HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

22. listopad 2010.

TKO JE GROBAR PRAVAŠTVA

Kolumnist Večernjeg lista, g. Tihomir Dujmović, ustvrdio je u članku, objavljenom 16. 10. 2010. (obljetnica udbaškog ubojstva Bruna Bušića, i pogibije legende iz Borova Naselja i Vukovara Blage Zadre), da je „Ivo Sanader pravi grobar hrvatske političke desnice“ (tako glasi i naslov članka). Pri tome ide teza da je bivši premijer uništio desnicu u Hrvatskoj demokratskoj zajednici i onemogućio Hrvatsku stranku prava da uđe 2003. u vladu Republike Hrvatske, te ju poslije uništio do slijedećih izbora 2007., uz tezu da je time onemogućio Đapićevu kritiku Srpske demokratske samostalne stranke i sprečavanje njezine politike u koalicijskoj vladi.

Moramo se zapitati, stoje li teze novinara Dujmovića?

Pri tome unaprijed naglašavam, ne samo da ne bih bio ni posljednji koji bi branio politiku bivšega premijera, nego nisam uopće branio njegovu politiku, naprotiv, bio sam i ostao njegov kritičar, posebno kad su u pitanju prekršeno predizborno obećanje o obrani ZERP-a i digniteta Domovinskog rata, kao i olako danih obećanja o datumu učlanjenja RH u EU, ali sam ga kritizirao i zbog nastavka politike uništavanja hrvatske desnice, i zbog forsiranja lažne desnice. Dakle, naglasak stavljam na to da je Ivo Sanader nastavio s uništavanjem hrvatske političke konzervativne desnice koju su prije njega sustavno uništavali premijer Ivica Račan, i predsjednici Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, i Franjo Tuđman. Naime, od njene pojave na političkoj sceni 1990. u Republici Hrvatskoj se s vrha državne vlasti i kroz sustav struktura uništava hrvatska demokratska desnica, i na umjetan način se stvarala ekstremna desnica koju se kroz neslobodne medije u Hrvatskoj prikazivalo kao “desnicu“ kako bi se vladajuće stranke HDZ i SDP pozicionirale u politički centar, lijevi i desni centar.

Kao prvo, teza da je HDZ imao desnicu je pogrešna jer je nije imao, naime, ako se misli na pokojnog Gojka Šuška, kojega se od strane udbaškoga kruga navodilo čak kao predstavnika ustaške frakcije ili ekstremne desnice u okviru Hrvatske demokratske zajednice, onda je takovo mišljenje sasvim pogrešno, jer bivši ministar obrane nije pripadao ustaškoj emigraciji u Kanadi pošto se u Republiku Hrvatsku vratio 1990. s jugoslavenskom putovnicom koja je izdana od ondašnjeg ministarstva vanjskih poslova SFR Jugoslavije čiji je ministar bio Budimir Lončar, bivši oficir protunarodne komunističke Ozne i šef obavještajne službe unutar jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova. Na koncu, Gojko Šušak bio je pobornik stvaranja para-republike “Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“ unutar Republike Bosne i Hercegovine, koja je time, uz tzv. “Republiku Srpsku“. razbijana, koju je, dakle, stvorio, i na kraju uz diktat predsjednika Clintona i ministra obrane Perrya nakon Daytonskog sporazuma iz 1995. i demontirao. Treba postaviti pitanje, je li stvaranje jedne para-republike demokratski čin koji spada u politički spektar konzervativne desnice, ili se konzervativna desnica zalaže za pravnu državu? Naime, konzervativna desnica se u zemljama zapadne demokracije i te kako zalaže za pravnu državu. Kada se Gojko Šušak ikada zalagao za hrvatsku pravnu državu?

Nadalje, ako se desnicom unutar Hrvatske demokratske zajednice držalo Ivića Pašalića, opet je promašen cilj jer opet se vraćamo na pitanje pravne države, naime, politička konzervativna desnica je jedan od stupova vladavine prava, to se zna od vremena Oca domovine Ante Starčevića koji je bio takav jedan stup, hrast koji je držao načela vladavine prava kao spiritus movens hrvatske nacionalne države ravnopravnih građana koji tvore hrvatsku političku naciju bez obzira na etničko porijeklo i vjeru.

Također, ista teorija koja vrijedi za HDZ, vrijedi i za SDP, naime, socijaldemokracija, koja predstavlja lijevi centar u zemljama zapadne demokracije, čini jedan od stupova pravne države i vladavine prava. Socijaldemokrati se, naime, razlikuju od komunista po tome što su se s njima razišli prije više od 100 godina kada su Lenjinovi boljševici izabrali put revolucije za razliku od socijaldemokratske evolucije ili postupnog razvoja društva kroz demokratske višestranačke izbore i jačanje pravne države. SDP je u istoj mjeri socijaldemokratska koliko je HDZ konzervativan. (Treba samo pogledati koliko je neoliberalnih mjera Račanova koalicijska vlada donijela od 2000. do 2004. godine, ukidajući radnička prava koja spadaju u svjetsku socijaldemokratsku stečevinu, i u kojoj je mjeri rasvijetlila politički motivirana ubojstva, uključujući ubojstvo Milana Levara, naime, uopće nije tome doprinijela koliko je crno ispod nokta).

Nadalje, jedna od značajki političkog konzervativizma jeste bliskost u načelima sa Svetom Katoličkom Crkvom i drugim vjerskim organizacijama, kao na pr. po pitanju pobačaja (abortusa), dakle, jedna konzervativna stranka će, ili preuzeti identično crkveno načelo po tome pitanju, ili imati vrlo blisko načelo s određenim minimalnim iznimkama, ali neće bezuvjetno podržati pobačaj, dok je HDZ preuzeo zakon o pobačaju koji je 1977. donio Savez komunista Hrvatske. Po čemu je to onda HDZ bio konzervativan ako bi se priklonili Dujmovićevoj tvrdnji da je Ivo Sanader uništio politički konzervativizam u Hrvatskoj demokratskoj zajednici? Na koncu konca, kada se to HDZ uopće ponašao demokratski? Gdje su dokazi o tome?

Politički program Hrvatske demokratske zajednice koji je postavio njen prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman (programska deklaracija iz 1989.) sadržavao je tri političke struje, jednu hrvatsku (starčevićanstvo/pravašto), i dvije jugoslavenske (radićevštinu, i marksističke ljevice). (Napomena: Stjepan Radić se 1918. odrekao hrvatskog državnog prava koji je Hrvatska pučka seljačka stranka, HPSS; imala u svome programu od 1904. godine, i prihvatio je jugoslavenski program, i tako je ostalo sve do Radićeve nasilne smrti, čak i na samrti se Stjepan Radić nije odrekao jugoslavenskog programa!). HDZ sa te tri političke struje nije bio ni demokršćanska konzervativna stranka hrvatske desnice, niti isključivo marksističko-titoistička, niti pravaška, niti je bila narodna stranka, jer narod nikada nije u povijesti prihvatio marksizam. Na koncu, europski savez demokršćanskih stranaka, koji je imao sjedište u Beču, odbio je devedesetih godina, sa pravom, da HDZ primi u svoje članstvo.

Činjenica, što je HDZ poslije primljen u Europsku narodnu stranku (EPP) sa sjedištem u Bruxellesu nije dokaz da je HDZ narodna ili demokršćanska stranka zato što je u to međunarodno europsko članstvo (koje će biti pravo-valjano tek ulaskom RH u članstvo EU) primljen iz političkih, a ne iz ideoloških razloga, isto kao i SDP koji je 1999. primljen u Socijalističku internacionalu sa sjedištem u Londonu (kako je to zanimljivo da se sjedište Socijalističke internacionale nalazi u glavnom gradu zemlje u kojoj se “rodio“ krupni kapitalizam, i da je baš tamo objavljen i Marxov Komunistički Manifest čiji revolucionarni program nikada u Engleskoj nije primijenjen nego samo na europskom kontinentu – u Engleskoj politički i gospodarski konkurentskim zemljama). Naime, iako nije bilo dokaza da je SDP jedna socijaldemokratska stranka (važna su djela, ne riječi, kao i povijest!), Račanova eks-komunistička partija primljena je u obitelj socijaldemokratskih stranaka, što se podudara sa planom State Departmenta koji je u to vrijeme Račana i Budišu pripremao za preuzimanje vlasti u Hrvatskoj.

Novinar Dujmović nije naveo niti jedan dokaz, da bi Đapićev HSP i Anto Đapić osobno bili predstavnici hrvatske političke desnice. Kao što je navedeno, desnica se zalaže za pravnu državu dok je Anto Đapić krivotvorio svoj magistarski rad, i postao doživotnim lažnim magistrom. Uz to je ovaj salonsko-restoranski vođa lažne desnice prakticirao ekstremno-desničarsku politiku veličanjem ustaštva i anti-semitskim ispadima, i to kroz razdoblje od preko 15 godina u samostalnoj Republici Hrvatskoj, a da nije tako ne bi od 2005. iz petnih žila i uz pomoć Mate Granića išao „reformirati“ otetu stranku i medijskim spinovima poboljšavati svoj politički image.

Trebamo se zapitati, tko je stvorio ekstremnu desnicu u Hrvatskoj koju su neslobodni hrvatski mediji proglasili konzervativnom desnicom ili desnim centrom, uz HDZ kao stožer tog desnog centra?

Teza da bi Anto Đapić spriječio da se svesrpstvom razmaše SDSS u hrvatskoj vladi ne drži vodu jer se Anto Đapić s otetom strankom HSP nalazio u koaliciji sa strankom od pokojnog milicionera Milana Đukića koji je tada predstavljao srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, u vrijeme kada je njegova stranka u Donjem Lapcu ukinula ulicu Ante Starčevića i 4. gardijske brigade, Anto Đapić je sa Đukićem ispijao rakiju i “mlatio“ janjetinu.

Nadalje, konzervativne stranke desnice ne koaliraju sa desničarskim ekstremistima, a u Hrvatskoj su i HDZ i SDP godinama bili u koaliciji s Antom Đapićem u različitim lokalnim sredinama, tako da je čak Socijalistička internacionala morala izravno intervenirati da esdepeov gradonačelnik Velike Gorice raskine koaliciju sa Đapićevom (otetom) strankom, u suprotnom je prijetilo izbacivanje Socijaldemorkatske partije iz Socijalističke internacionale. Der Spiegel je 2009. pisao o činjenici da se (Sanaderov) HDZ nalazi u koaliciji sa Đapićevom desničarsko-ekstremističkom strankom, i da čak i vladajuća bavarska konzervativna stranka desnice podržava hrvatsku ekstremnu desnicu preko zaklade “Hans Seidl“ od bavarske vladajuće stranke CSU. Domaći tisak i mas-mediji su, naravno, prešućivali takove članke inozemnoga tiska jer i inače prešućuju istinu o likvidaciji hrvatske desnice, i daju platformu eksremistima, kako ljevičarskim tako i desničarskim, da pred hrvatske birače iznose svoju politiku, dok se pod sustavnom cenzurom drži istinsku i izvornu hrvatsku konzervativnu desnicu koju predstavlja HSP 1861., personificirana kroz Dobroslava Paragu.

Nakon što su Ante Paradžik i Dobroslav Paraga obnovili hrvatsku desnicu na temeljima pravaškoga programa i politike Oca domovine Ante Starčevića, prvi predsjednik Republike Hrvatske je zajedno sa svojim udbaškim suradnicima, koji su činili vrh hrvatske države, sustavno razbijao stranku HSP i njena predsjednika Dobroslava Paragu, držao tu stranku pod medijskom cenzurom na Hrvatskoj radio-televiziji i u zagrebačkom tisku, kroz državni teror likvidirao njezine vodeće članove i razbijao njenu stranačku infrastrukturu, i na koncu preko državnih institucija sudjelovao 1993. u otimanju Hrvatske stranke prava koju je autoritarni predsjednik Hrvatske dao na zlouporabu jednom doušniku Kontraobavještajne službe JNA kako bi se stranku HSP pretvorilo u neofašističko strašilo, a HDZ se pozicionirao u desni centar.

Također, državnim terorom protiv Paraginih pravaša je Ivici Račanu izravno omogućeno preuzimanje vlasti 2000. godine jer biračima nije bila dostupna alternativa Hrvatskoj demokratskoj zajednici, izvorna pravaška stranka HSP 1861., pošto se nalazila pod državnom cenzurom. Po svjedočenju bivšeg glavnog tajnika Hrvatske demokratske zajednice, g. Drage Krpine, je Franjo Tuđman čak mislio HSP godine 1990. smjestiti u muzej, međutim i srećom to se nije dogodilo, ali zato je došlo do (krvavog) obračuna Franje Tuđmana s Dobroslavom Paragom i njegovom strankom HSP (likvidiran je dopredsjednik stranke, Ante Paradžik, itd.), i taj obračun je izravno na vlast doveo Ivicu Račana i njegovu kriptokomunističku stranku. Na koncu, kakva je to konzervativna desnica HDZ ako je njezin prvi predsjednik Franjo Tuđman za ljevičarskog ekstremista i masovnoga ubojicu Tita ustvrdio da je bio „najveći državnik Europe“, i ako je uništavao izvornu pravašku stranku HSP (HSP 1861.) i njenog predsjednika i borca za ljudska prava g. D. Paragu?

Kada se to lažna hrvatska desnica, koju čini i cijela lepeza stranaka s pravaškim predznakom, ikada zalagala za pravnu državu poput Ante Starčevića, i Dobroslava Parage?

Značajka hrvatske (konzervativne desnice) je hrvatsko državno pravo koje su u svojim programima imale, osim Stranke prava od Ante Starčevića, jedino još Starčevićev nasljednik Josip Frank, Radićeva stranka HPSS do 1918. godine, i HSP od 1918. do šestosiječanjske velikosrpske diktature 1929. i zatim 1990. godine obnovljena Hrvatska stranka prava na čelu sa Dobroslavom Paragom, i danas HSP 1861.

HDZ nije u svom programu imao hrvatsko državno pravo nego program o jugoslavenskoj konfederaciji, a pričat o Đapiću kao zastupniku hrvatskog državnog prava je vic, zagrebački tjednik Nacional je 2001. objavio njegov dossier udbaškog doušnika, i kao takav se i ponašao u Hrvatskoj stranci prava dok od pravaša nije 1993. smijenjen sa stranačkih dužnosti i isključen iz članstva Hrvatske stranke prava, a što je potvrdio 2. sabor Hrvatske stranke prava, održan u veljači 1995. godine na zagrebačkom velesajmu.

Druga je stvar što je Tuđmanov autokratski režim pogazio vladavinu prava i nije priznao legalne i legitimne akte Hrvatske stranke prava nego je priznao akte stranačkih pučista iz Kutine koji su u rušenju neovisne i parlamentarne Hrvatske stranke prava imali podršku državnog vrha Republike Hrvatske jer je Paragin HSP bio najveći oponent Tuđmanovom HDZ-u (vladajući HDZ i ondašnji predsjednik vlade RH, Nikica Valentić (HDZ), je u lipnju 1993. izdao okružnicu, objavljenu od Vjesnika i drugih medija, kojom pozivaju na rušenje predsjednika HSP-a Dobroslava Parage i na njegov kazneni progon zbog kritike predsjednika Tuđmana koju su proglašavali klevetničkom, a danas svaka ptica na krovu pjeva o podjeli BiH u Karađorđevu između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, te je podjela BiH danas povijesna činjenica).

Na koncu, jedna istinski konzervativna desnica ne bi krivotvorila izbore, a znamo da devedesetih godina u Republici Hrvatskoj nije bilo višestranačke izborne kontrole koju je jedino pravaški predsjednik Paraga zahtijevao dok su sve ostale tada oporbene stranke i njezini stranački čelnici, uključujući Savku Dabčević Kučar, kao kukavice odustajale od zaštite svojih prava, što je dokaz da te oportunističke stranke i njezini oportunistički čelnici ne bi bili u stanju zaštititi niti prava svojih birača, a zbog njih postoje.

Jedna značajka konzervativne desnice je zalaganje za lustraciju komunističkih kadrova, međutim, kada se to HDZ zalagao za lustraciju, od 1990. do danas? Istina, HDZ se zalagao za lustraciju, i to za protuustavnu lustraciju Paraginih pravaša, istinskih predstavnika izvorne pravaške konzervativne političke opcije desnog centra.

Ivo Sanader, dakle, nikako nije razbio hrvatsku desnicu, nego je samo nastavio razbijati tamo gdje su Ivica Račan, Stjepan Mesić i Franjo Tuđman, uz Josipa Manolića, stali.

Sjećam se da je nekadašnji kolumnist u Slobodnoj Dalmaciji, g. Zoran Vukman, pisao slično o hrvatskoj desnici kao i g. Tihomir Dujmović, i da sam ne samo jednim dopisom pokušao u drugoj polovici devedesetih, i kasnije, reagirati i demantirati neke teze o navodnoj desnici u hrvatskoj političkoj areni, međutim, moje su riječi bile cenzurirane odnosno nije mi dozvoljeno pravo da argumentirano odgovorim i demaskiram lažnu desnicu, a ista takova cenzura vladala je i u drugim dnevnim novinama, a vlada i danas, jer je cilj da se konstantno forsira lažna desnica kako bi HDZ i SDP stajali u političkom centru jer lažna desnica je ekstremistička desničarska politička grupacija koja ima zadatak držati ljestve svojim pokroviteljima u dvjema frakcijama bivšeg SK, u Hrvatskoj demokratskoj zajednici i Socijaldemokratskoj partiji.

Goran Jurišić