HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

20. lipanj 2009.

POKOLJ NA TIENANMENU 1989. I HRVATSKA 20 GODINA POSLIJE –ISTINA SE NE MOŽE UHITITI!

Cijeli demokratski svijet upućivao je toga dana 04. lipnja 1989. godine čestitke u Varšavu liderima poljske Solidarnosti, čija je široka koalicija predvođena Lechom Walesom pobijedila apsolutnom većinom na prvim parlamentarnim izborima nakon II svjetskog rata Poljsku ujedinjenu radničku partiju-komunista na čelu sa generalom Jaruzelskim, zatvarajući na taj način stranicu komunističke strahovlade, jedne od najkrvavijih epizoda i zabluda u ljudskoj povijesti. A onda je u poslijepodnevnim satima svijet obamro nad izvještajima o strašnom pokolju kineskih studenata na Trgu nebeskog mira koji su izvele tenkovske brigade zločinačkog komunističkog režima Mao Ce Tungovih nasljednika predvođenih Deng Xiaopingom.

Pokolj na Tienanmenu sa žrtvama koje su procijenjene na tri i pol do sedam tisuća demonstranata bio je uvod u novu masovnu represiju nad nositeljima prodemokratskih gibanja u Kini, koji su se okupili povodom posjeta ondašnjeg sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova Pekingu, u namjeri da mu izraze potporu za ondašnju takozvanu perestrojku i glasnost, zapravo pokušaj da se reformama spasi od propasti sovjetski komunistički sustav i država.

Danas, 20 godina nakon prosvjeda ugušenog u krvi Kinom vladaju zagovornici krvavog obračuna čiji je eksponent i sadašnji predsjednik Kine Hu Jintao, koji je zanat održavanja krvave diktature ispekao kao guverner Tibeta, odakle je među prvima zatražio tenkovsko gušenje demonstracija kineskih studenata. Progoni, zatvaranja sve do usmrćivanja stotina tisuća branitelja ljudskih prava, antikomunista, vjerskih aktivista, pripadnika sljedbe Falun Gong jednog oblika zenbudizma, nastavljaju se do danas kada hrvatski bezglavnici dočekuju kao spasitelja vođu kineske države i partije, kao da im on na tanjuru nosi spas za sve njihove lopovluke, sustavni kriminal, pljačku,nepotizam, ratne zločine, zaklinjanja na ratne zločince od Tita do Tuđmana itd.

Naravno, da je kineska kompartija procijenila da kroz korumpiranu i moralno probušenu mini državu kao što je Hrvatska može puno jednostavnije ostvariti neke svoje interese i ciljeve nego sa nekom demokratskom i pravnom državom. Posebno je frapantan podatak da hrvatsko vodstvo nudi daljnju rasprodaju Hrvatske komunističkoj Kini premda je omjer trgovinske razmjene sa Kinom 95:5 u korist Kine. Stoga dolazak zagovornika masakra na Tienanmenu hrvatska javnost ne treba pozdraviti već se nad tim valja zgražati i osuditi ga.

Naglašeno je da posebno mjesto u zaslugama za novo „otvaranje“ Hrvatske prema Kini ima hrvatski neprijatelj broj jedan slobode i demokracije Stjepan Mesić, koji u svojim nastupima toliko nekažnjeno i bezgranično laže da već samim tim nanosi golemu štetu hrvatskoj državi i narodu a da za takvu vrstu štete ne snosi nikakvu sankciju. Mesić se je ovih dana ponovno poslužio besramnom lažju da on ne zna ništa o njemačkoj tjeralici i njezinim razlozima protiv njegovog dugogodišnjeg poslodavca u jugoslavenskoj Udbi Josipa Perkovića, čijeg je sina Sašu radi protuusluge i pouzdanosti Mesić imenovao svojim savjetnikom za nacionalnu sigurnost. Na svu sreću, sam Mesić i njegovi savjetnici ne odlučuju o ničem važnom u državi, ali to ne znači da svojim djelovanjem ne uzrokuju neizmjernu štetu državi i narodu kao takvom.

Josip Perković i Zdravko Mustač, pouzdani dugogodišnji egzekutori savezne Udbe iz Hrvatske, prijavljeni su daleke 1998. Državnom odvjetništvu RH za ubojstvo hrvatskog državljanina Ernesta Brajdera, ali istraga ne samo što nije nikada pokrenuta nego niti podnositelji kaznene prijave nisu nikada dobili odluku o istoj, premda je proteklo 11 godina od podnošenja. Brajder je ubijen nakon što ga je Udba kojom je rukovodio Zdravko Mustač uhitila u njegovom stanu u Zagrebu u studenom 1980. godine, a zatim izrežirala njegovo bacanje sa prozora četvrtog kata njegovog stana u novozagrebačkom naselju Trnsko. Brajder je ubijen kao jedan od potpisnika peticije za amnestiju svih političkih zatvorenika u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.

Američki Senat je točno dva mjeseca nakon pokolja kineskih studenata na Tienanmenu izglasovao 04. kolovoza 1989. godine Rezoluciju broj 169. kojom je po prvi puta u povijesti američko jugoslavenskih diplomatskih odnosa oštro osudio jugoslavensku vladu radi brutalnih povreda ljudskih prava, zatražio između ostalog, ne samo amnestiju svih političkih zatvorenika kakvu su zahtijevali hrvatski intelektualci 1980. godine, već i sudsku istragu o ubojstvu jednog od potpisnika te peticije Zagrepčanina Ernesta Brajdera. Ta rezolucija došla je poput prave ljetne bombe usred ljeta te povijesne 1989. godine i čak tri mjeseca prije pada Berlinskog zida nagovijestila da će miljenica Zapada Jugoslavija u dogledno vrijeme morati prihvatiti pravila demokracije ili nestati sa zemljopisne karte.

Nekadašnji veleposlanik SAD u Hrvatskoj William Montgomery izjavio je ovih dana u dnevnom tisku da su Washington i Zapad pogrešno spašavali 1990. godine Jugoslaviju a svi su bili protiv nje osim Srba. U tome i jest važnost odluke američkog Kongresa koji je nasuprot američke vlade kao stvarni zastupnik ideja, ciljeva i politike američkog naroda, daleko prije američke vlade ondašnjeg predsjednika Georga Busha starijeg prepoznao i podržao stremljenja hrvatskog i ostalih potlačenih naroda bivše Jugoslavije, kada to američka diplomacija nije htjela vidjeti niti priznati sve do u kasno ljeto 1991. godine, dakle dvije godine nakon rezolucije američkog Kongresa.

Zanimljivo da kolumnist zagrebačkog dnevnika „Jutarnjeg lista“ slijedeći programiranu uređivačku politiku svojih poslodavaca i vlasnika sustavno neistinito prikazuje ondašnja događanja u svezi sa Hrvatskom i oko nje kada prikazuje 1989. godinu kao godinu koja je predstavljala završetak 20.stoljeća i kao godinu u kojoj se u Hrvatskoj i u svezi sa Hrvatskom nije gotovo ništa događalo.

Inače, cenzura koju sustavno provode nekadašnji jugonovinari i urednici a današnji lažni demokratski predstavnici tiska u Hrvatskoj ide tako daleko da u njihovim tiskanim medijima kada objave neku notornu neistinu oštećeni bez obzira je li posrijedi pojedinac, stranka ili kakva institucija poput Katoličke crkve ne mogu objaviti ispravak osim iznimno, pa laž ostaje bez odgovora. Ukoliko se pak oštećeni tim neistinama odluče potražiti sudsku zaštitu izlažu se sudskom postupku kojeg možda i ne nadžive, jer takav postupak u Hrvatskoj zna često potrajati desetak a nerijetko i petnaest do dvadeset godina.

O sudskim i parničnim troškovima koji uslijed takvog dugotrajnog postupka nastanu na štetu ošećenih suvišno je uopće govoriti. I zato u Hrvatskoj i dalje opstoji u sferi sredstava javnog priopćavanja indigo situacija iz bivše Jugoslavije, kada se je moglo bezgranično lagati bez prava na odgovor onih koji su oklevetani ili oštećeni objavljenim lažima.

Svu licemjernost i oholost današnjih hrvatskih vlasti vjerno odslikavaju i dva svježa događaja u sferi znanosti, obrazovanja i kulture. Unatoč, istrazi, podignutoj optužnici i suđenju koje je u tijeku, akademska zajednica proizvela je u zvanje redovnog profesora prononsiranu i kompromitiranu bivšu predsjednicu saborskog povjerenstva za sukob interesa Dešu Mlikotin Tomić, optuženu za prodavanje ispita i diploma na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.Umjesto da je suspendirana i uklonjena sa nastave i katedre, nju njezini licemjerni i bezobzirni kolege, po svoj prilici lupeški i korumpirani dio hrvatske akademske zajednice, promiču u zvanje redovnog profesora.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske dodjeljuje svake pa i ove godine nagradu za životno djelo i godišnju nagradu hrvatskim umjetnicima, jezikoslovcima, glumcima, književnicima, arhitektima i dr. nazvanu i dan današnji po Vladimiru Nazoru, koji je bez obzira na svoje književno djelo bio pokriće a i sam zagovornik masovnih likvidacija i zločina u ime Tita i komunističke partije nakon dolaska iz šume 1945. godine. Kakva je to Hrvatska i dokle na takvim lažnim temeljima može još opstati?