HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

17. lipanj 2010.

DOMLJAN SA GLAVOM U PIJESKU!

Kada o Franji Tuđmanu govore njegove hrvatske žrtve, onda to u zemlji ne pobuđuje nikakvu pažnju. Kada o Franji Tuđmanu govore njegove “srpske žrtve“, onda to i te kako pobuđuje pažnju, i to u zemlji uz pomoć inozemstva, jer položaj bivših pobunjenih Srba u Hrvatskoj je glavno mjerilo State Departmenta po kojemu se ocjenjuje, a shodno tome i kori ili hvali vlada Republike Hrvatske kako bi se ovu zemlju držalo u pokornosti, međutim, neusporedivo brojnije hrvatske žrtve vladavine Franje Tuđmana za State Department ne postoje, to je izmišljotina.

Ipak je najbolje kada o Franji Tuđmanu svjedoče njegovi, sa svim istinama i lažima koje u vezi njegove vladavine svjedoče i govore, da ne kažemo, manipuliraju.

Gostovanje nekadašnjeg prvog predsjednika Sabora Republike Hrvatske, kako se hrvatski nacionalni parlament zvao u prvoj Tuđmanovoj verziji njegove zamisli o uređenju svoga feudalna lena, na Hrvatskoj televiziji u emisiji kontroverznog voditelja Aleksandra Strankovića, u nedjelju, 30. svibnja na bivši “Dan državnosti“ (dan lažne državnosti kad je HDZ došao na vlast), koliko god da je to gostovanje bilo reda radi, bilo je i zanimljivo po mnogo čemu, kao i reakcija toga gostovanja koje je kritizirao kolumnist Milan Ivkošić.

Kada bi se uzela gledišta i svjedočenja Žarka Domljana i Milana Ivkošića, neki nepoznavatelj razdoblja vladavine Franje Tuđmana ne bi mogao doći do željene povijesne istine. Međutim, u propagandi se ne nalazi samo laž nego laž pomiješana s istinom i poluistinom, i zato se tako treba gledati na svjedočenja nekadašnjih suradnika od Franje Tuđmana i njegovih apologeta današnjice.

Žarko Domljan krenuo je u svjedočenju o Frani Tuđmanu, a u biti o sebi, jer se htio istaknuti u odnosu na prvog predsjednika Republike Hrvatske, od jedne obmane, naime, da je on navodno kao Krležin zamjenik u Leksikografskom zavodu bio anti-komunist!

Nevjerojatna tvrdnja, i naravno, ostavit ćemo Domljana u njegovu uvjerenju odnosno zabludi, ali reći ćemo zbog mlađih hrvatskih naraštaja koji će ove riječi možda jednog dana čitati, da doslovno nitko tko je bio na bilo kakvom položaju u Titovoj Jugoslaviji nije mogao biti anti-komunist, odnosno anti-komunista je bilo ali takvi su se nalazili iza brave ili iza žice nekog jugoslavenskog komunističkog koncentracijskog logora kao politički zatvorenici savjesti.

Nadalje, bivši predsjednik Sabora Republike Hrvatske posvjedočio je o Tuđmanovoj autokraciji, da je Franjo Tuđman podcjenjivao hrvatski parlament, da ga je držao ukrasom zbog Zapada pred kojim je glumio razvoj parlamentarne demokracije u Hrvatskoj itd. To je točno, a sjećamo se i tko je prvi digao glas protiv Tuđmanove autokracije, da ne kažemo despocije – to je bio Dobroslav Paraga koji nije samo na riječima kritizirao Franju Tuđmana i njegovo podcjenjivanje i ugrožavanje demokracije nego su njegove riječi slijedila djela! Kao saborski zastupnik koji je Hrvatsku stranku prava uveo u Sabor Republike Hrvatske, njen predsjednik Dobroslav Paraga je napustio takav Sabor (a s njim i stranka HSP, koja je oteta od režima Franje Tuđmana, te zato danas pro forma postoji u Saboru), koji je postao ukras šefa države. O tome je pisao vrsni kolumnist Danko Plevnik kada je hrvatskoj javnosti objasnio da je Dobroslav Paraga bacio Franji Tuđmanu rukavicu u lice, odrekao se saborskih privilegija radi buduće dobrobiti Sabora, odnosno hrvatskog naroda.

Lako je poslije bitke biti general kao Žarko Domljan. Dobroslav Paraga bio je 100 posto u pravu prije 30, 20 i 15 godina kao što je i danas u pravu, ali Žarko Domljan prije gotovo dva desetljeća bio je kukavica to tada priznati, radije je čekao da Franje Tuđmana više nema među živima, i 10 godina nakon njegove smrti se usudio onoga, kojemu je držao ljestve, kritizirati. Reklo bi se, nikada nije kasno, ali svejedno ostaje gorak okus u ustima kada se pogleda s kojom mjerom kukavičluka nekadašnji bivši hrvatski dužnosnici nastupaju u svom životu, čudi da je takva Republika Hrvatska uopće do danas opstala pored takvih koji imaju naknadnu pamet, iako i dalje šute o hrvatskim žrtvama koje je Tuđmanova strahovlada prouzročila.

Tvrdi Milan Ivkošić u svojoj kritici Žarka Domljana da ovaj nije podastro dokaze da je Franjo Tuđman dijelio BiH, i da ne postoje Tuđmanove žrtve njegove represije.

Dovoljan je valjda debeli džon-obraz da se takvo što tvrdi i ostane živ, bez ikakvog srama.

Kosti posmrtnih ostataka pokojnog ubijenog generala Blaža Kraljevića su dokaz, corpus delicti, da je Franjo Tuđman dijelio sa Slobodanom Miloševićem Bosnu i Hercegovinu, i to Milan Ivkošić zna, to zna i Žarko Domljan ali nitko od njih nema petlje da to kaže jer bi time razotkrili svoju vlastitu kompromitiranu prošlost u kojoj su kao mali kotačići bili dio aparata koji je Franju Tuđmana držao na vlasti, a oni se grijali na vatrici te loše vlasti, ali na račun hrvatskih žrtava Tuđmanove represije!

Pokojni ubijeni Ante Paradžik predstavlja dokaz represije Franje Tuđman. Ante Paradžik je žrtva Franje Tuđmana!

Nisu pokojnog dopredsjednika Hrvatske stranke prava i ratnog načelnika Hrvatskih obrambenih snaga ubili Srbi nego Hrvati! Franjo Tuđman i njegovi su ga dali smaknuti jer im je smetao kao kompletni intelektualac, anti-komunist, demokrat, starčevićanac, hrvatski domoljub, kritičar bivše Jugoslavije i komunističke diktature i diktature Franje Tuđmana u Republici Hrvatskoj, i kao onaj koji je podupirao politiku Dobroslava Parage, a to je bila politika za spas Hrvatske i Hrvata. Ante Paradžik nije htio bilo kakvu Hrvatsku nego Hrvatsku u njenim povijesnim i etničkim granicama na Drini (oružanom obranom od velikosrpske agresije i referendumom većine građana RH i RBiH). Hrvatsku u savezu sa Bosnom i Hercegovinom protiv velikosrpske ideologije, politike i agresije, i ne bilo kakvu hrvatsku državu nego hrvatsku nacionalnu državu sa demokracijom i pravnim poretkom, Hrvatsku slobodnu i slobodan hrvatski narod, a to bivši komunisti nisu mogli ostvariti niti su znali ostvariti niti su ostvarili. Franjo Tuđman je Hrvatsku zamislio sa istočnom granicom na Neretvi u okviru Jugoslavije, i zato je Ante Paradžik smetao i bio likvidiran od CRO-Udbe, Udbo-Mafije! Ako su Nijemci dobili pravo na ujedinjenje Njemačke, ako to pravo imaju Koreanci na svom poluotoku, onda tko na svijetu ima pravo uskratiti Hrvatima pravo na ujedinjenje Hrvatske?

Kada se tvrdi da je Franjo Tuđman dijelio s Miloševićem Bosnu i Hercegovinu, i za tu tvrdnju postoje dokazi u vidu od Tuđmanova režima smaknutih, kukavički u zasjedi ubijenih hrvatskih domoljuba i visoko nacionalno svjesnih ubijenih Hrvata koji su predstavljali elitu hrvatske političke nacije, to onda ne znači da je Franjo Tuđman ili da je Republika Hrvatska bila agresor na Republiku BiH, jer je agresor na ondašnju Republiku BiH bio velikosrpski agresor u liku Miloševićeva totalitarnog režima i srpske države, ali savezništvo Franje Tuđmana s agresorom na Hrvatsku, Slobodanom Miloševićem je, ne samo veleizdaja, nego je služila Miloševićevim saveznicima na Istoku i Zapadu da licemjerno podijele krivnju za velikosrpsku agresiju među svim zaraćenim stranama, dakle, politika Franje Tuđmana prema BiH služila je za pranje srpskog režima u Beogradu od odgovornosti za zločine koji je gradio “Veliku“ Srbiju na račun Hrvatske i BiH. Međutim, veleizdaju predstavlja i izdaja Vukovara kada je ondašnji hrvatski državni vrh izdao Vukovar! Frano Tuđman je izdao i Hrvate u Bosanskoj posavini i hrvatske branitelje Posavine itd.

Srbija je zajedno s Jugoslavijom i JNA i srpskim paravojnim jedinicama te pobunjenim bosanskim Srbima (petom kolonom) izvršila 1992. agresiju na međunarodno priznatu i nezavisnu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu, i Srbija je sa svojim marionetskim režimom pobunjenih Srba u BiH izvršila etničko čišćenje u Bosanskoj krajini i u Podrinju gdje je uspostavljena mreža srpskih koncentracijskih logora smrti, a Franjo Tuđman i Alija Izetbegović su se poslije počerupali za mrvice koje im je lukavi Bizantinac Slobo Milošević bacio sa stola. Franjo Tuđman je pripremio hrvatsko-muslimanske sukobe, tzv. Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije nastala slučajno, niti kao odgovor na velikosrpsku agresiju na BiH nego kao Tuđmanov projekt obnove Banovine Hrvatske u granicama Jugoslavije, kao “savez suverenih država“.

Stoga ne čudi da državni vrh Hrvatske, danas ili jučer, obmanjuje hrvatsku javnost da je hrvatski referendum od 19. svibnja 1991. bio referendum o nezavisnosti. To je bio referendum o jugoslavenskoj federaciji i konfederaciji, a Hrvati su se tada velikom većinom odlučili za jugoslavensku konfederaciju odnosno za manje zlo, jer im Franjo Tuđman, Josip Manolić i Stjepan Mesić tada nisu ostavili drugu mogućnost, alternativu, a alternativa je bila hrvatska nezavisnost. No, i manje zlo je zlo!

Neki se danas čude politici predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, njegovim pregovorima i dogovorima sa predsjednikom Srbije Borisom Tadićem i druženju sa Miloradom Dodikom koji je ratnu zločinku Biljanu Plavšić nedavno dočekao u Beogradu kao pravu srpsku junakinju, međutim, Ivo Josipović nastavlja samo tamo gdje je Franjo Tuđman stao jer Ivo Josipović provodi Tuđmanovu politiku. Tko je primio u Zagrebu početkom siječnja 1993. četničko izaslanstvo Nikole Koljevića nego predsjednik Franjo Tuđman koji je time priznao tzv. “Republiku Srpsku“ koja je nastala na genocidu i nad Hrvatima! Tko se u svibnju godine 1992. sastao u Grazu nego Tuđmanov povjerenik za BiH, Mate Boban, i Miloševićev povjerenik Radovan Karadžić, a sastanak pripremio Josip Manolić, dakle, udbaške strukture su pripremale srpsko-hrvatsku ratnu suradnju na račun bosanskih muslimana, i dijeljenje teritorija kao i premještanje stanovništva. Treba li podsjećati po tko zna koji puta na sramni dogovor Franjo Tuđman – Dobrica Ćosić (Miloševićeva mentora), predsjednika krnje i nepriznate tzv. Savezne Republike Jugoslavije, kada su dogovorili tzv. humano preseljenje stanovništva u BiH i razmjenu teritorija!!

U emisiji “Nedjeljom u dva“ je u cijelosti prešućeno da Žarko Domljan, iako je bio u mirovini, radi godinama kao savjetnik od tvrtke „Gavrilović“, i to za astronomski honorar, i na tome položaju je javno prijetio Dobroslavu Paragi da će ga tužiti ukoliko bi se i dalje zalagao za radnička prava bivših posloprimica u petrinskoj mesnoj industriji. No, to je samo jedna mala mrljica u životopisu Žarka Domljana, ona glavna njegova mrlja je podupiranje Tuđmanovog autokratskog režima i diktature nad Hrvatskom strankom prava.

Pored toga i šutnja je zločin (moralni zločin ali i zločin po kaznenom zakonu, jer tko zna za zločin mora ga prijaviti). To važi za obojicu Tuđmanovih apologeta, kao i za sve njegove slugane!

Hrvatskoj najmanje treba mit o Franji Tuđmanu pored mita o Titu, kao da nije dovoljno opterećujući kult ličnosti zločinca Tita, sada treba održavati i mit o Franji Tuđmanu, pored svih nacionalnih, socijalnih, gospodarskih i političkih problema Republike Hrvatske? Hrvati su danas suočeni s tim hoće li sutra imati suverenitet kao nacija ili neće, hoće li imati slobodnu i suverenu vlastitu državu slobodnih njenih stanovnika ili neće, i zato je potrebno razbijati mitove o Titu i Franji Tuđmanu jer u suprotnome ćemo završiti kao Srbi, opterećeni neprestanim povijesnim mitovima, samo s tom razlikom što Srbi za svoje mitove imaju snažnu političku podršku u inozemstvu dok Hrvati nemaju, tako da si Hrvati ne mogu priuštiti luksuz da žive u mitovima jer će nestati, ne mitovi, nego Hrvati brže nego što bi mogli uopće pomisliti!