HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

30. svibanj 2008.

LUSTRACIJA MASOVNOG UBOJICE TITA– NUŽDA BEZ KOJE SE NE MOŽE ZAKORAČITI U DEMOKRATSKU HRVATSKU!

U Jutarnjem listu je 25.05.2008. objavljen opširan kritički članak Davora Butkovića o Titu, sa zaključkom da je “Tito bio brutalni diktator”, “važan državnik” i brana velikosrpskoj ekspanziji, i s porukom da je Titu definitivno mjesto na Trgu maršala Tita u Zagrebu, kao i da bi svaki grad u Hrvatskoj trebao, bez obzira na Titove zločine, imati javni prostor, nazvan po njemu, kao i po Franji Tuđmanu.

 D. Butković je dao iskreno svjedočanstvo o tome da na zagrebačkom stadionu u Maksimiru narodne mase nisu na vijest o Titovoj smrti padale u očajnički trans, da je i on osobno kao školarac bio izložen posljedicama kulta ličnosti maršala Tita kada su njegovi školski drugovi iz razreda bili po direktivi Saveza komunista natjerani da prije prolaska kolone vozila s Titom u Zagrebu po cesti rišu s kredama cvijeće.

Svjedočio je i da je njegov sugrađanin i vršnjak Dobroslav Paraga bio u titoističkom sustavu izložen brutalnoj torturi zbog isticanja mišljenja suprotno stavovima vladajućeg i monopolističkog Saveza komunista, zbog čega je postao politički nepodoban, a ja navodim činjenicu da je politički nepodoban ostao zbog istih stavova i danas, kao i da ni danas u pravnoj državi nije uspio ishoditi moralno-političku ni sudsku osudu za nalogodavce ubojstva njegova prijatelja, pokojnog g. Ernesta Brajdera, koji je s njim sakupljao potpise uglednika na peticiju za oslobađanje političkih zatvorenika u Titovoj Jugoslaviji, čak ni unatoč zahtjevu američkog Senata, istaknut u rezoluciji broj 169 iz 1989. godina koju niti jedan medij u Hrvatskoj do danas nije objavio.

 D. Butković je kritički i činjenično točno istaknuo da “se /u SFR Jugoslaviji/ svaki organizirani pokušaj drukčijeg političkog mišljenja automatski kažnjavao raznim oblicima represije, i da je “Titova diktatura, kao i gotovo sve komunističke diktature, po svojoj prirodi bila izrazito brutalna”, te da je “Tito kao diktator dao ubiti ili je tolerirao ubojstva desetaka tisuća ljudi na Bleiburgu ili na Križnom putu: dao je zatvoriti tisuće i tisuće političkih protivnika, uspostavio je tvrdu cenzuru, koja je s ponekim iznimkama trajala i osam godina poslije njegove smrti, sve do potkraj 1988. godine. (Činjenica je po mojim informacijama da je Tito dao na 30 tisuća politički montiranih sudskih procesa kazniti 100 tisuća hrvatskih političkih zatvorenika, i to nakon 1948. do svoje smrti 1980.) “Kao diktator je Tito uspostavio strahoviti kult ličnosti kojem se nikada nitko nije mogao suprotstaviti”, naglasio je  Butković, kao i da je “Tito svojim osobnim lifestyleom kompromitirao i vrijeđao jugoslavenske građane”. Mogu ustvrditi da se i danas teško suprotstaviti tom strahovitom kultu ličnosti koji je stvoren oko diktatora i maršala Tita, kao i da je Titov nekadašnji general JNA Franjo Tuđman zaslužan za to jer na predsjedničkom položaju nije dao dirati u svoga zaštitnika Tita. Međutim, njegov zaključak o Titu, i poruka koju je uputio čitateljstvu Jutarnjeg lista i vlastima Republike Hrvatske, da bi “sedamnaestogodišnju debatu o zagrebačkom Trgu maršala Tita valjalo napokon završiti”, nije održiva. “Tito je, uza sve svoje loše osobine, bio važan hrvatski državnik. I on posve nesporno (baš kao i Franjo Tuđman), zbog svojih državničkih doprinosa zaslužuje trg u središtu Zagreba kao i trg ili ulicu u središtu bilo kojeg drugog hrvatskog grada.” Je li to doista tako?

Osvrćem se prvo na to da je g. D. Butković naveo jednu činjenično netočnu tvrdnju, naime, Tito navodno nije najveći masovni zločinac s ovih prostora Jugoistočne Europe. Međutim, materijalne činjenice opovrgavaju takvu tvrdnju jer tri najveće masovne grobnice u Europi, ne samo u Jugoistočnoj Europi, idu na račun maršala Tita, i to stratište u Teznom, u Kočevskom rogu i u Macelju. Od toga je Tezno od strane slovenskog državnog povjeranstva i povjesničara verificirano kao “najveća masovna grobnica u Europi”, sa čime se slaže i njemački utjecajni svjetski tjednik “Der Spiegel”. Nadalje, Tito jeste bio veliki državnik, po utjecaju najveći državnik s ovih prostora Srednje i Jugoistočne Europe, ali ne svojom zaslugom i brigom za narode bivše Jugoslavije nego zato što je Zapad nakon Drugog svjetskog rata preuzeo od komunističkog Istoka proizvod koji je stvoren u Moskvi, a nosi nadimak (konspirativno ime) “Tito”, i uzdržavao je J. B. Tita na umjetnom disanju, i dao mu vis a vis Moskve umjetnu važnost jer je Titov otpor Staljinu 1948. bio prva velika pukotina u svijetu komunizma i Zapad je tu pukotinu preko Titove Jugoslavije nastojao proširit, i zbog toga nije mario za ljudska prava u Titovoj “tamnici naroda”, sve dok se nije pojavio Dobroslav Paraga sa svojom kritikom titoizma. Mnogi pri tome gube iz vida da je Staljinov raskid s Titom, ne Titov raskid sa Staljinom, kao posljedicu imao pojačanu staljinizaciju u Jugoslaviji, zvana titoizacija jer je Tito, kako bi svijetu komunizma dokazao da nije krivovjernik s ljevice, pooštrio svoju vladavinu staljinističkim metodama tako da su u nemilost pali čak i dokazani boljševici kao što je bio Titov dugogodišnji istomišljenik Milovan Đilas. Kako Zapad može uzdizati i rušiti nečiju državničku važnost vidi se i na primjeru Franje Tuđmana: kada je prvi hrvatski predsjednik bio Zapadu potreban radi verifikacije podjele Bosne i Hercegovine u Daytonu, Franjo Tuđman je postao pravi hit na Zapadu, a kada je Zapad iz svojih razloga smatrao da Franjo Tuđman više nije potreban, Tuđman je s vrha top liste poželjnih pao na samo dno.

Tako je bilo i s Dobroslavom Paragom jer, kada je Zapadu tako i tako bilo jasno da Jugoslavija neće moći opstati,  D. Paraga postao je pored disidenta komunizma Andreja Saharova jedina osoba na svijetu koja je vlastitim imenom i prezimenom od strane američkog Kongresa dobila čast borca protiv komunističkog totalitarizma, a istovremeno je Zapad stavio Jugoslaviji ključ u bravu, prekinuvši slavinu iz koje je tekao med i mlijeko (krediti), s tim da i danas cijelo društvo u Hrvatskoj plaća kamate na izdašne kredite koje je Tito dobijao kao džoker protiv svijeta komunizma na Istoku, a najveći iznosi tih kredita je Tito uložio u jačanje JNA i njene vojne industrije kao glavni izvozni proizvod militarističke Jugoslavije.

Međutim, kada je Zapadu trebao netko u Hrvatskoj tko će svojim potpisom potvrditi podjelu BiH, Dobroslav Paraga je otpao, a Zapad je zažmirio na Tuđmanov brutalni obračun s njegovim stranačkim suradnicima i s njim samim, te ni danas u hrvatskoj (mrtvoj) pravnoj državi nije važno rasvjetljavanje tih političkih ubojstava i atentata iz devedesetih godina u Hrvatskoj. Jedino se rasvjetljava političko ubojstvo g. Reihl Kira, ali on nije bio Paragin čovjek pa to onda prolazi kroz ušicu igle.

Davor Butković je propustio navesti materijalnu činjenicu da je Titova Jugoslavija bila sponzor međunarodnog terorizma, da je davala politički azil Frakciji crvene armije (R.A.F.) i (ondašnjoj) palestinskoj terorističkoj frakciji PLO, zatim, najopasniji terorist u to doba, “Iljič” Sanchez, uživao je pomoć službenog Beograda, a Titova tajna policija otimala je i ubijala svoje državljane u inozemstvu, i putem svoje doušničke mreže nadzirala i kompromitirala organizacije hrvatske emigracije. KGB, STASI i jugoslavenski SDB (Udba) žarili i palili su po Zapadu, te se danas pred jednim njemačkim specijalnim sudom za državni terorizam bivše Jugoslavije vodi sudski postupak kao posljedica Titovog tajnog rata protiv političkih neistomišljenika u inozemstvu. Zar takav državnik, koji se nije libio pomoći međunarodnom terorizmu, i čija je tajna služba i sama poticala državni terorizam u državi SFRJ i u inozemstvu, bi trebao imati trg u Zagrebu kao uzor mladim i nadolazećim generacijama hrvatskih građana? Ista je stvar u vezi toga treba li Franjo Tuđman imati trg u Zagrebu i drugdje. Ovom prilikom spomenuti ću samo jedan razlog zašto ne, a taj razlog se zove Ante Paradžik koji je kao nekadašnji predsjednik Saveza studenata Hrvatske bio po položaju ne samo iznad Dražena Budiše, nego i kao “playmaker” imao objektivno najveću ulogu u studentskom pokretu u vrijeme Hrvatskog proljeća, te je dobio i najstrožu kaznu od titoističkog režima, i dok su ga komunisti u Jugoslaviji kaznili, u Hrvatskoj su ga ubili! Ako bi kriterij bio udjel u stvaranju samostalne hrvatske države, onda i tu Franjo Tuđman pada na ispitu jer hrvatska je država stvorena u Vukovaru 1991. za vrijeme velikosrpskog napada i opsade toga grada-heroja, a u svemu tome predsjednika Tuđmana nema, ali ima predsjednika Hrvatske stranke prava i osnivača Hrvatskih obrambenih snaga Dobroslava Parage koji je ujedno bio i protivnik podjele BiH, zato je i pao u nemilost Zapada, i zato se Franjo Tuđman i mogao s njim obračunati kao što se Tito obračunavao sa svojim neistomišljenicima bez da je Zapad trepunio okom, čak i užasan logor na Golom otoku je bilo Titu dozvoljeno da uspostavi i desetljećima održava. Iako je  D. Paraga imao tisuće ljudi pod oružjem, i mogao je u svakom trenutku puškama skinuti Tuđmana i Manolića s vlasti, izabrao je hod po trnju jer su mu demokracija i (građanske) slobode važnije od toga da bi on pod svaku cijenu došao na vlast. Nadalje, argument da je Tito stavio velikosrpski nacionalizam u tor ne stoji jer inače Slobodan Milošević ne bi uspio doći na vlast, a upravo su Miloševića podržali moćni ostaci Rankovićeve beogradske Udbe, i to je ključ početnoga uspjeha Slobe “vožda”, a ujedno i dokaz kako je Tito 1966. i 1974. samo kozmetički obračunao s frakcijom velikosrpske ideologije unutar SKJ.

YU ustav iz 1974. definitivno nije doveo do osamostaljenja Republike Hrvatske i otcjepljenja od SFR Jugoslavije jer se g. Badinter ispred Europske zajednice prilikom ocjene hrvatske secesije nije oslonio na taj ustav nego je zaključio da se “SFRJ kao država raspala”, i da je to dovelo do hrvatskog osamostaljenja. I posljednja materijalna činjenica je da su na Titov sprovod došli gotovo svi državnici svijeta, ali ne i američki predsjednik Jimmy CARTER, a SAD predstavljalju po važnosti i utjecaju u svijetu najmanje 33 posto zemaljske kugle.

Ja bih diktatora Tita usporedio s diktatorom Pinochetom koji je također zabilježio zavidni ekonomski rast Ćilea, koji je uz brutalno kršenje ljudskih prava stabilizirao neuralgičnu regiju, koji je bio veliki državnik, uvažen na pr. od velike britanske državnice Margaret Thatcher, i drugih u svijetu, ali koji danas u demokratskom Čileu uopće više nema kult ličnosti, za razliku od Hrvatske, i koji nema Trg generalissimusa Pinocheta u čileanskom glavnom gradu jer su današnji demokratski predstavnici ove južnoameričke države mišljenja da diktator ne može biti uzor nadolazećim mladim generacijama koje se odgaja u duhu demokracije. Zato će se, ne samo nastaviti inicijativa za promjenom naziva Trga maršala Tita, nego će se intenzivirati, ne zbog osvete, ne zbog nacionalizma, nego demokracije radi. Osim toga, Tito nije bio hrvatski državnik nego jugoslavenski, a mi danas ne živimo u jugoslavenskoj nego u hrvatskoj državi, te nemamo ni trgove po austrougarskom državniku Franji Josipu koji je također bio vladar nad Hrvatima pa ne trebamo imati ni po Titu. Zato će građanska inicijativa “Krug za trg” završiti uspješno, i Zagreb će dobiti svoj Kazališni trg, a Trga maršala Tita neće više biti u Zagrebu ni u bilo kojem hrvatskom gradu jer bi to bilo protiv Europe i civilizacije.