HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

30. rujan 2008.

FAŠIZAM JE APSOLUTNO ZLO KOJE JE SAMO KOMUNIZAM NADVISIO !

Piše: prof. Goran Jurišić

U vrijeme dok hrvatskoj i britanskoj javnosti bivša jugoslavenska književnica Slavenka Drakulić u londonskom listu The Guardian posreduje iskrivljenu sliku o hrvatskoj stvarnosti, navodeći Hrvatsku kao zemlju u kojoj navodno cvjeta neofašizam, u neposrednom susjedstvu Republike Hrvatske na zapadnojadranskoj obali, ne samo da se iz rijeke Po i dalje onečišćuje okoliš koji ugrožava regiju nego se vodi politika silovanja povijesti, toliko vidljivo i s druge strane jadranske obale samo drugog predznaka. Dok je u Italiji neofašizam dio političkog ustroja, u Hrvatskoj je neokomunizam dio političkog ustroja vladajućih kriptokomunista (titoista), u što se je talijanska javnost osvjedočila kada predsjednik Mesić nije u zaštitu uzeo talijanske civilne žrtve fojbi koje su pale u tornadu jugoslavenske socijalističke revolucije pod vodstvom komunističke partije i ratnog zločinca maršala Tita. Iako buđenje komunizma i orgijanje boljševika na raznoraznim partizanskim mitinzima u Hrvatskoj, uz šutnju, čak i sudjelovanje vlade u Zagrebu (Šeksov govor u pulskoj areni pod Titovom bistom, ili partizanski miting u Zagrebu, u dvorani „Vatroslav Linsinski“, ili komunistički miting u Srbu 2008. na proslavi četničkog ustanka itd.), izaziva zgražanje i strah demokratski orijentiranog stanovništva Hrvatske, kao u vrijeme Miloševićevih „mitinga istine“ u Srbiji koncem osamdesetih godina 20. st. pred „jugoslavensku krizu“ i velikosrpsku agresiju, ništa manju zabrinutost u Hrvatskoj ne izazivaju nove pohvale fašizmu, Mussolinijevim crnokošuljašima i fašističkoj vojsci, u Italiji ovih dana: rimski gradonačelnik rehabilitira fašizam, a ministar obrane Republike Italije fašističke borce marionetske „Talijanske Socijalne Republike“ iz Drugog svjetskog rata (WWII) nakon kapitulacije fašističke Italije.

Slobodoljubiv čovjek ostane jednostavno bez riječi na neofašističke i neokomunističke revizionističke napade na povijest i demokratska društva koja se u demokratski osjetljivoj Italiji mogu apsorbirati dok u Hrvatskoj s ozbiljnim deficitom demokracije i pravne države nastaje problem manipulacije stanovništva i umjetno stvorena podjela društva koje dijele neslobodni mediji i vladajući političari, prije svih predsjednik Republike Stjepan Mesić svojim sustavnim krivotvorenjem hrvatske povijesti u WWII i uzdizanjem i zaštitom jugoslavenskih komunističkih i partizanskih zločinaca koje pod krinkom antifašizma proglašava borcima za slobodu iako je pravi karakter partizanske borbe u WWII bila Oktobarska revolucija, oslonac na SSSR i staljinističke metode obračuna s političkim neistomišljenicima. Na koncu je ekstremistička politika jugoslavenskih komunista dovela do tzv. oslobođenja Hrvatske, obnove tamnice naroda Jugoslavije, i genocida nad hrvatskim narodom 1945. Na tragu komunističkog genocida u Jugoslaviji 1945. su i fojbe koje su ostale vječna ljaga koju su komunisti nanijeli talijanskom narodu kao što je „Bleiburg i Križni put“ vječna ljaga koju su partizani i komunisti nanijeli hrvatskom narodu.

Jedan ekstremizam hrani drugi, tako talijanski neofašizam hrani neokomunizam u Hrvatskoj u kojoj nikada nije došlo do istinske demokratizacije, u kojoj tranzicija iz komunizma u kapitalizam nosi sa sobom posljedicu neprestane vladavine kriptokomunističkih i kadrova bivše totalitarne jugoslavenske tajne policije koji blokiraju vladavinu prava i hrvatsko pravosuđe. Neofašističke ispade ne može ublažiti ni talijanski predsjednik Napolitano koji je nakon pohvale fašizmu od strane eks-fašističke partije MSI, vladajuće Nacionalne alijanse, pozvao da treba jačati spoznaju o vrijednostima pokreta otpora, a nakon što je odlikovao protivnika pokreta otpora Vincenza Serrentina, nekadašnjeg zadarskog prefekta i šefa dalmatinskog fascia „Italia Irredenta“. Rimski gradonačelnik i eks-fašist Gianni Alemanno je pak u jeruzalemskom spomen-području o holokaustu, Jad Vašemu, kao član talijanske državne delegacije, osudio kao apsolutno zlo samo rasne zakone ali ne i fašizam, opovrgnuvši tako prosudbu šefa njegove stranke Gianfranca Finia koji je prije šest godina na istome mjestu ocijenio da je „fašizam bio apsolutno zlo“ (Jutarnji list, 09.9.2008. „Nove pohvale za fašizam i vojsku Mussolinija“.)

Hrvati i Slovenci mogu potvrditi da je fašizam apsolutno zlo dok Srbi imaju pozitivna iskustva iz razdoblja svesrdne suradnje srpskih antifašista s talijanskim fašistima u WWII, posebno u vrijeme srpskog ustanka od 27. srpnja 1941. koji je organizirala fašistička vojska, obavještajna služba Kraljevine Italije i fašistički diktator Duce Benito Mussolini kako bi imali povod, casus belli, za okupaciju odnosno reokupaciju hrvatskih područja. Fašizam je apsolutno zlo koje je u WWII iskusilo 10 tisuća slovenskih civila i stotine hrvatskih ribara i tisuće civila iz hrvatske Dalmacije u fašističkom koncentracijskom logoru Kraljevine Italije na okupiranom hrvatskom otoku Rabu. Apsolutnom zlu izvrgnuto je većinsko hrvatsko stanovništvo Istre dolaskom fašista na vlast u Italiji, listopada 1922. i maršom Mussolinijevih crnokošuljaša na Rim, koja je pooštrila talijanizaciju koju je u Rijeci i Istri od 1920. provodio D'Annunziev fašistički režim u ovim hrvatskim područjima koja su tajnim Londonskim ugovorom od 26. travnja 1915. između Zapada i Italije dodijeljena Italiji u zamjenu za njen ulazak u rat na strani Antante protiv Centralnih sila Njemačke, Austro-Ugarske i Turske. Hrvatske gradove i luke na Jadranu, Rijeku i Zadar, s otocima, je ratnom savezniku Kraljevini Italiji 1920. odstupio jugoslavenski velikosrpski režim. Kako bi Zapad mogao naplatiti kredite i kamate za ratni materijal, isporučen Italiji u Prvom svjetskom ratu, Saveznici su podržali stabilizaciju Mussolinijeva fašističkog režima: 

„Bankari J.P. Morgana već su se bili uvjerili koliko su korisni politički obrati za osiguranje vraćanja kredita kad su dali izuzetno važan inozemni kredit fašističkom režimu Benita Mussolinija. U studenome 1925. talijanski je ministar financija Volpi di Misurata objavio da je Mussolinijeva Vlada postigla sporazum o vraćanju talijanskog ratnog duga Britaniji i Sjedinjenim Državama, utvrđenog u Versaillesu. Tjedan dana nakon toga, J.P. Morgan & Co., koji je bio financijski zastupnik Mussolinijeve Vlade u Sjedinjenim Državama, najavio je davanje presudno važnog kredita od 100.000 dolara Italiji radi „stabiliziranja lire“... Na zahtjev kompanije J.P. Morgan & Co. i Montagua Normana, moćnoga guvernera Engleske banke /Bank of England/, Volpi di Misurata je 1926. ustanovio u Italiji jedinstvenu središnju banku, Talijansku banku, koja će kontrolirati državnu monetarnu politiku i još bolje organizirati vraćanje inozemnih kredita. Mussolini se dokazao kao savršeni vlastodržac za discipliniranje talijanskih sindikata, smanjene plaća i provedbu jakih mjera štednje, što je bilo jamstvo za davanje inozemnih kredita ili su Morganovi ljudi u New Yorku barem tako mislili.“ (F. William Engdahl „Stoljeće rata“.)

Poslije je zapadni anglo-američki naftno-bankarski ustroj isti recept, samo širih razmjera, primijenio i za vraćanje njemačkih kredita izazivanjem 1929. svjetske gospodarske krize povišenjem kamatne stope američke središnje banke, slomom njujorške burze na Wall Streetu i stečajem najvećih banaka u Njemačkoj i njemačkog narodnog gospodarstva kako bi se njemačkom industrijskom i političkom ustroju ekstremistički Hitlerov program učinio prihvatljivim u kriznoj situaciji, uz latentnu prijetnju širenja požara Oktobarske revolucije i komunizma na Srednju Europu. Tako su anglo-američki tajkuni financirali nacistički pokret i stranku NSDAP, i Hitlerov dolazak i ostanak na vlasti jer i Hitler je poput Musssolinija sredstvima diktature ušutkao sindikate i od njemačkog radništva naplatio sredstva potrebna za isplatu ostatka ratne odštete s lihvarskim kamatama. (F. William Engdahl, „Stoljeće rata“, poglavlje Deterdingov, Montagu Normanov i Schachtov „projekt Hitler“, 135)

Apsolutno zlo fašizma pokazalo se 1935. kad je fašistička vojska Italije napala jedinu nezavisnu državu u Africi, Etiopiju, i nad starim kršćanskim narodom izvršila genocid. Liga naroda (prethodnica OUN) osudila je fašističku agresiju i isključila Italiju iz Lige naroda. U studenome 1935. uvedene su ekonomske sankcije protiv fašističke Italije koje su prekršile SAD i Hitlerova Njemačka isporukama nafte i ugljena Mussolinijevu režimu. Slijedeću agresiju je fašistički režim izvršio na Albaniju i Grčku. Jedina dva teritorijalna proširenja je fašistički režim ostvario u Etiopiji i u Hrvatskoj, u WWII, što je posljedica fašističkog napada na goloruke narode, dok je u srazu s organiziranim nacionalnim armijama fašističko oružje pokleklo, kao na pr. nakon talijanskog napada na Engleze u sjevernoj Africi.

Strahovite ratne zločine i genocid nad hrvatskim narodom je fašistički režim Italije počinio u WWII na području Hrvatske kada je instrumentalizirao srpsku nacionalnu manjinu čije je političke ekstremiste uvukao u svoj plan balkanske ekspanzije i naoružao srpske brigade koje su počinile strahovite masakre nad hrvatskim civilima, ljeti 1941. godine. U Otriću u Hrvatskoj su talijanski fašisti sa srpskim antifašistima potpisali Sporazum o nenapadanju, čiji su supotpisnici i srpski komunisti, i u koordiniranim sustavnim akcijama etničkog čišćenja napadali hrvatska sela i gradove, okupiravši na koncu ove fašističke akcije, bez premca u povijesti, teritorij službenog talijanskog saveznika, Nezavisne Države Hrvatske, čime je fašistički režim prekršio Rimske ugovore od 18. svibnja 1941. po kojima je talijanska armija trebala štiti NDH. Kako bi odrezao ambiciozna krila svoga ratnog saveznika Mussolinija, Hitler je sredinom NDH povukao vojnu demarkacijsku liniju i time ograničio talijanskoj armiji i fašistima daljnji prodor na Balkan. Na kraju je kapitulacija Italije, koju je 8. rujna 1943. objavio glavni zapovjednik Savezničke vojske, general Eisenhower, izazvala lavinu oduševljenja među hrvatskim narodom jer je oružje položila fašistička vojska koja ga je tlačila i podupirala njegove smrtne neprijatelje, srpske četnike i jugoslavenske komuniste. Iako je partizansko oslobođenje hrvatskih krajeva, koje je prije toga pod okupacijom držala fašistička armija, dovelo komunistički teror na prag Hrvata, ništa manje okrutan od fašističkog terora, ipak je propast fašizma 1943. ostala u hrvatskom narodu kao radosno sjećanje na apsolutno dobro što se dogodilo da je fašizam doživio vojnički poraz. Fašizam i komunizam su apsolutno zlo i predstavljaju jednu te istu medalju totalitarizma. Uostalom, talijanski fašizam kao socijalni pokret predstavlja derivat marksizma, isto kao i njemački nacional-socijalizam. U povijesti su neki političari poput Mussolinija postali od socijalista fašisti dok su neki drugi, poput Mitteranda, od fašista postali socijalisti.

Nove pohvale fašizmu u Italiji, ne samo da podsjećaju na stalne pohvale titoizmu (komunizmu) u Hrvatskoj nego predstavljaju realnu opasnost aspiracija prema hrvatskom državnom teritoriju, posebno nakon odustajanja hrvatske vlade od primjene Zaštitnog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP) na zemlje članice EU zbog Slovenije i Italije, što su talijanski neofašisti shvatili kao slabost Hrvatske, i kao signal da okrenu točak povijesti natrag! Goran Jurišić. Autor je voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma.