HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

11. rujan 2009.

ODGOVORNOST MESIĆA I MANOLIĆA ZA ZLOČINE U BIH

Teško jednome društvu, narodu, državi ako nije u stanju imenovati tko je njegov saveznik, a tko neprijatelj, tko je branitelj, a tko agresor, okupator i suradnik agresora i okupatora, tko je, dakle, veleizdajnik!? Kako se u hrvatskoj političkoj povijesti nije imenovalo izdajice, izdajice su se skrivali iza nevino optuženih, i tako se zlo ponavljalo!

Kako se ne bi znalo tko je tko, veleizdajnici, suradnici agresora i okupatora, izdajice hrvatskih nacionalnih interesa, udbaški doušnici i oportunisti iz hrvatske politike pobrinuli su se u posljednjih 18 godina hrvatske samostalnosti i punoljetnosti svojim medijskim pomutnjama ostaviti hrvatsko društvo u mraku tako da Hrvati danas u pravilu ne znaju tko je branio Vukovar, a tko ga je ostavio na cjedilu i izdao, tko je dijelio Bosnu i Hercegovinu, a tko ju je izdao, osvajao i okupirao, a kamoli da bi znali tko je u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske bio antifašist i branitelj, a tko fašist, komunist i ubojica hrvatskog naroda!

Između Mesićeve hadezeovske i Tuđmanove frakcije (pokojnog Franje Tuđmana) već 15 godina traje istrebljivački rat u kojemu jedni druge optužuju i difamiraju, i svaka strana tvrdi da je druga izdala zemlju, domovinu, narod. Pri tome je i jedna i druga udbaška frakcija anti-demokratske i protuhrvatske frakcije Hrvatske demokratske zajednice u hrvatsku javnost, putem medija, posijala toliko otrova u vidu neistina (laži) o političkoj povijesti Hrvata, da je Hrvatska potpuno kontaminirana. Teška politička korupcija i gospodarsko propadanje Republike Hrvatske, kao i nefunkcioniranje pravne države posljedica je, s jedne strane teškog naslijeđa jugoslavenskog komunizma i Titova boljševičkog režima odnosno diktature, a s druge strane Tuđmanove politike u kojoj su na početku sudjelovale obje udbaške frakcije, i Mesićeva i Tuđmanova, s time da je vođenje Tuđmanove frakcije nakon njegove smrti preuzeo njegov sin Miroslav koji, paradoksalno, na početku nije sudjelovao u politici svoga oca i vladajuće stranke, naprotiv, s njim nije godinama razgovarao, ali je poslije od autoritarnog šefa države postavljen da vodi tajnu službu nakon Manolićeve i Mesićeve smjene 1994. godine.

U Hrvatskoj su bivši komunisti i udbaši zaista Hrvatsku pretvorili u javnu kuću umjesto u dom Hrvata za koji je u velikosrpskoj agresiji život dalo 25 tisuća pripadnika hrvatskog naroda. Komunisti (titoisti) ne samo da su svojom vladajućom politikom od 1990. do danas poništili tekovine onoga što je Franjo Tuđman nazvao Domovinskim ratom, a Dobroslav Paraga nazvao primjerenijim odnosno točnim nazivom – ratom za hrvatsku nezavisnost i slobodu – nego su do perverzije izokrenuli istinu, i to komunističkom lenjinističkom metodom dijalektičke semantike po kojoj je ono što je dobro predstavljeno kao loše, a ono što je loše, to je navodno dobro, tako i ljudi i pojave, sve je izokrenuto u toj perverznoj anti-logici Mesićeve i Tuđmanove udbaške frakcije.

Nedavno je Glas Koncila potegnuo pitanje Mesićeve navodne veleizdaje, dok Jutarnji list brani Mesića i njegovu frakciju, tvrdeći da Mesić nije veleizdajnik. Krimen anti-demokratskog šefa države Mesića jest njegovo svjedočenje pred privremenim međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (i Ruande), ICTY u Den Haagu, u Nizozemskoj, kada je Tuđmanovu frakciju optužio za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, i za podjelu BiH odnosno, pošto je Franjo Tuđman bio predsjednik države, izabran k tome još i na izborima od većine naroda, drugim riječima ispada da je Republika Hrvatska izvršila agresiju na ondašnju Republiku Bosnu i Hercegovinu, i tu optužbu Tuđmanova frakcija uzima Mesiću i njegovoj udbaškoj frakciji, u kojoj je jedna od glavnih karika stari udbaš Josip Manolić, kao smrtni grijeh.

Nekadašnji pripadnik boljševičke terorističke organizacije SKOJ i komunističke zloglasne zločinačke tajne službe Ozne priznao je u zagrebačkom tjedniku Globus da je motiv razbijanja HDZ-a na dvije frakcije 1994. godine bila spoznaja da haaški sud ICTY priprema optužnice protiv hrvatskog državnog vrha zbog podjele Bosne i Hercegovine, odnosno ratnih zločina koji su proizašli kao posljedica podjele BiH između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, te su Manolić i Mesić dali petama vjetra. Druga frakcija pod vodstvom Miroslava Tuđmana tvrdi da ne postoje dokazi da je Franjo Tuđman dijelio ili pokušao dijeliti Bosnu i Hercegovinu s agresorom na Hrvatsku, Slobodanom Miloševićem.

Što je u svemu tome istina, i kako da prosječni Hrvat, obični građanin, u džungli informacija i dezinformacija kojima je posljednjih 15 i više godina bio bombardiran, razluči laž od istine?

Jedino ustanovljenjem činjeničnog stanja od trenutka preuzimanja vlasti od strane Franje Tuđmana i njegove kriptokomunističke disidentske frakcije Saveza komunista Jugoslavije i CK SKH u kojoj su bili i Josip Manolić i Stjepan Mesić, s tim da je Stjepan Mesić po izjavi Savke Dabčević Kučar iz 2000. godine, poslan u HDZ kao „njen čovjek“, dakle, kao neka vrsta doušnika ili informatora. Međutim, treća komunistička frakcija, ona Savkina, nije devedesetih istinski uspjela zaživjeti jer je činila izravnu konkurenciju Tuđmanovoj frakciji, a ta Savkina reformska struja u SK se k tome još i podijelila, jer Miko Tripalo nije svoje ideale htio više dijeliti sa Savkom koja ih je izdala, što korupcijom, što oportunizmom. Međutim, nakon Tuđmanove smrti Stjepan Mesić je ponovo došao na vlast (treći puta u svom životu), i on je personificirao Savkinu frakciju u kojoj je nereformirani komunist Josip Manolić i dalje obavještajni operativac, Stjepan Mesić glasnogovornik, a Vesna Pusić liberalni brand odnosno smokvin list pred demokratskim Zapadom kojim se skrivala gola istina, a ona glasi da je Hrvatska u kandžama titoističke udbo-mafije.

Što je istina? Istina je, da je Stjepan Mesić od početka do kraja sudjelovao u podjeli međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, i to ne samo kao glasnogovornik i provokator (sjećamo se Mesićevih pro-ustaških izgreda) nego i kao izvršni egzekutor koji je po Tuđmanovu nalogu odlazio u Republiku BiH, i smijenio one kadrove u Hrvatskoj demokratskoj zajednici koji su bili protiv podjele Republike BiH, dakle, Stjepana Kljuića i dr., na čija su mjesta instalirani poslušni kadrovi Pantovčaka. Istovremeno je Mesić bio glasnogovornik bjesomučne kampanje protiv anti-komunističkih demokratskih snaga u Hrvatskoj koje su bile protiv podjele Bosne i Hercegovine, a to su bili Paragini pravaši, HSP od 1990. do 1994. godine, i HOS koji je oružjem branio teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Republike BiH, kao službeni dio Armije BiH.

U ove dane, 9. kolovoza, navršila se je krvava i tužna obljetnica deveterostrukog ubojstva hrvatskih branitelja na čelu sa glavnim zapovjednikom Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), g. generalom Blažom Kraljevićem, članom Glavnog štaba Armije BiH, u Kruševu kraj Mostara, koji su u zasjedi smaknuti od Tuđmanovih snaga iz Hrvatskog vijeća obrane, HVO, a šef tajne službe RH, Josip Manolić je njihova izmrcvarena tijela dao prevesti na obdukciju u Split i vratio natrag na mjesto zločina, dakle, izravno je Tuđmanova vlast bila upletena u ovaj de facto teški ratni zločin čiji su organizatori i izvršitelji ostali do danas nekažnjeni!

Kako je hrvatsko instrumentalizirano pravosuđe devedesetih bilo zatvoreno za bilo kakvu krim-istragu u vezi ubojstva Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika HOS-a (isto tako u BiH), tako je predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. podnio 1997. haaškom sudu ICTY kaznenu prijavu protiv osnovano osumnjičenih organizatora i izvršitelja višestrukoga ubojstva Blaža Kraljevića i pratnje, među inim i protiv, u međuvremenu pravomoćno osuđenog ratnog zločinca, ondašnjeg šefa tzv. Kažnjeničke bojne, Mladena Naletilića – Tute (general HVO-a i Tutin zamjenik, Ivan Andabak, je Blažu Kraljeviću osobno pucao u glavu, što je priznao u razgovoru za zagrebački tjednik Globus). Kao motiv ubojstva u Kruševu kraj Mostara navedena je u pravaškoj kaznenoj prijavi činjenica da se Blaž Kraljević suprotstavljao segregaciji bosansko-muslimanskog dijela vojnika u HOS-u, i podjeli BiH. Tuđmanov glasnogovornik i operativac podjele BiH u Republici BiH bio je udbaš Mate Boban koji je za vrijeme rata sasuo u otvorenom pismu drvlje i kamenje na zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franju Kuharića, jer Rimokatolička crkva bila je u Hrvatskoj ona druga snaga koja je pored Paraginog HSP-a i HOS-a bila protiv podjele BiH; na koncu, Sveta Stolica je međunarodno priznala Republiku BiH, a posljednja je bosanska hrvatska kraljica prije nego je Bosna 1463. „šaptom pala“, u svojem političkom testamentu stavila Bosnu pod skrbništvo Svete Stolice, ukoliko se njena oteta i islamizirana djeca ne vrate kršćanskoj vjeri njihovih pradjedova. Na udaru HDZ-a našli su se u ratu i franjevci, tradicionalni branitelji Bosne i njena naroda, tako i u WWII kada su objavili antifašističku rezoluciju, ali su ih komunisti 1945. pobili (pokolj fratara u Širokom Brijegu) jer je zločinac Tito svojatao antifašizam za KPJ jer su jugo-komunisti u ratu i poraću ubojstvima antifašista stvorili monopol na antifašizam za svoju boljševičku staljinističko-titoističku totalitarnu vladajuću frakciju. Predsjednik Hrvatske stranke prava, g. Dobroslav Paraga, poslao je za vrijeme rata i pismo svetom Ocu papi Ivanu Pavlu II u kojemu je pojasnio tko brani, a tko dijeli Bosnu i Hercegovinu.

Agresor na Republiku BiH bila je SR Jugoslavija i njena zločinačka protunarodna armija 'JNA' i njena tajna služba KOS, u osovini sa Miloševićevim komunističkim režimom u Beogradu odnosno Socijalističkom Republikom Srbijom i njenom udbaškom tajnom službom koja je zajedno s Kontraobavještajnom službom KOS pobunila bosanske Srbe i digla ih na oružje protiv legalne i legitimne demokratske vlade Republike BiH u Sarajevu. Dan 6. travnja 1992. kada su Karadžićevi četnici i 'JNA' započeli opsadu glavnog grada BiH, Sarajevo, predstavlja službeni početak velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu koja je otvoreno krenula prije toga već srpskim napadom na Stolac. Republika Hrvatska je službeno priznala Republiku BiH koja je nakon provedenog narodnog referenduma, kada se većina stanovnika Republike BiH opredijelila za odcjepljenje od SFRJ, i kada je Republika BiH proglasila državnu nezavisnost. Također je Republika Hrvatska prihvatila 300 tisuća izbjeglica iz Republike BiH koje su postale žrtvom četničkog terora i etničkog čišćenja koje je JNA uz vojsku bosanskih Srba i međunarodnu zajednicu, simbolizirane snagama UNPROFOR, provodila u Republici BiH koja je godine 1992. međunarodno priznata i od Sjedinjenih Američkih Država. (Jedna strana arapska sila je Republici Hrvatskoj plaćali svaki dan jedan milijun US$ u gotovini za smještaj izbjeglica iz BiH i Republici Hrvatskoj, i taj su novac povjerljivi hadezeovci prenosili u torbama, iz Beča u Zagreb.)

Međutim, bez obzira na međunarodno priznanje Republike BiH, Miloševićev režim i državni vrh SFRJ nastavili su žestoku agresiju na susjednu nezavisnu državu, i okupaciju Republike Bosne i Hercegovine. Očito je Slobodan Milošević za agresiju i okupaciju imao podršku dijela svjetskih sila na Zapadu i Istoku, na koncu konca, međunarodna je zajednica nakon velikosrpske agresije i okupacije priznala agresiju i okupaciju BiH, i podijelila Bosnu i Hercegovinu, a Republiku BiH, koju je 1992. priznala, Daytonskim sporazumom i Pariškim mirom 1995. je ukinula, i stavila BiH pod svoj protektorat.

Dvije trećine državnog teritorija Republike BiH palo je u velikosrpskoj agresiji pod jugoslavensku odnosno srpsku okupaciju. Nakon što su okupacijske trupe tzv. JNA zauzele položaje u Republici BiH, Franjo Tuđman je osnivanjem Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, čiji je akt o osnivanju donijet na dan pada Vukovara u Zagrebu, i poslije, 1993. proglašena u Grudama „Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom“, stupio također u agresiju na Republiku BiH, razvrgnuvši vojno savezništvo s bosanskim muslimanima, istjeravši tada službeno zvane Muslimane iz HVO-a, i ucijenivši preko svog gubernatora u Grudama, Mate Bobana, generala HOS-a Blaža Kraljevića da u Hrvatskim obrambenim snagama učini isto; pošto časni Blaž Kraljević, pravaš i hrvatski branitelj, nije pristao na ucjenu, brutalno je likvidiran sa ciljem da se uništi HOS kako bi se podjela Bosne i Hercegovine, dogovorena u Karađorđevu, odnosno na sastanku Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Tikvešu 1991. godine, realizirala do kraja, ili drugim riječima, Franjo Tuđman se bacio na posao da u borbi protiv Alije Izetbegovića, predsjednika bosansko-muslimanske stranke SDA, osnovane u Zagrebu od oficira KOS-a Salima Šabića, i predsjednika Predsjedništva Republike BiH, pokupi mrvice koje im je srpski „vožd“ bacio sa stola, i obojici podmetnuo koru od banane na kojoj su se pokliznuli i pali, a posljedice toga pada su optužnice haaškoga suda ICTY protiv Tuđmanovih visokih dužnosnika „HR Herceg-Bosne“ i HDZ-a BiH, i dugogodišnja suđenja čije prvostupanjske presude ovih dana stižu na naplatu, s dalekosežnim posljedicama ne samo za sada već povijest politike Franje Tuđmana na čelu Hrvatske prema BiH, nego i za hrvatski narodni korpus u Bosni i Hercegovinu, i hrvatski narod i državu u cjelini! (Franju Tuđmana je na čelo HDZ-a 1989. instalirala jugoslavenska tajna služba – vidi svjedočenje Slavka Degoricije u njegovoj knjizi, kao i bivšeg ravnatelja Hrvatske izvještajne novinske agencije, također u njegovoj knjizi, ali i Marka Veselice koji je trebao postati predsjednik HDZ-a, ali nije jer je bio protiv podjele Bosne i Hercegovine.)

Međutim, pred poviješću i Bogom je obraz hrvatskom narodu spasio Dobroslav Paraga, zajedno s pokojnim ubijenima Antom Paradžikom i Blažom Kraljevićem koji su kao demokratski orijentirani političari i hrvatski branitelji, borci za slobodu, se svim svojim umnim snagama, dobrom voljom, požrtvovnošću i nesebičnošću stavili u zaštitu istine, hrvatskog naroda, i žrtava velikosrpske agresije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini! To je jedini razlog zašto je predsjednik HDZ-a i Republike Hrvatske Franjo Tuđman oteo i uništio HSP i HOS kao velike prepreke ka ostvarenju politike krivih Drina, pri čemu bivši Titov partizanski politkomesar i general za ostvarenje toga cilja nije birao sredstva! Zna se da je odmah po ubojstvu generala Blaža Kraljevića i pratnje došlo do hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH, kao posljedica dogovora iz Karađorđeva 1991. između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, i priznanja genocidne tzv. Republike Srpske od strane predsjednika RH Franje Tuđmana, 1993. godine u Zagrebu (na prijemu Karadžićeva izaslanika Nikole Koljevića u Predsjedničkim dvorima), dok je uvod u likvidaciju protivnika podjele BiH bio sastanak Boban-Karadžić u Grazu, svibnja 1992. godine koji je tehnički pripremio Tuđmanov obavještajac Josip Manolić koji je, dakle, sa Stjepanom Mesićem sudjelovao u podjeli BiH, dok je podjelu podržavao i formalni vođa saborske opozicije u Republici Hrvatskoj, šef kritpkomunističke Socijaldemokratske partije SDP, Ivica Račan, komunistički ideolog iz sedamdesetih i osamdesetih godina, nakon sloma Hrvatskog proljeća. Naime, čim se F. Tuđman ozarena lica vratio iz Tikveša, prije nego li je o dogovoru sa Slobom Miloševićem obavijestio vrh svoje partije HDZ, obavijestio je Ivicu Račana da je postigao dogovor oko podjele Bosne i Hercegovine; o tome je vijest donio splitski tjednik Feral Tribune. Također i formalni vođa saborske opozicije, liberal Dražen Budiša je podržavao podjelu BiH, kao i Zdravko Tomac, današnji novopečeni katolik, a ondašnji borbeni ateist i huškač protiv Parage, kojega je Franjo Tuđman uzeo 1991. u svoju koalicijsku vladu ispred kvote SDP-a. Kada je predsjednik međunarodne udruge za zaštitu naroda, koja je 1991. u zaštitu uzela Hrvatsku i hrvatski narod pred velikosrpskom agresijom, g. Tilman Zülch, od šefa saborske opozicije Dražena Budiše tražio da odu zajedno u BiH i zaustave hrvatsko-muslimanske sukobe i podjelu BiH, Tuđmanov povjerenik u opoziciji, Dražen Budiša to je odbio, već je dao lažno svjedočenje o tome pred američkim Kongresom kada su kongresnici sa zaprepaštenjem ustanovili da Dražen Budiša pred njima brani Tuđmanovu podjelu BiH sa Slobodanom Miloševićem! Dobroslav Paraga, predsjednik ondašnje Hrvatske stranke prava (koju će F. Tuđman oteti 28. rujna 1993.) u svibnju 1993. svjedočio je u američkom Kongresu o „politici spojenih posuda“ koju Franjo Tuđman vodi, dijeleći BiH sa Slobodanom Miloševićem. Predsjednik F. Tuđman je odmah nakon toga pokrenuo kazneni progon protiv Dobroslava Parage, i aktivirao svoje udbaške doušnike u HSP-u da Paragu smijene sa položaja predsjednika stranke, te je Valentićeva vlada u tom smislu izdala u lipnju 1993. službeno vladino priopćenje. (Sve kaznene prijave protiv Parage, i montirani politički sudski proces u staljinističkom stilu pred Vojnim sudom RH, su poslije pale u vodu.)

Danas, međutim, u javnoj percepciji zbog medijske propagande i šume dezinformacija ispada kao da je Stjepan Mesić veliki branitelj povijesne istine i suvereniteta Bosne i Hercegovine, što bi bio vic kad ne bi bilo tragično. Međutim, na položaju predsjednika Republike, u dva mandata, Mesiću je pošlo za rukom ukrasti od Dobroslava Parage zasluge za herojsku obranu BiH od velikosrpske agresije, ali samo na kratke staze, jer u lažima su kratke noge pa lažljivac ne stigne daleko.

Tko je veleizdajnik? Sigurno ne onaj koji je svjedočio u Den Haagu protiv Tuđmanove politike podjele BiH, i to kao svjedok-pokajnik koji bi zajedno s Manolićem bio optužen od međunarodnog suda ICTY da se nije 1994. odcijepio od Franje Tuđmana i HDZ-a; međunarodni sud za ratne zločine ICTY je suosnovao predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, i učinio suradnju s haaškim sudom zakonskom obvezom za hrvatske državljane, ali veleizdajnik je onaj koji je na položaju u Predsjedništvu SFRJ početkom velikosrpske pobune i agresije pristao na planirani državni udar JNA u Republici Hrvatskoj i instalaciju kvislinške vlade, a to je po svjedočenju šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića pred Haaškim sudom bio njegov doušnik Stjepan Mesić. Po Kaznenom zakonu RH točno je definiran pojam veleizdaje, tko, dakle, izda svoju državu stranoj sili odnosno bude špijunom strane i agresivne sile protiv vlastite domovine odnosno države. (Vasiljević je u sklopu svojega svjedočenja iznio podatak da je Stjepan Mesić izdao KOS-u JNA cjelokupni program naoružavanja HDZ-a i dr.) S te strane ne bi trebalo biti dvojbe tko je u Hrvatskoj bio de facto veleizdajnik, a tko je izdao Vukovar i s tim u vezi bio veleizdajnik. Još u studenome 1991. hrvatski branitelj i junak Siniša Glavašević u svojoj „Optužnici Vukovara“ je cjelokupni državni vrh Republike Hrvatske, u ime patničkih Vukovaraca i hrvatskih branitelja u Vukovaru, optužio za izdaju, dakle, Franju Tuđmana, Josipa Manolića, Stjepana Mesića, i članove koalicijske vlade pod vodstvom HDZ-a, kao i saborske zastupnike koji su, izgleda, zastupali samo sebe i svoje zadnjice, a ne narod!

Danas Miroslav Tuđman brani nebranjivo, politiku podjelu BiH svoga pokojnog oca, i Tuđmanovu frakciju bivšeg SK, vjerojatno uz izgovor da time brani Hrvatsku, dok Mesićeva frakcija grčevito traži bolju prošlost pak za svoje grijehe i protunarodne akte. Ne treba zaboraviti još jednu važnu činjenicu, a ta je da je Tuđmanova frakcija bila prihvatila protuhrvatski međunarodni Plan Z-4 po kojemu je RH trebala uoči Oluje biti podijeljena kao i BiH, a taj su plan u javnosti vrlo glasno promovirali pripadnici hadezeovske udbaške frakcije Josip Manolić i Stjepan Mesić, ne dajući dvojbe oko toga da namjerno i svjesno izdaju hrvatske nacionalne interese, kao i Franjo Tuđman i HDZ, u korist velikosrpske beogradske čaršije. S obzirom da se riba smrdi od glave, i da je Tuđmanova frakcija tada, 1994. bila na vlasti, a Mesić-Manolićeva frakcija je pala s vlasti, normalna je oporbena logika da se uvjetno da potpora vladajućim disidentima u borbi protiv većeg zla, koje je bilo veće samo u tome što je bilo na vlasti dok je isto tako veliko zlo u liku Manolića i Mesića palo s vlasti (i ponovo se vratili na vlast na izborima 2000. godine).

Borba protiv Tuđmanova teška naslijeđa, i uskoro protiv teškog Mesićeva naslijeđa ujedno je i borba za demokraciju i povijesnu istinu jer samo istina nas kao narod može spasiti! Pilat je u istrazi pitao Isusa „što je to istina“, nakon što je postavio pitanje je li istina to što je Isus rekao u korist svoje obrane, i kako razlikovati istinu od laži, na što je Isus šutio, jer se istina razlikuje od laži razlikovanjem dobra od zla, a zlo se manifestira time što se dijalektičkom semantikom riječima izvrće smisao pa se dobro predstavlja kao zlo, a zlo kao dobro.

Tako je u Tuđmanovoj i Mesićevoj propagandi Paraga ispao kao zlo, a oni kao oličenje dobroga dok je istina sasvim suprotna; Franjo Tuđman i Stjepan Mesić kao komunisti su postali antifašisti, a istinski antifašisti i antikomunisti postali „fašistima“. Međutim, i na koncu, istina se može prepoznati po djelima, ne po riječima.

Isus je iza sebe ostavio samo dobra djela, te je Pilat to mogao kao rimski upravitelj sa svim ovlastima jednoga Carstva lako ustanoviti da je htio, ali nije htio, bio je oportunist i išao je linijom manjeg otpora i prepustio Bogočovjeka zemaljskim snagama zla! Zato je Isus šutio na Pilatovo pitanje – „Što je istina?“ – jer čovjek treba sam doći do toga saznanja svojom pameću, utjelovljenom po Duhu svetom! Po tomu se razlikujemo kao ljudi od životinja, po tome se razlikujemo i od neljudi koji su zločinci, ne po tome što kao borbeni ateisti ne priznaju Boga, nego što proganjaju, kleveću, mrcvare, i ubijaju ljude koji vjeruju u Boga!

Na kraju ostaje nada da će se obje udbaške frakcije u Hrvatskoj istrijebiti, pa će narod postati slobodan.