopunci ili revizije tako da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija nema s kraljevinom Ugarskom ni upravno ni faktično nikakvih zajedničkih državnih poslova.“. II. „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuje se nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji...“.
Sad zazvoniše zvona u svim crkvama zagrebačkim, da sav narod doznade da se Hrvatska oslobodila veza s Ugarskom i Austrijom. Na Markovom trgu zavlada neopisiva radost. Narod je u oduševljenju pjevao rodoljubne pjesme i klicao narodnim zastupnicima, a u mnogom oku vidjela se suza radosnica. Svatko je osjećao da su raskinuti lanci, kojima su Beč i Pešta okovali nepobijeđene, ali zato izigrane Hrvate.
Karlu IV. trebalo je oduzeti vrhovnu vlast, koju on vrši kao kralj hrvatski. Zastupnici se sporazumješe o tomu, da od sada ovu vrhovnu vlast mjesto Karla IV. vrši „Narodno vijeće“. Zato je Saboru predložen ovaj prešni prijedlog: „Sabor kao predstavnik kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije – smatra objavu „Narodnog vijeća“ od 19. listopada 1918. za sebe obvezatnom, te izjavljuje, da „Narodnom vijeću“ priznaje vrhovnu vlast“.
Pošto je tadanji ban očitovao, da cijelu egzekutivu (izvršnu vlast) stavlja na raspolaganje „Narodnom vijeću“, primljen je taj prijedlog jednoglasno. Ovim časom prestade u Hrvatskoj vrhovna vlast kralja Karla IV., koga je zamijenilo „Narodno vijeće“.
Predsjednik prekine ovu sjednicu Hrvatskoga sabora, te pođe s narodnim zastupnicima u crkvu sv. Marka, gdje je odslužen „Te Deum“. Istodobno je narod na Markovu trgu prisezao vjernost neovisnoj državi Hrvatskoj. Obrazac prisege izgovarao je jedan sabornik, a narod, je riječ po riječ ponavljao ozbiljno i oduševljeno. Prisegoše i časnici koji izvukoše mačeve iz korica svojih. Iza povratka iz crkve predsjednik sabora reče: „Predlažem da se ova sjednica zaključi, a naredna da se održi u vrijeme, kada to potrebe uzištu“. Pošto je sabor jednoglasno primio i taj prijedlog, zaključena je u 12 sati i 50 časaka ova sjednica sabora hrvatskog, kojemu je to ujedno bila prva i posljedna sjednica.
Vlada „Narodnog vijeća“Narodno je vijeće odmah preuzelo vlast, koju je do tada vršio kralj Karlo IV. Još istoga dana (29. listopada) javilo je „Narodno vijeće“ podmaršalu Metzgeru, koji je zapovijedao hrvatskim četama na talijanskoj fronti, da vijeće obustavlja sva neprijateljstva protiv dosadašnjih protivnika.
U svojoj sjednici od 29. listopada 1918. imenovalo je predsjedništvo „Narodnoga vijeća“ novu vladu za t. zv. Hrvatsku i Slavoniju. Banom postade dosadašnji ban Antun pl. Mihalović. Njemu uz bok postaviše 11 povjerenika, poimence; Milana Rojca za bogoštovlje i nastavu, dra Aleksandra Badaja za pravosuđe, dra Srđana Budisavljevića za unutarnje poslove, Franju Brauma za financije, Edu Markovića za prehranu, dra Živka Petričića za narodno gospodarstvo, dra Đuru Šurmina za trgovinu, obrt i industriju, Većeslava Wildera za željeznice, Cezara Akačića za poštu, brzojav i brzoglas, dra Matu Drinkovića za narodnu obranu, a Vilima Bukšega za socijalnu skrb, povjerenikom za Istru imenovalo je „Narodno vijeće“ 31. listopada dra Matka Laginju, odvjetnika u Puli. Vlast pak u Dalmaciji preuzeše odvjetnici: dr. Ivo Krstel i dr Josip Smodlaka. ...........
Narodno vijeće u Zagrebu na prijedlog glavnog odbora nar. vijeća u Sarajevu 1. studenoga 1918. imenovalo je narodnu vlast za Bosnu i Hercegovinu. Predsjednikom vlade postade Atanasije Šola, a povjerenicima dr Josip Sunarić za unutarnje poslove, Danilo Dimović za pravosuđe, dr Mehmed Spaho za obrt i trgovinu, poštu i brzojav, Savo Jelić za javne radove i željeznice, Vjekoslav Jelavić za poljoprivredu i rudarstvo, dr Uroš Krulj za zdravstvo, dr Tugomir Alaupović za prosvjetu i bogoštovlje, a Stevo Žakula za prehranu, predsjednikom vrhovnog suda imenovan je dr Halibeg Hrasnica."
* * *
Kad sam ovo pročitao bio sam iznenađen do zaprepaštenja. Nisam povjesničar, ali znadem sve ono najvažnije što se u to vrijeme događalo, ali za ovo, niti pak za dr. Horvata nikad ništa nisam čuo. Stoga sam počeo pitati prijatelje, pa i ove mlađe profesore povijesti, ali o tomu nitko ništa nije znao. Zatim sam otišao u knjižnicu i prelistavao različite povijesnice. Kad tu nisam mogao pronaći, onda sam na internetu pokušao saznati nešto o onovremenim događanjima, a posebno zaključcima Hrvatskog sabora. Mnogo je toga napisano, a sve se svodi na to da je osnovano Narodno vijeće s funkcijama izvršne vlasti, sva ona petljanija s izvansaborski osnovanim Jugoslavenskim odborom, te lukave igre ministra vanjskih poslova i predsjednika Vlade Kraljevine Srbije, kao i uloga engleske i francuske diplomacije. Sve što sam pronašao svodi se na to da nas je Narodno vijeće uvuklo u sastav novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – uz napomenu da to Sabor nije potvrdio.
U našoj službenoj historiografiji sve je to navedeno, sve osim jedne od najvažnijih odluka Hrvatskog sabora: uspostavi Neovisne države Hrvatske. Istina, u enciklopediji Wikipedija sam pronašao mnogo podataka o dr. Rudolfu Horvatu, uključujući i njegovu biografiju, a budući da ona mnogo toga tumači prilažem je na kraju ovog napisa.
Kada se s talijanske bojišnice skupa sa svojom domobranskom vojskom vratio general Borojević, taj potvrđeno najbolji obrambeni strateg austrougarske vojske, vidjevši zbrku u zemlji i shavativši kamo smjeraju političke odluke, odmah se stavio na rasplaganje Stjepanu Radiću i rekao: «Evo mene i moje domobranske vojske. Hoćeš li ti, Stejepane, da uspostavimo hrvatsku državu?» Radić mu je odgovorio: «Dragi moj generale, ja ne ću na silu uspostavljati hrvatsku državu. Ja ću je dobiti po točkama američkog predsjednika Wilsona». Na tu je Radićevu izjavu general Borojević ostao začuđen, otišao je u Beč i zatražio mirovinu.
Bilo je to burno razdoblje. Vojnici koji su se vratili s različitih frontova organizirali su se u grupe zelenog kadra, pljačkali i palili kuće. Dvije najveće političke stranke, Pravaši i Radićevi HPSS-ovci nisu u tim pregovorima igrale nikakvu ulogu. Kao demokrat i vjerujući Wilsonu inače sposobni političar Radić je propustio jedinstvenu šansu za uspostavu neovisne hrvatske države. No kad je ipak sve krenulo krivim putem, tad je izgovorio onu poznatu: „Idete kao guske u maglu!“. Na žalost, guske znadu kamo lete kroz maglu, dok oni to nisu znali.
Čak i kada se uzme u obzir samo činjenica da Sabor nije potvrdio odluku o uključivanju Hrvatske u Jugoslaviju, u formalno-pravnom pogledu uspostava te Kraljevine (kasnije nazvanom Jugoslavija) je ništetna, a samim time je ništetna i uspostava njezine slijednice komunističke Jugoslavije. Međutim, kada uzmeno u obzir, da Narodno vijeće nije poštovalo jedan od temeljnih zaključaka Hrvatskog sabora: proglašenje neovisnosti, onda je ta odluka ništetna bez ikakvih ograničenja.
Razumljivo je zašto je su obje Jugoslavije čvrsto skrivale ovaj bitan podatak, ali je potpuno neshvatljivo i neoprostivo zašto su to učinili naši političari prigodom priprema za proglašenje sadašnje neovisnosti. Kad je krajem osamdesetih bilo jasno da mora doći do raspada Jugoslavije, bilo je logično da hrvatski političari kao temeljno polazište razgraničenja uzmu odluku Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. t.j. granicu između Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije, a da se republike lijevo i desno od te granice dogovore o svojim razgraničenjima ili spajanjima. Genijalan prijedlog, sa zaista vizionarskom idejom o tomu zastupao je Dobroslav Paraga. On je predlagao da se ustroji Savezna država Hrvatska i Bosna, emisari su obilazili Zagreb i Sarajevo, ali su u Zagrebu nailazili na tvrdo odbijanje.
Bila je to jedinstvena šansa, da nakon države kralja Zvonimira i zlosretnog Petra Svačića ponovno steknemo pravu i potpunu neovisnost. na žalost, propustili smo je.
Predsjednik Tuđman, premda je postao ekstremnim nacionalistom, još je bio pod snažnim utjecajem svoga boljševičkog, jugoslavenskog odgoja pa je za osnovu razgraničenja uzeo avnojske granice. Kad su već počeli ozbiljni oružani sukobi, hrvatska vojska još nije bila spremna, pa su dobro organizirane snage HOS-a, Paragine stranačke vojske, uspješno primile četničke vojne udare, a isto to su učinile i kasnije u BiH. Tuđman ga je pozivao da uđe u koaliciju s HDZ-om, a Paraga to pod datim uvjetima nije mogao učiniti, pa su njegove jedinice ratovale kao paravojne oružane snage, stalno osporavane od strane službene politike, a bilo je i ubojstava. Ogroman je doprinos HOS-a u obrani Hrvatske. U vrijeme rata, a i nakon njega, odlikovanja su dijeljena u ogromnim količinama, često i potpuno nezaslužnim osobama, dok Paraga nije dobio ni jedno. To je nastavljeno i poslije rata, pa je nedavno – tko zna na temelju čega - odlikovan i Manolić.
|
prvoj
sjednici zaključiti prijelom s Ugarskom i s Austrijom. Da se ovaj čas i
vanjskim načinom manifestira, sastade se na Markovu trgu silan sviet. Uz
građane i đake dođoše onamo i organizirani radnici. Na trg dođoše
časnici, koji su 28. listopada sa svojih kapa poskidali stare
austrougarske rozete, pa ih zamijenili hrvatskim kokardama. Veliko je
oduševljenje zavladalo kada su se pojavile vojničke glazbe 25.
domobranske i 53. zajedničke pukovnije, s časnicima i vojnicima. To
bjaše dokaz, da uz hrvatski pokret pristaju general pješaštva Šnjarić
i podmaršal Mihaljević (Šnjarić bijaše u Hrvatskoj
zapovijednik zajedničke vojske, a Mihaljević zapovijednik domobranstva).
I zaista se Šnjarić i Mihaljević 29. listopada s čitavom
oružanom silom staviše na raspolaganje „Narodnom vijeću“. Oni su
dapače s podmaršalom Ištvanovićem i s generalom Josipom
Plivelićem unišli u hrvatsku sabornicu, gdje ih narodni zastupnici i
narod na galerijama pozdraviše pljeskom i poklicima: „Živjela narodna
vojska“. 