HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

16. siječanj 2009.

KORIJENI MRŽNJE MARKSISTA I KOMUNISTA PREMA HRVATIMA !

„(...) U Beču su Hrvati, Panduri, Česi, Serecani i slično smeće ugušili germansku slobodu (…)” Karl Marx, 1849.

U vrijeme kada glasnogovornici liberalne demokracije u Republici Hrvatskoj, kolumnist i urednik vladi bliskoga glasila Jutarnji list, g. Davor Butković i gospođa Jelena Lovrić, također kolumnistica Jutarnjeg lista, utemeljenog po zvijezdi nekadašnjeg socijalističkog novinarstva bivše Jugoslavije, Ninoslava Pavića, tvrde da je neosposrno kako je maršal Tito, dakle, bivši šef jugoslavenske komunističke partije i jugoslavenske komunističke države, neosporno zločinac, naredbodavac i počinitelj masovnih zločina, ali da se totalitarni kult ličnosti maršala Tita mora u demokraciji Republike Hrvatske i dalje održati i održavati, shodno tome i Trg maršala Tita, u Zagrebu, i to zato što je Josip Broz – Tito navodno antifašistička iskaznica Republike Hrvatske!? Tvrdnja da je maršal Tito navodno antifašistička legitimacija Hrvatske, predstavlja dogmu koja svoje izvorište ima u ideološki obojenoj politici po nesreći predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića “Stipe”, ali nema uporište u povijesnoj znanosti, u činjenicama, jer Josip Broz “Fridrih Fridrihovič Valter Tito” nije bio antifašist nego boljševik.

Kao nekadašnji “španac” i doušnik sovjetske zločinačke tajne policije NKVD, i agent Kominterne, suodgovoran je i počinitelj mnogobrojnih boljševičkih zločina nad antifašistima i vodećim ljevičarima u španjolskom građanskom ratu, kao i nad vodećim jugoslavenskim komunistima koje je u svojemu izvješću Staljinovoj tajnoj policiji i Kominterni oklevetao, lažno optuživao, i u konačnici izdao streljačkim vodovima sovjetske tajne policije u Moskvi. Josip Broz, mračni tip mnogostrukog identiteta i tajnoga kominternovskog trostrukog imena Fridrih, Valter i Tito, je nečasna osoba, i jedna povijesna ličnost koja spada u red nabeskrupuloznijih manipulatora, lažljivaca i okrutnih diktatora, zločinaca i tirana, ne samo u 20. stoljeću.

U borbi za vlast je Josip Broz – Tito primijenio cijeli arsenal boljševičke agitacijske propagande, lažno se predstavljaljući kao antifašist i zaštitnik radničkih prava, a malo tko kao taj hohštapler je pobio toliko antifašista. Jedino su Staljin i Hitler pobili više antifašista od Josipa Broza – Tita! Najpoznatija antifašistička žrtva maršala Tita je zagrebački nadbiskup, dr. Alojzije kardinal Stepinac, blaženik Rimokatoličke crkve, koji kao humanist, borac protiv antisemitizma i antikomunist spada u red istinskih hrvatskih velikana, i on, a ne njegov ubojica maršal Tito, predstavlja antifašistički stup Republike Hrvatske!

Tu ocjenu ne može promijeniti ni od drugog predsjednika Republike odlikovani boljševik Josip Manolić, nekadašnji enkavedeovac i oznaš zločinačke Titove tajne policije (i šef Tuđmanove tajne policije SZUP i UNS) koji je prošle godine u Glasu Slavonije tvrdio da Tito nije ubio Stepinca odnosno da Stepinac nije ubijen, i da shodno tome nije žrtva komunizma. Međutim, Josip Manolić laže isto kao što je njegov uzor, zločinac Josip Broz – Tito, ideološki manijak, lagao u velikom stilu, počevši od toga da je krivotvorio svoju biografiju kako bi prikrio svoj doušnički rad za staljinistički boljševički režim, pa sve do toga da je on tobože antifašist dok su svi ostali navodno fašisti. Naravno, “Tita” nije bilo sram na tajnoj tzv. “V. zemaljskoj konferenciji CK KPJ” u Zagrebu, 1940. prešutjeti Hitlerovu i Staljinovu agresiju na Poljsku, nacistički progon poljskih Židova i sovjetski boljševički ratni zločin masovnog ubojstva zarobljenih poljskih časnika u Katynu!

Ovom prilikom ćemo na osnovi povijesnih činjenica rasvijetliti politički svjetonazor vođa marksističke ideologije komunizma i socijalizma, Karla Marxa i Friedricha Engelsa, koji su maršalu Titu bili uzor, i dokazati ćemo rasistički karakter marksizma, između ostaloga i zato što domaći i vladajući titoisti u Republici Hrvatskoj, predvođeni nekadašnjim boljševikom Stjepanom Mesićem, aktualnim šefom hrvatske države, škrgučućim zubima priznaju komunističke zločine titoističkoga režima i maršala Tita, doduše, u velikoj mjeri opravdavajući te zločine, unatoč tome što je moralno zločin smatrati zločinom, bez obzira tko ga počinio, ali tvrde da je komunistička ideologija u teoriji ipak bolja od fašističke jer ne zagovara rasizam nego nudi med i mlijeko, i raj na zemlji. Da se, međutim, kod marksizma ne radi o Robin Hood – ideologiji nego o prevari u velikom stilu, i da se u biti Hitlerov nacistički rasizam temelji na marksizmu dokazati ćemo elaboratom političke filozofije osnivača komunizma Karla Marxa i njegova druga Friedricha Engelsa:

Nekadašnji jugoslavenski komunisti ili boljševici iz Hrvatske (titoisti) vole, dakle, naglašavati prednosti marksizma u odnosu na hitlerizam navođenjem nacističke anti-humanističke rasne teorije i fašistički rasizam (rasni zakoni i antisemitizam) dok marksizam u teoriji propagira navodnu klasnu ravnopravnost i humanizam. Je li to, međutim, istina?

Kad su boljševici silom, nasiljem i kroz državni udar došli u Oktobarskoj revoluciji na vlast, fašizam još nije postojao, tako da u Oktobarskoj revoluciji nije bilo antifašizma. Znak prepoznavanja boljševizma, koji je uveden kao simbol Crvene garde, i poslije Crvene armije, je crvena zvijezda petokraka koja je u komunističkim zemljama postala ujedno i znak prepoznavanja antifašizma, dok zapadni antifašistički Saveznici iz anti-hitlerovske koalicije, Velika Britanija, SAD i dr. zapadne zemlje nisu u borbi protiv fašizma koristile u Drugom svjetskom ratu crvenu zvijezdu petokraku nego vlastite nacionalne simbole.

Ideologija marksizma je od kritičara kapitalizma Karla Marxa i Friedricha Engelsa stvorena kao reakcija na ideologiju liberalizma i krupnoga kapitalizma bez socijalne zaštite, i temporalno prije fašizma, ali Karl Marx i Friedrich Engels oslanjali su se u tumačenju svoje nove ideologije na iste filozofe na koje se oslanjao i Adolf Hitler. Njemački nacionalsocijalizam je u stvarnosti preslik boljševizma, samo što je Hitler pretočio ruski panslavenski boljševizam u germanski nacional-socijalizam. Iako nacistička propaganda kao glavnoga neprijatelja Njemačke navodi židovstvo i boljševizam, ili judeo-boljševizam, nacistička nacional-socijalistička ideologija temelji se na marksizmu !!!

Iako su Karl Marx i Friedrich Engels u Goebbelsovoj propagandi glavni ideološki neprijatelji, nacionalsocijalizam svoje rasne teorije crpi od njemačkih filozofa Karla Marxa, Friedricha Engelsa, Georga Wilhelma Friedricha Hegela i Friedricha Nietzschea.

Marksističko gledište prema slavenskim narodima i Južnim Slavenima u Jugo-Istočnoj Europi temelji se na Hegelovoj političkoj filozofiji u njegovu djelu „Enzyclopädie der philosophischen Wissenschaften“ (1817) ili Enciklopedija filozofske znanosti. Identično rasističko gledište prema Slavenima imala je i nacistička ideologija i Hitlerova politička stranka i pokret Nationalsozialistische deutsche Arbeiterpartei (NSDAP).

U borbenom manifestu i političkom programu „Mein Kampf“ njegov autor i zagovornik Adolf Hitler zahtijeva i nagovještava istrebljenje ne samo židovstva i kršćanstva nego i nužno brisanje s lica zemlje boljševizma kao planetarne opasnosti. Međutim, da je kojim slučajem njemačka vojska i osvojila Moskvu i srušila boljševizam u Sovjetskom Savezu i u Rusiji, ostao bi boljševizam i dalje na životu kroz njemački nacional-socijalizam. Njemačka nacistička revolucija iz tridesetih godina je drugi dio i nastavak boljševičke revolucije kao njemački odgovor na parlamentarizam zapadnih zemalja liberalne demokracije koja je Njemačku nakon Prvog svjetskog rata okovala u lance i uništila njemački srednji sloj, kao i ponos njemačke nacije raznoraznim diktatima i poniženjima.

Hegelova politička filozofija vrijednih i nevrijednih naroda:

Iako protivnici demokratskog parlamentarizma koji su na pakt s demokratima u borbi protiv buržoazije ili vladajuće građanske klase u kapitalizmu koja je vlasnik sredstava za proizvodnju (po K. Marxu) gledali kao taktiku, Karl Marx i Friedrich Engels u svojim sastavcima o „Orijentalnom pitanju“, a koji se odnose na budućnost Jugo-Istočne Europe, slažu se sa argumentima građanskih političara ustavnoga parlamentarizma. Tako Marx i Engels dijele mišljenje preziruće im buržoazije o kuturnoj i povijesnoj nadmoći Nijemaca nasuprot Slavena.

(Izvor: Bleek, Wilhlem, Die Pauluskirche in der politischen Ideengeschichte Deutschlands, in: Aus Politik und Zeitgeschichte. Beilage zur Wochenzeitung das Parlament, B3-4/98, 16.1.1998, str. 35 /politički pokret Frankfurtske skupštine Pavlove crkve).

Pogled osnivača marksizma na germansko-slavenske odnose bio je pod jakim utjecajem Hegelovih spisa o Filozofiji povijesti svijeta (Philosophie der Weltgeschichte).

Za Hegela se u njegovu djelu „Enciklopedija filozofske znanosti“ povijest svijeta sastojala od „dijalektike posebnog duha naroda.

(Dijalektika je filozofska radna metoda koja svoje polazište stavlja pod znak pitanja suprotstavljanjem suprotnih tvrdnji (teze i anti-teze), i koja u sintezi oba stajališta pokušava dobiti spoznaju višega stupnja; dijalektika je i razvoj povijesti, gospodarstva i društva kroz antagonistička (suprotnosti) proturječja.)

Po Hegelu, dakle, duhom posebno nadareni narodi „penju se na jedan viši stupanj i ispunjavaju po jedno djelo (to znači „realizacija pameti“) kako bi zatim ustupili svoje mjesto jednom drugom svjetsko-povijesnom narodnom duhu. Međutim, Hegel nije svim narodima svijeta dodijelio ulogu naprednih snaga nego samo odabranim narodima, i to onim nacijama u kojima je na osnovi njihovih prirodnih i duhovnih svojstava vidio da su u položaju ostvarenja jake državne strukture uz pomoću koje mogu svoju volju provesti kako prema unutra tako i prema vani. Samo takvi „narodi“ bili su za Hegela nositelji povijesnoga napretka. Međutim, one „narodi“ koji nisu stvorili vlastite (nacionalne) države, ili koji su svoju državnost bili u povijesnom razdoblju izgubili na dulje vrijeme, imenovao je „nepovijesnim narodima“ koji su imali samo jedno određenje, da, naime, budu od drugih, „povijesnih“ naroda podjarmljeni, i na koncu usisani. (Komparativni izvor: Friedrich Engels i pitanje „nepovijesnih naroda“.)

„Nepovijesni narodi“ su po Hegelu oni narodi koji nemaju svoje vlastite nacionalne države, i koji slijedom toga bivaju od „povijesnih naroda“ osvojeni, podjarmljeni i asimilirani, ili drugim riječima, uništeni, ili drugim riječima, „nepovijesni narodi“ su manje vrijedni narodi, osuđeni na propast i nestanak. No, zar nije i Hitler propagirao nestnak slavenskih naroda kao manje vrijednih naroda u odnosu na germansku rasu? Hegel je „nepovijesnim narodima“ izričito negirao sposobnost stvaranja vlastite nacionalne državne organizacije. U „nepovijesne narode“ je Hegel ubrojio sve narode Jugo-Istočne Europe koji su se u njegovo vrijeme nalazili pod gospodstvom Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije. Bugare, Srbe i Albance je izričito nazvao „slomljenim ostatcima barbara“ koji predstavljaju „posredničko biće između azijatskog i europskog duha“, te da navodno nemaju značaj u „postupnom duhovnom napretku“. Slavenske je narode okarakterizirao ratarima i da nisu državotvorno svjesni.

Hitlerov pogled na Slavene i njegov rasizam u odnosu na Slavene potječe iz 19. st. u Njemačkoj gdje je bio naširoko rasprostranjen uz pomoću filozofa kao što su Hegel i Karl Marx. Zar nije Hitler najavljivao da će ruske Slavene učiniti kmetovima dok će Nijemci biti nova feudalna gospoda u Rusiji pod njemačkom okupacijom? Za Hegela je „germanski svijet“ predstavljao posljednji i najviši stupanj u razvoju čovječanstva“. U pruskoj državi je vidio utjelovljenje apsolutnoga duha.

Sve Hegelove poglede o „nepovijesnim narodima“, i uvjerenje o navodnoj (duhovnoj) zaostalosti Jugo-Istočne Europe (Balkana) dijelili su, i preuzeli su, Karl Marx i Friedrich Engels za svoja stajlišta o ocjeni političkih događaja u Habsburškoj Monarhiji za vrijeme „građanske revolucije“ 1848./1849.

Za Karla Marxa su politički odnosi u Jugo-Istočnoj Europi, kako je sam rekao, bili „španska sela“, dakle, nije se u njih razumio, te je najveći broj svojih članaka na tu temu dao pisati od Friedricha Engelsa, dakle, ti članci su pisani pod Marxovim imenom. To na pr. vrijedi za seriju članaka pod naslovom „Revolucija i kontra-revolucija u Njemačkoj“ koja je objavljena godine 1851. i 1852. u američkoj novini „New York Daily Tribune“, dakle, na Marxovu molbu pisana od Engelsa ali objavljena s Marxovim potpisom.

Na osnovi Hegelove političke misli Friedrich Engels navodi 1848. paušalno slijedeće o tako zvanim nepovijesnim narodima:

„Narodi koji nikada nisu imali vlastitu povijest, narodi koji su od prvog trenutka otkada su se popeli na najsiroviji civilizacijski stupanj podjarmljeni od stranaca, ili koji tek podjarmljivanjem bivaju privedeni civilizaciji, nemaju sposobnost preživljavanja, i nikada neće postići vlastitu samostalnost. To je bila sudbina austrijskih Slavena.“

(Izvor: djela Karla Marxa i Friedricha Engelsa - Marx, Engels Werke, MEW 6, nakladnik Institut für Marxismus-Leninismus beim ZK SED /Institut marksizma-lenjinizma pri Centralnom komitetu Socijalističke partije jedinstva Njemačke, SED/, Friedrich Engels, „Der demokratische Panslawismus“ (15.2.1848.), str. 275.)

Po suosnivaču marksizma, Friedrichu Engelsu, nedostaje Česima, Slovacima, Hrvatima, Srbima i Ukraincima „povijesni, zemljopisni, politički i industrijski preduvjeti samostalnosti i životne sposobnosti“.

Kao „nositelji povijesnoga razvoja“ su Nijemci i Austrijanci bili opravdani u podjarmljivanju tih „narodnih ruševina“. Bez pomoći Nijemaca i Mađara bi Južni Slaveni po Engelsovu shvaćanju bili poturčeni. Za tu „uslugu“ nisu odustajanjem od svoje nacionalnosti u zamjenu za njemačku ili mađarsku platili previsoku cijenu. Engels ide još i dalje, izravno se pozivajući na Hegela, i označava narode Jugo-istočne Europe kao per se kontra-revolucionarne, među njima (posebno) ističe Hrvate kao „kontra-revolucionaran“ i navodno nazadan narod koji će završiti na smetlištu povijesti:

„Ostatci jedne, od povijesnoga kotača, kao što navodi Hegel, pregažene nacije, postaju svaki puta i ostaju sve do njezina brisanja u cijelosti ili denacionalizacije najfanatičniji nositelji kontra-revolucije, kao što i njezino postojanje uopće predstavlja prosvjed protiv jedne velike povijesne revolucije.“ (Lenjinov, Staljinov i Titov uzor Friedrich Engels.)

Prof. Goran Jurišić, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Zagreb, 2009.