HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

07. kolovoz 2010.

OLUJA 1995-2010. ILI PIROVA POBJEDA

Masovno krivotvorenje parlamentarnih i predsjedničkih izbora 1992. godine na štetu hrvatskog državnog prava i jedine stranke koja je nosila stijeg nezavisnosti i slobode – Hrvatske stranke prava i njenog predsjednika Dobroslava Parage, a u stvari na štetu slobode i sreće hrvatskog naroda, završilo je kontroverznom smrću predsjednika državne izborne komisije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Zlatka Crnića 29. rujna 1992. godine, i ubojstvom hrvatskih branitelja, pravaša i generala Hrvatskih obrambenih snaga u Bosni i Hercegovini, Blaža Kraljevića, i osam stožernih časnika, koje je (9. kolovoza 1992.) smaknula Tuđmanova Udba.

Time su Hrvati dobili, kao nekoć Hugenoti u Francuskoj, svoju Bartolomejsku noć – likvidaciju protivnika režima. I “Noć dugih noževa“ u Trećem Reich-u bio je više obračun s protivnicima nacionalsocijalističkog režima iz redova nacionalno-konzervativne oporbe (ubijeni su bivši ministar obrane i njegov zamjenik iz glavnog stožera njemačke vojske kao i vođa katoličke akcije iz Berlina), a manje s Hitlerovim smeđokošuljaškim istomišljenicima (Römovim SA-odredima koje je Hitler osnovao).

Krivotvorenjem izbora i ubojstvima zapovjednika hrvatske obrane u Bosni za vrijeme velikosrpske agresije u kolovozu 1992. godine nestala je mogućnost srpskog ratnog poraza, i očuvanja bosanske države i njene nezavisnosti sa granicom na Drini, odnosno likvidacije “Velike Srbije“.

Ne treba se zavaravati s Olujom i Danom pobjede i domovinske zahvalnosti od 5. kolovoza jer to nije bio pravi i konačni dan pobjede u pravom smislu te riječi (pobjeda bi bila da je oslobođen Vukovar i Banjaluka) nego dan kada se realizirao dogovor Milošević – Tuđman iz Karađorđeva!

Slobodan Milošević je unaprijed znao kada kreće Oluja i do kojih granica ide (jer ga je Franjo Tuđman o tome obavijestio), te je održao obećanje koje je svom savezniku na Pantovčaku dao u Karađorđevu 1991. – da ga hrvatski Srbi ne zanimaju, i da će ih ostaviti na cjedilu.

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti nije, dakle, bio istinski dan pobjede nego vrhunac makijavelističke politike na račun hrvatskih interesa. Vraćanje okupiranih dijelova Republike Hrvatske plaćeno je sa previsokom cijenom-ostvarenjem male Velike Srbije i podjelom BIH. Da je general zločinačke Titove JNA, Franjo Tuđman, bio državnik i vojskovođa, kao što je bio Eisenhower, onda Slobodan Milošević na početku Oluje ne bi znao gdje mu je glava kao što ni Hitler nije znao kada će invazija u Normandiji i gdje će točno biti; čak je mislio da će se Saveznici prije iskrcati na Balkanu nego u Normandiji, i sigurno nije znao kada će krenuti saveznička oluja dok je srpski “vožd“ znao puno više nego Tuđmanovi generali koji su žrtvovani na oltaru domovine u haaškom pritvoru i zatvoru.

Dr. Ivo Pilar, kojeg je ubio velikosrpski režim, postavio je početkom 20. st. za hrvatsku politiku geo-politički aksiom, da hrvatska država nužno s vremenom propada ako srpska država prelazi Drinu.

Blaž Kraljević i HOS bili su garancija da Slobodan Milošević neće moći s Franjom Tuđmanom podijeliti Bosnu i Hercegovinu, i da će velikosrpski agresor na Republiku Hrvatsku i BiH, nakon serije velikosrpskih ratova u 20. stoljeću, doživjeti konačni pad koji je, nažalost, domaćom izdajničkom politikom bivših (jugoslavenskih) komunista i udbaša, odgođen na neodređeno vrijeme.

Hrvatski odnarođeni komunisti su već jednom u povijesti, u partizanima u Drugom svjetskom ratu, s velikosrpskim četnicima gradili tamnicu naroda - jugosferu - za račun hrvatske države, i dokazali da su najveći izdajnici u povijesti hrvatskog naroda, i suludo je bilo uopće i pomisliti da bi bivši komunisti na čelu sa generalom jugoslavenske armije i boljševičkim partizanskim polit-komesarom Franjom Tuđmanom ikada vodili bilo kakvu drugu politiku osim suradnje s Beogradom i sa Velikosrbima. To je kontinuitet politike od Josipa Jurja Strossmayera i 1918. godine, i dalje od Drugog svjetskog rata i Andrije Hebranga preko Vladimira Bakarića, Savke Dabčević Kučar do Franje Tuđmana, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Sloboda i demokracija su nespojivi s udbašima i komunistima, kao vatra i voda što su nespojivi elementi tako su i elementi zla nespojivi da žive zajedno s dobrim i poštenim ljudima; ili su kriminalci iza brave, a narod izvan tamnice, ili kriminalci vladaju nad narodom, kao što su si nemarni Hrvati dozvolili da nad njima vladaju korumpirani zločinci.

HDZ i SDP sa svojim satelitskim strankama, i uslužnim novinarima i zarobljenim neslobodnim medijima voditi će i dalje jugoslavensku politiku, isto kao i 1992. godine tako i danas jer to od istih zahtijeva strani bezbožni krupni kapital, i ono što je Moskva bila za Beograd i Zagreb od 1941. do raspada komunizma i pada Berlinskog zida, to je danas Bruxelles, a CK su HDZ i SDP. Tito – to su Jadranka Kosor i Ivo Josipović, Vesna Pusić i Zoran Milanović i nasljednik ratnog zločinca Mile Martića, Milorad Pupovac – predsjedništvo CK SKJ u tranziciji odnosno tranzicija kroz koju Hrvatska prolazi je tranzicija od “odmetnute“ republike do povratka pod staru čizmu (britanske) “jugosfere“.

Nije Jadranka iskočila iz paštete, kako je rekao džon-obraz Stevica, nego iz Saveza komunista Jugoslavije, prije nego je kao ženska kvota završila u Tuđmanovom središnjem odboru HDZ-a na putu svoje karijere po bespućima povijesne zbiljnosti.

Kad bi ovog trenutka bila hrvatska politika u Banskim dvorima i na Pantovčaku, Miloševićeva Srbija, koja je dobrim dijelom Miloševićeva i danas, koja je ipak izgubila Kosovo (što je nedavno potvrdio i međunarodni sud pravde ICJ) i “drugo oko u glavi“ (Crnu Goru, a time i izlaz na more), Bosna bi se mogla oslobodit od okova srpskog fašizma, a Hrvatska postati politički i gospodarski jaka sila, a ne da je ucjenjuju eksponenti velikosrpske politike u Republici Hrvatskoj.

Kosorica, poltron stranih interesa, poklanja hrvatski teritorij, u ime Hrvata se odriče morske granice s Italijom (to knez Domagoj nikada nije dozvolio, naprotiv, razbio je Mletke, pa čak je i poglavnik Ante Pavelić vratio matici zemlji ono što je neodgovorno darovao, a samo srećom se vratilo), odnosno, Jadranka Kosor daruje strancima domaće srebro jednom rukom, a Ivo Josipović drugom rukom, a jedno i drugo zlo hrvatske politike šuruje sa četnicima i drži kišobran nad udbašima.

Osim Franje Tuđmana i njegovog zlotvora Mate Bobana sve ostale ubojice Blaža Kraljevića još uvijek su živi i na slobodi, što dokazuje, ne samo kontinuitet Tuđmanove politike sve do danas, nego i odlučnost vladajuće klike da svoje izdajničko djelo dovede do kraja.

To znači da ova nakaradna crvena republika, stvorena u šumi Drugog svjetskog rata i na stotinama masovnih grobnica ubijenih državotvornih Hrvata, danas napumpana zapadnim kreditima, nehrvatska Hrvatska u kojoj su ljudska prava i demokracija samo mrtvo slovo na papiru, i nije država u pravom smislu te riječi jer ne prakticira suverenitet, te ima predstavljati samo zapadna vrata beogradskoj čaršiji, i kravu muzaru za beogradski pašaluk!

Kosorica i Jugosipović kao Šuvar i Račan, Bakarić i Dušan Dragosavac – predstavnici poslušnici, oportunisti – niš' koristi! Njihov sufler, Joža Manolić, ozbiljan kao imenjak Vrhovec kontrolira svoje kadrove, a Buda Lončar usmjerava “vanjsku“ politiku nakaradne republike. Vanjsku politiku vode samo suverene države, stoga je vanjska politika Republike Hrvatske stavljena pod navodnike.

To je rezultat Tuđmanovog Domovinskog rata u kojemu su Ante Paradžik i Blaž Kraljević njegove žrtve – jer Hrvati moraju umrijeti da bi jugo-sfera mogla zaživjeti! Blaž Kraljević i Ante Paradžik borili su se za nezavisnost i slobodu hrvatske države i naroda u antivelikosrpskom savezu sa Bosnom i Hercegovinom, a ne za Domovinski rat kakav su vodili 1941. Staljin iz Moskve i 1991. Tuđman iz Zagreba.