HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

18. svibanj 2008.

TKO NE ZNA SVOJU POVIJEST PRISILJEN JU JE PONAVLJATI !

Gostujući u emisiji Hrvatske televizije, „Nedjeljom u dva“, u Zagrebu, 18. svibnja 2008. godine kod voditelja i novinara Aleksandra Stankovića,  Mario Mihaljević ovaj je puta promašio do Beograda.

Mario Mihaljević tvrdi da je pravaš ili starčevićanac po vlastitom političkom opredjeljenju. Kao takav pristupio je nakon pada Berlinskog zida u članstvo Hrvatske stranke prava, ne samo zbog Starčevićeva hrvatskog državnog prava koje je zastupala nego i zbog dvojice hrvatskih političara, Ante Paradžika, dopredsjednika, i Dobroslava Parage, predsjednika Hrvatske stranke prava, kao što je rekao. Gospodin Mihaljević, skladatelj i novinar, bio je i glasnogovornik Hrvatske stranke prava pod Paraginim predsjedanjem i u vrijeme velikosrpske agresije. Upravo zbog toga je neshvatljivo kako je u navedenoj emisiji mogao navesti katastrofalno krive osnovne podatke u vezi prvog raskola u Stranci pravi koncem 19. st. kada je rekao da je „Josip Frank ukrao stranku Anti Starčeviću“. To bi bilo isto kao da je rekao da je Ante Paradžik ukrao stranku Dobroslavu Paragi, a nije (pokojni) Ante Paradžik nego lopov Anto Đapić, iako je to  Mihaljević prešutio, što je šteta vis a vis  Dobroslava Parage jer je mogao iskoristiti milijunski audotorij kako bi hrvatsku javnost podsjetio na prljavu rabotu Tuđmanove vlasti u koju se s predumišljajem upustila 1993. godine. Drugi veliki propust g. Mihaljevića je što je pravaše krivo podijelio na starčevićance i frankovce, i što je naveo da je majka Ante Starčevića bila Srpkinja, jer ni to nije točno.

Na znanje gospodinu Mihaljeviću i svima ostalima koji ne poznaju bitne detalje iz hrvatske povijesti koji su hrvatski narod stajali u 20. st. tisuće godina pojedinačnih robija, stotina tisuća ubijenih i milijuna oklevetanih Hrvata koji su slučajno bili Hrvatima po svom rođenju, a članovi hrvatskog političkog naroda po samoopredjeljenju:

Ocu domovine, dr. Anti Starčeviću, je Stranku prava UKRAO PRAVAŠKI IZDAJICA FRAN FOLNEGOVIĆ, 1895. godine, i to na način da je kritizirao Josipa Franka i njegove sinove koji su sudjelovali na protuvelikomađarskom prosvjedu u Zagrebu kada je u znak prosvjeda protiv mađarske hegemonije nad hrvatskim narodom spaljen na Trgu bana Josipa Jelačića, u Zagrebu, ugarski stijeg. Ante Starčević je s Josipom Frankom nakon toga bio prisiljen osnovati novu pravašku stranku na dotadašnjem temelju hrvatskog državnog prava, i ta se stranka zvala Čista stranka prava (ČSP) čime je Otac domovine želio naglasiti da se radi o stranci bez izdajica, kolebljivaca i jugoslavensko orijentiranih sanjara kakav je postao Fran Folnegović, a poslije čak i Starčevićev nećak Mile Starčević iz „Starčevićeve stranke prava“ (SSP) koja je 1918. postala članica protuhrvatskog i protunarodnog „Narodnog vijeća SHS“, a nasljednik Mile Starčevića, zubar Ante Pavelić otišao se 1. prosinca 1918. pokloniti velikosrpskom zavjereniku Aleksandru Karađorđeviću (ubojici Hrvata), poljubivši mu zadnjicu.

Nadalje, majka od Ante Starčevića nije bila Srpkinja po nacionalnosti jer u vrijeme njegove majke u Hrvatskoj nisu živjeli Srbi nego pravoslavni Vlasi, i Starčevićeva je majka bila vlaškog porijekla. Vlaško pravoslavno stanovništvo Hrvatske posrbila je velikosrpska propaganda putem Srpske samostalne stranke, i to tek nakon 1887. godine kada je ta beogradska agentura osnovana u Zagrebu. Više o tome  zainteresirani mogu pročitati u stručnoj literaturi od

dr. Ive Pilara, „Južnoslavensko pitanje“, i od

S.M. Štedimlije, „Zavjere protiv svjetskoga mira“.

Ante Starčević je  govorio o pravoslavnim Vlasima i usprotivio se srbizaciji hrvatskih pravoslavaca jer je u tome vidio i korak ka jugoslavenizaciji i srbizaciji Hrvatske koja Hrvatsku može gurnuti preko ruba propasti, kao što se u 20. st. i dogodilo! Dakle, Mariju Mihaljeviću taj podatak trebao bi biti poznat, ali on i dalje ponavlja velikosrpske i jugoslavenske zablude! Josip Frank bio je napadan od nekih projugoslavenskih političara u svoje vrijeme (kao i danas) zato što je bio hrvatski Židov, i predsjednik Čiste stranke prava, i to zato što se je g. J. Frank zalagao protiv jugoslavenske ideje i protiv osnivanja jedne jugoslavenske države. Zato je i danas u Hrvatskoj, koja nije dejugoslavenizirana niti dekomunizirana, napadan kao preteča ustaštva, što je nonsens; ustaški pokret jeste nastao iz jezgre tako zvanih frankovaca (što je pogrdno ime koje je pravašima nadjenula jugoslavenska titoistička historiografija u svojoj mržnji prema Hrvatskoj), ali Josip Frank nije bio preteča ustaštva, a ustaški pokret nije nastao iz vica nego zbog velikosrpskog terora u prvoj Jugoslaviji.

Postoje pojedinci u Rimokatoličkoj crkvi čak i danas koji relativiziraju Starčevićevu politiku, i naglašavaju da se Ante Starčević pod kraj svoga života sastao s političkim trgovcem i tvorcem jugoslavenske ideologije, biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom. Je, istina je, Stari se sastao sa Strossmayerom, ali zato što je bio humanist i vjernik u Boga, a ne kao Strossmayer vjernik na papiru i sluga masona. Stari je uvijek bio za razgovor i dijalog, ali Strossmayer je bio taj koji je Antu Starčevića desetljećima ignorirao, kao i njegova dobronamjerna upozorenja o opasnostima i zamkama jugoslavenske ideje. No, pokvaren kakav je bio, Josip Juraj Strossmayer – Štroca je odmah nakon raskola u Stranci prava, nakon što je Fran Folnegović zabio Ocu domovine nož u leđa, primio izdajicu Folnegovića u audijenciju.

Gotovo 100 godina nakon toga je pravaški Juda Anto Đapić izdao Dobroslava Paragu koji je kao svojedobno Stari bio prisiljen formalno osnovati jednu novu pravašku stranku na dotadašnjem temelju hrvatskog državnog prava – Hrvatsku stranku prava 1861. (HSP 1861.)

Na plenarnoj sjednici Sabora Republike Hrvatske, u Zagrebu, 1994. godine je Dobroslav Paraga rekao izdajici Đapiću u lice:

Postao si agentura HDZ-a koji te instalirao na čelo Hrvatske stranke prava!

Iako je lijepo čuti da su se u Hrvatskim obrambenim snagama (HOS) u vrijeme velikosrpske agresije i u rata za hrvatsku nezavisnost i slobodu borili i hrvatski Srbi, što je istina, krivi je navod  Marija Mihaljevića da je zapovjednik HOS-a u Vukovaru koji je poginuo bio srpske nacionalnosti. Upravo suprotno, hrvatski junak, g. Robert Šilić, zapovjednik HOS-a u Vukovaru, koji je poginuo u obrani hrvatske države i slobode, bio je hrvatske nacionalnosti, a zapovjednik Stojan Vujnović-Srbin, koji je mučki ubijen u zasjedi kolovoza 1992. godine, bio je također hrvatske nacionalnosti, a nadimak mu je glasio „Srbin“. Ovo je već drugi puta da Mario Mihaljević u javnosti spominje hosovca Stojana Vujnovića – Srbina kao bojovnika HOS-a srpske nacionalnosti (prvi puta kada je gostovao u jednoj emisiji sa četnikom Radom Leskovcem, svojim prijateljem iz djetinjstva s kojim je nakon rata obnovio prijateljstvo, i kao kršćanin mu oprostio njegovo sudjelovanje u agresiji protiv Hrvatske, tako da je time poništio svoju kletvu protiv njega u pjesmi koju je skladao pod nazivom „Rade – gade!“)

Mario Mihaljević  u emisiji kod Aleksandra Stankovića si nije smio dopustiti da javno kaže kako je bivša „Jugoslavija imala svoje čari“, kao na pr. besplatna ljetovanja putem ferijalnog saveza i slične gluposti jer jako dobro zna da je Dobroslav Paraga na poziv „ferijalnog saveza“ zvan Okružni sud u Zagrebu boravio dvije godine besplatno u logoru na Golom otoku, i dvije godine u Lepoglavi, plus godinu dana u istražnom zatvoru. Istina, u bivšoj Jugoslaviji ljudi nisu kopali po kantama za smeće kao danas u Republici Hrvatskoj, zbog socijalne neosjetljivosti kriptokomunističkih drugova na vlasti, ali zato su prisilno boravili u rupama, kao na pr. na Golom otoku, ili se stotine tisuća njih nalazile pod zemljom od 1945. godine, a bilo je i perioda gladi poslije Drugog svjetskog rata, otimanja od hrvatskih seljaka i posljednjeg zrna žita od strane drage nam OZNE, a UDBA uvijek nas je pratila, mlatila i ubijala, čak i danas u Republici Hrvatskoj.

Inače, za cijeniti je dosljednost hrvatskog umjetnika, gospodina Olivera Dragojevića, koji je do danas održao obećanje i kao jedan od najslavnijih pjevačkih zvijezda bivše Jugoslavije, i Republike Hrvatske, odbio zbog izvršene velikosrpske agresije i srpskih zločina nad hrvatskim narodom, nastupati na tlu bivšega agresora odnosno u Srbiji.