HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

13. rujan 2008.

LAKOĆA ODRICANJA  HRVATSKOG SUVERENITETA

Sloboda se ne prodaje ni za suho zlato! Predsjednik vlade Ivo Sanader (HDZ) i predsjednik Republike Stjepan Mesić i njihov pokret „Savez za Europu“ predstavljalju ono što je hrvatskom narodu 1918. bilo tzv. Narodno vijeće SHS i izdajice na čelu s bivšim pravašem Pavelićem (zubarom) i velikosrpskim agentom Svetozarom Pribićevićem. I Sanader ima svog „pravaša“ Đapića, i Milorada Pupovca kojemu je srbovanje profesija.

Urušavanje hrvatskog suvereniteta počelo je u samom startu aktivne borbe za ostvarenje hrvatskog državnog prava kada je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman Brijunskim sporazumom sa čelnicima Europske unije (tada EZ) stavio 7. srpnja 1991. izvan snage ustavni zakon o odcjepljenju Republike Hrvatske od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno hrvatsku deklaraciju o nezavisnosti od 25. lipnja 1991. godine. Tuđmanovo kockanje s hrvatskim suverenitetom nastavljeno je kada se vrhovnik na pregovorima s vođom velikosrpske agresije na Hrvatsku, Slobodanom Miloševićem, u Den Haagu, 7. listopada 1991. odrekao Vukovara, stavivši svoj potpis na sporazum u kojemu je spomenut pojam „SAO Krajine“, i rečeno da će na slijedeći krug pregovora biti pozvani i pobunjeni Srbi. Posljedica toga potpisa je bila da je u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj akciji Oluji izostalo oslobađanje okupiranog Vukovara, i Erdutski sporazum nakon toga kojim su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj dobili na području vukovarsko-srijemske županije svoju „županiju“ pa jedan notorni nastavnik-četnik može u hrvatskom Podunavlju slobodno u tur šutnuti i šamar opaliti učeniku i djetetu hrvatskog branitelja! Politiku nacionalne mizerije pak predstavlja abolicija koju je predsjednik Tuđman udijelio pobunjenim Srbima, i time ih oslobodio bilo kakve kaznene odgovornosti za pobunu koja je, u kombinaciji s agresijom, odnijela 25 tisuća hrvatskih života! Usput je  predsjednik Tuđman abolirao i ubojice koje su 21. rujna 1991. likvidirale suorganizatora hrvatske obrane od velikosrpske agresije, Antu Paradžika, lidera demokratske pravaške oporbe, i ratnog načelnika Hrvatskih obrambenih snaga koje su branile Vukovar i druga teška ratišta u Hrvatskoj i BiH od napada paravojne „JNA“ i četničkih bandi iz Srbije i Crne Gore.

Uoči Oluje uslijedio je 1994. godine Tuđmanov sporazum sa Slobodanom Miloševićem o „normalizaciji odnosa“ između međunarodno priznate Republike Hrvatske i međunarodno nepriznate tzv. Savezne Republike Jugoslavije, začinjen sporazumom „Tuđman – Ćosić“ o „humanom preseljenju stanovništva“.

Konkretno odstupanje hrvatskog suvereniteta nastavljeno je odricanjem od jedne trećine suvereniteta Republike Hrvatske (pravosudne vlasti) kada je Franjo Tuđman nametnuo Saboru Republike Hrvatske zakon o suradnji s međunarodnim privremenim tribunalom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, kao i pozivanjem međunarodnih snaga UNPROFOR u Republiku Hrvatsku koji se razmjestio na crti razgraničenja između pobunjeničkog i okupiranoga hrvatskog područja, te slobodnog područja Republike Hrvatske (1992.), što je doduše bila posljedica ucjene međunarodne zajednice, poglavito Zapada, ali Franjo Tuđman je pristajao na takve ucjene jer mu je častohleplje i boljševički nagon za vlašću bio važniji od opstojnosti hrvatske države. Ne treba zaboraviti ni plan Z-4 Kontakte skupine (SAD, Rusija, Njemačka, Francuska, Velika Britanija) o podjeli i konfederalizaciji Hrvatske o kojemu je Tuđmanov režim razgovarao, pregovarao i prihvatio ali je ovu za Hrvatsku zamku srećom odbio glupan Milan Martić i njegov velikosrpski pobunjenički režim u Kninu. (Plan Z-4 su u hrvatskoj javnosti promovirali otpadnici Manolić-Mesić.)

Svoj politički diletantizam i geo-političko neznanje je Tuđman pak dokazao dogovorom u Karađorđevu 1991. sa Slobodanom Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine, čime je u samoj osnovi u opasnost doveo i samu opstojnost Republike Hrvatske, i hrvatskog naroda od Sutle do Drine!

Posljedice takve „hrvatske“ politike od strane eks-komunističkih kadrova su danas očite u svim segmentima hrvatskog društva, od masovnog ubojstva hrvatskih branitelja do višegodišnje visoke stope nezaposlenosti uslijed ratnog profiterstva i pljačkaške privatizacije preko prezaduženosti Republike Hrvatske kod inozemnih i rasprodanih domaćih banaka, preko urušavanja morala u društvu, poticano od strane vladajuće vrhuške i poslužnih neslobodnih medija, te razvoja široke političke korupcije, mafijaških odnosa i općeg kriminaliteta koji je porazio pošteni dio Hrvatske, ne prvi puta u povijesti Hrvata!

U povijesti Hrvata već su viđeni takvi truli kompromiserski sporazumi tipa hrvatsko-ugoarske Nagodbe kojom su 1868. godine, unatoć ozbiljnim i argumentiranim upozorenjima Oca domovine Ante Starčevića, poništeni svi hrvatski državno-pravni akti bana Jelačića i hrvatskog Sabora iz 1848. o odcjepljenju Hrvatske od Ugarske, ili na primjer državni udar revolucionarne jugoslavenske i velikosrpske bande 1918. godine i bacanja hrvatskog naroda u „tamnicu naroda“ zvana Jugoslavija, a tretirana kao „Velika“ Srbija, pa preko protuhrvatskih Rimskih ugovora poglavnika Ante Pavelića do stavljanja izvan snage odredbe hrvatskog zakona o Zaštitnom ekološko-ribolovnom pojasu (ZERP) za zemlje-članice Europske unije, i protu-ustavno učlanjenje Hrvatske u političko-ekonomsku balkansku zajednicu pod nazivom „CEFT-a“, čime su Sanader i Mesić izvršili državni udar, jer hrvatski Ustav zabranjuje bilo kakvo udruživanje u balkanske ili jugoslavenske asocijacije!

No, hrvatski Ustav je od strane vladajuće partije HDZ i kriptokomunističke vrhuške davno pogažen kada je na pravdi Boga ubijen Ante Paradžik pa poslije i general HOS-a Blaž Kraljević i osam stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga, likvidirani od hrvatske frakcije bivše jugoslavenske Udbe čiji se killeri danas nalaze na tjeralicama Interpola i optuženi ili osnovano osumnjičeni za ubojstva hrvatskih emigranata u vrijeme bivše Jugoslavije. Ti isti koji su 1980. ubili zagrebačkog Židova i hrvatskog rodoljuba Ernesta Brajdera, čije ubojstvo u hrvatskoj „demokraciji“ nikada nije razjašnjeno, čak ni na zahtjev američkog Kongresa, pa su se njegove ubojice ogriješili i o ubojstvo Ante Paradžika, Blaža Kraljevića, a prije toga i Bruna Bušića!

Ubojice, kriminalci i lopovi danas upravljaju Hrvatskom! Mete su bili oni koji su zastupali hrvatsko državno pravo, kako za vrijeme diktature maršala i zločinca „druga“ Tita tako i za vrijeme vladavine njegova generala i politkomesara Franje Tuđmana koji je ne jednom javno izjavljivao da je „Tito najveći hrvatski državnik“! Istog je mišljenja bio Ivica Račan, te njegov nasljednik Zoran Milanović (SDP) koji misli da je sasvim normalno biti nazočan na proslavi obljetnice četničkog ustanka u Srbu, pod krinkom proslave partizanskog ustanka, kao i u Bleiburgu jer hrvatski narod je očito toliko medijski izmanipuliran, da se odaje počast onome koji mu je skidao glavu i žrtvama, a što je na tragu politike međunarodne zajednice o izjednačavanju žrtava velikosrpske agresije, bilo u Vukovaru ili Srebrenici, s agresorom i zločincima!

Sanader se olako odriče hrvatskog suvereniteta, odstupajući ga na NATO, i Europsku uniju.

Jedna Estonija ili druge dvije baltičke republike koje graniče s Rusijom i imaju polovicu svoga stanovništva rusko, naseljeno još u vrijeme Staljinove strahovlade kada su Balti deportirani u sibirske logore smrti, sigurno imaju realni interes što su se stavile pod kišobran Sjevernoatlantskog saveza, ali Republika Hrvatska nema niti jednog jedinog razloga glavno zapovjedništvo nad Oružanim snagama Republike Hrvatske položiti u ruke ijednom zapovjedniku Natopakta, niti vrhovnom zapovjedniku Američke vojske i američkom predsjedniku kao što je to de facto Sanader učinio prilikom ovogodišnjeg Busheva posjeta Trgu Sv. Marka u Zagrebu – na sramotu cijele nacije! Pristupanje RH u članstvo EU također je vrlo upitno, ne samo zbog irskog NE na referendumu od ove godine o daljnjem proširenju, kao i zbog torpediranja reforme pravosuđa od strane predsjednika Mesića i premijera Sanadera i vladajuće koalicije (HDZ-HDSS, HSS, HSLS plus Đapić i Glavaš) nego prije svega zbog nepostojanja razloga da Hrvatska suverenitet svoga naroda preda u ruke predstavnicima jedne nadnacionalne trgovačke tvorevine koja je svoje pravo lice pokazala kada su njena lijepa načela umrla u Vukovaru, Dubrovniku, Sarajevu, Bihaću i Srebrenici! Vrlo je upitan mehanizam fukcioniranja Unije od 2014. godine kada prestaje ravnopravno odlučivanje svake zemlje članice i uvodi se preglasavanje koje je postojalo i u bivšoj Jugoslaviji zbog čega su Hrvati došli u neravnopravan položaj u odnosu prema Srbima.

Poučeni povijesnim iskustvom, izdajice hrvatskog naroda nisu nužno vezane za ideologiju, za stranku ili politiku nego su, poput Sanadera, vezani za ono što se zove OPORTUNIZAM – služenje strancima i stranim gazdama koje su on i njegovi prethodnici kao lopove pustili u kuću i počastili hrvatskim narodnim gospodarstvom i prirodnim resursima Republike Hrvatske, od jadranske obale do slavonskih šuma i ličkih izvora pitke vode, od INE do Plive i Hrvatske narodne banke koja je neovisna isto kao što je poglavnik Pavelić bio neovisan od Rima i Berlina. Uostalom, Sanader kopira marionetu Antu Pavelića, a Stipe Mesić, taj netalentirani državnik i polit-klaun, slineći za masovnim ubojicom Titom i njegovom partizanskom bagrom, visi na koncu Vladimira Putina i velikoruskih i internacionalno socijalističkih interesa. Stopama Komunističke internacionale krenuo je još njegov otac, pod zaporkom sovjetske tajne policije „Tovariš“, pa jabuka ne pada daleko od stabla.

Globalizam, nametnut od Zapada ili će biti poražen na Zapadu, u samoj Americi od demokratskih snaga, ili će u srazu sa globalnim ruskim i kineskim ambicijama biti odlučeno o konačnom izgledu „Novog svjetskog poretka“, što bi bilo isto kao da su o novom poretku 1945. odlučili Hitler i Staljin!

Hrvatska se sada nalazi u završnoj fazi pravne likvidacije (de iure) hrvatskoga suvereniteta koji danas postoji samo na papiru. Posljednja zrna pijeska padaju kroz pješčani sat, i za to vrijeme one oporbene snage koje sebe nazivaju „državotvorne“ i „desne“, i koje se pri tome pozivaju na Franju Tuđmana, žele za budućeg šefa države kandidirati njegova sina Miroslava, što svjedoči o tome kako im je Bog oduzeo pamet jer glupi, ne vide kraj zdravih očiju da je upravo Miroslav Tuđman kao nekadašnji šef vojne tajne službe RH pustio na područje Bosne i Hercegovine mudžahedine, i to po nalogu središnje američke obavještajne službe CIA, jer njegov otac Franjo uništio je perfidnim atentatima i ubojstvima Hrvatske obrambene snage koje su branile teritorijalni integritet Republike BiH, i nacionalne interese hrvatskog političkog naroda, pa je njihovim odlaskom ostao vakuum u obrani koji su Amerikanci popunili agentima Cia-e oko Bin Ladena i njegovih mudžahedina i islamskih fundamentalista – plaćenika američke tajne službe. Isti se poklonici Franje Tuđmana žale na mudžahedine da su u Bosni atakirali hrvatske interese, ali zato za predsjednika kandidiraju čovjeka preko kojega su se mudžahedini infiltrirali u samo srce povijesne Hrvatske, i u njenim njedrima posijali sjeme zla zmije otrovnice. (Poseban vic u tragediji predstavlja jedna kvazi-anketa provedena među hrvatskim braniteljima od strane jedne pomoćne udruge HDZ-a da upravo branitelji žele za budućeg šefa države onoga koji je izručio generala Antu Gotovinu.)

Sanaderovo paktiranje sa srpskim snagama, od titoista Milorada Pupovca i njegove politike srbovanja koju je instalirao u hrvatskoj vladi, i bio pri tome (jedino zbog činjenice ulaska Srba u vladu RH) pohvaljen od svoga gazde Busha i  State Departmentu, kao svojedobno povijesno paktiranje Frana Supila sa Svetozarom Pribićevićem 1905. i stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije, vodi Republiku ka novoj podjeli suvereniteta sa Srbima kojima je s pravom oduzet Božićnim ustavom 1990. godine, a koji im je dala Komunistička partija Hrvatske na partizanskoj skupštini ZAVNOH u Drugom svjetskom ratu. Dodvoravanje Srbima, kao što je takvu politiku vodio ratni sekretar CK KPH, Andrija Hebrang, vodila je Hebrangovoj likvidaciji kao zasluzi za njegovu politiku „bratstva i jedinstva“. Hrvati nikako da počnu učiti iz povijesti: ban Jelačić je Habsburzima spasio prijestolje, i strani imperator je kao zaslugu Jelačića skinuo s vlasti i uveo  Hrvatima za kaznu apsolutizam! Drugačije neće završiti ni Sanader, jer politička eutanazija od strane stranih faktora slijedi uvijek na kraju izvrsno obavljenog izdajničkog posla!

Umjesto kao suverena država, s jakim oružanim snagama i stabilnom demokracijom te funkcionirajućom pravnom državom, kao jamcem obrane Domovine i nacionalnih interesa u dobru i u zlu, Republika Hrvatska razvoj svjetske krize od Kavkaza do Baltika, Bliskog istoka, Balkana (Kosova i „Republike Srpske“) dočekuje kao „NOBODY“, kao NITKO I NIŠTA, pa će Hrvati proći kao i u prošlim svjetskim krizama u Drugom svjetskom ratu i hladnoratovskoj krizi – bez nacionalne zaštite i izloženi na milost i nemilost domaćim izdajnicima i stranim okupatorima i eksploatatorima – ukoliko i dalje budu trpili domaće mangupe i zgubidane!

Od Franje Tuđmana do Ive Sanadera i Stipe Mesića – priča je o jednoj izdaji dok su State Department i Europska komisija dokazali da u Hrvatskoj ne žele vladavinu ljudskih prava (osim sve više novih prava za Srbe koja nemaju ni Hrvati u vlastitoj domovini), demokratske snage i pravnu državu nego poslušnike i marionete!