|
HRVATSKO PRAVO
Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj
http:
www.hrvatsko-pravo.hr http:
www.hrvatsko-pravo.com
17. veljače 2008.
I ANDRIJA HEBRANG MLAĐI U SLUŽBI ZATAŠKAVANJA KOMUNISTIČKIH ZLOČINA!
Točno je, kao što je g. Hebrang naveo da se između antifašizma i komunizma konačno treba ukloniti znak jednakosti, uz nadopunu egzaktne konstatacije, na osnovi činjenica, da su titoisti/partizani bili antifašisti, ali komunistički antifašisti kojima su demokracija, sloboda govora i javne riječi, ljudska prava i privatno vlasništvo bili neprihvatljivo društveno uređenje koje se revolucionarnim metodama treba spriječiti, i uvesti „diktaturu proletarijata“ u nemilosrdnoj „klasnoj borbi protiv klasnog neprijatelja“, dok su nacionalna prava instrumentalizirana u agitacijskoj propagandi CK KPH i KPJ i u političkoj praksi izvrgnuta ruglu. Titovi komunisti bili su po potrebi sve: i nacional-komunisti kada je postojala prilika anektirati Trst, zatim antifašisti kad je trebalo optužiti izmišljene tzv. „unutarnje neprijatelje“ koji su služili kao žrtveni jarac za sve unutarnjo.- i vanjskopolitičke propuste diktatora Tita i njegove korumpirane balkanske elite licemjera, ekstremista i fanatika. Po potrebi, komunisti predvođeni Josipom Brozom bili su istovremeno dio svijeta komunizma, i zapadnog svijeta kapitalizma, uostalom i kineski komunisti prihvatili su miješani model koji im produžava totalitarnu vladavinu. Titovi komunisti gradili su „put socijalizma“, i surađivali s istorodnim diktatorskim zemljama Trećega svijeta, istovremeno ugošćujući vodeće svjetske teroriste kojima je Tito bio i jeste i danas uzor i idol. Tako je Jugoslavija rado primila svojevrememno najtraženijeg svjetskoga terorista Carlosa „Iljiča“, ili na pr. članove terorističke Baader-Meinhof-bande i Frakciju crvene armije (RAF) odnosno sovjetske tajne službe KGB. Je li predsjednik Mesić misli na tu vrstu jugoslavenskog antifašizma maršala Tita?
Ako gospodin Hebrang „pati“ od „amnezije“ ne znači da svi patimo, i da ne znamo što se dogodilo nakon prvih „demokratskih promjena“ 1990. godine kada su bivši komunisti, pod pritiskom plišane narodne kontra-revolucije i pada komunističkog Berlinskog zida skinuli svoja crvena odijela i obukli narodne nošnje, prozvavši se antifašistima, i ujedno etiketirajući po starom modelu ponašanja, demokrate „fašistima“. Tako je i nekadašnji predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća, i dopredsjednik Hrvatske stranke prava, pokojni gospodni Ante Paradžik, postao čudom „demokratske“ norme ponašanja novih postkomunsitičkih vlasti odjednom „fašist“ iako je bio pravaš i demokratski orijentirani političar i hrvatski rodoljub, ali kao takav smetnja nastavku vladanja bivših komunista/ titoista, te je ubrzo i uklonjen iz javnog života po udbaškoj metodi i načelu kadija te tuži, kadija ti sudi – i presuđuje smrtnu kaznu. Koliko nas pamćenje služi, i danas su još živi svjedoci tog političkog ubojstva, ali hrvatsko pravosuđe kao da se nalazi u „štrajku“.
Tko je ako ne nove demokratske vlasti 1991. zabranio daljnje ekshumacije hrvatskih mučenika iz maceljske šume? Činjenice opovrgavaju Hebrangovu tvrdnju: u vrijeme kada je predsjednik Hrvatske stranke prava 1861., g. Dobroslav Paraga podnio 2000. godine kaznenu prijavu protiv nekadašnjeg paritzanskog komandanta, druga i titoista Hršak Stjepana radi osnovane ratnog zločina iz svibnja i lipnja 1945. godine i masovnog ubojstva 13 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, 600 civila i 20 svećenika i franjevaca u maceljskoj šumi i okrugu Krapine, od kojih je svećenike i redovnike navodno osobno ubio iz svoga trofejnoga oružja, pištolja njemačke marke „Walter, 7, 65 mm“, bili su živi izravni svjedoci toga ratnog zločina koji predstavlja jedan od tri najveća ratna zločina nakon Drugog svjetskog rata u Europi, i to nekadašnji stražar OZNE u Krapini, svjedok Mladen Šafranko (pokajnik), i žrtva komunizma Fran Živičnjak, a živ je neizravni svjedok dr. Stjepan Kožul, bivši tajnik Zagrebačke nadbiskupije. Prema tome, nije da nema svjedoka ili da ih nije bilo nego nije bilo, niti ima i danas političke i dobre volje učiniti nešto normalno u našem društvu nego i dalje kročimo partizanskim stazama revolucije, u prilagođenim okolnostima. Da je krim-policija tada izvršila pretres Hršakova stana, a nije od vrhnovištva RH imala političku dozvolu za takvo što, mogla je zaplijeniti dokazni materijal, Hršakov pištolj. Uz materijalne dokaze u vidu 1163 ekshumiranih posmrtnih ostataka hrvatskih mučenika iz maceljske šume to je već nešto u prilog rasvjetljavanju zločina titoizma/komunizma. Zatim, postoji i danas jedan živi svjedok koji se ponudio zagrebačkoj krim-policiji kao svjedok u slučaju masovnog ubojstva i komunističkog zločina koji je 1945. vlastitim očima promatrao kako titoisti (da li i antifašisti?) vrše egzekuciju nad oko 900 hrvatskih civila na Tuškancu, nedaleko od Hršakova stana odnosno nacionalizirane vile koja je još uvijek nacionalizirana, kao i sva nekoć podržavljena (privatna) imovina koja u prilagođenim tranzicijskim okolnostima još uvijek nije vraćena vlasnicima i njihovim pravnim nasljednicima, a kao imamo demokraciju i pravnu državu. Što je s odgovornom i kazneno prijavljenom osobom za ubojstvo kardinala Stepinca? Takvu se poziva na državne svečanosti. Svaka čast! Postojali su i postoje i danas svjedoci, a dokumentacije o komunističkim zločinima ima dovoljno, i to kvalitetne dokumentacije jer su komunisti poput nacista revno bilježeli zločine koje su počinili, i strojevi za rezanje papira ipak nisu „popali“ cijelu dokumentaciju.
Antifašizam da, ali onaj Stepinčev antifašizam i antikomunizam, a ne jugokomunizam, kriptokomunizam i antifašizam po mjeri komunista, partizana i titoista! Ivan Supek je napravio distinkciju između antifašizma i titoizma/komunizma, prema tome ne treba otkrivati toplu vodu, s tim da je pokojni akademik, književnik i fizičar, te humanist, praktički zabranio dolazak aktualne „antifašističke“ elite na njegov ukop prošle godine, što je znakovito, i predstavlja onaj posljednji građanski neposluh antidogmata dr. Supeka prema kriptokomunističkom dogmatskom dvostrukom sustavu Republike Hrvatske, jednom na papiru, drugom u praksi.
Goran Jurišić
Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma
|
Dr.
Andrija Hebrang, zastupnik HDZ-a, izjavio je kako se u zadnjih 18 godina
u Republici Hrvatskoj nije ništa otkrilo u vezi zločina komunizma u
bivšoj Jugoslaviji zato što postoji veliki vremenski odmak, te činjenice,
kako navodi, da su mnogi nalogodavci i izvršitelji već mrtvi ili su u
dubokoj starosti, a zločini su, uz to, počinjeni savršeno, bez
preživjelih svjedoka, i bez dokumenata. Gospodin Hebrang ne vjeruje da
je moguće dobiti pravosudnu satisfakciju. (Jutarnji list, 12.II. 2008. u
članku pod naslovom: Hebrang: Zločine nisu počinili antifašisti nego
komunisti). U tom smislu predsjednik Mesić nanosi Republici Hrvatskoj
štetu u svijetu demokracije tvrdeći da su nekadašnji jugoslavenski
komunisti danas antifašisti jer ispada da su nevjerojatno mnogobrojne
zločine počinili jugoslavenski antifašisti, i na taj način predsjednik
Mesić baca ljagu na antifašizam. Uz to predsjednik Mesić zahtijeva
izuzeće od kriminalističke istrage za pripadnike protunarodnog „NOB-a“
odnosno za titoiste i partizanske komandante i pripadnike totalitarne
tajne policije OZNE, pod izgovorom da se antifašiste ne smije proganjati.
Zato su komunisti u pretvorbi postali antifašisti, ali tko kaže da i
jedan antifašist ne smije sjesti na optuženičku klupu, osim ako postoje
privlegirani građani RH za koje Ustav i Kazneni zakon ne vrijedi.