HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

06. listopad 2010.

"NEOVISNOST" IZ PODRUMA

Nijedan narod u Europi nije toliko iskusio ropstvo , toliko bio željan slobode i žudio za njom kao hrvatski narod. Zato je svim svojim snagama prionuo borbi za slobodu ponadavši se da će mu ta borba donijeti konačnu slobodu, političku i ekonomsku, da će biti slobodan i svoj na svome u svojoj državi. Taj početni zanos s vremenom se pretvorio u razočaranje jer se upalo u novo ropstvo. Oborivši jedan zločinački i diktatorski sustav upalo se u drugi, svoj vlastiti. Borba i žrtva time je postala uzaludna jer nije rezultirala vladavinom sustava slobode, nego sustavom koji na svim linijama uništava komponente razvijenosti i slobodarske ideje. Sloboda koja je ugušivana i gažena danima, godinama i stoljećima ugušuje se, gazi i danas. Na groznoj prošlosti nije se pokušalo i ne dopušta se izgraditi nova budućnost, nego je ta prošlost prenesena u sadašnjost, što nije smisao borbe za slobodu već njena izdaja.

Hrvatski narod imao je izvanredno povjerenje u nosioce “Slobodne Hrvatske“ koji su ga do jučer pozivali na oružje za obranu i stvaranje države. Danas je jasno da tim nosiocima “Slobodne Hrvatske“ ista nije ništa drugo do li sredstvo za izrabljivanje i varanje naroda, sredstvo za neke nove neprihvatljive i nepravedne okvire. Slobodna Hrvatska, može se odgovorno reći, politička je prijevara kojom su izigrana nacionalna odricanja i težnje hrvatskog naroda, prijevara u kojoj hrvatski narod biološki, kulturno, moralno i gospodarski slabi i neizbježno srlja u propast, a sve u režiji nositelja “Slobodne Hrvatske“ pod nazivom HDZ.

U početku dok još nije došlo do konačnog sloma Jugoslavije narod je s povjerenjem glasovao za HDZ, no ako realno sagledamo to vrijeme na izborima narod nije glasovao i očitovao svoje pristajanje uz neki određeni stranački program HDZ-a, nego je samo opunomoćio tu stranku da ga predstavlja u nacionalnoj borbi za nezavisnost. HDZ i njegovi predstavnici dobili su tada povijesnu značajku predstavnika cijeloga naroda, bili su, da tako kažemo, tumač narodu i njegovim osjećajima. Narod je htio da budu njegov instrument, no oni su tijekom vremena, opijeni opetovanim uspjesima na izborima, sve više i više nastojali da narod njima postane instrumentom, da oni budu bespogovorni vodstveni element, da se narod odrekne svojih osjećaja i da slijedi vodstvo. To je dakako uništilo demokratsku strukturu hrvatskog političkog razvitka i dovelo do diktature koja je tražila i traži, pače zahtijeva, potpuno povjerenje naroda bez ikakvih mehanizama kontrole i provjere.

Međutim, hrvatski narod, bez obzira što na hrvatskome terenu nema dovoljno živih i organizacijski razvijenih sila demokratskog sustava, dosegnuo je stupanj razvitka kad mu demokratski sustav prirodno odgovara. Stoga on polagano briše HDZ iz svojih osjećaja, čime ta stranka polako gubi značaj političke organizacije hrvatskog naroda. Već danas za tu stranku većina naroda više ne glasuje, za nju glasuju samo njeni članovi i oni koji su interesno vezani za nju( sličan je odnos naroda i prema SDP-u). Da stvar bude pojednostavljena, HDZ je na putu da postane prošlost i da je narod povijesno konzumira.

Već je odlaskom Franje Tuđmana započeo proces raspada te stranke odvajanjem mnogih ideološki različitih skupina od matice. Drugi jači potres zbio se dolaskom Ive Sanadera na vlast što je dovelo do novog razdora i rasula stranke. Sanaderov odlazak u ovoj današnjoj tragikomediji vodi, čini se, konačnom kraju, jer , kako ga u HDZ-u nazivaju, otpadnik, izdajica i izopćenik ima još i te kako utjecaja u samoj stranci među mnogim članovima koji su mu ostali privrženi. Afere u RH pokazuju pravo stanje, odnosno upućuju na revanšizam, obračun i čistku u toj stranci, a to znači samo jedno, borba za ostatke nekad bogatog Tuđmanovog naslijeđa tek počinje, a s njom vjerojatno i neizbježna propast te stranke.

HDZ kao stranka općenito nikada nije željela definirati svoju politiku na liniji osjećanja hrvatskog naroda. Suprotno tome onemogućavala je narodu da se normalno izražava kroz svoje prirodne i legitimne čimbenike. Gotovo svi narodni faktori koji bi mogli, željeli i težili razvoju sasvim su onemogućeni i uništeni. Osobito politički. Ono što nam se danas servira kao političke čimbenike nije ništa do li polu-uspješna improvizacija.

Hrvatska želi naprijed ali ne može naprijed jer nije došlo do apsolutnog kraja preoblikovanog komunizma a samim time ni do apsolutnog isključenja svake vrste tiranije i njenih novih namjera i prljavih ciljeva.

Pomak nabolje te razvoj RH, kako u ekonomskom tako i u demokratskom pogledu, biti će moguće ostvariti samo revolucionarnim zaokretom u shvaćanjima odgovornih u ovome društvu, te revolucionarnim programima koji odgovaraju hrvatskome narodu na političkom, socijalno-ekonomskom, kulturnom i vjersko-moralnom području, a nikako ne u produživanju i konzumiranju zala.

Od zla i grijeha koje vlada Hrvatskom ne razlikuju se ni oni u aktualnoj oporbi, jer nikada nisu pokušali, u ovim mirnim vremenima, za hrvatski narod, napraviti jednu demokratsku ofenzivu i postići jedno stanje u kojem bi hrvatski narod bio narod mira i reda, narod zadovoljan i cvjetajući. Njihova ofenziva ide u drugome pravcu u pravcu osvajanja vlasti i održavanju već uspostavljene tiranije u kojoj se narod prisiljava živjeti u neprestanim nesrećama.

Politika ni jednih ni drugih nikada nije bila usmjerena u pravcu borbe za boljitak građana. Jedni i drugi bili su i jesu nositelji nasilja i nepravde nad narodom te se stoga svakome nameće pravo rušiti ih kao takve, jer njihovo djelovanje je antihrvatsko. Borba naroda i sve žrtve koje su pale daju mu za pravo promijeniti i napustiti svaku tiransku vlast i uspostaviti novu i pravedniju.

Današnja i sve dosadašnje vlasti svojim zlodjelima zgriješile su i pred Bogom i narodom, a nema naznake da će se obratiti s puta grešnosti. Zbog svoje tvrdokornosti i svojih grijeha koja su počinili, zbog puta nepravednosti uz koji su pristali, putem kojim i nas žele voditi, posve su spremni za propast, od koje jedino pokorom mogu biti spašeni. Naime ta njihova tvrdokornost i determinizam grijeha što se hrani svojom vlastitom srži, može biti dokrajčen tek pokorom. ( Ps 95,7 sl = Heb 3,7 sl. 12).

Mirko Omrčen