HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

13. studeni 2009.

PAD BERLINSKOG ZIDA NE I PRERUŠENIH KOMUNISTA OD 1989. DO 2009. GODINE!

Mihail Gorbačov sagledao je 1985. do 1989 godine posljedice moguće upotrebe tenkova, u lipnju se dogodio pokolj kineskih studenata na Tien An Menu, a već ranije sovjetska vojska doživjela je katastrofalan poraz od mudžahedina u Afganistanu.

Poljska Solidarnost osvojila je vlast u Varšavi u lipnju 1989. godine predvođena Walensom i Mazovieckim, a narasla je osviještenost i pobuna naroda u baltičkim državama.

Na Balkanu vlastodršci nisu bili potpuno zatečeni padom Berlinskog zida, željezne zavjese i komunističke ideologije za što su se pripremili na način da se odreknu marksizma i naziva komunističke partije ali ne i komunističkog načina upravljanja i vladavine bezakonjem.

U jednom trenutku u kasno ljeto 1989. godine izgledalo je da će prokomunistička i probeogradska američka vanjska politika napokon doživjeti zaokret pod snažnim pritiskom američkog Kongresa, ali se je ubrzo nakon početnog šoka američko-jugoslavenski lobi u Bijeloj kući, Londonu i Parizu pribrao i dao punu potporu republičkim frakcijama nacionalkomunista da ostanu na vlasti i da se zaustavi svaki mogući scenarij njihove demokratske ili demonstrativne smjene sa vlasti.

Nade demokratskih krugova i pojedinaca u slobodu i demokratska načela Zapada, još jedanput su izdane i milijuni ljudi ponovno su izvrgnuti novim oblicima porobljavanja kroz globalizam koji predvode bivše nacional-boljševičke nomenklature od Zagreba, Beograda do Skoplja itd.

U Hrvatskoj je instaliran Titov krvavi general sa svitom Rankovićevih istrebljvača iz jugoudbe, koji su proglasili lažno pomirenje ustaša i partizana a zapravo su zadržali prerušeni jugokomunistički poredak i stanje stvari uz pomoću udabaša iz hrvatske emigracije na Zapadu.

Tuđmanov glavni savjetnik i saveznik bio je srbijanski ratni zločinac Slobodan Miloić koji je igrao na kartu onih inozemnih centara moći koji su smatrali da se prerušeni komunisti trebaju zadržati na vlasti jer će svoje državne i nacionalne interese najlakše žrtvovati i prodati zapadnom krupnom kapitalu, što se je i dogodilo. Činjenica da simboličnog pada Berlinskog zida u Hrvatskoj nije bilo niti dvadeset godina nakon njegovog rušenja najbolje se ogleda kroz vladavinu nad Hrvatskom dvojice okorjelih suradnika beogradskog komunističkog represivnog aparata, Tuđmana i Mesića.

Njihovi kompanjoni u Istočnoj Europi završili su na suđenjima ili izbačeni iz državnih ureda i službi, no samo u Hrvatskoj takvi do danas vladaju, uživaju povlašteni status i sve moguće privilegije i pišu memoare prepune lažima.

U Hrvatskoj se sa tim činjenicama i obljetnicama velika većina uopće ne zanima i ne zamara. Najviše izgleda u lancu besprizornih predsjedničkih kandidata ima onaj koji je najperfidniji i najbeskrupulozniji u naumu da zasjedne na fotelju iza udbaškog cinkera i koji je shvatio da velika većina u Hrvatskoj niti ne želi slušati i čuti pravu istinu o stanju u zemlji jer bi se premnogi prepoznali kao sukrivci za stanje koje je posljedica svih dosadašnjih krivo izabranih vlastodržaca pa im odgovora zapadna floskula da se nećemo vraćati u prošlost već treba gledati u budućnost.

Tu demonsku podvalu lansiraju prvenstveno oni koji za svoju zločinačku vladavinu i kriminalnu prošlost žele izbjeći polaganje računa onima koji bi ih radi toga pozvali na odgovornost i zasluženo kaznili. Pozivaju se ti besprizorni lašci i na Boga, Crkvu, Djevicu, takozvani domovinski rat, ali sve maske padaju kada jedne zapitate tko je za njih bio Tuđman a one druge tko je za njih bio Tito. Rezultanta koja se dobiva iz odgovora gotovo svih kandidata je da su bili i ostali prozirni apologeti dva komunistička zločinca i istrebljivača hrvatskog naroda.

U Hrvatskoj se stanje neće i ne može promijeniti perfidnim, lažiranim i namještenim izborima,(koruptivna mreža jugokomunista u Hrvatskoj drži pod kontrolom zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, državni novac, medije, trgovinu, turizam i gotovo cjelokupan uvoz u zemlju) potrebne su daleko odlučnije i hrabrije mjere za koje fatalno nedostaje dovoljno odvažnih, moralno časnih, požrtvovnih i hrabrih. I zato će se lijepa naša pretvoriti u močvaru, baruštinu do potpunog rasula i bez apokaliptične 2012. godine. To ne znači da uzročnici toga stanja u Hrvatskoj neće naposljetku doživjeti konačni slom i kaznu.