Americki novinar Roy Gutman, koji je  točno prije osam godina, 2. kolovoza  1992. godine, svijetu obznanio postojanje srpskih koncentracionih logora, za Dane govori o bosanskim logorima smrti, o tome koliko su njegovi izvjestaji pomogli u prepoznavanju holokausta, o moralnoj insuficijentnosti Zapada, te pogubnosti zaborava žrtava

Koncentracioni logori što su tijekom 1992. godine nicali širom istočne i zapadne Bosne i zločini koji su u njima počinjeni, danas se smatraju najmračnijim dijelom priče o posljednjem bosanskom ratu. Postojanje tih logora i onoga što se u njima događalo nitko ozbiljan više ne dovodi u pitanje. Haaški branitelji bivših upravitelja i stražara u tim logorima nisu se nikada pred Tribunalom /ICTY/ usudili osporiti njihovo postojanje ni zločine koji su u njima izvršeni. No, u ljeto 1992. unatoć već rasplamsalom ratu, priče o logorima, o sistematskim mučenjima i izgladnjivanju, o silovanjima i pogubljenjima, zvučale su gotovo nestvarno. Sjećanje na predratni „rahatluk“ još je bilo jako, a stvarni volumen zločina što se organizirano provodio dalje od opsjednutog Sarajeva još se nije dao naslutiti.

Početkom ovoga mjeseca navršit će se točno osam godina otkako su se pojavili prvi i potpuno vjerodostojni novinski izvještaji o srpskim koncentracionim logorima u Bosni. O tim mjestima i strahotama što su se u njima događale do tada su govorili samo oni što su ih uspjeli preživjeti. Američki dnevnik Newsday od 2. kolovoza 1992. počeo je objavljivati seriju tekstova što ih
je o srpskim logorima u Bosanskoj krajini napisao reporter tog lista Roy Gutman. Za ratne izvještaje iz BiH Gutman je 1993. dobio Pulitzerovu nagradu za novinarstvo. Njegovi su tekstovi prvi put ozbiljno alarmirali američku javnost i skrenuli pažnju na dogadjaje u Bosni. Iz tih je istih tekstova i dobar dio Bosanaca doznao što se događalo u njihovom susjedstvu. U razgovoru za Dane Gutman govori o tom vremenu, ali i o dalekosežnim poukama koje bi se iz njega trebale izvući.

DANI: Vasa priča o srpskim koncentracionim logorima prvi put se pojavila pocetkom kolovoza 1992. Kako ste do nje došli?

GUTMAN: U to sam vrijeme radio kao europski dopisnik Newsdaya i bio sam jako zabrinut zbog činjenice da nitko od nas, ni u Sjedinjenim Državama ni u Europi, nije uspio na pravi način izvijestiti o događajima u Bosni koji su se postupno pretvarali u pravu katastrofu. Uspio sam uvjeriti svoje urednike da moram provesti više vremena u Bosni - ne samo u Sarajevu, nego i u drugim dijelovima zemlje. Zatekao sam se u Beogradu kada je prvi put otvoren koridor za Banju Luku, a kao rezultat napora srpske vojske da poveže osvojene teritorije u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom. Tako se dogodilo da sam bio prvi strani reporter koji je ušao u Banju Luku. Odlučio sam tamo poći iz vrlo određenog razloga. Naime, čuo sam preko nekih ljudi da se u tom dijelu Bosne događaju zastrašujuće stvari, da je u toku etničko čišćenje. Pozvao sam telefonom neke tamošnje politicare, Muslimane i Hrvate koji su mi kazali kako se ljudi silom odvode, trpaju u stočne vagone i deportiraju vlakovima koji svake noći prolaze kroz Banju Luku. Tada nisu spominjali logore, za njih sam čuo tek kasnije kada sam stigao u taj grad. Razgovarao sam s ljudima, čuo sam svakakve priče i pokušavao sam ih provjeriti kroz svoje kontakte s vlastima i s običnim građanima. Tada sam prvi put čuo i priče o logorima. Trebalo mi je nekoliko tjedana da razgovarajući sa svjedocima i preživjelima napišem prvi tekst o srpskim logorima koji je 2.
kolovoza 1992. godine objavljen u Newsdayu.

DANI: Da li Vam je na početku bilo tesko povjerovati u price o logorima u kojima se događaju strahote koje su u Europi posljednji put viđene za vrijeme Drugog svjetskog rata i da li Vam je kasnije bilo teško i druge uvjeriti u njihovu istinitost?

GUTMAN: Od trenutka kada sam stigao u Banju Luku i prvi put čuo priče o tome što se navodno događalo u Omarskoj, imao sam osjećaj da u njima ima istine. No, da bih i druge mogao uvjeriti u istinitost tih navoda, morao sam prikupiti dovoljno dokaza. U protivnom ono što bih napisao bilo bi odbačeno kao besmislica. Trebalo je prikupiti dokaze koji će priču, kada bude objavljena, učiniti vjerodostojnom. Nakon što sam u Zagrebu pronašao preživjele svjedoke iz Omarske i Luke (u Brčkom) čija su me svjedočenja potpuno uvjerila u istinitost priče, dogodila se čudna stvar. Pokušao sam, naime, dodatno potvrditi njenu vjerodostojnost obraćajući se tamošnjim predstavnicima medjunarodnih organizacija. Medjunarodni komitet Crvenog križa potvrdio mi je da od ranije sumnja kako se “nesto događa” i kako je moguće da “logori smrti” zbilja postoje. Ambasadori zemalja Europske Unije kazali su mi da slobodno objavim priču jer je vjerodostojna. Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice mi je nagovijestilo kako postoje vrlo jasne indicije koje potvrđuju navode o logorima. U američkoj ambasadi u Beogradu mi je rečeno kako postoji mreža koncentracionih logora koje su po Bosni otvorili tamošnji Srbi. Bila je to zbilja čudno. Proveo sam nekoliko tjedana razgovarajući sa svjedocima i preživjelima kako bih prikupio dovoljno vjerodostojnih podataka o logorima, a trebalo mi je samo nekoliko dana da od međunarodnih organizacija i zapadnih vlada dobijem
neformalnu potvrdu o njihovom postojanju.

DANI: Neki od ljudi koji su Vas svojevremeno uvjeravali da su priče o logorima zapravo obične izmišljotine, danas u pritvoru Haaškog tribunala čekaju na početak suđenja za zlodjela koja su počinili u tim istim logorima. U čemu vidite najveći značaj procesa koji se vode u Haagu?

GUTMAN: Mislim da će suština poimanja pravde i odgovornosti postati najvažnija posljedica nedavnih tragičnih događaja na Balkanu i posebno u BiH. Ne mislim time samo na uspostavu nekog na pravu utemeljenog balansa između zločina i kazne, nego na činjenicu da će procesi u Haagu pomoći utvrđivanju istine. Nemojte zaboraviti da istina o tome što se u BiH i u Jugoslaviji
događalo tijekom Drugog svjetskog rata nije nikada potpuno ustanovljena. Nakon tog rata nitko nije mogao utvrditi stvarne činjenice o tome što se sve i kako dogodilo. Umjesto toga, imali ste s jedne strane ideologiziranu predstavu povijesti, a s druge, mitove i legende na kojima su se održavali i na kraju oživjeli ekstremni nacionalni pokreti. Utvrđivanje istine o tome što se dogodilo tijekom posljednjeg rata u BiH nije nephodno zbog same povijesti, nego prije svega zbog žrtava zločina. Zato je od presudne važnosti da odgovornost počinitelja tih zločina bude utvrđena po najvišim međunarodno priznatim pravnim standardima. Uspostava tih standarda važna je i za ostatak svijeta jer se primjerom mora pokazati da će zločini na kraju ipak biti kažnjeni. Na taj bi se način i drugdje moglo spriječiti ponavljanje bosanskog scenarija.

Čini mi se da je na tom planu u posljednje vrijeme nastupio izvjestan preokret. Prije osam godina postojala je potpuna nevoljkost da se događaji u BiH prepoznaju kao nešto ozbiljno i zabrinjavajuće. Uspostava sistema koncentracionih logora, sistematsko, organizirano i masovno kršenje svih međunarodnih normi za zaštitu ljudskih prava - sve je to dočekano zatvaranjem očiju i to od strane najvažnijih zemalja svijeta, kako Sjedinjenih Američkih Drzava, tako i ostalih članica NATO-a. Jedini koji su zbilja bili uznemireni i pokušali alarmirati javnost bili su ljudi iz nevladinih organizacija, iz Human Rights Watcha, Amnesty Internationala, Medjunarodnog Crvenog križa i ljudi iz medija. Danas je situacija potpuno obratna. Zapadne vlade djeluju koordinirano i sudeći po izjavama njihovih dužnosnika, žele zadovoljenje pravde dok mediji sada gotovo ne posvećuju pažnju onome sto se događa u sudnicama Haaškog tribunala.

DANI: U vrijeme kada ste, uz veliki osobni rizik, nastojali na terenu utvrditi činjenice o postojanju koncentracionih logora u BiH, američka je obavještajna zajednica već raspolagala satelitskim fotografijama tih istih logora. Međutim, tada nije postojala politička volja koja bi omogućila da se logori na tim fotografijama prepoznaju kao ono što su zbilja bili. Kako ste doživjeli to saznanje?

GUTMAN: Obavještajna zajednica u Americi raspolaže ogromnim tehničkim i tehnološkim potencijalima, međutim ako nema političkih uputa kojima se nalaže njihovo korištenje za vrlo određenu namjenu, nitko se baš posebno ne trudi istraživati gomilu različitih podataka koji neprestano pristižu iz svih krajeva svijeta. No, u osnovi, tvrdnja o materijalu iz BiH je točna.
Jednom prilikom mi je rečeno kako je postojalo mnogo podataka, ali kako nije bilo instrukcija po kojima bi se taj materijal analizirao i organizirao. Bilo je dakle puno dokaza o sukobima, pokretima trupa i žrtvama, ali oni kroz čije je ruke taj materijal prolazio nisu u njemu prepoznali sistem za uništenje. Nisu prepoznali logore. Siguran sam da su imali satelitske fotografije na kojima su se vidjeli vagoni ili kamioni, možda negdje kod Bijeljine ili kod Prijedora, ali kad svakodnevno primate milijune satelitskih fotografija mora vam biti vrlo precizno rečeno na što obratiti pažnju, što tražiti. Ukoliko toga nema, pred sobom vidite samo nejasnu
grafičku naznaku aktivnosti koje niste u stanju potpuno objasniti. Upravo na tom mjestu u ovu priču uskaču novinari. Po prirodi svoga posla, mi nastojimo utvrditi što se zbilja događa i ta saznanja nastojimo predstaviti u širem kontekstu, tako da javnost može shvatiti smisao događaja o kojima izvještavamo. Naše vlade, međutim, ne razmišljaju na takav način. Štoviše, zapadne vlade, počevsi od vlade Sjedinjenih Drzava, kao da namjerno nisu željele znati što se događalo u Bosni. Pa, NATO je u to vrijeme isključio dio svojih radara i dio sistema za prikupljanje obavještajnih podataka! Paralelno s takvim odnosom, imate novinare koji rade na terenu, tragaju za preživijelim logorašima i s njima razgovaraju. Oni su bili glavni izvor informacija. Radeći u takvim okolnostima, svi smo se suočavali s velikim profesionalnim rizikom. Sami smo morali sastaviti svoje izvještaje i nismo ih mogli potvrditi služeći se sredstvima obavještajne zajednice i vlade. A zašto je ono o čemu smo mi izvještavali promaklo nasim vladama? Zato sto su one pred tim događajima namjerno zatvarale oci! Ako se za takvo ponašanje, i to s punim pravom, može optužiti vladu Sjedinjenih Drzava, pa što tek onda reći za njene europske saveznike, osim da su se ponijeli još gore. Bili su mnogo blizi mjestu događaja, tisuće bosanskih izbjeglica svakodnevno se slijevalo u njihove zemlje, a oni nisu bili u stanju tim istim ljudima
postaviti najjednostavnije i najlogičnije pitanje: “Zašto ste postali izbjeglice?” Oni to tada jednostavno nisu htjeli znati. Takav se odnos promijenio kada su te iste vlade shvatile kako se ne može dopustiti da se masovna i sistematska kršenja međunarodnog prava produže u nedogled jer se na taj način dovodi u opasnost čitav sustav na kojem danas počiva mir u svijetu.

DANI: Vaši su izvještaji alarmirali dio američke javnosti. Možete li danas procijeniti kakvog su odjeka imali u krugovima koji su tada kreirali američku politiku prema Bosni?

GUTMAN: Reakcije na ono o čemu sam izvještavao bile su različite. Netko je u State Departmentu čuo kada sam govorio za National Public Radio nakon što je bio objavljen moj tekst o bosanskim logorima. Na osnovu tog intervjua sljedećeg su dana bile pripremljene instrukcije za istup glasnogovornika State Departmenta. Tako je Richard Baucher izašao pred novinare i prvi put od početka bosanskog rata kazao:

“Da, raspolažemo informacijama koje ukazuju na to da širom Bosne i Hercegovine postoje koncentracioni logori”.

I zbilja, u to su vrijeme iz američkog veleposlanstva u Beogradu u State Department stizale informacije koje su upućivale na takav zaključak. Međutim, Baucherov je istup razjario novinare i dio javnosti i nametnuo vrlo jednostavno pitanje: “Ako Sjedinjene Drzave - jedina svjetska supersila - zbilja raspolažu takvim informacijama, zašto ih kriju, zašto ih ne objave i ne učine dostupnim?!” State Department je bio zatečen, ali i zabrinut silinom reakcije, pa je samo dva dana kasnije, pred uznemirenim članovima Kongresa, državni podtajnik izjavio kako su informacije koje je iznio glasnogovornik Baucher bile netočne i kako zapravo ne može potvrditi navode o logorima u Bosni. Ovakav istup koji je sličio na pokušaj prikrivanja stvarnog stanja, dodatno je uznemirio dio kongresnika koji su zahtijevali pojašnjenja, a od Središnje obavještajne agencije (CIA) i od administracije da provedu istragu. Međutim, najvažnije su se stvari počele događati u nevladinim krugovima. Odjednom su se skupine gradjana, vjerske udruge, organizacije za zaštitu ljudskih prava i drugi, počeli pitati: “Tko ovdje laže?” U to vrijeme nisam bio u Americi, ali su mi kolege iz Newsdaya pričali kako nikada nisu doživjeli takvu reakciju na jedan tekst objavljen u toj novini. Sredinom kolovoza 1992. godine, Lawrence Eagleberger, koji je u to vrijeme bio vršitelj dužnosti državnog tajnika, izvijestio je Kongres kako na osnovu službene istrage koju je provela CIA, nije moguće pouzdano tvrditi da se u BiH događaju masovna i sustavna kršenja ljudskih prava. U tom se izvješću  tvrdilo da postoje pojedinačni slučajevi ubojstava, ali da nema potvrde navoda o genocidu i zločinima protiv čovječnosti. Bilo je to zbilja uznemirujuće svjedočenje jer uopće nije bilo utemeljeno na činjenicama. Ljudi koji su provodili tu istragu nisu nikada razgovarali ni sa jednim izbjeglicom. Čak štoviše, sve do rujna iste godine nisu poslali nekoga da razgovara s tim ljudima. Tek kada su ljudi iz administracije otišli u Karlovac i sreli se s izbjeglicama iz BiH, u svojim su izvještajima naveli strahote koje su se tamo događale i, zapravo, potvrdili već dva mjeseca stara novinska izvješća.

DANI: U posljednjih nekoliko godina u Sjedinjenim Državama je objavljeno više ozbiljnih analiza u kojima se, pored ostalog, nastoji objasniti nevoljkost Amerike da ranije i  odlučnije intervenira u bosanskom ratu. Kako ste shvatili ravnodušnost najviših krugova administracije prema događajima kojima ste bili svjedok i o kojima ste pisali?

GUTMAN: Naknadna saznanja su svakako dragocjena kada pokušavate objasniti takve pojave. Međutim, nekoliko glavnih činjenica koje su presudno utjecale na američki odnos prema Bosni bile su vrlo jasne još od samoga početka. Tijekom Hladnoga rata, bivša Jugoslavija je bila važna jer su se Sjedinjene Države i Sovjetski Savez nadmetali za stratešku prevlast na tom prostoru. Kada se završio Hladni rat, to područje je jednostavno izgubilo raniji značaj. Osim toga, pravovremena i odlučna akcija u Bosni je izostala i zbog uvjerenja koje je tada vladalo na Zapadu o tome kako će Srbi, zbog ogromne vojne premoći, vrlo brzo osvojiti sve što žele i završiti rat. Amerikanci su nakon Vijetnama vrlo neskloni slati svoje vojnike u misije čiji cilj i izlazna strategija nisu jasni. Ondašnji predsjednik George Bush /senior/ u to je vrijeme bio svježe izašao kao pobjednik Zaljevskog rata u kojem su sudjelovale desetine tisuća Amerikanaca. U izbornoj godini, kada je počeo rat u Bosni, nisu mu trebali novi vojni izazovi, a najmanje rat čije uzroke ni sam nije dobro razumio. Kada je Bush jednom prilikom zatražio od vojske da napravi procjenu volumena moguće intervencije u Bosni, Colin Powell (tada zapovjednik Združenog stožera) mu je kazao: “Trebat će nam 400,000 vojnika, 10 godina i nikada se nećemo izvuci odatle “. Bila je to vrlo loša procjena, nastala kao rezultat gotovo svjesnog ignoriranja činjenica.

DANI: Možete li danas, nakon osam godina, procijeniti koji je bio najvažniji
učinak Vaših izvještaja iz Bosne?

GUTMAN: Ne znam da li zbog mojih izvještaja ili zbog nekog drugog razloga, ali ubrzo nakon što su objavljeni tekstovi u Newsdayu, dio logora je bio zatvoren. Vjerujem da su tako spašeni životi nekih ljudi i vjerujem kako je to valjda najdragocjeniji učinak što ga jedan novinar može priželjkivati od svog rada. S druge strane, mislim da je moj napor da temeljito, bez emocija
i na faktografskoj razini, istrazim i potvrdim svaki dio te priče, doveo do toga da moji izvještaji o bosanskim /srpskim/ logorima postanu toliko vjerodostojni da se koriste u sudskim procesima protiv odgovornih. Kada kao profesionalac to postignete, onda učinak tekstova koje pišete izmiče vašoj kontroli. Ljudi ih čitaju i pitaju se: “Hoćemo li sjediti skrštenih ruku i slušati o tim strahotama ili ćemo nešto učiniti?” Mislim da su nekim osobama koje su bile bliske vlastima, poput Richarda Holbrookea, takvi tekstovi mogli pomoći i poslužiti im kao oslonac za pritisak na te iste vlasti da nešto poduzmu kako bi se zaustavila stradanja. Takva vrsta novinarstva može navesti vlade da obrate pažnju na konkretan problem i da nešto poduzmu. U slučaju Bosne, reakcija američke vlade je bila užasno zakašnjela i došla je tek nakon tri godine. No, šire gledajući, činjenica da su se naši izvještaji pokazali kao potpuno točni i vjerodostojni, navela je mnoge ljude da razmisle o tome kako zaustaviti zlo i kako spriječiti ponavljanje zla. Mislim da je svijest o tome, uz uspostavu institucija poput Haaškog tribunala i uz sve izraženiju sprenost mnogih vlada da sprijeće masovna i organizirana kršenja humanitarnog prava, zapravo najvažniji učinak naših ratnih izvještaja iz Bosne.