HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

14. kolovoz 2009.

GOLI OTOK – JADRANSKI ALCATRAZ

Prije 60 godina otvoren je ispred hrvatske jadranske obale zloglasni jugoslavenski otočni zatvor. Na Golom otoku je Tito dao zatvoriti kritičare režima. Nekadašnji logoraši čekaju do danas na rehabilitaciju.

GOLI OTOK. Svjetleća vrućina titra preko golog kamenjara. Na vrhu Golog otoka sumorno stoji stražarnica sa šupljinama za prozore. Ispred baraka-spavaonica, na tom zatvoreničkom otoku, nalazi se hrpa s kosturima okvira od kreveta. Posljednji stanovnici ovog negospodarstvenog logora za internaciju pobjegli su pred žarkim suncem u oronule obrtničke radionice, u korov zarasle tvorničke dvorane i ćelije tamnica: prepavši se posjetitelja, horda mršavih ovaca brzinom munje napušta nekadašnju kantinu.

„Priroda si sve uzima natrag“, gunđa naš otočni vodič Ivan Perić dok svoje štićenike vodi kroz napušteni logor duhova ispred hrvatske obale. Ovaj Hrvat unazad deset godina prevozi turiste sa sedam kilometara udaljenog otoka Raba, za 25 eura, do Golog otoka. Stanovnici okolnih otoka znali su da postoji ova kaznena kolonija, a neki su tamo i radili, jednosložno priča naš hobby-ribič. U vrijeme Jugoslavije je pristup do otočkog zatvora bio „strogo zabranjen“. Inače, da je Jugoslavija, koja se u međuvremenu raspala, bila „normalna zemlja“, uvjerava nas, trzajući ramenima: „Vjerojatno ni Tito nije znao za ovaj logor.“

Međutim, činjenica je da je jugoslavenski autokratski vladajući Otac domovine Josip Broz Tito osobno poslao političke protivnike u logor koji je otvoren u srpnju 1949. godine. Nepoznato je koliko je disidenata u ovom, desetljećima tabuiziranom logoru, koji je zatvoren tek 1988. godine, bilo mučeno i prisiljeno na beskoristan težački rad: broj nekadašnjih zatočenika kreće se između 12.000 do 50.000. U „paklu na Jadranu“ Tito je dao na „Titovim Havajima“ pržiti prvo svoje vlastite drugove: bez sudskoga postupka nakon raskida sa Sovjetskim Savezom 1948. na Goli otok dao je deportirati tisuće staljinista. Otok je bio Titov koncentracijski logor, kaže povjesničar Goran Jurišić iz Zagreba, voditelj „Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma“: „Nisu se svi vratili. Na Golom otoku su ljudi i ubijani.“

„Najružnije vrijeme moga života“

78-godišnjeg Branka Mitrovića još uvijek muče noćne more, budi se sa krikom. Njegovo mučeništvo na Golom otoku bilo je „najteže i najružnije“ vrijeme njegova života, izvješćuje u srbijanskom glavnom gradu Beogradu smirenim glasom ovaj umirovljeni ginekolog. Uhićen je u studenome 1949. kada je bio devetnaestogodišnji gimnazijalac. Tada je sa svojim školskim prijateljima pisao letak protiv odvajanja od Sovjetskog Saveza. „U Drugom svjetskom ratu sam već u 14. godini bio u partizanima, vjerovao sam u ideal socijalizma i bratstva i jedinstva – i smatrao sam da je raskid sa Staljinom bila greška.“ Bez sudskoga postupka ga je jedno povjerenstvo osudilo na dvije godine robije u radnom logoru.

Tadašnji učenik nije znao gdje vodi put u zatvorenim stočnim vagonima sa zatvorenicima iz cijele Srbije: „Nikad nisam bio čuo za Goli otok.“

Jedne noći su lancima vezani deportirani bili istjerani iz vagona i preko jedne rampe batinama sprovedeni u otvoreni teretni brod. „Uzvikivali smo 'Živio Staljin!' – a oni nas još više mlatiše.“ Na otoku su im doduše skinuli lance, ali zato su se morali probiti kroz dvored logoraša: „Tukli su nas kao ludi.“

Logoraši-tucači kamena na „jadranskom Alcatrazu“ nisu bili izloženi samo vrućini, nedostatku pitke vode, epidemijama i ekscesnim ponašanjem stražara. Nakon njegova puštanja na slobodu u ljeto 1951. nikada u biti nije došlo do nekog oblika rehabilitacije. Unatoč traumatičnom iskustvu na Golom otoku ostao je uvijek vjeran socijalističkim idealima svoje mladosti, uvjerava Mitrović. Međutim, s vremenom je kopnilo njegovo povjerenje u one koji su obećavali med i mlijeko u koje se „razočarao“: „Ono što je Gulag bio za Staljina to je Goli otok bio za Tita.“

Posljednji prosovjetski disdenti oslobođeni su sredinom pedesetih godina približavanjam Beograda i Moskve. Nakon toga nisu samo kriminalci nego i kritičari režima svih boja otpremani na Goli otok. Ne samo „Zapadu“ nego i javnosti Jugoslavije je tabuizirani otok i njegovi politički zatvorenici bio jedva poznat.

Bez promjena nakon Tita

Nakon Titove smrti je tada devetnaestogodišnji zagrebački student prava Dobroslav Paraga, zajedno s njegovim prijateljem Ernestom Brajderom smatrao da je došlo pravo vrijeme za prikupljanje peticije s potpisima za amnestiju /pomilovanje/ oko 2.500 političkih zatvorenika. „Mislili smo da je vrijeme zrelo za promjenu“, izvješćuje danas četrdesetosmogodišnji šef nacionalno-konzervativne „Hrvatske stranke prava 1861.“ u Zagrebu. Međutim, oba aktivista uhićeni su samo nekoliko dana nakon što su svoju peticiju poslali vladi u Beograd i Međunarodnoj organizaciji za sigurnost i suradnju u Beč. Brajder je umro za vrijeme istrage zbog djelovanja jugoslavenske tajne službe, Paragi su za vrijeme mučenja u istražnom zatvoru slomili obje noge, i bio je osuđen na petogodišnju zatvorsku kaznu, i deportiran na Goli otok. I danas ovom političaru teško pada prisjećanje na njegove patnje na „Golom otoku“, i zastajući izvješćuje: „Zlostavljali su me i mučili.“

Mučitelji ostali nekažnjeni

Bez rezultata je nakon izlaska s robije optužio, zbog mučenja, rukovodstvo i nekoliko stražara. Do rehabilitacije političkih zatvorenika nije došlo niti nakon osamostaljenja Hrvatske. Čak i vodeći kadar konzervativne Hrvatske demokratske zajednice regrutira se iz „nekadašnjih komunista“: „Strukture, koje su stvorile Goli otok, i danas nastavljaju živjeti u Hrvatskoj.“

Goli otok je bio projekat koji je trebao uništiti „slobodnomisleći duh“, kaže Radomir Pejić, šef nezavisne „Hrvatske udruge političkih zatvorenika – Goli otok“, u Karinu /kod Zadra/. Bivši politički zatvorenici u njegovoj domovini još uvijek ne nailaze na razumijevanje, tuži se rano umirovljeni Pejić koji je uhićen 70.-tih zbog jednog objavljenog sustavnog kritičnoga članka: „Praktički nas se i danas proganja.“ Povjesničar Jurišić se žali: „Marginalizira se ljude koji su se u bivšoj Jugoslaviji borili za slobodu i građanska prava, dok njihovi nekadašnji mučitelji mogu „nekažnjeno i sigurno“ živjeti: „Nitko se ne zanima za bivše političke zatvorenike, niti mediji, niti politika. Ignorira ih se. Jednostavno ne postoje.“

„See you soon in Goli otok“ („Vidimo se uskoro na Golom otoku“)

Turisti šuteći tumaraju kroz ruševine ugasle tvornice namještaja i pločica. Samo blejanje jedne ovce para podnevnu tišinu. „See you soon in Goli otok“ – piše uzaludno na požutjelim razglednicama, izložene u snack-baru ovog mjesta duhova. Za postojanje kuća za odmor na Golom otoku jednostavno nedostaje pitke vode, kaže turistički vodič Ivan – i kategorički isključuje mogućnost korištenja otoka kao mjesta za kupanje i sunčanje. Najbolje bi bilo da se Goli otok pretvori u spomen-područje, kaže Goran Jurišić. Službeni Zagreb, međutim, nema interes otok pretvoriti u muzej, sluti bivši politički zatvorenik Paraga: „Njima je najdraže kada sve propada, kada nestaju tragovi.“

Thomas Roser (Die Presse, 17.7.2009. )