HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

23. lipanj 2008.

HDZ-OV ZAVNOH JE BIO UVOD U GENOCID NAD HRVATSKIM NARODOM!

Vrlo lako je dokazati da bez „Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske“ ne bi na području Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata bilo komunizma, kao što ni povijesna Hrvatska ne bi bila dio „izmišljene tvorevine 20. stoljeća“ zvana Jugoslavija (pojam koji je uporabila CIA prilikom pisanja izvješća o Titovoj Jugoslaviji sedamdesetih godina).

Partizanske snage pod vodstvom CK KPH i politbiroa CK KPJ, koje su stvorile ZAVNOH, i to oružanom pobunom, ustancima i terorističkim akcijama i vojnim pohodima, izravno su rušile Nezavisnu Državu Hrvatsku nasuprot koje su 1943. u Otočcu udarile temelje kontra-pararepublici zvanoj Federalna Država Hrvatska koja je bila jedna komunistička republika sovjetskog tipa, i koja je na tzv. Trećem zasjedanju Zavnoha od 8. do 9. svibnja 1944. u Topuskom od strane delegata Komunističke partije Hrvatske priključena Jugoslaviji,  obnovljenoj u Jajcu, 29. „novembra“ 1943. godine. (Za vrijeme tzv. zasjedanja Avnoja u Jajcu su partizani iza sebe ostavili masovnu grobnicu s pobijenim nesrpskim civilima.)

Predstavnici partizana i bivši komunisti u Republici Hrvatskoj rado ističu akt priključenja Istre matici zemlji ali često prešućuju kojoj je zemlji Istra priključena jer komunistički partizani nisu Istru pripojili samo Hrvatskoj nego i Jugoslaviji, a  s druge strane prešućuju da su istočni Srijem i grad Zemun nakon tzv. „oslobođenja“ iz 1945. odstupili Srbiji. Poništenje Rimskih ugovora iz 1941. i akt o pripajanju anektiranih dijelova hrvatske Dalmacije, kao i Istre Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nakon kapitulacije fašističke Italije, od strane vodstva NDH, bivši komunisti prešućuju i ne priznaju jer nisu u ratu (WWII) ni u miru priznavali bilo kakvu političku konkurenciju koja bi iskakala iz okvira Oktobarske revolucije.

Luka Bebić, aktualni predsjednik Hrvatskog sabora, prešućuje jednu povijesnu činjenicu da su komunisti – delegati KPH na tzv. Trećem zasjedanju Zavnoha u Topuskom podijelili suverenitet hrvatskog naroda sa Srbima u Hrvatskoj, i time federalizirali poslijeratnu jugoslavensku komunističku republiku Hrvatsku u kojoj su Srbi dobili umjesto statusa nacionalne manjine ustavni status nacije, ili drugim riječima, vlast na hrvatskom području podijeljena je između hrvatskih i srpskih komunista. S druge strane Hrvati u Srbiji nisu dobili ustavni status nacije iako su na području Srijema autohtona nacija, za razliku od Srba u Hrvatskoj koji su kao vlaška pravoslavna manjina početkom 20. st. akcijama srbijanskih vlasti posrbljeni, što doduše nije jedinstveni događaj u europskoj povijesti da cijeloj jednoj nacionalnoj manjini bude na osnovi njena pravoslavnog vjerskog opredjeljenja promijenjena nacionalnost u korist srpske, ali to je na tragu velikosrpske ideologije negiranja hrvatskog političkog naroda. Isti recept odnarođivanja od političkih Hrvata primijenjen je za vrijeme Titove Jugoslavije nad bosanskim muslimanima koji su od Komunističke partije Jugoslavije dobili status zasebne nacije (Muslimani) čime su jugoslavenski komunisti pak uvrijedili cijeli islamski svijet koji je taj samovoljni akt jedne tiranije smatrao činom svetogrđa. O vodećem ideologu koji je propagirao stvaranje bošnjačke nacije od bosanskih Muslimana, nekadašnjem partizanu Adilu Zulfikarpašiću kojemu su četnici u Drugom svjetskom ratu pobili u Foči gotovo cjelokupnu njegovu obitelj, i koji je bio jedan od glavnih inicijatora tzv. Bošnjačkog kongresa u opkoljenom Sarajevu 1993. godine na kojemu je proglašen akt o novoj bošnjačkoj nacionalnosti, objavljeno je da je bio doušnik Kontraobavještajne službe JNA (KOS) koja je time zabila još jedna klin u ionako destabilizirani hrvatski politički narod, čiji je politički teritorij kroz protekla stoljeća, kako je to primijetio povijesni istraživač dr. Ivo Pilar, bio uslijed raznoraznih tuđinskih osvajanja konstatno izložen eroziji, a tako je i sve do današnjih dana.

Povijesna je činjenica da je prvi predsjednik Republike Hrvatske, i vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, Franjo Tuđman, u novi ustav RH, na Božić 1990. dao ZAVNOH ugraditi u ustavnu preambulu čime je hrvatskom narodu učinio medvjeđu uslugu koja se pretvorila u trajni uteg hrvatskog naroda, dakle, svih građana Republike Hrvatske. Tuđmanov motiv je u to vrijeme bio unaprijed odbaciti kritike iz zemlje i svijeta da je očekivano osamostaljenje Republike Hrvatske akt o uspostavi NDH iz Drugog svjetskog rata. S druge je strane ispravljena komunistička nepravda prema Hrvatima u vidu podjele hrvatskog suvereniteta, te su Božićnim ustavom iz 1990. hrvatski Srbi opravdano izgubili ustavni status naroda u Hrvatskoj i dobili su ustavni status nacionalne manjine i kulturnu autonomiju, kao u svakoj civiliziranoj državi. Trećina Srba u Hrvatskoj, instrumentalizirana od četničkog Beograda, nisu bili zadovoljni sa civilizacijskim stečevinama u Hrvatskoj i digli su se 17. kolovoza 1990. na oružanu (četničku) pobunu protiv njihove domovine – hrvatske države, kao uostalom po istom obrascu kada su 27. srpnja 1941. digli četnički ustanak protiv NDH i, uz pomoć talijanskih fašista, etnički očistili desetke tisuća hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori, u Lici i u Bosni. S druge strane su se i jugoslavenski komunisti digli na oružani ustanak, i to 22. lipnja 1941. godine na dan napada njemačkog Trećeg Reicha na SSSR,  povodom instrukcije Kominterne iz Moskve, tako da su jugoslavenski komunisti preko noći od ugovornih saveznika nacista (Pakt Molotov-Ribbentrop od 23. kolovoza 1939.) postali antifašisti, ali svoju su borbu protiv fašizma pretvorili za vrijeme Drugog svjetskog rata u komunističku revoluciju i borbu protiv, ne samo Nezavisne Države Hrvatske, nego protiv ideje o hrvatskoj državi. Niti jednog trenutka se hrvatski komunisti nisu borili za samostalnu hrvatsku republiku odcijepljenu od Srbije i izvan Jugoslavije.

Luka Bebić godinama na proslavama obljetnice Zavnoha ponavlja tezu da bez Zavnoha ne bi bilo niti „našeg“ Sabora, dakle, Hrvatskog sabora, jer je Hrvatski sabor pravni nasljednik Zavnoha iz 1943. godine. A da je Hrvatski sabor „njihov“, t. j. komunistički i partizanski potvrdili su bivši komunisti svih proteklih 18 godina hrvatske punoljetnosti, jer kao i prije u vrijeme komunizma nisu trpili i ne trpe političke neistomišljenike, političku konkurenciju i demokratsku alternativu nego su nametanjem favorizirajućeg izbornog zakona, i protuustavnom cenzurom, stvorili pseudoparlamentarizam.

Uz to su bivši komunisti u Republici Hrvatskoj svojom politikom uništili temelj pravne države Republike Hrvatske, legalizirajući zakonsku pljačku stoljeća narodnih dobara u Hrvatskoj (Zakon o privatizaciji za koji su 1993. zajedno glasovali bivši komunisti iz HDZ-a i SDP-a), prelazeći uz to i preko političkih ubojstava nad nekomunistima i politički montiranih sudskih procesa u staljinističkom stilu iz devedesetih godina 20. stoljeća, a ne mora se valjda uvijek naglašavati da simbol svih tih  ubojstava predstavlja časno ime  demokratski orijentiranog političara, na pravdi Boga ubijenog pravaša Ante Paradžika. Njegova nevina krv nalazi se na obrazu cjelokupne saborske političke elite balkanskog ponašanja kroz sve vrijeme hrvatske punoljetnosti i nezavisnosti od 1991. godine do danas. I nije slučajno hrvatski branitelj i rodoljub Siniša Glavašević u političkoj „oporuci Vukovara“, koju je na Hrvatskom radio Vukovaru pročitao u ime svih Vukovaraca uoči pada grada-heroja i njegovih junaka (i koja je objavljena 1991. u Hrvatskom pravu), da su „saborski zastupnici gori od četnika“ jer su na cjedilu ostavili one koji su se borili za slobodu protiv (velikosrpske) tiranije, despocije i (velikosrpske) agresije koju je predvodila tako zvana i Titova „Jugoslavenska narodna armija“ pod simbolom totalitarnog komunizma – crvene zvijezde petokrake, i njezinih pomoćnih i koljačkih akindžijskih četničkih jedinica, uostalom kao i u Drugom svjetskom ratu kada su partizani i četnici, maršal Tito i „đeneral“ Draža Mihajlović bili u ugovornom oružanom savezništvu, a 1944. su četnici masovno prešli u partizanske redove i svoja klanja umjesto pod četničkom kokardom i mrtvačkom glavom nastavili pod crvenom zvijezdom petokrakom, intenzivno na primjer, na protutenkovskom rovu u šumi Tezno kod Maribora 1945. gdje je pobijeno najmanje između 15 tisuća i 20 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika i ranjenika. Egzekutori po zapovijedi politbiroa CK KPJ (partizanskog Vrhovnog štaba) i maršala Tita bile su srpske partizanske jedinice iz Jugoslavenske armije, iako ni one hrvatske izdajničke jedinice iz partizanske XI. dalmatinske brigade nisu u klanju hrvatskih ratnih zarobljenika zaostajale za svojom srpskom „braćom“, te su svoju lojalnost Jugoslaviji dokazali masovnim ubojstvima na Kočevskom rogu 1945. godine i drugdje.

Gospodin Luka Bebić (HDZ) prešućuje činjenicu da se ZAVNOH temelji na genocidu nad hrvatskim narodom koji je po tajnom planu izvršen 1945. godine nakon tako zvanog partizanskog „oslobođenja“ koje nije predstavljalo oslobođenje od fašizma kao u Zapadnoj Europi nego se vršio obračun sa svim političkim neistomišljenicima koji nisu bili komunisti i koji nisu podržali komunistički „NOB“ i „NOP“ za vrijeme Drugog svjetskog rata. Takvi su još za vrijeme WWII završavali na području Hrvatske u logorima pod kontrolom KPH i nadzorom partizanskog Glavnog štaba NOVH ili partizanske vojske Zavnoha. Od rujna 1944. do svibnja 1945. je tako partizanski general i glavni zapovjednik „NOVH“, Ivan Gošnjak, određivao sudbinu 79 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila koji su odbili se pridružiti partizanima. (Ivan Gošnjak bio je nakon WWII nadređeni u jugoslavenskom ministarstvu obrane u Beogradu.)

(Izvor: jugoslavenski partizanski dokumenti u knjizi: „PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1944. – 1946. DOKUMENTI“, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2005.)

U to je vrijeme, početkom 1945. godine,  tajna jugoslavenska policija OZN-a čekala s unaprijed sastavljenim spiskovima i crnim listama da partizanska vojska uđe u hrvatske gradove i započne s totalnim etničkim čišćenjem  onog dijela hrvatskog naroda koji nije početkom svibnja 1945. otišao u političko izbjeglištvo, završivši u Bleiburgu i nastradavši do neprepoznatljivosti, i otišavši partizanskim metcima, noževima i sjekirama u vječnost.

Vidi klanja u Maceljskoj šumi gdje je u svibnju i lipnju 1945. godine 60 pripadnika krapinske Ozne, na čelu s komandantom Stjepanom Hršakom, koji su svi bili hrvatske nacionalnosti ili hrvatskog porijekla, zaklalo i strijeljalo 12 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, 650 hrvatskih civila i 21 svećenika i franjevca Rimokatoličke crkve. Predsjednik Tuđman i šef jugoslavenske frakcije Udbe u Hrvatskoj, Josip Manolić, zabranili su 1990. daljnje ekshumacije u Maclju jer se je novi politički ustroj RH temeljio, ne samo na genocidnom Zavnohu nego i kadrovski djelomično na partizanskim ratnim zločincima. Sam nekadašnji major Jugoslavenske armije, komunistički politkomesar i general JNA, Franjo Tuđman, nalazio se od veljače 1945., nakon „prekomande“ iz 10. korpusa „zagrebačkog“, u Vrhovnom štabu maršala Tita gdje je ostao sve do nakon završenog genocida nad hrvatskim narodom. Jedan gradonačelnik Krapine iz devedesetih godina 20. stoljeća, koji je gradonačelnikom postao kao kandidat s predizborne liste HDZ-a, bio je 1945. aparatčik u sustavu genocida koji je KPJ i KPH provodila nad hrvatskim narodom.

Malo je nezgodno i nelagodno govoriti o današnjem Hrvatskom saboru kao pravnom nasljedniku Zavnoha, ali ako ništa drugo, barem je Hrvatski državni sabor, dakle, preteča Hrvatskog sabora, prihvatio 1999. godine zaključke saborskog povjerenstva da se 1945. dogodio genocid nad hrvatskim narodom, i da je maršal Tito ratni zločinac i komunistički diktator. Također je Hrvatski sabor, dakle, pravni nasljednik i Hrvatskog državnog sabora i Sabora Republike Hrvatske iz devedesetih godina 20. st., osudio saborskom deklaracijom iz lipnja 2006. komunističke zločine na području Hrvatske, i to na pritisak Vijeća Europe i europske rezolucije broj 1481 od 25. siječnja 2006. o osudi totalitarnog komunizma i zločina komunističke partije u Europi, ali se predstavnici Sabora u političkoj praksi ne drže vlastitih zaključaka kao što se i u bivšoj Jugoslaviji nisu držali vlastitih zakona nego su donosili partijske presude koje su prethodile sudskima, a u sudskim presudama jugoslavenskog izvitoperenog pravosuđa se poštivala zapovijed bravara i maršala da se ne treba držati zakona kao pijan plota kada je u pitanju tzv. „kontrarevolucionarna“ osuda nedužnih hrvatskih rodoljuba.

Današnji predstavnici vlasti u RH, redom bivši komunisti i aktualni titoisti (od Luke Bebića, šefa parlamenta do Stipe Mesića, šefa države, Vladmira Šeksa, bivšeg šefa parlamenta i aktualno predsjedavajućeg ključnog saborskog ustavnog odbora, i drugih državnih službenika) uopće se u pravilu ne drže vlastitih zakona i deklaracija kao ni njihovi partizanski preci koji su Zavnohom proglasili vjerska prava da bi nakon rata hapsili i ubili stotine svećenika i desetke tisuće vjernika na čelu s predstavnikom katoličkih vjernika i Crkve, dra. Alojzijem Stepincem, spasiteljem Židova u Drugom svjetskom ratu, pravednikom i hrvatskim rodoljubom, kritičarem nacizma i komunizma, te se i po tome vidi koliko je partizanima i Titu bilo stalo do Židova u, inače, antisemitskoj Jugoslaviji gdje su srušene sinagoge i protjerani Židovi koje su komunisti opljačkali kao kompenzaciju za dobivanje vize za odlazak i preseljenje u Državu Izrael kojoj je Titova Jugoslavija bila neprijatelj broj 1 u Europi.

Sigurno je da je u pravu bio pokojni Ivan Supek kada je ustvrdio da je Zavnoh proklamirao ljudska, vjerska i nacionalna prava, i da je Zavnoh antifašistička paradigma nasuprot totalitarnom boljševizmu, ALI jugoslavenski boljševici (staljinisti-titoisti) zgrabili su Zavnoh, držali u svojim pandžama i ubili glavnog političkog kreatora Zavnoha, ratnog sekretara CK KPH, Andriju Hebranga, nasuprot kojega su stvorili kult ličnosti njegova ubojice i masovnog zločinca maršala Tita.

Predsjednica partizanskog Saveza antifašističkih boraca (SAB), Vesna Čulinović Konstatinović, drugarica od Ivana Fumića, izvela je na proslavi 65. obljetnice Zavnoha u Otočcu, 13. lipnja 2008., manipulaciju kada je ustvrdila slijedeće:

„Osnivanjem ZAVNOH-a počela je izgradnja novog sustava u Hrvatskoj na kome se danas temelji zemlja /Republika Hrvatska/, to je mišljenje pravnih povjesničara...“ (Izvor: JL, 14.06.2008. „Bez ZAVNOH-a ne bi bilo niti našeg Sabora“)

Drugarica Vesna Čulinović Konstatinović nije, međutim, navela ni jedno ime nekog pravnog povjesničara koji to navodno tvrdi, ali zato Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma navodi ime pravnog povjesničara Zdravka Bartovčaka, upravnog i ustavnopravnog stručnjaka, umirovljenog suca Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj povijesnoj pravnoj analizi Zavnoha ustvrdio i dokazao da je ZAVNOH jedno „predstavničko tijelo bez legitimiteta“. G. Zdravko Bartovčak je utvrdio činjenično stanje na osnovi kojega ima uporište pobijati tvrdnje o Zavnohu kao preteči Hrvatskog sabora jer ZAVNOH nema demokratski legitimitet jer je stvoren od strane KPH i pod kontrolom KPH, i nikada nije potvrđen na narodnom referendumu, niti je KPH bila ovlaštena od (biračkog tijela) hrvatskog naroda da u ime naroda donosi i narodu nameće samovoljni akt jedne militantne i osvetničke revolucionarne manjine. (Izvor: Zdravko Bartovčak u članku „Predstavničko tijelo bez ikakva legitimiteta“, Hrvatsko slovo, 23.5.2003., na 60. obljetnicu Zavnoha.)

Partizani u Hrvatskoj također prešućuju činjenicu da su Rijeku i Zadar s otocima, koje su aktom Zavnoha pripojilli sovjetskoj Hrvatskoj i Titovoj Jugoslaviji, 1919. jugoslavenske velikosrpske vlasti odstupile talijanskim fašistima, a jedan od onih koji je sudjelovao u tom protuhrvatskom činu bio je brat od djede Vesne Pusić, Grga Angjelinović, ubojica hrvatskih rodoljuba s Jelačić placa od 5. prosinca 1918. godine i progonitelj pravaša.

Evo što piše u temeljima Zavnoha koji po Luki Bebiću (HDZ) i Vesni Čulinović Konstatinović (SAB) navodno predstavlja temelj političkog sustava u Hrvatskoj:

„Na Trećem zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske su u potpunosti prihvaćene historijske odluke, donesene na Drugom zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije /AVNOJ/, u Jajcu – temeljne odluke, na osnovi kojih je, u skladu s historijskim težnjama naših naroda, stvorena Demokratska Federativna Jugoslavija i naša uža domovina Federalna Hrvatska.“ (Izvor: „Sabor u Topuskom – Treće zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske“, u Zagrebu, 20. svibnja 1945. godine.)

U vrijeme objave navedenog izvora je već preko 200 tisuća Hrvata bilo od strane snaga Zavnoha i Avnoja pogubljeno nad jamama u šumama i gorama širom Slovenije, Hrvatske i Srbije. Koliko je poznato iz povijesti, historijska težnja hrvatskog naroda je od propasti Zvonimirova kraljevstva uvijek bila obnova hrvatske države, i nikada, i doslovno nikada uspostava Jugoslavije ili njena obnova.

Nadalje, iz navedenog je izvora vidljivo da je Zavnoh još 1944. priključio Hrvatsku tamnici naroda Jugoslaviji, isto kao 1918. godine kada je revolucionarna banda velikosrpskih agenata i Hrvatsko-srpske koalicije i samoproglašenog tzv. „Narodnog vijeća SHS“ priključila hrvatske zemlje i Državu SHS velikosrpskoj Kraljevini Srbiji, i ukinula stoljetni hrvatski državni Sabor. Za razliku od velikosrpskih zločinaca komunistički zločinci nisu ukinuli Sabor ali su ga pretvorili u fikus, u WC-papir Komunističke partije Jugoslavije i SKH/SKJ. Pitaj Boga o čemu danas pak odlučuje Hrvatski sabor kada se svi zakonski prijedlozi diktiraju na Pantovčaku i u Banskim dvorima.

Na kraju je potrebno naglasiti da je onaj hrvatski političar koji je predložio da se u demokratskoj proceduri ustavna preambula o Zavnohu izbriše iz Ustava Republike Hrvatske, i tako prekine lanac ropstva kojim je hrvatski narod vezan za Oktobarsku revoluciju i titoizam, bio Dobroslav Paraga koji je jedini predsjednik, ne samo antikomunističke demokratske stranke nego i doslovno jedini predsjednik jedne hrvatske političke stranke koji je predložio brisanje Zavnoha jer je povijesna istina da se Republika Hrvatska ne temelji na Zavnohu nego na krvi i muci hrvatskih branitelja i prvenstveno dragovoljaca rata za nezavisnost i slobodu hrvatskog naroda i hrvatske države u borbi protiv velikosrpske agresije, od 1991. do 1995. godine. Na kraju krajeva je i predsjednik povjerenstva Europske unije (tadašnje Europske zajednice), g. Badinter u svom zaključku o ocjeni hrvatskog separatizma i odcjepljenja RH od SFRJ ustvrdio da se SFR Jugoslavija naprosto raspala i prestala postojati, te jugoslavenski ustav iz 1974. s hrvatskim osamostaljenjem nema nikakve veze.

Kao što se hrvatskoj demokratskoj većini u društvu Republike Hrvatske u politici i kroz medije nameće Titov kult ličnosti, kao batina za hrvatske građane, tako se nameće i ZAVNOH kao tobože temelj današnje hrvatske države kao da su Hrvati glupi pa ne bi znali da su se 1991. borili protiv iste one armije /JNA/ koja je stvorena od strane Zavnoha i Avnoja, koju je stvorio maršal Tito. Iz koje je to kasarne u Zagrebu, ako ne iz kasarne „Maršal Tito“ u novozagrebačkom Travnom 1991. istjeran zagrebački 10. korpus Jugoslavenske narodne armije, da bi sada nakon rata ratni veterani tog istog partizansko-jugoslavenskog korpusa proslavljali svoje obljetnice u Zagrebu, i rugali se hrvatskim braniteljima. Takve partizanske proslave su ne samo atentat na zdravu pamet nego predstavljalju protuhrvatski akt koji s hrvatskim nacionalnim interesima nema veze ali ima veze sa destrukcijom temelja hrvatske države koju partizanski ratni veterani mrze iz dna duše jer su se borili za Jugoslaviju koja je kao jedna genocidna tvorevina morala kad-tad propasti i urušiti se implozijom u samu sebe.

Opravdano se postavlja pitanje, s kojim to pravom bivši komunisti drže sve važne položaje u medijima i u državnim službama u Republici Hrvatskoj u kojima odlučuju o sudbini nekomunističke, ne relativne nego apsolutne većine hrvatskih građana, i to ne od jučer ili od 2000. nego od 1990. godine? Višestranački izbori ne mogu biti izgovor jer biračko tijelo u RH ne bira komunističke nego nekomunističke stranke, s obzirom da komunistička partija više ne postoji. Stoga je opravdano pitanje zašto i s kojim pravom bivši jugoslavenski komunisti upravljalju Republikom Hrvatskom?

Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma

Voditelj

Goran Jurišić