HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

20. ožujak 2010.

JAD I BIJEDA HRVATSKOG SINDIKALIZMA

Hrvatsko radništvo zapalo je u stanje bezvoljnosti, potištenosti, ravnodušnosti.Tone u apatiju, strah i beznađe. Stotine tisuća ih je bez posla, stotine tisuća njih radi za minimalac i jedva preživljava, stotine tisuća rade na određeno i može u svakom trenu dobiti otkaz. Mnogi rade u ropskim uvjetima, mnogi prekovremeno i vikendom bez nadoplate, mnogi rade čak i bez plaće a mnogi plaću čekaju mjesecima.

Velike zasluge za to snose oni koji bi trebali štititi i promicati prava i interese radnika, oni koji bi se trebali zauzimati za sustav vrijednosti u kojem se poštuje dostojanstvo čovjeka, te ljudska i radnička prava.

Hrvatski sindikati danas nemaju nikakvu ulogu u oblikovanju gospodarske i socijalne politike, ne predstavljaju nikakvu snagu civilnog društva, niti socijalni korektiv vladajuće politike.

Kakav je njihov rad i djelovanje pokazuje sveukupna slika društva, pokazuje stupanj nezaposlenosti, pokazuju uvjeti rada i zapošljavanja, pokazuje tržište rada, pokazuje obrazovni sustav, pokazuje mirovinska, zdravstvena i mnoge druge “reforme“.

Oni uopće ne utječu na društvene procese. Više mudruju nego upozoravaju na obespravljenost zaposlenika i nezaposlenih, na njihov teški materijalni položaj.

Ne otkrivaju skrivene namjere poslodavaca i njihovih moćnika.

Ne bore se za jasnu strategiju gospodarskog razvoja RH kao socijalne i pravne države.

Ne bore se za smanjivanje poreznog opterećenja privrede.

Ne traže strategiju razvoja poljoprivrede i prehrambene industrije i mjere zaštite domaće proizvodnje prema standardima razvijenih zemalja.

Nisu se izborili za zakonsko propisivanje minimalne plaće koja bi pokrivala osnovne životne potrebe radnika i njegove obitelji.

Ne traže osnutak Nacionalnog fonda zajamčenih plaća, kojim bi država jamčila redovitu isplatu plaća.

Nema poboljšanog Zakona o radu, nema bržeg ostvarivanja prava radnika u radnim sporovima, nema većih ovlasti za inspekcije rada niti njihovog učinkovitijeg djelovanja.

Plaće ne prate kretanje troškova života i proizvodnosti rada…….itd.

Sve to upućuje na zaključak kako sindikati u RH, kao organizacije koje okupljaju radnike, malo progovaraju u njihovo ime a nimalo ne zastupaju radnička prava.

Stoga je posve jasno da su mnogi sindikalisti stranački obojani, da su mnogi korumpirani, da su, kao takvi, zadovoljni svojim položajima i svojim povlaštenim plaćama i da zapravo uopće nisu spremni na veće promjene u korist radnika, jer bi time riskirali stečene privilegije.

Stranačka obojenost, kukavičluk i korumpiranost nije jedini problem sindikalaca, mnogi od njih zapravo niti ne razumiju koji su pravi radnički interesi.

Uz sve navedeno problem sindikalizma u RH je i taj što sindikalnu “aktivnost“ provodi mnoštvo nekoordiniranih sindikata, tako ta “aktivnost“ nema nikakvu učinkovitost.

Na cjepkanje sindikalnih organizacija utjecali su osobni interesi pojedinih čelnika sindikata. Mnogi su hoteći postići da ovlasti u odlučivanju ima samo nekoliko ljudi, mijenjali statut, pa su mnogi napuštali sindikate i osnivali vlastite.

Danas tako razjedinjeni, uz sve navedeno, hrvatski sindikati su bez ideje, vizije i cilja.

Predstavljaju jad i bijedu u sveukupnom jadu i bijedi.

Sindikalni čelnici o važnim pitanjima praktično sami odlučuju, to pogoduje njihovoj korumpiranosti pa smo tako danas svjedoci kako upravo sindikalisti, svojom neaktivnošću, sprječavaju radničke akcije i borbu za njihova prava, umjesto da ih predvode.

Socijalno partnerstvo i socijalni dijalog koji se neprestano zazivaju imaju bitnu ulogu samo u stvaranju prividne slike suvremenog društva.

Njime se radnike pokušava uvjeriti kako su tobože ravnopravni partneri s poslodavcima, te da oni rade zajedno u svrhu obostrane koristi.

Socijalni dijalog se predstavlja kao razuman način komunikacije radnika i vlasnika te kao sredstvo kojim se treba sve rješavati. Socijalni dijalog stavlja se u oštru suprotnost s nepotrebnim postupcima kao što su štrajkovi, prosvjedi i drugi tipovi radničkih aktivnosti u borbi za svoja prava.

Ono što se pod dijalogom zapravo podrazumijeva i krije su beskonačni razgovori i pregovori između radničkih predstavnika i vlasnika koji služe samo tome da sve ostane više-manje kako je i bilo.

Priče o socijalnoj osjetljivosti poslodavaca i brizi za radnike služe samo tome da se prikrije pravi interes poslodavaca a oni imaju samo jedan interes koji se zove – profit.

Priče o dobronamjernosti poslodavaca služe samo tome kako bi se obuzdalo radnike i spriječilo organiziranje njihove borbe za svoja prava i interese, jer svaki oblik borbe radnika za radnička prava i interese direktno ugrožava interese poslodavaca.

Radnici i poslodavci nikada nisu i neće imati iste interese.

Poslodavcima je u interesu da radnik ima što manju plaću, da radi na određeno, te da samim time ima puno manja prava, da iz radnika izvuku što više profita.

Poslodavci u RH između dobrobiti radnika i potrage za profitom redovno rade protiv interesa radnika. To im je uvelike dopušteno kako od same države tako i od samih radnika koji nemaju prava sredstva da bi branili i izborili svoja prava.

U trenucima današnje krize poslodavci i državna vlast koja ih podržava brinu se za sebe, a ne za radnike. Jedni i drugi težinu i teret krize prebacuju na radnike, na one koji su za krizu najmanje odgovorni.

Šuteći, trpeći i čekajući milodare poslodavaca i državnih vlasti radnici svoja prava nikada neće dočekati i ostvariti.

U situaciji kad sindikati ne izvršavaju ulogu zastupnika interesa radnika nužno je da se radnici sami pokrenu. Nužnost je radnicima izvršiti i pritisak na sindikalne čelnike, jer što god budu više pasivniji to će se više donositi odluke na njihovu štetu.

U ovoj današnjoj Hrvatskoj, u ovoj zemlji nepravde, prava istina je nažalost ta, “ tko se za svoja prava ne bori, neće ih ni imati“.

To djeluje razočaravajuće ali je istina. Istina je i to da je današnja Hrvatska za mnoge zemlja razočaranja a to će još dugo i ostati, jer čovjek čovjeku i nije ništa drugo do li izvor razočaranja ( Jr 17,5).

MIRKO OMRČEN