HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

15. siječanj 2010.

TITOV GARDIST – PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE

„Ja sam javno govorio svijetu. Ja sam uvijek učio u sinagogi i u hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam rekao tajno.“ (Evanđelje po Ivanu, 18:20).

Dan 15. siječanj predstavlja festival demokracije kad je međunarodna zajednica 1992. godine, zahvaljujući odlučnom otporu hrvatskih branitelja, posebno u Vukovaru, koji su stvorili gotove činjenice i međunarodnu zajednicu prisilili da prizna državnu nezavisnost Republike Hrvatske, priznala državopravni akt Hrvatskog sabora o proglašenju hrvatske nezavisnosti i otcjepljenja od SFR Jugoslavije i Srbije. Na isti dan, 15. siječnja 1990. je porobljeni i opljačkani narod u Istočnom Berlinu jurišao na centralu istočnonjemačke komunističke tajne službe STASI. Nikad nije kasno da i hrvatski narod, sa zakašnjenjem od 20 godina, juriša na udbašku centralu u Zagrebu.

Umjesto festivala demokracije prošla je farsa od petih po redu predsjedničkih izbora u izdanoj i opljačkanoj Hrvatskoj koji su bili samo nominalno demokratski u ionako protuustavnom stanju u kojemu vladajući bivši komunisti raspisuju, provode i nadziru svoje izbore. Znamo da do danas nije uspostavljena višestranačka kontrola izbora, a kamoli da je obnovljen razbijeni krnji višestranački sustav u kojemu su nekomunistički demokratski orijentirani političari i predizborni kandidati protuustavno lustrirani i stavljeni pod protuustavnu medijsku cenzuru. Tako se u Hrvatskoj održavaju izbori kao u Putinovoj Rusiji i Islamskoj Republici Iran – predselekcijom predizbornih kandidata.

Uglavnom, Hrvatska je dobila svog trećeg predsjednika, ako ne računamo vršitelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske, Vlatka Pavletića, koji je interregnum nakon smrti prvog predsjednika Franje Tuđmana, i potopa koji je iza sebe ostavio, iskoristio, manje, više za obavljanje svojih privatnih interesa i sumnjive abolicije. On je spadao u one čelnike lažne desnice koji su honorare za knjige dobivali unaprijed, prije nego je knjiga bila i napisana.

Već je prvi predsjednik države bio protuustavan jer se 1997. po treći puta kandidirao za predsjednika Republike iako je Ustav propisivao da „ ... Nitko ne može biti više od dva puta predsjednik Republike“. Ono što vrijedi za običan puk, to, međutim, ne vrijedi za nekadašnje partizane, politkomesare, bivše komuniste i generale JNA, jer Franjo Tuđman je prvi puta postao predsjednik Republike nakon izmjene ustava Socijalističke Republike Hrvatske u srpnju 1990. godine, kada je od predsjednika Predsjedništva SRH postao predsjednikom Republike Hrvatske. Drugi puta je postao predsjednikom Republike nakon prvih predsjedničkih izbora u kolovozu 1992. godine koje si je ovaj autoritarni šef države namjestio onako kako njemu odgovaraju. Ti izbori čak nisu bili kontroverzni nego krivotvoreni, kao što si je pirovi izborni pobjednik krivotvorio (komunisti bi rekli “autorizirao“) svoju biografiju, što uostalom rade manje, više, svi bivši komunisti kako bi si stvorili bolju prošlost, prilagođenu novim vremenima nakon sloma komunizma u Europi. Teniski as iz Banskih dvora je zatim postao 1997. na drugim predsjedničkim izborima po treći puta predsjednik Republike, i time prekršio Ustav Republike Hrvatske u kojemu ne piše da se kandidat ne smije treći puta kandidirat nakon dva uzastopna mandata, nego da može samo dva puta biti predsjednikom Republike Svaki student prava znao bi pravilno iščitati i tumačiti Ustav, samo ne korumpirani ustavni suci koji su također bivši komunisti, učenici zločinca i pokvarenoga bravara Josipa Broza po kojemu se suci ne smiju držati zakona kao pijani plota!

Nakon predsjednika-generala, i predsjednika-doušnika, Hrvatska je dobila i svog trećeg predsjednika, ovaj puta predsjednika-gardista, nekadašnjeg pripadnika Titove garde na beogradskom Topčideru gdje je u Vojnoj policiji služio vojni rok u JNA. Nije svatko mogao u vojnu policiju, samo probrani i provjereni kadrovi iz dokazanih partizanskih “familija“, a samo najodaniji mogli su služiti u Titovoj gardi, onoj istoj jedinici koja će poslije predvoditi napad na Vukovar 1991. godine kada su Srbi svoju gardu ispraćali bacanjem cvijeća pred njene tenkove u Beogradu na putu za granicu prema Hrvatskoj. U prostorijama te iste Titove garde su njegovi generali zatvorili 1991. hrvatske majke iz Bedema ljubavi koje su tražile natrag svoju djecu da ih satrapi ne bi poslali u smrt protiv svoje domovine. Titovi generali su majke držali u zagušljivoj dvorani bez pića i hrane, a poslije ih izbacili kao pse na ulicu. To je Titova garda!

Prva afera novoizabranog

Novoizabrani predsjednik još ni zakletvu nije položio, već je upetljan u prvu aferu: izbila je svađa oko pitanja kadrovske politike popunjavanja tjelesne straže predsjednika Republike. Teško se, naime, odlučiti koga odabrati u mnoštvu udbaških kadrova za čuvanje straže na Pantovčaku i svugdje tamo gdje se predsjednik kreće. Svađa je toliko snažna da ni razgovori u dva uha ili u četiri oka nisu pomogla, tako da je aktualni i hvala Bogu odlazeći predsjednik vic-maher morao izravno intervenirati i miriti Karamarka sa novoizabranim predsjednikom Josipovićem.

Zakletvu će nezadovoljni agnostički nevjernički predsjednik položiti pozivajući se na Boga (“... tako mi Bog pomogao!“), a mi vjernici ćemo se moliti da mu Bog pomogne, i prosvijetli mu pamet!

U prvom javnom nastupu Josipović je već pokazao Mesićev kontinuitet pljuvanja po žrtvama komunizma, poručujući urbi et orbi da neće ići u Bleiburg, pod izgovorom da se tamo motaju “ljudi u crnom“. Zato će ići u Jasenovac gdje se motaju ljudi u crvenom, kao na pr. komunistički agitator, pljuvač po Crkvi i blaženom Stepincu, kršitelj ljudskih prava Ivan Fumić, iz doba velikosrpske agresije JNA na Hrvatsku 1991. godine.

Kako stvari izgledaju, ne samo Josipoviću, nego cijeloj Hrvatskoj Bog više ne može pomoći, nakon tolikih silnih pljački, kleveta, laži, obmana i kukavičluka kojeg su Hrvati, posebno katolici, među njima najrazvikaniji deklarirani novopečeni katolici, pokazali, i zaboravili tko ih je obranio od velikosrpske agresije i četničkih pokolja! Zaboravila je raja na svoje hrvatske branitelje i državotvorne rodoljube! Ipak je, međutim, barem većina hrvatskog društva ostala izvan javne kuće, ne htijući birati manje od većeg zla, ili veće zlo. Žalosno je samo što Katolička Crkva u Hrvata, umjesto da preporuči poštenog političara i predizbornog kandidata, vjernički puk usmjerava prema “manjem zlu“ kao da manje zlo nije zlo, i kao da se jaram mijenja, a ne ruši!

Ivo Josipović u stilu marksističke dijalektike, kojom su ga roditelji učili kod kuće, i “drugovi“ 10 godina u članstvu Saveza komunista Hrvatske i SKJ, rekao je u predsjedničkoj kampanji da je kao saborski zastupnik glasao protiv arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, ali da će kao predsjednik Republike isti poduprijeti, jer je navodno legalist. Ni riječi o tome da predsjednik Republike može izreći svoje mišljenje o nekom bilateralnom sporazumu, i po Ustavu raspisati referendum sa mogućnošću neprihvaćanja nekog sporazuma ako je štetan za nacionalne interese. Ovako je ispalo u maniri marksističke dijalektike, kao što poraženi kandidat lažne desnice reče da nije on imenovao Trg maršala Tita, i antilogikom toga da (sramotno) ime tome trgu u Zagrebu neće kao gradonačelnik ni mijenjati. Obojicu nakon svojih mizernih izjava nitko nije kritizirao, svi im se samo dive kao u onoj priči kad se puk divio svome caru na novom odijelu koje mu skupo prodaše tkalci-varalice, a samo je jedan dječak primijetio: Ljudi, car je gol!

U hrvatskom slučaju, gol je ostao puk, sa gaćama na štapu, nakon dvojice, a eto sada i trećeg titoističkog predsjednika koji ima priliku da u svome mandatu vanjski dug Hrvatske poveća sa 40 milijardi na 140 milijardi eura. Josipovićevim biračima, a to je samo nešto manje od jedne trećine sveukupnoga broja hrvatskih birača, ili je ispran mozak, ili su isto tako nemoralni kao njihov izabrani kandidat koji u zagrebačkom Globusu reče u predizbornoj kampanji da “je Tito naš velikan“. Zaista, takvog velikog rekordera u masovnim ubojstvima i klevetanju ovi prostori još nisu zabilježili.

Njegov protukandidat, poraženi Milan Bandić, se pak žalio što su mu predbacivali da “previše dela“. Trebalo bi ga odmah beatificirati i proglasit “zaštitnikom radnika-mučenikom“.

Sram ih bilo što mu predbacuju da radi, jer radničku marljivost stekao je kao partijski sekretar u zagrebačkoj Peščenici u “birou“ za “narodnu obranu i društvenu samozaštitu“, jednu komunističku izmišljotinu koju je izmislio Titov general Franjo Tuđman.

Arbitražni sporazum za obmanu naroda

Arbitražnim sporazumom sa Republikom Slovenijom u vezi određivanja novih međudržavnih granica na kopnu i moru vlada Republike Hrvatske odrekla se, u ime hrvatskog naroda, mogućnosti pravnog rješenja spora pred međunarodnim pomorskim sudom, i izložila zemlju opasnosti da izgubi stratešku pomorsku granicu sa Republikom Italijom!

Europska komisija kao kum arbitražnoga sporazuma se pak pokazala kao remetilački faktor izazivanja svađa i potencijalnih ratova, i kao onaj čimbenik koji ne poštuje međunarodno pravo, uostalom, isto kao i vlada Jadranke Kosor koja je u tajnim pregovorima isposlovala ovaj sporazum koji podsjeća na komunistički sporazum iz doba “druga“ Tita kada su hrvatski kvislinzi u arbitražnom sporazumu sa srpskim komunistima odstupili hrvatski Srijem i Zemun satrapijskoj Srbiji, ne bi li stekli koju pohvalu od svojih velikosrpskih “komšija“, i plaćenu ulaznicu u jugoslavensku tamnicu naroda.

Bez toga ne bi bilo ulaska Hrvatske u Jugoslaviju 1945. godine, zamislite koje nesreće! (Ulazak u prvu Jugoslaviju 1918. plaćen je odstupanjem (fašističkoj) Italiji grada Rijeke s otocima i Zadra s otocima, Rappalskim (“arbitražnim“) sporazumom iz 1920. godine.)

Isus Krist je rekao: „Ja sam javno govorio svijetu. Ja sam uvijek učio u sinagogi i u hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam rekao tajno.“ (Evanđelje po Ivanu, 18:20).

Za razliku od Isusa, Jadranka Kosor i slovenski Pahor rade sve tajno, očito imajući što skrivati pred hrvatskom i slovenskom javnošću. Na pogubnost tajne diplomacije upozoravao je još predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i arhitekt međunarodnog prava naroda na samoodređenje, Woodrow Wilson, a znamo i kako je završila tajna diplomacija u Daytonu, 1995. godine – podjelom međunarodno priznate i samostalne Republike Bosne i Hercegovine sa Miloševićevom Srbijom, kao što je Zapad sa Hitlerovom Njemačkom podijelio na tajnim razgovorima u Münchenu, 1938. godine, Čehoslovačku Republiku.

Za sastanak u Münchenu nobelovac i anti-fašist Thomas Mann rekao je, da se radi o najsramotnijem činu koji je u europskoj drami ikada odigran! Nažalost, povijest nas je poučila da europska drama ima više nastavaka. Na kraju, besprizorna ljubakanja sa Pahorom u Kranjskoj Gori, ako je i od katoličke premijerke iz kumrovečke škole, previše je, i pametnome dosta!