HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

05. veljače 2008.

OSUDA VLASTI RH ZBOG SUSTAVNOG BOJKOTA PRIMJENE NAČELA IZ REZOLUCIJE 1481 VIJEĆA EUROPE O OSUDI ZLOČINA TOTALITARNOG KOMUNIZMA

DVIJE GODINE NAKON EUROPSKE OSUDE KOMUNIZMA , U HRVATSKOJ SVE PO STAROM UZ SANADER-MILOŠEVIĆEV SLOGAN ”IDEMO DALJE!”

Opet je prošla jedna kalendarska godina(25. siječanj 2008.), i sveukupno je prošlo dvije godine otkada je Parlamentarna skupština Vijeća Europe (PACE) na plenarnoj sjednici u Strasbourgu osudila zločine totalitarnog komunističkog režima u Istočnoj, Srednjoj i Jugoistočnoj Europi, od Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. do narodnog rušenja crvene Željezne zavjese u Mađarskoj, i pada komunističkog Berlinskog zida u Njemačkoj 1989. godine, ali vlasti Republike Hrvatske, i parlamentarna opozicija na Trgu Svetog Marka u Zagrebu, hrvatska diplomacija, izvršne i sudske vlasti, Državno odvjetništvo i Glavni državni odvjetnik te hrvatsko pravosuđe odnosno njihovi predstavnici, državni namještenici i službenici, stranački dužnosnici i vladajući političari nisu ni malim prstom mrdnuli ne bi li pridonijeli demokratizaciji hrvatske države i jačanju pravne države, koju su uništili kroz korupciju koju su kao nekadašnji komunisti i doušnici komununističke tajne policije prenijeli 1990. iz bivšeg totalitarnog titoističkog sustava u demokraciju.

Tako zvane “demokratske promjene” iz 1990. godine nisu u stvarnosti bile promjene nego najveća laž u novijoj modernoj hrvatskoj povijesti jer su komunistički zločinci ostali na vlasti, i do danas se samo rotiraju u vlastima i “griješnim” strukturama Republike Hrvatske koju su “griješne” zato što se u njima motaju teški griješnici koji su se u Titovoj Jugoslaviji ogriješili o elementarna ljudska prava i nacionalna prava Hrvata. Ti bestidnici, ujedno i korumpirani gadovi, glavni su kočničari bilo kakvog demokratskog razvitka u Hrvatskoj do danas, i slobodno se može ustvrditi da Hrvatskom vlada zločinačka organizacija koja je u svoje nečasne radnje uvukla predstavnike vlasti koji u biti predstavljalju marionete tih udbaških špiclova i doušničkih gadova koji ovom zemljom upravljalju iz sjene. Obavještajni aparat Republike Hrvatske, totalno korumpiran, kao i pravosuđe, premrežen je nekadašnjim oficirima i doušnicima OZNE, UDBE i Kontraobavještajne službe JNA koji su se plasirali i na svim najvažnijim pozicijama u hrvatskoj nacionalnoj državi u kojoj neprekinuto i revno rade na njenoj kompromitaciji, i to kao velikosrpski agenti zločinačke Crne ruke, i kao titoisti koji se hrvatskom narodu osvećuju zato što su njihovi velikosrpski kolege iz frakcije SKJ na čelu s Miloševićem srušili njima nikada prežaljenu Jugoslaviji, te zato nastoje podzemnim ratom i psihološkom propagandom uništiti hrvatski suverenitet. To su one mračne snage koje su 1991. ubile pravaša Antu Paradžika, i 1992. generala Hrvatskih obrambenih snaga Blaža Kraljevića. To su one mračne snage zla koje su stvorile “Tuđmanovu Hrvatsku”, a Sanaderova Hrvatska preslik je toga. U Hrvatskoj ništa novo otkad je prije dvije godine Europa osudila komunističke zločine i ideologiju marksizma. Oni koji se u Hrvatskoj od danas zaklinju u Europu i Europsku Uniju, najveći su kršitelji ljudskih prava u Republici Hrvatskoj, i najviše se u Hrvatskoj ponašaju neeuropski, zapravo, ponašaju se balkanski.

Hrvatska je desetljećima živjela u mraku komunističkog terora, uokvirenog u “socijalizam s ljudskim licem” i “socijalističko samoupravljanje”, što je predstavljaljo cinične riječi za ugnjetavanje hrvatskog naroda. Upravo je skandalozna činjenica što se u Republici Hrvatskoj uvažene međunarodne udruge i raznorazne organizacije za zaštitu ljudskih prava ne bave žrtvama i zločinima jugoslavenskog komunizma nego izmišljaju nekakav tobože hrvatski nacionalizam i šovinizam, i to u jeku velikosrpskog šovinizma koji je opet počeo drmati ovom Republikom. Za dežurne čuvare srpskih prava u Hrvatskoj, nakon velikosrpske pobune i oružane agresije iz 1991. godine, nestanka Vukovara i desetaka tisuća ubijenih i nestalih hrvatskih građana, i stotine tisuća hrvatskih izbjeglica, najednom nije skandal i ne predstavlja izraz bolesnog srpskog nacionalizma i šovinizma činjenica što ravnatelj jedne škole u Jagodnjaku, koji je slučajno srpske nacionalnosti i pripadnik je srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, onako velikosrpski bezobrazno i bahato brani hrvatskim učenicima učenje na latiničnom pismu, i prisiljava ih učenje na pismu srpske ćirilice, nego organizacije za ljudska prava, koje se uopće ne brinu za ljudska prava svih ljudi u Hrvatskoj nego isključivo jednostrano za prava Srba u Hrvatskoj koja uopće nisu ugrožena, naprotiv, ugrožena su prava Hrvata odnosno hrvatske većine, nego se izmišlja da Hrvati napadaju ravnatelja u Jagodnjaku zato što je Srbin. Iste te međunarodne organizacije za ljudska prava, međutim, ne prosvjeduju zbog činjenice što u Zagrebu na slobodi živi nekoliko nekadašnji funkcionera komunističke partije i partizanskih ratnih veterana koji su 1945. počinili masovne i teške ratne zločine! Raznorazni mediji, internetski portali, novine i televizije, preplavljeni titoističkim smećem, postali su praktički čuvari titoističkog i velikosrpskog zloduha i medijsko-batinaški tamničari hrvatskih građana, koji, kad god zucnu o pravima hrvatskog naroda dobiju od takvih polupismenih i licemjernih medijskih manijaka i jugoslavenskog smeća po nosu.

Sedamdeset godina odlučivalo se u svijetu “socijalizma” o pojedinačnim i narodnim sudbinama po ideološkom ključu i političkoj podobnosti, a takva je situacija i danas u Hrvatskoj. Tko nije politički podoban – marš van sa Hrvatske televizije, marš van iz parlamenta, marš van iz javnog i političkog života – to je stanje danas u Hrvatskoj!

Demokratska Europa osudila je zločine komunista – time i one u nekadašnjoj Titovoj Jugoslaviji. Međutim, u “Tuđmanovoj Hrvatskoj”, sanaderovski liberalno-titoistički prilagođene i ušminkane za rasprodaju na Zapadu je europska osuda zločina totalitarnog komunizma ostala samo mrtvo slovo na papiru odnosno rezolucija 1481 Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. nema ama baš nikakav moralni učinak na svijest nemoralnih balkanaca u vlastima Republike Hrvatske koji su spretni jedino u beskrajnom laganju, licemjernom  glumljenju, i u kršenju Ustava Republike Hrvatske.

Demokratska Europa je mislila da će rezolucijom Vijeća Europe 1481 potaknuti komunističke odnosno postkomunističke stranke u državama članicama toga vijeća, koje to još nisu učinile, da iznova procijene kako prošlost komunizma, tako i svoju stranačku prošlost – i da obje jasno osude. Nasuprot tome HDZ je bivšega komunista, i protagonista progona hrvatskih proljećara doveo na tron Hrvatskog sabora. Nema katarze u postkomunističkim strankama HDZ, SDP, HNS… i postkomunističkim stranačkim vođama. Saborska deklaracija o osudi zločina komunizma, donijeta isključivo na pritisak Vijeća Europe, služi vlastodršcima da u svijetu mogu mahati papirom kako su osudili komunističke zločine, počinjeni  na prostoru Hrvatske u vrijeme Hladnog rata, ali ne i za suštinsku i djelotvornu osudu titoističkih zločina.

Nekadašnji jugoslavenski komunistički koncentracioni logor na Golom otoku prepušten je propadanju i uništavanju dokaza o zločinima, nije ustrojen memorijalno-dokumentacijski centar na Golom otoku, niti memorijalni muzej žrtava i zločina komunizma u Zagrebu, iako su, kako se u rez. 1481 VE navodi, „komunistički režimi su bez iznimke masovno kršili ljudska prava“. Nadalje se u europskoj rezoluciji naglašava kako su „Komunistički zločini osuđeni zbog mladih naraštaja“.

Predstavnici vlasti Republike Hrvaske misle da su polaganjem vijenaca u Bleiburgu i Maclju riješili sve obaveze koje imaju prema hrvatskim žrtvama komunizma. Nakon 60 godina su u Maclju kod Krapine, 2006. godine pokopane 1.063 hrvatske žrtve komunizma/titoizma, ekshumirane 1991. godine, što je oko desetina maceljskih žrtava totalitarne OZNE i partizanskog de facto ratnog zločinca Stjepana Hršaka kojega Državno odvjetništvo nije do danas optužilo iako je protiv njega davno, davno podnijeta kaznena prijava, a ratni zločini po hrvatskom i međunarodnom pravu ne zastarijevaju. Vladajući HDZ nije ispunio čak ni ono što je zastupnik Frano Matušić predložio uoči usvajanja rezolucije 1481 Vijeća Europe pod naslovom „Potreba međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ koja se poziva na svoju rezoluciju pod brojem 1096 iz 1996. godine kojom je započelo razotkrivanje baštine nekadašnjih komunističkih totalitaranih sustava. Naime, brojna partizanska gubilišta iz 1945. u Hrvatskoj još nisu čak ni obilježena spomenicima, kao na pr. stratište kod Sv. Križa Začretja, masovna grobnica kod dva jezera i nekadašnjeg koncentracionaog logora na tome području koji je besramno pretvoren u (zapušteni) rasadnik.

Potrebno je zapamtiti da je većina vodećih medija u Hrvatskoj rezoluciju VE 1481 o osudi komunističkih zločina smatrala nevažnom, te podsjećanje na tu rezoluciju smatra pogotovo nevažnom. Time određeni glavni urednici, urednici i novinarke i novinari pokazuju svoj odnos prema žrtvama koji je katastrofalan, a uzor u takvom ponašanju su im vladajuće političarke i političari, pravi primjeri hipokrizijskih moralnih luzera.

Sve navedeno proizvodi u Europljanima, u slobodoljubivim ljudima, u hrvatskim rodoljubima i onim ljudima koji nisu moral pohlepno prodali za blaćenje svoga naroda, još veći inat da se sva partizanska prljavština u jugoslaveniziranom društvu Republike Hrvatske iznese na svjetlo dana i temeljito počisti čeličnom metlom. Samo pravda stvara mir! (Toma Akvinski)

Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma

Goran Jurišić, prof.