HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

15. svibanj 2008.

 HDZ I SDP JADRANSKO MORE SU PRODALI  KAO PAVELIĆ DALMACIJU !

 U organizaciji Matice Hrvatske u Zagrebu je od 23.- 25. travnja 2008. održan  stručno-znanstveni skup: „MORE HRVATSKO BLAGO“. Tragično je da o održavanju skupa, koji je okupio vrhunske hrvatske stručnjake i znanstvenike koji su  izložili niz važnih tema vezanih uz Jadransko more, mediji u Hrvatskoj nisu uopće obavijestili javnost. Vjerojatno u bivšoj Jugoslaviji to ne bi bio  slučaj, ali u današnjoj Hrvatskoj je to katastrofalno ignoriranje znanja i struke - uobičajeno. Uzrok je vjerojatno svjetionik za širenje mraka koji je  sveobuhvatno zahvatio medijski prostor

Talijanski „izlov“ plina iz naših plinskih polja u Jadranu veće je materijalne vrijednosti nego što je izlov ribe. Uz to riblji fond je vjerojatno obnovljiv resurs, a plinska polja se nepovratno gube. Zašto se zbog toga nitko ne buni, a zbog ribe protestiraju? Uzrok je vjerojatno  isti kao i što je „potreba“ poskupljenja plina i električne energije od  ljeta kao što nam obećava politika – svjetionik za širenje mraka.  Poskupljenje je po  najmanje posljedica poskupljenja energenata u svijetu, a  mnogo više je izazvano zbivanjima u energetici u Hrvatskoj. Više o tome koga zanima može pročitati u mojem izlaganju sa skupa MH: „Neobična matematika u  hrvatskoj energetici na primjeru podmorskog energetskog blaga“ (u prilogu MH  skup 2008...)  dostupnom i na Internetu.        

Neobična matematika u hrvatskoj energetici na primjeru podmorskog energetskog blaga

Dr. Branimir Molak, dipl. inž.

Sažetak: Već godinama grupa osoba povezana u interesnoj grupi za plin uspješno zagovara da se u Hrvatskoj za zadovoljavanje potreba za energijom što više koristi plin. Uspjela je progurati kroz političke strukture odlučivanja tzv. energetsku strategiju (plinovitu strategiju) koja se najvećim dijelom zasniva na plinu. No uslijed takvog načina rada (navijačkog) moglo bi u budućnosti s opskrbom energentima, napose plinom biti vrlo velikih problema. Domaće bilančne rezerve plina su vremenski ograničene i iznose (2006.) oko 30 milijardi m3, a dijelom pripadaju Italiji (podmorska ležišta – 40% !?), a dijelom Mađarskoj (25% INA-e je u vlasništvu Mađara). Opskrba plinom iz uvoza (LNG) nije riješena, a povećanje uvoza iz Rusije je malo vjerojatno, a ubrzano se izgrađuje magistralna plinska mreža (Dalmacija). Proizvodnja plina iz naših ležišta plina dosegla je 2006. godine zamjetan iznos od 2,71 milijardi m3 uz osjetno povećanje njegova izvoza (izvezena je 1/3 proizvedenog), dok je njegova potrošnja posljednjih godina od 2,8 do 3,0 milijarde m3. Izvoz (u Italiju) je povećan sa 0,45 u 2005. na 0,90 milijardi m3 u 2006. godini. To je rezultat puštanja u proizvodnju još 3 od ukupno 5 plinskih polja u Jadranu, dok je proizvodnja iz 20 plinskih polja u Panonu u padu. Hrvatska i uvozi plin (iz Rusije) jer ga za svoje potrebe nema dovoljno, a uvoz posljednjih godina iznosi oko 1,1 milijardu m3. U tekstu se razmatra proizvodnja i potrošnja plina u Hrvatskoj kao i neke dostupne informacije o cijenama plina koji se uvozi i izvozi, kao i o cijenama plina za domaćinstva, petrokemijsku industriju i za energetske transformacije – proizvodnju električne energije. Analize pokazuju da je u energetici Hrvatske riječ o vrlo neobičnoj matematici i načinu donošenja odluka.

1. Uvod

Ukupna proizvodnja domaćih energenata u Hrvatskoj je u padu, a potrošnja raste. Danas se domaćom proizvodnjom zadovoljava manje od polovine potreba. Zemlje EU u zadovoljavanju potreba za energijom sa svojom proizvodnjom u još lošijem su položaju od Hrvatske. Problem u Hrvatskoj je što ne postoje niti (osim u osnovnim fizičkim jedinicama: m3, tone, kWh..) valjane bilance energetike (2). Npr. djelotvornost korištenja energije u Hrvatskoj ovisi o padanju kiše . Ne postoji niti jasna koncepcija razvitka energetike usuglašena s drugim područjima, tj. nema jasnih ciljeva razvitka. Nije valjda samo dosizanje sve viših cijena energenata  ne razmjernih kupovnoj moći stanovnika ta koncepcija. Stoga ne postoji niti nikakva suvisla strategija dosizanja ciljeva tj. razvitka energetike (slično kao i u ostalim područjima važnim za život stanovnika). Ono što različite interesne grupe u energetici nazivaju strategijom razvitka samo su njihove želje da što dublje zavuku ruku u džep potrošača energenata i s obzirom na povezanost s političarima u tome više ili manje uspijevaju (3). U tome im pomažu i dobro plaćeni tzv. novinari koji te njihove želje plasiraju u javnost kao potrebe društva. To su u biti plaćeni oglasi političara energetskih grupacija za prodaju njihovih vrlo skupih promašaja, koji im zacijelo donose znatne osobne probitke. Na djelu je vrlo neobična matematika koja osiromašuje stanovništvo Hrvatske. Ta matematika u odlučivanju izazvala je goleme štete  pri prodaji u bescjenje 25% INA-e Mađarima, prilikom sklapanja novog sporazuma o NE Krško, kao i prilikom poslovanja s plinom. Štete se mjere u milijardama USD.

S obzirom na malu potrošnju energije po stanovniku u Hrvatskoj u odnosu u geografski nam bliske zemlje, i osjetno manjom od potrošnje u zemljama EU , kojoj političari teže, nije osobito smisleno govoriti o štednji energije stanovništva. Nasuprot tome, štednja energije u energetskim sustavima, čiji rad treba racionalizirati, itekako je moguća.

U tijeku je proizvodnja plina iz pet hrvatskih podmorskih plinskih polja (od šest pronađenih) i 20 u Panonskom bazenu . Prema dostupnim podacima izgledno je da su ti naši podmorski resursi velikim dijelom postali talijansko umjesto hrvatsko dobro. Ukupne pridobive rezerve plina u Hrvatskoj procjenjuju se (2006.) na 30,1 milijardi m3 od čega je više od pola u podmorju Jadrana. Koliko je danas preostalo od početnih 20,6 mld. m3 u Jadranu od kojih je ugovorima 7,7 prepušteno Italiji nije sasvim jasno s obzirom na teško dostupne, a ponekad i kontradiktorne podatke o količinama iscrpljenog plina izvezenog u Italiju, pa i samih rezervi. S obzirom na proizvodnju plina u Hrvatskoj te ukupne pridobive rezerve su vrlo ograničenog trajanja (oko 11 godina – 30,1/2,714).

Već godinama političarima bliska grupacija osoba zainteresiranih za dobru zaradu iz trgovine plinom uspijeva provoditi tzv. strategiju razvitka energetike (8) u kojoj je plin osnovni energent. Grade plinovode i mrežu, planiraju izgradnju elektrana na plin, a uopće nije riješeno pitanje opskrbe Hrvatske plinom  i njegova cijena, a upitna kupovna moć stanovnika za sve teže dostupni i sve skuplji plin ih ne zanima. Nešto što se naziva energetska strategija, što je politika u jednom mandatu odbacila kao nevaljalo, promjenom vlasti je prihvaćeno. Spomenuto (8) je neupotrebljivo i rezultat je samo odnosa snaga političara koji vladaju energetikom i nema nikakve veze sa realnošću i činjenicama. Jedini cilj te tzv. strategije je postizanje što viših cijena energenata i bezrazložna orijentacija na plin kojeg nema dovoljno, sve teže ga je nabaviti i sve skuplji je. Da je posao s plinom vrlo unosan govori i činjenica da je u Hrvatskoj čak 36 trgovačkih društava koja se bave distribucijom plina.

2. Proizvodnja i potrošnja plina u Hrvatskoj

Prvo ležište plina u Hrvatskoj otkriveno je 1917. godine, a domaća proizvodnja plina bila je u stalnom porastu, međutim potrošnja je bila još brža, tako da od 1997. Hrvatska uvozi plin iz SSSR-a odnosno Ruske federacije (SLIKA 1). U 2006. godini  ostvarena je zamjetna proizvodnja plina 2,714 milijardi m3. Uvezeno je 1,127 (po 0,22-0,24 USD/m3), izvezeno 0,896 (po 0,063-0,08 USD/m3), a potrošeno 2,878 milijardi m3 (SLIKA 2). Kućanstva su potrošila 652 milijuna m3 a industrija 408. Za energetske transformacije potrošeno je 1033, a u neenergetske svrhe (petrokemija) 463 milijuna m3 (SLIKA 3). Plin je kvalitetan energent koji valja koristiti izravno kako bi se izbjegli veliki gubici prilikom njegovih transformacija u druge oblike energije (električna, centralizirana toplinska..). Hrvatska ima i podzemno skladište plina zanemarivog kapaciteta od oko 500 milijuna m3, što je manje od 2 % zapremnine plinskih polja u proizvodnji.

3. Naša plinska polja u Jadranu

S hrvatske strane od linije razgraničenja Jadrana otkriveno je 6 polja s pridobivim rezervama plina (10). Plin u našem dijelu Jadrana otkriven je prije više od 30 godina. Već odavno su službene prognoze (11) govorile o ogromnoj proizvodnji plina iz Jadrana npr. za 2000. se planirala proizvodnja od 5 mld. m3/god. koja, dakako, nije ostvarena.  Očekuje se i s Italijom je ugovorena (12) ukupna zajednička proizvodnja plina iz njih u iznosu 20,6 mld m3 (od čega je 7,7 ugovorima prepušteno Italiji). Zapadno od Pule (oko 45 km) nalaze se polja Ivana, Ika, Ida i Anamarija (sveukupnih pridobivih rezervi - sjever 16,6 mld. m3) a južno od Pule (oko 90km) i zapadno od Zadra (oko 90 km) polja Marica (1,9 mld m3) i Katarina (4,2 mld m3).

Početak proizvodnje – izvoza plina prema službenim podacima ministarstva gospodarstva  bio je 2001. god.(?).  Godine 2006. bilo je 5 podmorskih polja u proizvodnji. Te godine izvezeno je 896 milijuna m3 a uvezeno iz Rusije 1127 milijuna m3 .

Početne pridobive rezerve najvećeg polja Ivana, iz kojeg je najprije počela proizvodnja, iznosile su 11 milijardi m3, a ostalih su osjetno manje. S obzirom na potrošnju plina (2004. god.: 73 milijarde m3 od čega iz uvoza 60) u Italiji su zanemarive, jer takva količina plina nije dovoljna Italiji za namirivanje potreba niti za dvomjesečno razdoblje. Hrvatskoj je, pak, ta količina plina itekako značajna. Ukupna potrošnja plina svih kućanstava (a to je najprikladniji način korištenja plina) u Hrvatskoj je 1996. godine bila 466 milijuna m3. Ona je dakle dovoljna, uz tu razinu trošenja (1996.), za opskrbu svih kućanstava u Hrvatskoj za razdoblje dulje od 23 godine. Kućanstva u Hrvatskoj 1999. su plaćala 0,25 USD/m3 ili 1,56 kuna/m3 (1USD=6,25kuna). Danas  je (2008.) cijena plina za kućanstva u Zagrebu 0,45 USD/m3 ili 2,08 kn/m3 (1 USD=4,65kuna).   

Zajedničkim ugovorom (16.12.1997.) s Italijom polje Ivana privedeno je u proizvodnju uz utrošak 320 milijuna USD što uključuje sustav prikupljanja plina iz plinskih polja i plinovode prema hrvatskoj (od kojeg se prvo odustalo, a zatim nedavno izgradilo) i talijanskoj obali (12). Troškove dijele po pola INA i talijanski partner. Zbog troškova koje je INA imala pri otkrivanju i određivanju pokazatelja pridobivanja tih ležišta (izrada mnoštva bušotina) talijanski partner uložio je 12 milijuna USD više nego INA (ti troškovi INA-e bili su sigurno barem desetak puta veći). Dakle, Ina je prema ugovoru trebala uložiti 154, a talijanski partner 166 milijuna USD. Za ulog od 166 milijuna USD talijanski partner će ukupno dobiti 4 milijarde m3 plina. Toj sumi, dakako, treba dodati i iznos od 85 milijuna USD, koje će strani partner uložiti u pogon i održavanje sustava proizvodnje za cjelokupno vrijeme njegova korištenja. Stoga će 4 milijarde m3 plina talijanski partner dobiti za 251 milijun USD ili 0,063 USD/m3. Ostatak plina iz dijela koji bi po ugovoru pripadao INA-i (7 milijardi m3), ako ga ne bi mogla potrošiti kod nas INA bi prodavala za 0,08 USD/m3. Kako su upućeni tvrdili da INA -  država nemaju novaca za svoje učešće u ovom projektu, svoj udio u troškovima INA će isplaćivati prodajom plina. Kada se plinom iz Jadrana (po cijeni 0.08 USD po m3) namiri udio INA-e (troškovi projekta 154 milijuna USD, te pogona i održavanja 113 milijuna USD) ostat će upravo toliko plina u podmorskim ležištima da se plati izgradnja planiranog (i izgrađenog tek nedavno) plinovoda ispod Jadrana i veza do Karlovca (oko 300 milijuna USD) – koji će najvjerojatnije uskoro služiti Italiji za dodatni uvoz ruskog plina. Nije javno dostupno kakav je sporazum Hrvatske i Italije o korištenju plina iz ostalih plinskih polja u Jadranu, no zacijelo je sličan ili još nepovoljniji onom za polje Ivanu. Ipak zna se da je  dogovorena proizvodnja polja Marica (1,9 mld m3) u omjeru pola-pola (?) uz ukupan ulog od 60 milijuna USD koje je u potpunosti vezano samo na talijanski sistem plinovoda (platforma Barbara) (12).

Pod pretpostavkom da je cijena plina za Italiju iz svih naših polja kao onog po kojoj je ugovorena za polje Ivana – 0,063 USD/m3, a danas je cijena plina za kućanstva u Zagrebu 0,45 USD/m3, razlika u cijeni plina (7,7 mld. m3) koji Hrvatska ugovorima prepušta Italiji je 2,98 milijardi USD {(0,45-0,063)x7,7}. Dakle, Hrvatska se u korist Italije odrekla oko 3 milijarde USD. Tek kad će se znati (ako će se znati) koliko će još od preostalog plina (12,9 mld.m3) Hrvatska prepustiti Italiji po 0,08 USD moći će se izračunati i vrijednost preostalog poklona Italiji. Pod pretpostavkom da to bude još oko pola te količine (6,4 mld m3) dodatni poklon iznosi još 2,38 milijardi USD. 

4. Neracionalno poslovanje velikih potrošača plina

Jeftini plin petrokemiji za izvoz umjetnog gnojiva. Velikom potrošaču plina Petrokemiji u Kutini (potroši oko 500 milijuna m3/god plina)  INA je 2006. prodavala plin (oko 0,09 USD/m3) oko 4 puta jeftinije nego što su ga plaćala kućanstva (oko 0,35 USD/m3) ili oko 2,5 puta jeftinije nego što ga je uvozila iz Rusije (0,22-0,24 USD/m3). Oko 60% proizvedenog umjetnog gnojiva (oko 300 milijuna m3 plina potrebno za proizvodnju za izvoz) Petrokemija izveze (13) (SLIKA 4). Dakle, kućanstva prekomjernom cijenom (danas 0,45 USD/m3) plina subvencioniraju taj izvoz, a distributeri plina htjeli bi ga i nadalje poskupljivati. Zašto? Gdje je tu tržište koje spominju? U svom dvadeset godišnjem postojanju Petrokemija je potrošila više plina nego što su sva kućanstva u Hrvatskoj potrošila od početka korištenja tog energenta. Ako INA ne želi isporučiti plin Petrokemiji, po toj nižoj cijeni nego što ga uvozi iz Rusije, političari izvedu radnike i seljake na cestu u blokadu prometa i tvrde da ne bude gnojiva za proljetnu sjetvu u Hrvatskoj! No, možda im se i ne može zamjeriti što ne žele platiti plin više od 0,09 USD/m3, kad INA izvozi naš plin po 0,063-0,08 USD/m3, a to što ga stanovništvo plaća 0,45 USD/m3 ionako nikog nije briga. Prevelika tvornica u Kutini izgrađena je zbog „golemih“ rezervi domaćeg plina, a pokazalo se da ga nema dovoljno. Slično se događalo s izgradnjom elektrane u Plominu na „golemim“ rezervama ugljena, a poslije se pokazalo da ih nema.

HEP je veliki potrošač plina ali i najveći potrošač električne energije u Hrvatskoj. 

HEP je 2006. god potrošio 577 milijuna m3 za energetske transformacije u električnu energiju i toplinu (toplinska mreža), a dobiva ga također po osjetno nižim cijenama nego što ga INA uvozi. No kako ga (i naftne derivate) koristi? Malo se u javnosti zna da je HEP najveći potrošač električne energije u Hrvatskoj . Gubici električne energije u HEP-ovoj elektromreži (i samopotrošnja u elektranama) (SLIKA 5) su pojedinih godina (npr. 2003.) čak veći nego potrošnja struje cjelokupne hrvatske industrije . Ponekad su čak (za kišnih godina) veći od ukupne proizvodnje struje svih termoelektrana (bez toplana) u Hrvatskoj. Sav preostali hidropotencijal za izgradnji novih hidroelektrana u Hrvatskoj nije dovoljan za namirivanje tih gubitaka. Ta proizvedena, a zatim izgubljena električna energija čini  u odnosu na neto električnu energiju predanu potrošačima (2003.) vrlo visokih 23,5% (3,149/13,417). Ovi golemi gubici struje utječu na prekomjerno visoku cijenu struje za kućanstva - osjetno je poskupljuju, jer osim potrošnje (5,694) kućanstva moraju platiti i izgubljeno (3,149 milijarde kWh) i nikoga za to nije briga. U europskim zemljama gubici i samopotrošnja bili su još prije dvadesetak godina 7 - 8% električne energije predane potrošačima i trend im je smanjivanja. Spomenuto pokazuje o kakvom se "tržišnom" poslovanju radi. Smanjivanjem gubitaka na razinu koja je poodavno bila u Europi, uštedjelo bi se više od dvije trećine izgubljene energije odnosno više od 2 milijarde kWh. Za usporedbu to je gotovo iznos velik kao proizvodnja NE Krško za Hrvatsku. Proizvodnjom a zatim prekomjerno nepotrebno izgubljenom električnom energijom, ako se proizvodi u termoelektranama osim što se nepotrebno troše primarni energenti (ugljen ili mazut ili plin - oko 700 milijuna m3), zagađuje se okoliš (18), no zanimljivo je da se tzv. zelene udruge u Hrvatskoj protiv toga ne bune, a žele struju iz vjetroelektrana (boje se promjene klime „izazvane“ spaljivanjem fosilnih goriva). Svi dodatni obnovljivi izvori (geotermalna, vjetar, solarna) električne energije u svijetu proizvode tek oko 0,5% svjetske proizvodnje struje . Vjetroelektrane su 2006. godine u Hrvatskoj  proizvele tek oko 19 milijuna kWh što iznosi tek oko 0,13% potrošnje električne energije te godine, a što je posve zanemarivo prema gubicima struje u HEP-u. No, prema posljednjim službenim izvješćima (2006.) čini se da je  HEP ipak ponešto smanjio te gubitke .

5. Opskrba plinom

U nekoliko proteklih zima bilo je u Hrvatskoj problema u opskrbi plinom. Može se očekivati i mnogo veće probleme u opskrbi s ruskim plinom jer potrebe za plinom, posebno, bogatih zemalja, mnogo brže rastu nego mogućnosti njegovom opskrbom iz zemalja koje ga imaju u suvišku . Plin je postao kao i električna energija sve više privilegija stanovnika bogatih zemalja, među kojima nije i Hrvatska. „Stratezi“ su tada (po zimi) počeli pozivati stanovnike da troše manje plina, da se slabije griju. Osim toga, došli su sa nizom «ideja» od izgradnje nuklearne elektrane kao zamjene za plin, pa do izgradnje megalomanskog terminala za ukapljeni metan kao da je izgradnja tih objekata besplatna i njihov rad bezopasan za neorganizirano društvo .

Unatoč nestašici plina i upitnosti njegove dobave htjeli bi plinoficirati Dalmaciju iako je potreba za toplinskom energijom u Dalmaciji tek trećina do polovina one u kontinentalnom dijelu Hrvatske i upitno je da li će u neimaštini stanovništvo moći i htjeti ulagati u  distribucijsku mrežu i nove uređaje za korištenje plina. Uz plinofikaciju Dalmacije kane graditi i nove elektrane na plin uz tvrdnje kako je plin jeftin, a čim zahladi ti isti počnu galamiti da je pogrešna "plinska" politika u kojoj već godinama upravo oni imaju glavnu riječ.

Nikad kraja šaljivoj "plinovitoj" strategiji razvitka energetike Hrvatske (8) u kojoj se najveći dio potreba za energijom bude zadovoljavao plinom, ako ćemo se šaliti. Bio bi to znatno veći udio plina u energetskoj potrošnji nego što je u razvijenoj EU. Jedini je problem što se ne zna od kuda i kojim putem ga nabavljati. Uz to, tko bi to mogao platiti? Veliko je pitanje da li će uz stalna nastojanja EU za uvozom plina iz Rusije (tzv. sporazum kišobran 21 zemalja Euroazije - sa sjedištem u Ukrajini u Kijevu - trebao bi EU u tome pomoći) biti plina i za ovakvu sirotinju kakva je Hrvatska .

Kada je upitna mogućnost veće dobave plina (metana) plinovodima, zašto ga ne dobivati ohlađenog – brodovima. No problem je sigurnost takvog terminala i plovidba brodova sa tekućim plinom kroz otočnu zonu Hrvatske. Izuzetno velika energija koncentrirana je u brodovima metanizerima. Npr. brod srednje tonaže (oko 50 tisuća tona) sadrži plina (ukapljenog metana) ukupne energije (2,7 E15 J) što je energija  koja odgovara energiji 39 nuklearnih bombi one veličine kakva je bačena na Hirošimu. Kada budu ostvareni svi uvjeti za njegovu izgradnju, ako se želi plinoficirati Dalmacija, bolje bi ga bilo graditi u Dalmaciji. Postavlja se pitanje što će im sada terminal na Krku kapaciteta 14 milijardi m3/god. (prije su planirali manji) kad je potrošnja plina u Hrvatskoj manja od 3 milijarde m3 i nema plinovoda kojim bi ga transportirali eventualnim potrošačima u južnoj i središnjoj Europi. Nije jasno tko bi bili potrošači 14 milijardi m3 plina godišnje. Za usporedbu Španjolska (2004.) koja je najveći uvoznik plina brodovima sa svoja  3 terminala uvozila je 17,51, a Francuska 7,63 i Italija 5,9 milijardi m3.

6. Neobična matematika i u drugim područjima energetike i njeni mogući uzroci

Kao što se radi o neobičnoj matematici u „tržištu“ i „tržišnim“ cijenama plina u Hrvatskoj slično je i sa drugim energetima. Npr. u određivanju „tržišne“ cijene naftnih derivata koje svako malo „korigiranju“ nigdje se niti ne spominje cijenu nafte  a ona je osnovni parametar za njihovo određivanje. U biti, cijene derivata određuje prema potrebi za prikupljanjem novca od potrošača. Nedavno je kod nas objavljeno kako je USA Kongres zabrinut za visoke cijene naftnih derivata u SAD pozvao naftne kompanije na razgovor - raspravu o mogućnosti njihova snižavanja. Rečeno je da su cijene derivata u SAD dosegle visokih 4 kune/litri i da trošak nafte u cijeni derivata iznosi vrlo visokih 70 % (odnosno oko 2,8 kune/litri). U Hrvatskoj nitko osim stanovnika nije zabrinut što su njihove cijene više od 8 kuna/litri. Ta matematika u odlučivanju izazvala je goleme štete pri prodaji u bescjenje 25% INA-e Mađarima. Prodali su je za 500 milijuna USD u vrijeme kada je njena stvarna vrijednost bila najmanje pet puta veća od prodajne (4), a danas je šteta takve prodaje, bolje reći poklona, zbog porasta cijene nafte i plina u svijetu još višestruko povećana. Slično je i sa cijenama električne energije u koje zacijelo ulaze i troškovi golemih gubitaka električne energije u HEP-u, kao i oslobađanje namirivanja neisporučene energije (pet godina nije isporučivala energiju iz NE Krško) kao i obveze Slovenije za izgradnju elektrane u Hrvatskoj i preuzimanje troškova odlaganja radioaktivnog otpada iz NE Krško . Vrijedi spomenuti da je unatoč uspostave među državnih odnosa sa Srbijom i BiH ostalo potpuno neriješeno pitanje isporuke električne energije Hrvatskoj iz elektrana (u svakoj po jedna snage gotovo kao polovina NE Krško) građenih našim novcem u tim državama.

Spomenuto ponašanje u biti ne iznenađuje kada se zna da je u agresiji na Hrvatsku, neprijatelj bio opskrbljivan  naftom i derivatima iz Hrvatske, a neki su se ponašali kao da je rat negdje drugdje.

Vlasnik INA-e dioničari. Možda je razlog spomenutim zbivanjima način odlučivanja o INA-i koji nema veze sa strukom, ali baš niti s pameću i moralom. Naime, izvanredna skupština dioničara (2.4.2008.), kako su javili mediji, na kojoj je prisustvovalo 116 dioničara izabrala je u novi nadzorni odbor Ivana Šukera, Damira Polančeca, Tomislava Ivića i Đuru Dečaka, priopćeno je iz Ine. Skupština je „donijela“ odluke o razrješenju četvorice starih i postavljanju istih - novih članova nadzornog odbora INA-e i promjenama statuta INA-e. Kao što je poznato Vlada RH je proglašena vlasnikom INA-e a zatim je 25% dionica u bescjenje prodala mađarskoj tvrtki MOL . Bivši i sadašnji zaposlenici INA-e (26-28 tisuća dioničara) kupili su 7% dionica, a braniteljima (oko 500 tisuća dioničara) je poklonjeno 7% dionica, a na skupštini je, od svih dioničara, bilo ukupno samo 116. Vlada je predložila (potpisao predsjednik vlade 14.2.2008.)  da u nadzornom odboru INA-e budu isti političari (3 iz Vlade, 1 iz fonda branitelja) koji su bili i prije. Najzanimljiviji je bio ishod glasovanja na toj skupštini na kojoj se „odlučivalo“. Više od 7,7 milijuna glasova-dionica bilo je za prijedlog Vlade, oko 150-200 bilo je protiv, kao i isti broj suzdržanih. Jedan broj prisutnih na skupštini taj rezultat je iznenadio, no nije iznenađujući ako se zna da jedna osoba koja je glasala (predstavnik Vlade) ima glas koji vrijedi više od 5 milijuna glasova dionica, a drugi glas predstavnika MOL-a vrijedi 2,5 milijuna glasova. Stoga se postavlja pitanje zašto su uopće sazivali takvu besmislenu skupštinu i potrošili dragocjeno vrijeme onih koji su na nju došli, kada su o svemu već donijeli odluku?  Ne zaboravimo da po statutu INA-e nadzorni odbor INA-e postavlja upravu INA i o svemu u INA-i odlučuje, a nadzorni odbor je u biti postavio predsjednik Vlade (kao da je vlasnik INA-e). No, to je valjda u skladu s našim načinima pretvorbe vlasništva. Može se jedino postaviti pitanje predsjedniku Vlade zašto je u nadzorni odbor INA-e postavio osobe koje s radom INA-e (osnove djelatnosti: istraživanje i proizvodnja nafte i plina, prerada, proizvodnja i prodaja naftnih derivata) nemaju nikakvih drugih veza osim što kupuju na INA-nim postajama naftne derivate. Stoga nas ne treba čuditi neobična matematika u energetici Hrvatske, koja je već godinama na štetu korisnika energije. Dakle za sva pitanja vezana uz nafto-plinsku energetiku, npr. cijene naftnih derivata i plina, treba pitati predsjednika Vlade jer je donošenje odluka u i o INA-i samo na njemu. S obzirom na način donošenja odluka moglo bi se jednog dana dogoditi da neke osobe iz politike osvanu kao vlasnici cijele INA-e. Loše će biti ako se način „biranja“ sa skupštine INA-e uskoro prenese i na biranja političara u Hrvatskoj, a moglo bi biti tako, da oni koji su prigrabili bogatstva Hrvatske razmjerno „svom“ bogatstvu imaju i broj glasova. To bi zacijelo bilo još gore od dosadašnjih izbora (u biti „izbora“ osoba koje su već unaprijed odredili čelnici partija- stranaka kao i onih u NO INA-e) u kojima je bilo „samo“ oko 500 tisuća nepostojećih birača viška u odnosu na broj punoljetnih stanovnika .

Idemo u EU Možda je i razlog ovoj čudnoj matematici u energetici želja političara za ulazak Hrvatske u EU, pa da bi se osobno domogli dobro plaćenih pozicija u EU administraciji, čine sve kako bi udovoljili svojim naredbodavcima i poklonima ih udobrovoljili da nas, tj. njih uz dobra koja su im poklonili, što prije prime u EU.  Stoga su valjda poklonili plin Talijanima, 25% INA-e Mađarima, a oprostili obvezu izgradnje elektrane u Hrvatskoj i neisporučenu električnu energiju Sloveniji. No nije jasno zašto su oprostili neisporučivanje struje iz Srbije i BiH iz elektrana izgrađenih novcem iz Hrvatske, kao i benzinske postaje u tim zemljama, jer spomenute još nisu u EU, ali bi se moglo dogoditi da budu prije Hrvatske. Kukaju u medijima kako svaka odgoda učlanjenja Hrvatske u EU za Hrvatsku znači štetu – novac iz fondova EU, veću od 200 milijuna eura/god, ali su „zaboravili“ stanovništvu spomenuti da  i godišnja „članarina“ Hrvatske u EU bude iznosila oko tri puta više – tj. blizu 600 milijuna eura/god. . Možda bi zbog spomenutog mogla zaživjeti i ne posve bezrazložna ideja onih koji zagovaraju priključenje Hrvatske SAD-u , ako bi je SAD htio. Udaljenost, kažu, nije problem jer je Hrvatska oko 2400 km bliža SAD nego njena članica Hawai.

Kolumbo je znao iz koje luke isplovljava Ponajveći je naš problem nepostojanje jasne strategije razvitka energetike, ali i strategija razvitka jadranske obale i uopće razvitka zemlje. Hrvatska nema niti koncepciju razvitka tj. jasne ciljeve niti za energetiku niti za mnoga druga područja, koja mora prethoditi strategijama. Nedostaje joj čak  i objektivna spoznaja o stanju i mogućnostima energetike i drugih područja što je preduvjet za odlučivanje o ciljevima razvitka. Današnje “spoznaje” isključivo su pogledi različitih političkih grupacija u svrhu ostvarenja njihovih ciljeva, a ne onih cjelokupnog stanovništva Hrvatske. 

Brojne tzv. strategije razvitka energetike koje već godinama „proizvode“ različite interesne grupe nalikuju onoj kojom se služio Kristofor Kolumbo. Otkrio je Ameriku, ali nije znao: a) kamo plovi; b) kada je doplovio nije znao kamo je došao; c) putovao je na tuđi trošak (platila španjolska kraljica). Ima nekih sličnosti s onim što se već dugo, a i danas događa u energetici u Hrvatskoj. Svaka energetska grupa - grupica plovi nekamo, a ne zna kamo - vjerojatno tamo kamo "dobar vjetar političkih moćnika“ trenutno puhne. Ne zna niti kamo će stići. Sve će to platiti pučanstvo u cijeni energenata i eventualnoj njihovoj nestašici. Ameriku sigurno neće otkriti ni jedna od tih grupa, ali će članovi nekih vjerojatno jako dobro živjeti (imati standard arapskih šeikova). Ima ipak jedna velika razlika. Kolumbo je znao od kamo je krenuo - iz koje je luke isplovio, a u našoj energetici se ni to ne zna (nema čak niti valjanih energetskih bilanci što je preduvjet za "početak putovanja"), a i znao je kamo će se vratiti. Na žalost tako je i u mnogim drugim područjima važnim za život stanovnika u Hrvatskoj, a političarima nije u cilju da objektivno spoznaju stanje u koje su zemlju svojim nemarom za stanovništvo doveli bez obzira kojoj tzv. stranci, bolje reći partiji, pripadaju.

SLIKA 1

SLIKA 2

SLIKA 3

SLIKA 4

SLIKA 5