HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

24. veljače 2008.

KOSOVSKA KRIZA POGODUJE PREDSJEDNIKU VLADE IVI SANADERU DA PROŠVERCA REPUBLIKU HRVATSKU U NATO A HRVATSKI NAROD PREVEDE ŽEDNOG PREKO VODE!

            Ovih dana  povodom proglašenja takozvane nadzirane neovisnosti Republike Kosovo postavljaju se neka neizbježno bolna i neugodna pitanja kada je posrijedi situacija u hrvatskom okruženju, mir na Balkanu i u Europi, pa na koncu i očuvanje međunarodnog pravnog poretka u cijelom svijetu. Jedno od prvih pitanja proizlazi iz same činjenice da albanski narod koji obitava na Kosovu sa udjelom od gotovo 90 posto stanovništva graniči sa svojom nacionalnom matičnom državom Republikom Albanijom, pa se postavlja pitanja što znači jednom te istom narodu radi povijesnih okolnosti i prije svega strahovite represije od velikosrpskih hegemonista, priznavati još jednu nacionalnu državu, kada je međunarodni pravni poredak do danas počivao na činjenici da jedan te isti narod može imati u suvremenom svijetu samo jednu matičnu državu, dok je u drugim državama ili nacionalna manjina ili kao što je slučaj sa BIH u kojoj su konstitutivna sva tri naroda, od kojih dva imaju svoje matične države, pa osim Bošnjaka, mogu prije ili poslije konzumirati svoje pravo na samoodređenje do otcjepljenja radi pripajanja matičnim nacionalnim državama Srbiji i Hrvatskoj, za što im put otvara upravo drugostvorena nacionalna albanska država, Republika Kosovo. U tom pravcu, međunarodno priznanje Kosova predstavljalo bi vrlo opasan primjer i presedan, bez obzira na neke koji ovih dana  bezglavo odmahuju na takvo identificranje problema.

            Valja razumjeti da su kosovski Albanci proživljavali  pravu kalvariju na Kosovu nakon njegovog integriranja u srpsku državu 1913. godine, koja diskriminacija je kulminirala etničkim čišćenjem pod Miloševićevom diktaturom 1989-1999. godine. Službeni Beograd i srbijanska manjina na Kosovu danas se pozivaju na svoju ulogu u obrani Europe od otomanske i islamske najezde koja je katoličke Albance islamizirala i ostavila ih kao muslimanski geto u srcu kršćansko-ortodoksne Europe.

            Međutim, povijesne činjenice govore da su Srbi izgubili bitku za Kosovo još daleke 1389. godine od bitke na Kosovom polju i da je Kosovo od onda sustavno naseljavano i islamizirano. Da srbijansko rukovodstvo nije bilo velikosrpsko i hegemonističko, možda nikada kosovski Albanci ne bi došli u priliku dovesti svijet u situaciju da im u 21.stoljeću prizna još jednu albansku državu koja graniči sa prvom albanskom državom iz 1912. godine.

            Veliko povjerenje koje su zapadne sile u ovom trenutku ukazale albanskom narodu na Kosovu povlači za sobom i iznimno veliku odgovornost albanskog rukovodstva da ne bi slučajno krenuli u nekakve protudemokratske ili nacionalno romantičarske avanture tipa secesije i aneksije dijelova Crne Gore, Makedonije ili južne Srbije, jer bi tada mogli doći na udar ne samo svojih tradicionalnih tlačitelja već i sadašnjih pokrovitelja i saveznika, kojima Kosovo, valja se nadati, nije samo strateški vojni poligon za golemu američku vojnu bazu blizu Prištine ili sredstvo za popunjavanje prvih NATO vojnih linija na iračko-afganistanskoj bojišnici, odnosno, moneta za potkopavanje saveza europskih zemalja uobličenog u Europskoj uniji.

            Uz oštro protivljenje Rusije, Kine i Španjolske, Kosovo je proglasilo svoju neovisnost bez odobrenja Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, pa to također može biti sutra kamen spoticanja za mnoge članice UN-a, pogotovo čiji manjinski narodi teže nacionalnoj emancipaciji, i za razliku od Kosovara nemaju niti jednu a kamoli dvije nacionalne države.

            U ovom trenutku nitko ne može sagledati pravi domet međunarodnog priznanja Kosova niti hoće li to dovesti do raspada Bosne i Hercegovine, što već uz pomoć Rusije priprema Beograd u dosluhu sa Banja Lukom.

            Osim toga, nakon američkog priznanja Kosova, tko ima više pravo odricati Kurdima neovisnu državu na tlu Turske i Iraka, ili samoproglašenje palestinske države na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze. Nimalo slučajno, izraelska vlada je još uvijek suzdržana glede priznanja nezavisnosti Kosova. Hoće li se nedosljednost Zapada možda najbrže očitovati na nepriznavanju kurdske države, jer na višedesetljetnu borbu kurdskih skupina za autonomiju i neovisnost od Ankare, Turska uz potporu Washingtona,   odgovara krvavim represalijama i masovnim vojinim ekspedicijama, kakve čak ni Velikosrbi nisu izvodili nad albanskim Kosovarima.

            U sadašnjoj podvojenosti Istoka i Zapada oko Kosova mogao bi najviše profitirati Ivo Sanader, čije bi ambicije oko ulaska RH u NATO pakt mogle biti ispunjene a da njegova vlada nije uopće ispunila bitne političke reforme za taj prijem, a niti je zatražila odobrenje hrvatskog naroda, kao što je to učinio hrvatski susjed Slovenija, na referendumu o ulasku u Nato 2004. godine.

            Na koncu, valja podsjetiti da se je predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga  za prava potlačenih i progonjenih Albanaca zalagao tridesetak godina kroz zajednička nastojanja hrvatskih i albanskih političkih zatvorenika osamdesetih godina prošlog stoljeća, pomažući mnogima kojima su bila pogažena temeljna ljudska prava čak i u tamnicama Golog otoka i Lepoglave, zatim na zajedničkim demonstracijama u Beču, Kanadi i SAD-u, nizom pismenih i usmenih svjedočenja i izjava u slovenskoj javnosti, u američkom Kongresu i Senatu, pisanjem i upućivanjem  Bijele knjige američkoj vladi i zemljama EZ-a o zločinima jugovojske nad albanskim stanovništvom 1989-1990. godine, posjetom Prištini i predsjedniku Ibrahimu Rugovi  pod vojnom opsadom u rujnu  1990. godine, stvaranjem zajedničke antivelikosrpske koalicije hrvatskih, kosovarskih, albanskih, crnogorskih i bugarskih političkih stranaka i pokreta i još puno toga što se i ne može napisati.