HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

29. srpanj 2010.

PLURALIZAM BEZ POKRIĆA

U Hrvatskoj nema političkog pluralizma, nema pluralizacije političkih institucija i samog društva, nema političke neutralnosti institucija vlasti i odvojenosti države od društva. U hrvatskoj nema stranačkog pluralizma, jer njome upravlja jedna politička partija sa dva imena koja ima potpuni politički monopol. Sve druge političke opcije imaju uglavnom dekorativnu ulogu i osiguravaju privid legitimnosti vladajuće političke elite koja u sprezi s krupnim kapitalom kontrolira one političke i društvene segmente koji joj osiguravaju održanje na vlasti.

Naša pluralistička demokracija „“razvila“ se na način da je polovica članova SKH osnovala HDZ a druga polovica SDP. Samo su promijenili kapute. To je izmišljena demokracija i izmišljeno višestranačje, a naziv “demokratska“ i kod jednih i kod drugih potpuno je nesuglasan njihovoj stvarnoj ideologiji i njihovim stvarnim pogledima i programima. Za takav “razvoj“ velike zasluge ima loša procjena i loša vizija pokojnog predsjednika Franje Tuđmana koji u trenucima kad je Hrvatska bila stavljena pred izbor koji će odlučiti njenu sudbinu nije znao Hrvatsku u potpunosti oteti iz vlasti zloga. Suprotno tome postupio je onako kako je i govorio “zbog Hrvatske ću ići i sa samim vragom ako treba“, a tko s vragom tikve sadi o glavu mu se razbiju. Taj Tuđmanov “ crveni vrag“ došao je glave hrvatskoj slobodi a kako se čini doći će glave i samoj hrvatskoj državi.

U RH dvadeset godina sustavno se onemogućuje višestranačje a samim time i pluralizam mišljenja i djelovanja nužnog za razvoj demokracije. Elite na vlasti jedine imaju monopol na istinu kojom usmjeravaju građane i tako osiguravaju svoju nesmjenjivost s vlasti. Sama smjenjivost vlasti pretpostavlja više političkih opcija a upravo nesmjenjivost SDP-a i HDZ-a primjer je nepostojanja, odnosno nemogućnosti djelovanja drugih političkih opcija, ako se izuzmu stranke-privjesci čija uloga u procesu donošenja politički važnih odluka je nikakva.

Pravi primjer takvog odnosa je izlazak HSLS-a iz koalicije u kojoj ni jedan prijedlog liberala nije prihvaćen. Sukladno tome za stranke-privjeske može se ustvrditi i reći da to nisu nikakve neovisne skupine, već njihova ovisnost ovisi o dobroj volji SDP-a i HDZ-a.

Neovisnih skupina ipak ima u Hrvatskoj, njih oko stotinjak. Sve su to izvan parlamentarne stranke onemogućene u političkom radu i marginalizirane, sputano im je javno djelovanje prosto iz razloga jer su neovisne i jer bi kao takve mogle biti ona spona koja bi stajala tamo gdje danas nikoga nema- između izoliranog čovjeka-birača i države. U svom proglasu “Vlada mora pasti“ DSŽ ukazuje da među tim strankama ima onih koji imaju dobre i kvalitetne programe i ljude, ali ih zbog sveopće medijske blokade ne mogu plasirati biračima i javnosti. I to pokazuje da u RH vlada politička nejednakost, da tu nema stranačkog pluralizma, jer više desetaka političkih stranaka su nepredstavljene, neprezentirane, a njihovi interesi i vrijednosti ne mogu doći do riječi.

Stranke su ključne institucije demokratskog sustava. Da bi politika bila dinamična , da bi društvo bilo razvijeno, da bi se u njemu obrađivale, raspravljale i iznosile svakojake inicijative, da bi se tražile, promicale i događale promjene na bolje u društvu mora se omogućiti slobodan život političkim strankama bez kojih kao takvih nema razvijenog političkog i drugog života. U zemlji u kojoj nema slobodnih i razvijenih političkih stranaka kao nositelja dinamičko progresivnog stanja nema ni slobode. Hrvatska je tome primjer. Prava opozicija u RH u sveopćoj je blokadi. U blokadi je jer se smatra suvišnim i opasnim neprijateljem i zbog toga nije sastavni dio političkog života. Zbog toga se nama dogodio proces zaostajanja u kojem je nastupilo diktatorsko mrtvilo.

Za sustav slobode neminovno je potreban slobodan razvoj političke varijante i postojanje snažnog političkog života. Toga mi danas nemamo, a zbog političke nerazvijenosti nema razvijene niti kulturne sfere. Bez razvijenosti jednih , nema niti razvijenosti drugih a to znači samo jedno- nužno padanje u ropstvo, bilo narodno ili osobno, odnosno i jedno i drugo.

Bez razvijenosti političke sfere nema razvijenosti ni na socijalno-ekonomskom području. U Hrvatskoj je to uzrokovalo ogromno siromaštvo a siromašan čovjek, kao i siromašan narod nije ni slobodan čovjek, ni slobodan narod, jer je kao takav nužno eksploatiran, jer živi u bijedi i ovisan je o ekonomski jačem. Razvijenost socijalno-ekonomske sfere stoga je nužan preduvjet potpune slobode. To podrazumijeva kako socijalnu pravdu tako i produktivnost, jer bez produktivnosti uzaludna je socijalna pravda, a bez socijalne pravde nema svrhe ni sama produktivnost. Ne može se dijeliti ono što se nije proizvelo i čemu proizvoditi ako se ne kani pravedno dijeliti.

Redoslijedom da zbog nerazvijenosti jednih nema razvijenosti drugih dolazimo i do one istine koja nam jasno kazuje kako u RH nema razvijenih niti vjersko-moralnih čimbenika. U RH čovjeka se prisiljava ne da jede i zarađuje svoj kruh samo u znoju i prljavštini svoga lica, nego i u znoju i prljavštini svoje duše. Hrvatska je postala društvom u kojem cvjeta sposobnost volje i samovolje u kojem nema mjesta ni duhu, ni ljubavi, ni pravdi, ni slobodi. Vjerski čimbenici niti jadikuju nad tim stanjem niti se dovoljno izražavaju bar po pitanju da se ne živi u bijedi i u strahu kako uopće preživjeti.

Dojam je kao da misle kako za njih i njihove ruke u ovoj današnjoj Hrvatskoj nema posla. A svugdje se krade i vara. Podmićivanje i korupcija opće je pravilo. Sudovi su prenatrpani poslom, zatvori dupkom ispunjeni. Krađe, varanja, podmićenost i osobito korumpiranost učinili su hrvatsko društvo razorenim društvom a korumpiranost bi mogla prouzrokovati i bolnije posljedice, jer ako se netko zbog podmićivanja i korumpiranosti prodaje svome zemljaku na isti način prodavat će se sutra i strancu, to više što bi podmićenost i mito mogli biti mnogo izdašniji od ovog domaćeg.

Kardinal Josip Bozanić naš je duhovni pastir već trinaest godina, ako se uzme u obzir da je nadbiskupom proglašen već 1997 godine. On svakako snosi i najveću odgovornost što je hrvatsko društvo po pitanju moralnosti danas na najnižem nivou od osamostaljenja i što su moralne vrijednosti našeg društva dosegnule najnižu moguću razinu. Iako se može čuti da u Crkvi nitko ne donosi odluke sam, ne može se oteti dojmu da je njegova ipak odlučujuća. Ako je tome tako onda je i to jedna vrst diktata, dok nas Pismo uči nečem drukčijem: “ Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve nego uvijek nastojte biti uzorom stadu ( 1 Pt 5,3 sl). Samo stado zvjerad grabi i razgoni , a dobrom pastiru nitko niti grabi niti razgoni stado i on život svoj daje za svoje stado ( Iv 10,11).

Hrvatsko društvo nije društvo pluralizma i iz razloga jer hrvatski narod nema slobodnu, a samim time ni razvijenu politiku. Nema sva ona moguća nastojanja u smislu svog pozitivnog političkog izraza. Samim time, kako smo vidjeli, nema razvijenih ni kulturnih, ni socijalno-ekonomskih varijanti, ali nema ni onih silnih nastojanja koja bi išla u pravcu stvaranja pozitivnog vjersko-moralnog sadržaja i zato mu i politika i “nezavisnost“ i sav život predstavljaju ostvarenje nesreće.

MIRKO OMRČEN