HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

01. prosinac 2010.

NE SMIJEMO NATRAG

NA SLICI:Demonstranti pristižu na Trg bana Jelačića neposredno prije pokolja koji je naredio zločinac Anđelinović, najbliži prednik Vesne i Zorana Pusića

Tragedija hrvatske inteligencije, njenih političkih, kulturnih, i vjersko-moralnih čimbenika u zadnjih dvjesto godina leži u činjenici da svi oni bježe za iluzijama umjesto da gledaju u činjenice, zanose se čovječanstvom a nikako da se ograniče na potrebe i probleme svog hrvatskog naroda.

Tragedija je i u činjenici da ne nose slobodarsku nepokolebljivost i dostojanstvo, nego idejnu kolebljivost i oportunističko sudjelovanje bez dostojanstva. Mnogi takvi u prošlosti, a mnogi i danas, što zbog svojih izvjesnih razloga, što zbog materijalne koristi, što zbog podaništva, što zbog želje za vlašću, koju im jedino to podaništvo može osigurati, nisu radili i ne rade na korist naroda.

Mnogi takvi danas svoju radinost i sposobnost pokazuju samo u onemogućavanju opstanka hrvatske državne nezavisnosti, u onakvom poslu kakav se u ozbiljnom narodu smatra i osuđuje kao izdajnički, jer izdaja je stavljanje svoje države u bilo kakav okvir makar se on zvao EU. Što je još tragičnije takvo svoje djelovanje smatraju ispravnim nacionalnim djelovanjem, bez obzira što to djelovanje hrvatski narod od državnog naroda pretvara u okvirni, federativni, konfederativni ili kakav god “državni narod“.

Nije to karakteristika samo današnjeg doba i današnjeg naraštaja narodnih predstavnika. U prošlosti, kao i danas, slično su se uživljavali u činjenicu da Hrvatska nema egzistencijalnog smisla izvan okvira, pa su je uokvirili u Austro-Ugarski okvir, čime smo prestali biti međunarodni subjekt a postali unutarnji objekt austrijsko-mađarskih shvaćanja i kombinacija. Nakon (ne)shvaćenih zabluda gotovo jedinstveno, opet s argumentom, da nam nema egzistencijalnog smisla izvan Jugoslavije, opet smo postali objekt, ovaj put unutrašnji objekt srpskih potreba bez ikakvog međunarodnog značaja.

Današnje euforično stanje hrvatske inteligencije i hrvatskih predstavnika pred ulazak RH u EU okvir slično je stanju pred ulazak Hrvatske u prvu Jugoslaviju. Ukratko ću prikazati kakve je osjećaje i ideje gajila hrvatska inteligencija tog doba za jednu ustanovu, koja se kasnije pokazala kao ustanova stalnog nereda i nasilja i koja osim toga, nije imala drugi supstrat za svoje postojanje.

Rezolucija američkih HR Jugoslovena u Chicagu:

„Hrvati, Srbi i Slovenci jedan su narod jednog jezika. Njihovo zajedničko ime je Jugosloveni. Naš život i napredak ne mogu biti zajamčeni, nego u ujedinjenju svih jugoslovenskih zemalja sa Srbijom u jednu jedinstvenu državu…“

Manifest ujedinjene omladine:

„Tražimo jednu slobodnu nacionalnu državu kojoj teži sav dugi jugoslavenski pokret. Nju dokumentiraju sve rasne i kulturne energije, te ekonomsko jedinstvo i životne potrebe jugoslovenskih zemalja. Demokratska Srbija garancija je, da će ujedinjena Jugoslovenska država biti zasnovana na principu potpune političke slobode i vjerske tolerancije. Sačinjavajući jednu kompaktnu ekonomsku cjelinu, jedina će moći da riješi ove teške ekonomske krize u tim zemljama.“

Dr Ante Trumbić:

„Jugoslavenski će narod biti čimbenik reda i mira. Naš narod, koji je razdijeljen u više vjera i čiji je duh snošljivosti dobro poznat, okrunit će svoje nacionalno jedinstvo osiguranjem potpune ravnopravnosti i slobode. Jugoslovensko jedinstvo znači mir na Balkanu i to je jedina uspješna metoda da se na tom “buretu baruta“ taj mir osigura.“

Deklaracija Starčevićeve stranke prava:

„SSP radosno pozdravlja zahtjeve na temelju modernog narodnog načela i historijskoga državnog prava državno-pravno i upravno sjedinjenje svih onih zemalja monarhije, u kojima živu Hrvati, Srbi i Slovenci u jedno samostalno, od svakog gospodstva tuđih naroda slobodno i na demokratskoj osnovici osnovano državno tijelo. Stoga ona pozivlje cijeli hrvatski narod, da ju u ovom odlučnom času podupre u njezinu nastojanju. Napose obraća se SSP na Sabor, pozivajući sve stranke njegove, da se, napustivši svaku sitničavost i malodušnost, nađu jedne u iskrenom i nepopustljivom radu za velike ideale narodne slobode i ujedinjenja.“

Izjava bosanskih Franjevaca:

„Raspalio se stari i prirodni žar na čitavom Slovenskom Jugu, da se ujedine Hrvati, Srbi i Slovenci . Mi smo sve do danas šutjeli, počelo se našu šutnju zlorabiti a mi se smatramo i pred Bogom i pred državom i pred narodom dužni očitovati kako bi ujedinjenje Južnih Slovena bila najčvršća baza za trajan mir i procvat i razvoj plemena u gospodarstvenom, društvenom i prosvjetnom pogledu.“

Izjava dalmatinskih zastupnika:

„Jednodušni smo i solidarni u pogledu ujedinjenja HSS u jedno samostalno državno tijelo, te ćemo ga u radu za ostvarenje tog cilja svim silama podupirati.“

Rezolucija narodnog zbora u Splitu:

„Ozbiljnost historijskog časa ujedinila je sve nas u Dalmaciji u jednoj političkoj misli, u jednom političkom cilju, biva, etničko jedinstveni narod HSS ima neotuđivo pravo i dužnost da sredstvom samoodređenja ostvari svoju jedinstvenu nacionalnu državu.“

Rezolucija Nar. Organizacije Hrv. Primorja i Istre:

„Pozdravljamo provođenje Narodne Organizacije SHS za Dalmaciju i izričemo svoje uvjerenje da će se za primjerom Dalmacije, Hrvatskog Primorja i Istre povesti i ostali krajevi našeg naroda.“

Skupština gradskog zastupstva u Zagrebu:

„I nama je misao o narodnom jedinstvu prešla u krv, da je ona sastavni dio našeg života; pustiš li nju, zadušio si narod. Ucijepili su nam tu spoznaju djedovi naši Iliri, u kulturno ju je djelo pretvorio naš neumrli mecena Strossmayer, u narodno ju djelo pretvara veliko ovo doba.“

Pred izdisaj Austro-Ugarske monarhije sve duhovne, političke i privredne elite izuzev slabašnih pokušaja Radića i snažnog protivljenja HSP-a bile su za ujedinjenje, a takvu je ideju prihvaćala i Katolička crkva.

Konfederalisti okupljeni oko Radića zagovarali su samostalnu hrvatsku državu dopuštajući njezino povezivanje s drugim državama. Pozitivno u svemu tome bilo je Radićevo zagovaranje i podupiranje neposredne demokracije, a kao uzor mu je švicarski model direktne demokracije.

Nacionalisti okupljeni u HSP-u zalagali su se za samostalnu hrvatsku državu izvan kraljevine SHS pod vodstvom Ante Pavelića, ali su se nažalost po hrvatski narod kasnije odvojili od izvornih ideja Ante Starčevića, te se priklonili Mussolinijevoj inoj i korporativnoj ideologiji i modernom fašističkom korporativizmu zanemarivši pravdu, jednakost i socijalnu politiku. Mussolinijev korporativizam zasnivao se i imao je mobilizirajuću funkciju i zadaću da cijelo društvo atomizira podređujući pojedinca kontroli partije. Tako su za vrijeme NDH sve institucije države bile pod kontrolom ustaške organizacije. Bilo je to stanje diktature bez demokratskih i socijalnih elemenata u političkom sustavu, slično kao i danas, a to se nikako ne može smatrati ostvarenjem slobode hrvatske nacije.

Nesreća hrvatskog naroda i hrvatske države je u činjenici što mi u aktualnoj politici, izuzev nešto uklonjenih i marginaliziranih organizacija, nemamo one političke opcije koja bi spojila nacionalno i socijalno pitanje, koja bi time afirmirala i predstavljala sustav vrijednosti na kojem bi se politički socijalizirao veći dio hrvatske nacije.

Današnje duhovne, političke, ekonomske i intelektualne elite, ili većina njih, smatraju, a pitam se s kojim pravom, s obzirom na događanja u prošlosti, egzistenciju svoje države zaostalošću koju treba likvidirati u smislu bilo kakve nove okvirne kombinacije.

Kao što je nekada maha uzimalo jugoslavenstvo, tako danas u RH maha uzima novi liberalno-kapitalističko-bezvjerski integracijski proces Ujedinjene Europe. U tom novom procesu moglo bi nestati, ne samo hrvatske nezavisnosti i suverenosti, nego i samo hrvatstvo, jer u RH sve više Europejaca-Hrvata simpatizira se sa europejstvom, podupire ga i širi, a sve se više marginalizira hrvatstvo i njegova ideološka supstancija, sužava ga se i takoreći uništava.

Nakon Jugoslavenstva mnogi “Hrvati“ svoje ideološko zadovoljstvo pronašli su u Europejstvu i sve nas uživljavaju u činjenicu da nemamo egzistencijalnog smisla izvan EU-a iako je jasno da ćemo time prestati biti međunarodni subjekt i postati unutarnji objekt novih-starih imperijalista i njihovih kombinacija.

Predsjednik RH I. Josipović neprestano protura teze kako nemamo egzistencijalnog smisla izvan EU. Svoja stajališta potkrepljuje tvrdnjama kako je EU država sa pola milijarde stanovnika, kako RH ne može ostati u izolaciji, kako bi bila tragedija ako uskoro ne uđemo u tu super državu, kako bez EU Hrvatska nema dobru perspektivu itd. On je Trumbić našeg vremena i jedan od zabludjelih, koji nije ništa naučio iz prošlosti svog naroda.

Super država bila je i SSSR, a pola milijarde stanovnika nije ništa do li veliko tržište za super sile, koje su iz tog razloga vjerojatno tu ideju i oživotvorili. U toj super državi mnogo je nejednakosti i siromaštva među narodima, a što se same Europe tiče tu najbolje žive, ako se izuzme bivša tvorevina, oni narodi koji nisu u sastavu EU-a, Švicarska i Norveška.

Smisao borbe bio je oteti se ropstvu, a ne hrliti u novo ropstvo. Smisao borbe bio je da napokon budemo Hrvati, jer to bijasmo i jesmo, a to trebamo i ostati. Smisao je ono što je govorio i pisao Matoš : “ Hrvat je svaki onaj koji vjeruje u Hrvatsku, koji je uvjeren da Hrvatska u svakom slučaju može sama o sebi živjet“!

Upravo stoga ne smijemo natrag nego naprijed, a naprijed ćemo moći ako pobijedimo zablude, pogreške, kolebljivost i malodušnosti. No kako sve to pobijediti? Odgovor daje Pavao: “ Sve mogu u onome koji mi daje snagu“!

Mirko Omrčen