HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

08. svibanj 2008.

PREDSJEDNIK MESIĆ SKRIVA ODGOVORNE ZA MASOVNE GROBNICE KOMUNISTIČKIH POKOLJA!

Učiti, učiti i samo učiti! Tako je zborio Mesićev ljubimac Vladimir Iljič Lenjin. No, slab je Mesić učenik svog ideološkog uzora kad je u pitanju učenje, dok je u propagandi stekao od Oca zle propagande, Lenjina, štošta, kao što svaki imalo objektivni promatrač predsjednikove politike može primijetiti, na pr. Mesićeva različita mjerila kada su u pitanju žrtve totalitarnih sustava.

Titoistički zlikovci su počinili masovne zločine 1945., ali, pošto ih predsjednik Mesić drži antifašistima, takve se navodno ne smije procesuirati. Sve da partizani na čelu s maršalom-kaplarom i nisu bili komunistički antifašisti, svejedno takve ubojice za pisaćim stolom i koljače s protutenkovskih rovova i raznoraznih jama svako demokratsko društvo bi trebalo jednoglasno osuditi, a počinitelje procesuirati i primjereno kazniti! Titoisti jesu bili antifašisti kao i drug generalisimus i „Otac naroda“, Staljin! Zapadni antifašisti nisu strijeljali desetke tisuća ratnih zarobljenika niti su nakon rata vršili etničko čišćenje civila kao što je činio partizanski režim iz osvete što su ti hrvatski civili držali ideju hrvatske države boljom nego jugoslavensku ideju koja se pokazala utopijom isto kao i komunizam.

No, malo tko je na vrijeme htio poslušati Antu Starčevića, Josipa Franka i Alojzija Stepinca, pa smo na kraju dobili kaos! Na početku 21. st. je iz tog kaosa niklo jedno rascjepano hrvatsko društvo u kojemu manjina zvana ekstremna ljevica još uvijek nameće svoju „istinu“, kao da Berlinski zid nije pao. Kada je o tom problemu još početkom devedesetih javno govorio g. Dobroslav Paraga - kritičar zaštitnika kulta ličnosti maršala Tita, nekadašnjeg Titovog generala JNA, Franje Tuđmana - nije da mnogi nisu shvatili njegove dobronamjerno upozoravajuće riječi, nego je kriptokomunistička vlast svojom medijskom cenzurom i aktima državnog nasilja nad njim, njegovim pravašima i hrvatskim braniteljima, izmišljenim sudskim optužnicama protiv njega i drugih hrvatskih rodoljuba i boraca za hrvatsku nezavisnost prisilno odvojila kritičara od javnosti, i umjesto njega poslije su govorili raznorani prodavači magle koji su zakuhali virtualne „ustaško-partizanske sukobe“ u današnjici Republike Hrvatske.

Dok su oči javnosti uprte u blebetanja Fumića, Mesića i drugova, njihove priglupe doskočice i ozbiljne verbalne napade, vrijeđanja i povijesne izmišljotine, rasprodaja i uništenje hrvatskog narodnog gospodarstva, kulture i hrvatskog radništva ušli  su u veliko finale.

Zemlja Hrvatska dobila je novog zaštitnika, moćnog zapadnog saveznika NATO iz doba Hladnog rata koji je tada bio zaštitnik Jugoslavije – sinonim za kršenje ljudskih prava. Kad se kaže Titova Jugoslavija, kao iz topa ispadaju slijedeće činjenice: 30 tisuća montiranih sudskih procesa i 100 tisuća nedužno osuđenih ljudi i političkih zatvorenika savjesti, udar na Hrvatsko proljeće, udbaška ubojstva hrvatskih emigranata, verbalne i sudske osude za „Kontra-revoluciju“, „Bleiburg i Križni put“ i masovne grobnice i jame, logori, mučenja, OZNA, UDBA, KOS JNA, Tito, Partija, petokraka i zla svake vrste. U tom kaosu, malo tko u hrvatskom stanovništvu primjećuje postupni gubitak hrvatskog suvereniteta. Javnost, umorna od spin-doktorskih laži naših korumpiranih parlamentarnih stranaka i njihovih vođa, postala je apatična, i nemoćna, a Franjo Tuđman i njegovi nasljednici Račan, Mesić i Sanader potrudili su se da ne bude oporbe koja je zatrta još davne 1992. godine neviđenom izbornom krađom, atentatima na oporbene čelnike uoči te krađe i poslije nje, instalacije doušnika tajne policije na čelo Hrvatske stranke prava, institucionalnim nasiljem nad institucijama pravne države u Hrvatskoj, i višegodišnje širenje velikih laži u medijima od strane vladajućih političara dovelo je Hrvatsku pred sam nestanak. Ostat će Republika Hrvatska samo na papiru.

Božja kazna je za ljude kada nestaju, a da nisu ni svjesni da nestaju s lica zemlje! Birati, slijediti nepravdu, ne vodi dobrome! Šutjeti na nepravdu još je gore od trpljenja. Pred nosom cijele javnosti ode ZERP! Tako će otići i Sveta Gera, i Tu kaj će da bude Slovenija - po cijeloj prekograničnoj crti hrvatsko-slovenske granice, od Međimurja do Piranskog zaljeva – ako ćemo i dalje ići dalje u stilu IDEMO DALJE! A gdje to idemo? Pognute glave u Europsku uniju – s gaćama na štapu? U Europskoj uniji mogu opstati samo jaki; čak nije potrebno biti teritorijalno velik, ali biti gospodarski jak je uz obranu nacionalnog suvereniteta dovoljno za opstanak i daljni razvitak. Pogledajmo Nizozemsku, Dansku, Island. Po slobodi medija prve u Europskoj uniji (vidi izvješće Freedom House za 2007.) Gospodarski jake zemlje, dovoljno jake da ih velike ribe ne mogu progutati. Norveška – egzemplarni primjer pravne države i jakog društva u svakom pogledu, čak i bez članstva u Europskoj uniji. Samo gospodarski jaka i stabilna Hrvatska može u Europsku uniju, i s jakim suverenitetom, međutim, suverenitet počinje u glavi! Bez suvereniteta u glavama ljudi, Hrvatska može propasti u Europskoj uniji ili izvan nje!

Za jako gospodarstvo i suverenitet potrebno je mirno, a ne rascjepkano društvo, ne društvo interesnih skupina nego hrvatski politički narod! Zato su poruke književnika Miljenka Jergovića vezane za Bleiburg i njegovu kritiku predsjednika Mesića s tim u vezi dobrodošle. Pogledajmo kako se sa samo nekoliko rečenica može stvoriti ozračje boljih odnosa a ne zle krvi:

„(...) Naravno da predsjednik Mesić ne treba biti na istome mjestu s onima koji će na Blajbuškome polju komemorirati Nezavisnu Državu Hrvatsku, koji će u svojim govorima i propovijedima baviti revizijom rezultata Drugog svjetskog rata ili će, obiteljski, dolaziti u friško skrojenim ustaškim uniformama. Ali to je samo jednoga dana u godini. U preostala 364 Bleiburg je pust kao opustošene ljudske duše. Ne postoji nijedan razlog da čovjek tamo ne ode.“ (JL, 06.5.2008. članak Miljenka Jergovića: „Bleiburg nije mjesto za predsjedničke dosjetke“)

Ne postoji, dakle, nijedan razlog da čovjek, kojemu je stalo do poštivanja žrtava komunizma, ne ode u Bleiburg, bilo na dan komemoracije uoči ili 15. svibnja, ili bilo  koji drugi dan u godini. Moja malenkost je na pr. prošle godine bila u Spomen-području Jasenovac, ali ne na dan komemoracije, upravo iz razloga što mi se ne da na jednom komemorativnom skupu slušati verbalne napade i krivotvorenje povijesti od strane jedne određene interesne skupine ljudi za koje u njihovim glavama Drugi svjetski rat još nije gotov, koji misle, zapravo, teško je dokučiti što na pr. g. Fumić misli, je li možda nije bilo dovoljno osvete, dovoljno prakticiranja revolucionarnih komunističkih metoda, presuda na montiranim političkim sudskim procesima i slično, kao da njemu i njegovim istomišljenicima nije dovoljna povijesna istina, a ona je strašna: ubojstva desetaka tisuća ljudi u jednom konc-logoru na Savi. Teško je dokučiti zašto predsjednik Mesić stalno uvećava broj jasenovačkih žrtava na „80.000 do 100 tisuća“ kada se po službenim podacima javno-pravne ustanove Republike Hrvatske, Spomen-područja Jasenovac, objavljeni prošle godine, zna da broj žrtava terora ustaškog režima u tom kompleksu logora iznosi 62 tisuće, od toga 38 tisuća srpskih žrtava, 10 tisuća židovskih, tri tisuće hrvatskih, romskih na tisuće itd. Je li to predsjednik Mesić ne vjeruje domaćim institucijama i povjesničarima? Zbog povijesne istine bilo bi fer od predsjednika da spomene strašni logor „Goli otok“ jer i to je bio konc-logor gdje je stradalo tisuće antifašista, antikomunista i političkih zatvorenika savjesti, kroz desetljeća Titove Jugoslavije. Objavljeni su i jugoslavenski dokumenti iz arhiva CK KPH i Jugoslavenske armije maršala Tita u kojima se samo na području današnje Republike Hrvatske navodi da je od rujna 1944. do svibnja 1945. bilo 19 logora sa 79 tisuća hrvatskih zarobljenika, što ratnih, što civilnih a jedina „krivnja“ tih civilnih zarobljenika je bila što se nisu željeli priključiti partizanima. Zašto predsjednik Mesić nikada ne spominje zlouporabu instituta amnestije koju je titoistički režim proglašavao nekoliko puta, i svaki puta su u znak „amnestije“ strijeljane skupine od stotina, i stotina ratnih zarobljenika. Predsjednik Mesić nije u pravu kada hrvatske blajburške žrtve stalno dovodi u kontekst krivnje za jasenovački logor jer činjenično stanje govori slijedeće: jedan od odgovornih ubojica, Maks Luburić, sa svojom je jedinicom napustio blajburško polje prije predaje; njegov šef Ante Pavelić nije se ni našao u Bleiburgu, a nekadašnji zapovjednik logora, Dinko Šakić je pravomoćno osuđen od nadležnog suda RH, ali za logor Goli otok nije odgovarao nitko niti je itko osuđen, te otoci Sveti Grgur i Goli otok nisu još proglašeni Spomen-područjem, pa se u takvim uvjetima teško može ljude prosvjećivati i educirati.

Bleiburg doista nije mjesto za predsjedničke dosjetke, a ja čak i ne idem na dan komemoracije tamo jer mi se ne da iz godine u godinu slušati određene dužnosnike iz vlasti RH koji govore o žrtvama titoizma a nekada su bili stupovi titoističkog režima u bivšoj Jugoslaviji, jer je neprihvatljivo da o žrtvama komunizma „računa“ vode isključivo bivši komunisti umjesto demokratskih nekomunista jer tako se istina ne može saznati. Ustaškim odorama na blajburškom polju na dan komemoracije nije mjesto, posebno ne mladim ljudima, jer čak ni nekadašnji malobrojni preživjeli pripadnici oružanih ustaških jedinica nikada na blajburško polje nisu na dan komemoracije dolazili u ustaškoj odori nego u građanskim odijelima; međutim, folklor ostao je, nažalost konstanta, ne samo u Bleiburgu nego kao što znamo i u Kumrovcu (titovke i petokrake, zastave SKJ, partizanske uniforme...) Sjećam se da je bilo odgovornih političara, zapravo, istine radi, samo je jedan takav bio, koji je Hrvatskom saboru bio predložio zakonsku regulaciju totalitarne simbolike iz prošlosti, ali nitko ga nije htio slušati, pa danas imamo kaos. Zato danas tekst od Miljenka Jergovića o „Bleiburgu“ i kritici predsjednika Mesića s tim u vezi predstavlja istinski doprinos normalizaciji društva u Republici Hrvatskoj, i demokratski iskorak prema boljoj budućnosti. Predsjednik Mesić može učiti od Miljenka Jergovića kako se to radi, i ne samo od njega! Zagrebački nadbiskup i kardinal dr. Josip Bozanić prošle je godine na blajburškoj komemoraciji održao edukativnu propovjed u kojoj je spomenuo sve žrtve!

Goran Jurišić, prof., voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma