NEZAVISNO KOSOVO – REZULTAT STOLJETNE VELIKOSRPSKE REPRESIJE NAD POTLAČENIM ALBANSKIM STANOVNIŠTVOM!

 

 

Hrvatski disident komunizma Ante Ciliga, koji je kao nekadašnji pristaša Oktobarske revolucije, ali i žrtva staljinističkog terora i rob u sibirskom Gulagu doživio katarzu i skinuo krinku sa marksističke ideologije, u svom je političkom testamentu prije 18 godina poput proroka naveo da će Kosovo u procesu raspada Jugoslavije postati neovisno od Srbije. Aktualno-politički događaji u Europi pokazali su ispravnost Ciligine analize raspada komunističke Jugoslavije.

 

Implikacije koje za Europu i Hrvatsku proizlaze iz proglašenja kosovske neovisnosti i otcjepljenja od Republike Srbije su za zamisliti se. Kada bi postojala vladajuća politika u Republici Hrvatskoj koja je hrvatska, mogli bi se u slučaju kosovske neovisnosti i srbijanske reakcije povući konkretni potezi koji bi služili zaštiti hrvatske nacionalne sigurnosti, ovako, u nedostatku demokratskih čimbenika u vlastima Republike Hrvatske, u nedostatku istinske oporbe u Hrvatskom saboru, u nedostatku slobodnih medija u Republici Hrvatskoj, u nedostatku pravne države i načela vladavine prava koju bojkotiraju kriptokomunistički vlastodršci u Zagrebu, a ometa udbaško podzemlje koje je Hrvatskom zavladalo, odnosno nikada nakon pada Berlinskog zida nije ni prestalo haračiti nad onima koji su se u Hrvatskoj zalagali za demokraciju i slobodu, Hrvatska je prepuštena lutanju od mila do nedraga poput Odisejeva broda, čekajući svoju sudbinu u bliskoj budućnosti po milosti i gluposti svjetskih čimbenika, bez da i jednim potezom može utjecati na ne baš ružičastu sudbinu koja čeka hrvatske građane koji su si dozvolili da drugi umjesto njih i u njihovo ime odlučuju.

 

Građani Hrvatske uopće i nemaju pravih predstavnika u vlastima nego poslušnike i oportuniste, ali to je izbor relativne većine hrvatskih građana kojima je komunizam za vrijeme Hladnog rata oduzeo nacionalnu svijest, a Tuđmanov režim se pobrinuo da iz politike i javnog života ukloni preostale hrvatske nacionalne i patriotske snage. Tuđmanovi nasljednici Račan, Mesić i Sanader su se pobrinuli da tako do daljnjega i ostane, ali ne do vijeka! Sila, doduše, Boga ne moli, ali ne moli ni Bog siledžije, i ne ispostavlja račune svaki dan nego jednom u životu. Tako će i današnji jugoslavenski i kriptokomunistički vladajući titoisti u Republici Hrvatskoj platiti račun na ovaj ili onaj način, a svi koji se diktaturi i razvratnoj političkoj korupciji Banskih dvora, „prljave krpe“ odnosno Hrvatskog sabora i Predsjednika Republike ne budu suprotstavili, završiti će slično ili slikovito kao građani Sodome i Gomore !

 

Aktualno stanje u Srbiji nakon proglašenja kosovske neovisnosti, i velikosrpski delirij koji je po unaprijed zacrtanom tajnom planu srpske vlasti zahvatio Srbiju, najbolje je opisao neposredni svjedok aktualnih događaja, velikosrpskih mitinga, i žrtva srpskog etničkog čišćenja devedesetih godina 20. stoljeća, jedan srijemski Hrvat koji je s obitelji jedva izvukao živu glavu za vrijeme Miloševićeve diktature u Srbiji:

 

„UBIJ – ZAKOLJI – DA ŠIPTAR NE POSTOJI!“

 

„(...) Svima kojima je zavičaj s ove (ili „one“, ovisi na kojoj ste danas) strane Dunava, sigurno se sjećaju prvih naci-divljanja 88-e u Novom Sadu. Evo prilike da se podsjete, s razumne (vremenske i prostorne) distance na to doba. Jučer me je put nanio u Novi Sad. Lijep, sunčan dan i lagana vožnja kroz prometnu gužvu. Odjednom, sa lijeve strane bulevara kojemu ne znam točno ime (budući su svi nazivi promijenjeni) nadire (ne)organizirana skupina mladića i djevojaka, ne starijih od 18 godina. Nije mi auto baš nov, tako da nisam pretjerano brinuo za stakla, ali nije mi bilo ugodno gledati kako lete boce piva i žestine i razbijaju se na cesti u mojoj blizini. Još mi je neugodnije bilo slušati što srpska mladost izgovara: ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji... nož, žica, Srebrenica. (...) Identična situacija onoj od prije 20 godina! Iz Novog Sada kreću djeca „jogurt-revolucije“. (...)

 

Prilikom nedavnog izglasavanja Rezolucije o Kosovu, sadašnji predsjednik Socijalističke partije Srbije, Dačić /Miloševićev nasljednik/, s pravom je primijetio: „Ne znam je li bilo potrebno da nas 5. listopada /2000./ smjenjujete kada danas vodite našu politiku“. (...)

 

Premijer Vojislav Koštunica-Kalašnjikov je čak najaktivnije podupirao Miloševićevu kosovsku politiku, premda je ona i onda bila jasno gubitnička. Koštunica je svojom vlastitom politikom izgubio Kosovo. Ali, on sada uvjerava srpski naord da još ništa nije gotovo, još će se on „ćerati“! Ako treba, borba će trajati desetljećima i bit će žrtvovano još nekoliko generacija. Vodi li nekamo, vidjet će se tek u dalekoj budućnosti u koju je premijer filozofski zagledan.

 

To podsjeća na milenijske ciljeve komunista, koji su obećavali da će nas uvesti u „carstvo slobode“, komunizam, to rajsko društvo za koje vrijedi žrtvovati živote živih podanika i njihovih potomaka. Cilj je tako ogroman da nikakve žrtve nisu prevelike. I kao sa komunistima, uspjeh takve politike suvremenici ne mogu nikada ocijeniti, budući su ciljevi zgodno maknuti u daleku i neizvjesnu budućnost, pa se ni pitanje odgovornosti za neuspjeh ne može nikada postaviti.“ (Članak pod naslovom „Pobjedniku pripada plijen“ autora Taurunum objavljen na www.blog.hr 21.02.2008.)

 

Republika Kosovo je 17. veljače 2008. postala de iure neovisna od Republike Srbije. To je činjenica koju dobar dio radikalne Srbije ne prihvaća jer živi na kosovskom mitu. U biti, isto kao što su srpski teroristi i četnici jurišali kao muhe bez glave na Vukovar 1991. godine, pod parolom „Ovo je Srbija“, u dubini njihove duše su bili svjesni da je Vukovar hrvatski a ne srpski grad. Tako je i s Kosovom. Znaju Srbi, oni najradikalniji velikosrpski fanatici okupljeni oko pristaša udbaškog suradnika i četničkog vojvode Vojislava Šešelja i Voje Koštunice-Kalašnjikova kojem je Žarko Puhovski kućni prijatelj, da je Kosovo izgubljeno za Srbiju iz nekoliko razloga od kojih je gotovo stoljetni srpski državni teror nad nesrpskim stanovništvom Kosova jedan razlog, a glavni je razlog demografski.

Čak ni Slobodan Milošević nije nakon generala Aleksandra Rankovića uspio terorom i etničkim čišćenjem  zaustaviti albanski demografski prirast a kamoli promijeniti nacionalnu strukturu ove neuralgične nekadašnje srpske provincije – današnje nezavisne države. Zato je priča oko Kosova, najnoviji masovni prosvjedi u Srbiji, planski organizirani od vlade Srbije, u funkciji one politike koju je vodio i Tuđmanov vjerni saveznik Slobodan Milošević – Kosovo je Beogradu samo izgovor za ostvarenje velikosrpskih pretenzija na zapadu, preko Drine prema Zagrebu. Sjetimo se što je Franjo Tuđman izjavio 1999. godine kao navodno rješenje kosovske krize koju je srpski režim izazvao politikom etničkog čišćenja: podjela Kosova na Sjever i Jug. Tuđmanovo je mišljenje u vezi rješenja kosovske krize, koje je iznio za talijanski tisak, bilo identično s mišljenjem Miloševićeva mentora, velikosrpskog marksističkog ideologa Dobrice Ćosića. I danas je plan tvorca „Memoranduma“ koji je Tuđman predlagao svijetu, aktualan, i srbijanska ga vlada provodi svojim akcijskim planom: vođenje psihološko-propagandnoga rata koji obuhvaća masovne prosvjede, tako zvane „Mitinge istine“, predstavljanje Srbije kao velike žrtve agresivne Amerike („mala Srbija – žrtva velike Amerike“), kosovski Srbi opet kao „goloruk narod“, dok srpska tajna služba postavlja bombe i vrši atentate na Kosovu i svugdje gdje god treba. Paljenje američkog veleposlanstva u Beogradu, od 21. veljače 2008. nije čin razularenih huligana ili neke rulje, koja to de facto jeste, nego je to od srpske tajne službe potican akt nasilja koji State Departmentu treba poručiti slijedeće: pazite se, jer mi smo lud narod, i svejedno nam je hoće li se zbog gubitka Kosova zapaliti cijeli svijet, naprotiv, to bi bilo sjajno, kao 1914 godine! I nisu Srbi sami. Možda je većinu Srba ili one najgrlatije fanatike ispranih mozgova i ponio kosovski mit koji se uči u srpskim školama, ali srpske saveznike nije i ne može zaraziti taj gazimestanski „virus“ tako da se izvan Srbije gleda trezveno na kosovsku neovisnost, koju se i priznaje jer se priznaje realnost da je Kosovo davno izgubljeno za Srbiju. Rado bi Francuzi i Englezi vratili Kosovo Srbima, ako bi to bilo neko rješenje, ali nije, i zato je iz Elizejske palače i ulice Downing street uslijedilo diplomatsko priznanje kosovske državne nezavisnosti. Pariz i London će Srbiji nadoknaditi Kosovo radije na drugi način, proglašenjem neovisnosti tako zvane „Republike Srpske“ u Bosni, na primjer, jer to je zajednički cilj i Beograda i Londona i Pariza, Miloševićevih aktivnih saveznika u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH 1991./1992.

 

Naravno da je Kosovo sada nezavisno isto kao što je „nezavisna“ bila od svojih tadašnjih osovinskih saveznika, „Nezavisna Država Hrvatska u Drugom svjetskom ratu. Velika vojna baza američke vojske na Kosovu dokaz je „nezavisnosti“. Kosovski Albanci jesu zaslužili samostalnost od Srbije; desetljećima su patili pod srpskim državnim terorom, i stvar kosovske neovisnosti povezana je i sa nacionalnom sigurnosti za Kosovare ali koje su implikacije takvog jednog unilateralnog čina Bijele kuće i njezina glavnoga stanara Georgaa Busha mlađeg? Je li interes Amerike da kosovski Albanci budu sretni, ili je interes zaštite trgovačkih i naftnih puteva koji vode od Mezopotamije i Kavkaza preko zapadnog Balkana? Srećom da nije Njemačka bila ta koja je bila predvodnica kosovskog priznanja nego SAD, jer bi sada Englezi bili „ludi“ kao Srbi. Ovako se na otoku ipak mora šutjeti (mudro šutjeti) i slijediti Velikog brata do prve prilike. Ako „lud narod“ pred nosom Amerike proglasi neovisnost genocidne tvorevine tako zvane „Republike Srpske“ i otcjepljenje od BiH, kao što su SAD pred nosom Rusije priznale neovisnost Kosova (obje takve akciju predstavljalju snažnu pljusku drugoj strani, i poziv na dvoboj – do smrti!), i ako Putinova Rusija prizna moguću državnu nezavisnost tzv. „RS“, onda će netko morati javno reći: Houston, we have a problem!

 

Doduše, imaju Amerikanci i veliku vojnu bazu u Bosni tako da Dodikove bahate i drske prijetnje predstavljalju čorak, iako se u zapadnoj politici nikad ne zna  jer danas te podržavaju, sutra si za njih najveći zločinac i terorist, prekosutra ti uručuju Nobelovu nagradu za mir. (Sjetimo se kako je iz State Departmenta dolazilo objašnjenje kako je Slobodan Milošević „ključ rješenja“,  iako je upravo on predstavljao uzrok problema „jugoslavenske krize“.) Ostaje jedino na kraju konstatacija promašene Tuđmanove politike i promašenih 10 godina u vrijeme „Tuđmanove“ Hrvatske koju je ovaj politkomesarski hohštapler porobio, opljačkao i unazadio. U svjetskoj kombinatorici može granica Hrvatske prema Srbiji završiti i de iure na Uni kao što je de facto ona to danas između Hrvatske Kostajnice i (srpske) Bosanske Kostajnice, neuralgične točke na osnovi koje su neki zapadni analitičari još u prvoj polovici osamdesetih godina 20. st. prognozirali da će predstavljati mjesto na kojemu će izbiti Treći svjetski rat. Casus belli je nazočan: ruski specijalci na prištinskom zrakoplovnom uzletištu – Putinovom uporištu. Još će mnogi na Zapadu, i u Hrvatskoj, roniti krokodilske suze što se onda kada je sve počelo, a bilo je to 1991. godine, onako bahato odbilo anti-velikosrpsku koaliciju koju je stvorila hrvatska nekomunistička demokratska oporba u Zagrebu. Već je i nekadašnji predsjednik Clinton morao revidirati američki vanjsku politiku prema zapadnom Balkanu i prihvatiti pravašku anti-velikosrpsku koaliciju, i bombardirati Srbiju, a kada je o pacifikaciji Miloševićeve Srbije govorio Dobroslav Paraga, onda su mu od Banskih dvora do State Departmenta nalijepili etiketu navodnog ekstremista iako su oni istinski i stvarni ekstremisti u isto vrijeme dijelili Bosnu i Hercegovinu, kako u Karađorđevu, tako i u Daytonu – taj sramni „Münchenski sporazum“ ponovljen u Parizu, 1995. godine.

 

U prilogu ovog teksta pročitajte kako je sve izgledalo u vrijeme Tuđmanove autokracije koja je i danas prisutna u Hrvatskoj, u liku i naličju Sanader-Mesićeve partitokracije:

 

Pred kršćanski blagdan Duhove, 23.svibnja 1999. je predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman javnosti predstavio svoj plan o rješenju kosovskog pitanja. Tuđmanov plan je predviđao geopolitičko-teritorijalno etničku podjelu Kosova između Srba i Albanaca, i to zemljopisnom crtom Priština – Peć. Da Hrvatska sama nije bila žrtva srbijanske agresije, etničkog čišćenja i genocida, čovjek ne bi ništa rekao, ali pošto je upravo i Tuđmanovu državnu vlast svojedobno međunarodna zajedica prisiljavala da okupirani teritorij Republike Hrvatske ustupi agresoru (Plan Z4), neshvatljivo je kako je hrvatski predsjednik takvo nešto uopće mogao predložiti. Ovaj Tuđmanov plan predstavljao je pravu sramotu za hrvatski narod. Iako je na prvi pogled ovakav predsjednikov politički potez izgledao neshvatljiv, ipak je shvatljiv kada se pogleda kronologija nagodbe između Tuđmana i Miloševića: “Karađorđevo 1991.” ili nagodba o podjeli Republike Bosne i Hercegovine između generala s Pantovčaka i bankara s Dedinja, sporazum “Manolić/Boban – Karadžić iz Graza 1992.” ili sporazum o tehničkoj izvedbi dogovora iz Karađorđeva poznat kao «Zaključci o Herceg-Bosni» koji su donijeti u Zagrebu na dan pada Vukvoara, pa sporazum “Tuđman – Ćosić” o povlačenju hrvatske vojske iz Bosanske posavine, a srbijanske vojske iz područja opkoljenog Dubrovnika te tzv. “humano preseljenje stanovništva” odnosno etničko čišćenje.

 

Tuđmanov «šećer» dolazi na kraju… Šećer na kraju i točku na “i” vrhovnik Republike Hrvatske stavio je u razgovoru s novinarkom (Ingrid Badurina) talijanskog lista “La Stampa” krajem svibnja 1999. godine, kojega je prenio hrvatski politički dnevnik, režimski zagrebački list “Vjesnik” od 1.lipnja iste godine.

 

Tuđmanovo shvaćanje optužbe Međunarodnog suda (ICTY) protiv jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića za ratne zločine obrazlaže navodnim razlogom neuspjeha tromjesečnog bombardiranja tzv. “SRJ” od strane Natopakta. (ICTY podigao je optužnicu protiv Miloševića za ratne zločine početkom lipnja, a istragu protiv Tuđmana je Međunarodni sud u Den Haagu pokrenuo  početkom mjeseca svibnja ’99.)

 

Da je Tuđman ovakvim svojim shvaćanjem bio u krivu a ne u pravu, potvrdili su događaji od samo nekoliko dana kasnije: u četvrtak 3. lipnja te u petak 4.lipnja 1999. su jugoslavenski predsjednik i beogradska savezna Skupština prihvatili uvjete Zapada i Istoka od 10 točaka po kojima su se “Vojska Jugoslavije” i srbijanska policija morale potpuno i bezuvjetno povući s teritorija Kosova. Bio je to pravi čin vojne kapitulacije beogradskog režima. Prazan prostor Kosova su po planu tih 10 točaka trebale popuniti postrojbe Natopakta (40.000 vojnika) i trupe ruske vojske u jačini od 10.000 vojnika. Po tom planu, koji je predstavljao i kompromis Zapada s Istokom na račun kosovskih Albanaca je Kosovo podijeljeno u interesne sfere, tako da je Tuđmanov prijedlog o podjeli Kosova, koji se poklapao s ruskim prijedlogom i prijedlogom velikosrpskog ideologa Dobrice Ćosića djelomično, barem teoretski, našao pokriće.

 

Tuđman je potvrdio novinarkinu konstataciju kako je Slobodan Milošević hrvatski neprijatelj broj jedan, s tim da je Miloševića označio kao instrument ili objekt provođenja nacrta “velike Srbije” koji je napisan u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti (SANU). Pošto su Srbi brojčano bili najveći narod, nema sumnje da je SANU precizno izračunala kako će Srbi glasovati za nove granice (velike) Srbije. Tuđman je nadalje priznao kako je Milošević vodio agresiju protiv Slovenije, Hrvatske i, Bosne i Hercegovine te je očekivao njegov poraz, ali da je Milošević od svih drugih srpskih političara pokazao “više realizma u shvaćanju hrvatske pozicije” s koje Hrvatska nije mogla prihvatiti srpske teritorijalne zahtjeve u Republici Hrvatskoj. Tuđman je naglasio kako Zapad mora računati na činjenicu da je u Srbiji pobijedila iracionalna velikosrpska ideja s kojom se Zapad, po Tuđmanovu mišljenju, mora pomiriti. Umjesto da Tuđman pozove Zapad “u boj” protiv, za narode Jugoistočne Europe, pogubne velikosrpske politike, hrvatski predsjednik defetistički je širio pesimizam i poticao Zapad logikom “što je, tu je” da se pomiri sa sudbinom kako je velikosrpska ideja koja je promicala i provodila šovinizam, vojnu agresiju, etničko čišćenje i genocid konstanta s kojom se treba i ubuduće računati, i koju se, po Tuđmanu, treba tolerirati, jer ju se, eto, već preko 150 godina ne može suzbiti, a i Srbe odnosno Srbiju se treba shvatiti i razumjeti da to što čini, čini iz iracionalnosti (Tuđmanovom logikom: neka se malo dijete iživi, neka se dere i cmizdri, i neka mu se udovolji zato što plačući i agresivno nešto traži !!!) Nekoliko redaka dalje je Tuđman sam sebe demantirao kada je pravilno konstatirao da je Hrvatska svojim otporom nanijela Srbiji najveći poraz od srpske bitke na Kosovu polju protiv Osmanlija 1389.godine.

 

Tuđman je ukorio hrvatsko javno mišljenje koje je bilo zadovoljno što se kažnjavalo Miloševićevu Srbiju bombama sa Zapada, ali da Hrvati moraju znati kako je Zapadna vojna akcija protiv tlačitelja na Kosovu donijela Hrvatskoj “velike gospodarske i političke štete” (gubitak jednosezonskog prihoda od turizma, te narušavanje uzlaznih službenih odnosa Zagreba i Beograda u takozvanoj “normalizaciji odnosa RH i SRJ”…) Zato je Tuđman pledirao u svom razgovoru za Zapadni tisak da rat u Jugoslaviji što prije završi, bez obzira na nepravdu prema albanskom narodu na Kosovu. Bez obzira na činjenicu nepravde, Tuđman je u tom razgovoru s talijanskom novinom ukazao na činjenicu da je Kosovo kolijevka srbijanske države, upozorio je na “demografska izvješća” s Kosova (enormni demografski porast albanskog pučanstva na Kosovu sa stopom od oko 20 promila godišnje) te na srpske strateške interese zbog kojih Kosovo ne bi trebalo dobiti državnu nezavisnost, već samo autonomiju u sklopu Republike Srbije. (Niti jedna politička stranka u Hrvatskoj, osim časne Hrvatske stranke prava 1861., nije kritizirala Tuđmanov prijedlog o podjeli Kosova.)

 

Za mlaku hrvatsku potporu vojnoj akciji Natopakta protiv Srbije se Tuđman opravdavao neizdrživim pritiskom Zapada kojega se nije moglo izbjeći: ustupanje hrvatskog zračnog prostora za slobodan prelet vojnih zrakoplova Natopakta za Tuđmana je bila “teška odluka” koja se “pred jedinstvom Europe i Amerike” nije dala izbjeći. Kako službena Hrvatska ne bi bila jedina zemlja koja iznosi žalopojke zbog bombardiranja Srbije, Tuđman je u ime Italije spomenuo novinarki talijanske “La Stampe” kako je i Republika Italija nesretna pošto rat pogađa i njezin turizam. 

 

Na kraju se pravaška politika opet pokazala superiornom u odnosu na komunističku politiku: NATO je stvorio antivelikosrpski savez koji je Hrvatska stranka prava (HSP) predlagala i stvarala prihvaćanjem zajedničke povelje hrvatskih, kosovskih, albanskih, crnogorskih i bugarskih političkih stranaka i pokreta još 1990. godine, a Dobroslav Paraga 1994. u Sarajevu ponovio inicijativu za međunarodnu antivelikosrpsku politiku. Pravaška politika Dobroslava Parage i pravaška diplomacija političke stranke prava priznavala je nezavisnost Republike Kosova i kosovsku krizu tretirala kao međunarodni problem, a ne kao unutarnju politiku Srbije od koje treba poput Pilata oprati ruke. Zapad je pod vodstvom SAD djelomično ispravio svoje pogreške učinjene prema Hrvatskoj 1990./1991.godine: u travnju 1999. godine je američka administracija predsjednika Billa Clintona djelomično skinula Hrvatskoj embargo na uvoz oružja, te Hrvatskoj otvorila puteve u europske ekonomske, političke i vojne asocijacije. Istovremeno je Wahington izvršio pritisak na Tuđmana, tako da je u roku od tri mjeseca došlo do spektakularnih promjena: Tuđman je još u prosincu godine 1998. bio voljan oružano napasti SFOR radi Martinbroda (međunarodne stabilizacijske vojne snage Natopakta u Bosni, koje su čuvale Daytonski sporazum), kriza koja je umjetno izazvana od strane Tuđmana, i kojom je prvi hrvatski predsjednik manipulirao hrvatsku javnost pogrešnom tvrdnjom kako Amerikanci navodno Hrvatima u Bosni žele oduzeti njihova prava. Na taj način je Predsjednik Franjo Tuđman htio homogenizirati hrvatsku javnost, jer je gubio na unutarnjo-političkom planu uslijed promašene gospodarske politike, socijalnih tenzija, masovnih prosvjeda hrvatskog radništva (kao u veljači 1998. godine na prilazima Jelačićevom trgu u Zagrebu gdje je bilo preko 100.000 demonstranata…) te uslijed gubitka simpatije i privrženosti biračkog tijela. Osam mjeseci nakon toga je hrvatsko vrhovništvo diplomatskim sporazumom sa bosanskohercegovačkim vodstvom Bošnjaka u Federaciji BiH postiglo sporazum o granicama, po kojemu je malo pogranično mjesto Martinbrod pripalo Federaciji BIH. Politička situacija je bila upravo suprotna: Amerikanci su u BiH sve činili da Hrvati zauzmu ranopravno mjesto u Federaciji BiH, a Tuđman je ustrajavao na svojoj pogubnoj politici dijeljenja Bosne i stvaranja etnički čistih hrvatskih prostora u BiH. Tri mjeseca nakon krize zbog Martinbroda je Zapad po tko zna koji put morao disciplinirati Tuđamana u pogledu poštivanja Daytonskog sporazuma o BiH. Zadnji Tuđmanov pokušaj da od Hrvatske učini odmetničku državu poput Srbije učinjen je na početku 1999. prilikom službene posjete Predsjednika Republike Hrvatske ruskim komunistima u Moskvi. Tuđman je naime pokušavao igrati na staru i istrošenu Titinu kartu ucjenjivanja Zapada Istokom. Stvar sretne sudbine i okolnosti za hrvatski narod je što su Amerikanci Hrvatsku trebali, i tretirali su Hrvatsku kao zapadnog saveznika i kao logističku bazu za pacificiranje Srbije (Hrvatska je Natopaktu ustupila svoj zračni prostor za vojno djelovanje prema Srbiji, a da je bilo po Tuđmanovoj volji, bilo bi drugačije). Tuđman je Hrvatsku opet doveo na rub sankcija kada međunarodnom tribunalu za ratne zločince u Den Haagu u ljeto 1999. nije htio izručiti killera Udbe, mafijaša i ratnog zločinca i profitera Mladena Naletilića, zvan Tuta, koji je bio odgovoran i za likvidaciju generala Hrvatskih obrambenih snaga  Blaža Kraljevića od 9. kolovoza 1992. godine. Svima je to bilo jasno, samo ne Tuđmanu, koji nije znao razlikovati dobro od zla, kako mu je na kraju svoje ostavke (1998.) poručio njegov najvjerniji ministar prof. dr.sc. i liečnik Andrija Hebrang. Tuđman nije znao kako zlo dolazi s Istoka, iz Beograda i Moskve. Tuđman je kao povjesničar trebao znat, a nije znao, izvući pouku iz povijesti i nešto naučiti od “učiteljice života” zvane “povijest”. S Istoka su u srednjem vijeku dojahali Tatari i Mongoli koji su u 13. stoljeću opustošili Zagreb i Split, a u 15. i 16. st. s Istoka na Hrvatsku navališe turski osvajači iz Osmanskog carstva zbog kojih su Hrvati izgubili svoju državu. S Istoka (iz Moskve…) došli su i komunisti koji su u 20. stoljeću izvršili najveći pokolj i progon nad Hrvatima (Bleiburg i Križni put, “Goli otok”, “Lepoglava” i “Stara Gradiška”, “Karađorđevo ‘71”…), s Istoka su došli i srbijanski osvajači iz Srbije koji su 1991. napali Hrvatsku. Pametnome dosta!

 

 

TUĐMANOVE KRIVE DRINE NA KOSOVU

(UREDNICI MEDIJA U RH NISU HTJELI OBJAVITI)

 

Lako je dijeliti tuđe, kaže narodna poslovica. Onom, kojemu nije teško dijeliti svoje, još lakše je dijeliti tuđe, kaže pravaška poslovica, koja je nastala na iskustvu politike krivih Drina Franje Tuđmana.

 

“Plan Z4” o podjeli Hrvatske na slobodni i okupirani teritorij naše Republike, te plan o podjeli Republike Bosne i Hercegovine (“Karađorđevo ’91”) na četničku pararepubliku, takozvanu “Republiku Srpsku”, nacional-komunističku “Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu” i “fildžan džamahiriju” bili su jalova politika krivih Drina, koja je išla na ruku jedino velikosrpskoj politici beogradske čaršije.

 

Tuđmanov najnoviji prijedlog o podjeli Kosova ne može donijeti stabilnost, mir, sreću i sigurnost narodima Jugoistočne Europe, zato što u tom slučaju velikosrpska ideja ne bi bila poražena. Tuđman je svojim prijedlogom postao odvjetnik velikosrpskog ideologa Dobrice Ćosića koji podjelu Kosova smatra nužnom kako bi se velikosrpska ideja mogla prošvercati u drugo vrijeme, povoljno za novu vojnu agresiju, etničko čišćenje i genocid. Tako to naime već ide od 1844. godine od kada je Ministarstvo vanjskih poslova Kneževine Srbije lansiralo velikosrpski program “Načertanije”.

 

Sramota za našu Republiku i naš narod predstavlja fakt podudarnosti prijedloga predsjednika Tuđmana o podjeli Kosova (između Srba i Albanaca), sa srbijanskim i ruskim komunistima.

 

HSP 1861. predlaže sljedeće rješenje za sljedećih 100 mirnih turističkih sezona u Hrvatskoj:

 

-           - Hitnu intervencija kopnenih postrojbi vojnog

              saveza NATO na Kosovu i naoružavanje OVK.

-           - Demilitarizaciju i pacifikacija Srbije, te vojno

              rušenje Miloševićevog nacional- komunističkog

              režima u Beogradu.

--          - „Marshallov” plan gospodarske pomoći Zapada

za d         državama koje su od Srbije bile napadnute od

               godine 1991. do 1999.godine.

 

 

 

GRANIĆU, PROBUDI SE !

OTVORENO PISMO U VEZI TUĐMANOVOG PRIJEDLOGA PODJELE KOSOVA

 

/Glavni urednici hrvatskih medija, u staljinističkoj maniri, nisu htjeli objaviti/

 

Kritiziramo izjavu ministra Granića (HDZ) datu 9. lipnja 1999. u Hrvatskom državnom saboru na “Aktualnom satu” (saborski zastupnici postavljaju predstavnicima vlade direktna pitanja na koja bi trebali dobiti direktan odgovor), kojom je tvrdio kako predsjednik Republike Franjo Tuđman (HDZ), ni hrvatska diplomacija nisu predlagali podjelu Kosova.

 

Prvi čovjek hrvatske diplomacije i izvršitelj predsjednikove vanjske politike, Mate Granić, spava Trnoružičinim snom za vrijeme kojega nije primijetio kako mu je predsjednik u razgovoru s talijanskom “La Stampom” zastupao ideju velikosrpskog ideologa Dobrice Ćosića o podjeli Kosova. Doslovno predsjednik Republike i hrvatska diplomacija nisu predlagali podjelu, a li su podjelu zastupali s obzirom na “jadne” Srbe kojima su na Kosovu “vječna ognjišta” i pravoslavni manastiri i crkve u kojima se nikada nisu ni pomolili.

 

Predsjednik Republike i hrvatska diplomacija nisu predlagali ni podjelu Bosne i Hercegovine sa Slobodanom Miloševićem, ali su ju zastupali sa svim posljedicama koje je ta podjela donosila i sa svim računima koje međunarodna zajednica ispostavlja.

 

Predsjednik Republike nije predlagao ni podjelu hrvatske političke oporbe, zabranu Hrvatske stranke prava, medijski bojkot “Paraginih pravaša”, medijsku cenzuru, podjelu hrvatskog društva na uski sloj bogatih i široki sloj siromašnih, što šta nije predlagao, ali je zato dosljedno provodio. Doslovno je gospodin Tuđman provodio politiku “krivih Drina”.

 

Postoje samo dvije stvari koje je Franjo Tuđman predlagao, ali su mu oba prijedloga propala, jedan na našu sreću, drugi na našu žalost: konfederativna Jugoslavija, i hrvatska nacionalna pomirba.

 

Gospodine ministre, probudite se !  Samo budan čovjek može razlikovati dobro od zla. Bivši ministar Hebrang se probudio, a Vi ?  Dok Vi spavate, Vaš doministar Sanader je na konzultativnom sastanku u Zagrebu s predstavnicima ministarstava vanjskih poslova koje okružuju tzv. “SRJ”, nekoliko dana pred bonnski sastanak o “Paktu o stabilnosti za Jugoistočnu Europu”, od diplomatskih predstavnika zatražio da “dolično razmotre “Mirovnu inicijativu” predsjednika Tuđmana za Kosovo”, koja je slijedećeg sadržaja: Povlačenje tzv. “Vojske Jugoslavije” na sjever Kosova u sektor pod kontrolom ruske vojske, i povratak albanskih prognanika u južni dio Kosova pod kontrolom Natopakta.

 

Podjela Kosova se u rječniku predsjednika Republike zove “mirovna inicijativa”.

 

Glavna odbijenica Tuđmanove “mirovne inicijative” za rješenje kosovskog pitanja stigla je iz samog sjedišta Natopakta u Bruxellesu:

 

Glasnogovornik Natopakta, Jamie Shea, 23. svibnja o.g./1999./ nije želio ulaziti u motive Tuđmanova prijedloga, ali je kategorički odbacio da se takav plan trenutačno razmatra u sklopu skupine G-7 (osam najrazvijenih država svijeta plus Rusija). “Podjela Kosova dovela bi također i do prekrajanja granica na cijelom području, u kojem je posljednjih godina bilo toliko pokušaja prekrajanja granica. Ne želimo ponovno otvarati tu Pandorinu kutiju” zaključio je glasnogovornik Zapadne vojne alijanse.

 

Čudno je samo što Mate Granić demantira svog vlastitog predsjednika, kao da Granić po Ustavu R.H. vodi vanjsku politiku, a ne Tuđman.

           

Priopćenje za tisak (PRESS-RELEASE)

HSP 1861. /godine 1999./