HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

14. kolovoz 2010.

GROBARI REPUBLIKE HRVATSKE

Kolovoz je, vrijeme alke u Hrvatskoj, međutim, pogodak u sridu nije ove godine postignut samo u Sinju nego i na Kaptolu u Zagrebu, naime, Miklenićev uvodnik (Leitartikel – članak vodilja) u Glasu Koncila uoči Velike Gospe, u kojemu je kritici podvrgnuo dvije vodeće političke stranke, onu vladajuću (HDZ) i (formalno) oporbenu (SDP), radi kadrovske politike kojom se na ključne položaje u partiji i državi privilegirano postavljaju u pravilu isključivo bivši komunisti, pogodio je ravno u osinjak. HDZ je reagirao ekstra priopćenjem da propagandom demantira što opovrgnuti ne može ali može stvoriti dojam da je glavni urednik Glasa Koncila, velečasni Miklenić, izrekao navodnu laž, pozivaju ga da objavi spisak bivših komunista u HDZ-u (kao da je to problem napisati), a raspisali se o Miklenićevom napadu istinom i kolumnisti i kolumnistica EPH izdanja, tvrdeći da vidi bijele miševe, i sada se kolumnisti lista koji brani krupni kapital i bivše komuniste (i zločinca Tita), naravno, u boli zgražaju nad istinom, jer istina boli – to je istina. Krenimo redom:

Kao voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, i kao povjesničar po struci, mogu potvrditi da je tvrdnja velečasnog Miklenića o tome da “strukture grijeha“, kako ih je kardinal Bozanić definirao, čine u pravilu bivši komunisti koji su preuzeli (vladajuće) političke stranke, državne i mjesne položaje i institucije, politiku općenito, kulturu, medije i gospodarstvo, jedino nisu mogli utjecati na to da osvajači hrvatskih zlatnih olympijskih i svjetskih odličja budu bivši komunisti jer ipak na pr. svjetske rezultate u skijanju nisu postigli bivši komunisti nego uzor hrvatske mladeži i mladima diljem Europe i svijeta, hrvatski rodoljubi i promicatelji filozofije zdravog duha u zdravom tijelu, Janica i Ivica Kostelić. Međutim, da su se bivši komunisti ugurali i u sport, da upravljaju klubovima i odborima, tako i Hrvatskim olimpijskim odborom, teniski savez itd. u to ne moramo ni sumnjati, zato nam je prvenstveno klupski sport na niskim granama, tu i tamo zablista neki sportski klub ali “nova“ nestane brzo s obzorja.

Poanta Miklenićeva članka je da su bivši komunisti uništili ovu zemlju u mirnodopsko vrijeme, i time su se izjednačili sa četnicima koji su je porušili u ratu.

Nekadašnji glavni urednik Glasa Koncila, Živko Kustić, danas kolumnist Jutarnjeg lista, koji je svojedobno u listu za koji piše branio Josipa Manolića od Dobroslava Parage u vezi kaznene prijave radi ubojstva kardinala Alojzija Stepinca, relativizirao je Miklenićev uvodnik, pitajući se tko su sve bivši komunisti, možda i oni koji se u komunizmu nisu osjećali komunistima iz uvjerenja ali su koristili ondašnje strukture kako bi izvukli kakvu osobnu korist, kao da je u tome poanta.

Neki drugi kolumnisti su Miklenićev uvodnik izokrenuli i trube da nas Crkva vraća natrag u komunizam, te da je Kaptol navodno tajna komunistička ćelija, i slične gluposti. Uzvrpoljena Jelena Lovrić sva u panici zbog Miklenićeva uvodnika, trubi na mobilizaciju protiv Crkve odnosno protiv strašne istine koju zastupa, a to je istina da u Hrvatskoj vladaju bivši komunisti. Glavni urednik Glasa Koncila je doduše tu vladavinu sveo na vrijeme otkad je Sanader preuzeo vlast u Hrvatskoj demokratskoj zajednici odnosno otkad je pobjegao ili bio otjeran, a prvom predsjedniku navedene stranke i Republike Hrvatske, Franji Tuđmanu, kao bivšem komunistu priznao njegovu državotvornost, naglasivši da je on jedini bivši komunist koji je bio državotvoran (misli na hrvatsku državotvornost, jer postoji i jugoslavenska državotvornost, naime, u partizanima je Franjo Tuđman bio jugoslavenski državotvoran), s tim da je u tom kontekstu izrekao jednu kontroverznu tvrdnju da prilikom demokratske tranzicije 1990. ne bi mogao postati prvim čovjekom u Republici da nije bio bivši komunist, i da bez povezivanja s drugim bivšim komunistima (Josip Manolić, Stjepan Mesić, Josip Boljkovac itd.) ne bi bilo moguće preuzeti vlast i stvoriti hrvatsku državu, što predstavlja podvalu bivših komunista, briljantnu propagandu koja hoće reći: bez nas ne bi bilo ništa.

To je, međutim, laž, kao što je laž da su bivši komunisti, tko god to bio, bili hrvatski državotvorni političari.

Činjenica je da Europapressholding vodi bivši komunist Ninoslav Pavić, a desna ruka mu je njegov direktor Stipe Orešković – obojica su šiljili svoja ubojita pera u doba komunističkih ideologa Ivice Račana i Stipe Šuvara osamdesetih godina u totalitarnoj Titovoj Jugoslaviji. EPH ima Jutarnji list i Slobodnu Dalmaciju i Globus, dakle, to je već 50 posto dnevnog tjednog tiska u Republici Hrvatskoj koji drže eks-komunisti. Tko je vodio i vodi Novi list? Ne valjda nekomunisti. Taj nekoć pravaški list s početka 20. st. je na početku 21. st. pod kontrolom bivših komunista. Tko je vodio i vodi HRT od 1990. godine? Ne valjda nekomunisti. Mirko Galić, dugogodišnji glavni urednik Globusa i glavni ravnatelj Hrvatske radio-televizije, kojeg je na HRT postavio predsjednik Tuđman, je bivši komunist, danas veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Francuskoj, a nekoć nositelj najviših jugoslavenskih državnih odličja. Tko je savjetnik za vanjsku politiku u trećem mandatu predsjednika Republike nego Budimir Lončar, bivši komunist i nekadašnji oznaš i šef jedne od komunističkih tajnih službi u jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova. Predsjednici vlada, Mesić, Manolić, Gregurić itd., glavni državni odvjetnici, predsjednici sudova od 1990. do danas, novopečeni vlasnici nekoć državnih tvrtki (od kojih je dobar broj nacionaliziran odnosno podržavljen 1945. nakon “oslobođenja“) sve redom bivši komunisti itd.

Generali HV i načelnici Glavnog stožera, Tus, Bobetko, Červenko, sve redom bivši komunisti, stavili su se na stranu hrvatske obrane u vrijeme velikosrpske agresije, ali to ne znači da su hrvatski državotvorci nego da su u neizvjesna vremena izabrali hrvatsku stranu, pokazavši se hrvatskim patriotima, a ne oportunistima. Hvala im na tome, ali njihov izbor spasio je njima samima obraz, tako da nisu učinili samo uslugu svojoj domovini Hrvatskoj nego i sebi da ih povijest ne upamti kao domaće izdajnike nego kao borce protiv srpskog fašizma i jugoslavenskog komunizma kojemu su prije toga iz zablude i/ili uvjerenja služili cijeli život. Franjo Tuđman je isto poput Antuna Tusa, Zvonimira Červenka i Janka Bobetka kako se približavao pad Berlinskog zida tako su sve više i više sazrijevali, a nadahnuti stvarnim hrvatskim državotvornim političarom, Brunom Bušićem, kojega su bivši komunisti u Republici Hrvatskoj strpali u ropotarnicu povijesti umjesto da se o njegovim vizionarskim nadahnutim govorima i spisima, temeljeni na znanstvenim činjenicama, javno raspravlja kao u starom Rimu na trgovima odnosno na javnoj televiziji ako već ne na privatnim liberalnim televizijama koje se ionako bave samo trivijalnim stvarima da gledateljstvo učine bedacima kako bi krupni kapital mogao na dulje vrijeme zagospodariti njihovim tijelima.

Franjo Tuđman je uvjetno hrvatski državotvorac zato što se za razliku od posljednje garniture vladajućih komunista u jugoslavenskom socijalizmu i rušitelja Hrvatskog proljeća, Vladimira Bakarića, Josipa Vrhovca, Stipe Šuvara, Budimira Lončara i dr., zalagao za stvaranje hrvatske države, ali u okviru Jugoslavije, zalagao se za jugoslavensku konfederaciju, a to se odrazilo i u referendumskim pitanjima 1991. godine, kao i u programskoj deklaraciji Hrvatske demokratske zajednice iz 1989. godine, i u tumačenjima toga programa od strane Franje Tuđmana, Josipa Manolića i Vladimira Šeksa u to vrijeme i kasnije. Treba samo pročitati što je Franjo Tuđman rekao u svom govoru pred hrvatskom državotvornom dijasporom u Sjevernoj Americi, listopada 1989. godine, čije je predavanje pod naslovom “O povijesti rješavanja hrvatskog pitanja i samoodređenja naroda u svijetu“ objavljeno u knjižici “Društvo hrvatskih intelektualaca i poslovnih ljudi“, a održano na “Ontario Institute for Studies in Education“ Sveučilišta u Torontu, koja je zbog toga ostala u šoku:

Prelazeći u svom predavanju na sastavnice i odrednice samoodređenja hrvatskog naroda, dr. Franjo Tuđman ističe, ispravno, da je u njegovu oblikovanju, samoodržanju i na putu samoodređenja jednu od najznačajnijih uloga odigrala povijesna svijest o hrvatskom državnom pravu, zasnovana na predaji postojanja i veličine srednjovjekovne hrvatske države na prostoru od Jadrana do Drave, uz održanje posebne hrvatske državno-nacionalne samobitnosti tijekom cijele povijesti, sve do ujedinjenja 1918. sa Srbijom, s tim da je pri tome “zaboravio“ reći da je u stvaranju toga pravca Otac domovine Ante Starčević odigrao najvažniju ulogu, i nastavio da je u tom pravcu Katolička crkva odigrala važnu ulogu (jeste, ali tek od zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, dakle, od tridesetih godina 20. st.) dok je u vrijeme đakovačkog biskupa Strossmayera krčila put pro-jugoslavenskom Novom kursu od Frana Supila i Hrvatsko-srpskoj koaliciji iz 1905. godine. Nadalje je povjesnik Franjo Tuđman naglasio da se jednakopravnom sastavnicom hrvatskog naroda osjećaju i pripadnici muslimanske vjeroispovijedi koji su u golemoj većini istog jezika i istog etničkog podrijetla (i to je točno, jer je tu Starčevićevu i Pilarovu teoriju potvrdila DNK-analiza naroda). U svom zaključku, Franjo Tuđman, izriče, međutim, šokantnu tvrdnju, naime on kaže slijedeće:

„ (...) Odnosi sila u međunarodnom poretku upućuju sve narode na što tješnju suradnju, ali nije od najbitnijeg značenja hoće li pojedini narodi ostvariti sva svoja suverena prava u potpuno nezavisnoj i vlastitoj državi, ili u suživotu s drugim, u širim ili užim zajednicama (...).“

Međutim, ipak je na kraju svog zaključka pošteno rekao da narod ima pravo sam odlučiti što jeste a što nije u skladu s njegovim nacionalnim probitcima, međutim, nažalost, u svibnju 1991. godine na referendumu, on i druga dvojica “trijumvira“ (Manolić i Mesić) nisu hrvatskom narodu omogućili da sam odlučuje o svojim nacionalnim probitcima jer su Hrvatima ostavili mogućnost da biraju isključivo između jugoslavenske federacije i jugoslavenske konfederacije (“saveza suverenih država“), a ne za hrvatsku državnu nezavisnost kako su crnogorski bivši komunisti omogućili crnogorskom narodu 2006. na pravom referendumu o nezavisnosti, dok je hrvatski referendum iz 1991. bio lažni referendum o “nezavisnosti“.

Što je, dakle, Franjo Tuđman rekao u Torontu? Rekao je ono što je rekao i Dobroslavu Paragi u vili u Nazorovoj ulici na Pantovčaku kad je s njim razgovarao o hrvatskom pitanju, rekavši g. Paragi, koji se tada bio kao politički zatvorenik savjesti vratio s robije na Golom otoku i iz Lepoglave, da samostalna hrvatska država nije moguća, dok je Dobroslav Paraga svome domaćinu rekao da je i te kako moguća – i tako su se razišli, i više nikada, do konca života Franje Tuđmana, nisu prijateljski razgovarali, naprotiv, Franjo Tuđman je nakon svog ponovnog dolaska na vlast 1990. krenuo u najžešći progon nad Dobroslavom Paragom i njegovim državotvornim pravašima, koji je identičan s progonom kršćana u starom Rimu u prvoj fazi carstva odnosno principata.

Zašto je, dakle, Franjo Tuđman, ako je kao bivši komunisti navodno bio hrvatski državotvorac, kao što tvrdi velečasni Miklenić u svom uvodniku uoči Velike Gospe 2010. godine, proganjao i diskriminirao hrvatske državotvorne Paragine pravaše? Zar to nije potpuno nelogično, besmisleno da se proganja hrvatske državotvorce u vrijeme stvaranja i obrane hrvatske države? Je li George Washington proganjao američke državotvorce u vrijeme američkog rata za nezavisnost? Kad je postao predsjednikom Republike Hrvatske, Franjo Tuđman je u jednom od svojih prvih inozemnih posjeta predao sveučilištu Yale u U.S.A. svoju viziju konfederalističkog programa – kao signal State Departmentu da ne misli razbijati Jugoslaviju. Koga je State Department podržao 1991. godine, Dobroslava Paragu, ili Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića?

James Baker III došao je u lipnju 1991. u Beograd i rekao da S.A.D. podržavaju teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije; talijanski socijalistički ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis je nakon bitke za Vukovar rekao: „Da HOS nije htio pokazati svoju snagu, Vukovar ne bi bio tako razoren.“; Dobroslav Paraga je osnovao HOS da brani teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

I potpisnik ovih redova je doživio progon od strane bivših komunista u Republici Hrvatskoj kada su ga protuustavno i protuzakonito lustrirali iz hrvatskog školsko-obrazovnog sustava za vrijeme vladavine Franje Tuđmana, 1998. godine, kada je kao nastavnik u gimnaziji završio na ulici, i drugi puta za vrijeme vladavine bivših komunista pod vodstvom Ivice Račana, 2001./2002. godine kada je opet lustriran, ali ovaj puta temeljito i definitivno, “konačnim rješenjem“ tako da više nikada neće moći predavati jer i kirurg kad godinama ne radi u struci ne može više biti kirurgom i operirati pacijente. Dakle, potpisniku ovih redova su bivši komunisti totalno uništili “karijeru“ koja je napisana pod navodnicima jer nastavnička plaća je najniža plaća u državi, ali i život jer ga non.-stop izlažu sudskim tužbama, šalju građevinsku mafiju na njegovu obitelj koja joj bagerima ruši dvorište, uništava privatnu imovinu, izlaže (bez)brojnim i dugogodišnjim sudskim tužbama (pod zaštitom bivših komunista), te bivši komunisti prijete potpisniku ovih redova istim intenzitetom kao i devedesetih godina, vjerojatno sve do likvidacije i totalne oklevetanosti, samo zato što brani povijesnu istinu i istinu o državotvornoj politici Dobroslava Parage. Međutim, potpisnik ovih redova ne mrzi bivše komuniste nego zahtijeva njihovu zakonsku lustraciju, sve dok i posljednji bivši komunist ne bude lustriran iz javnog i političkog života jer su totalno uništili ovu zemlju za čiju je državotvornost u ratu za nezavisnost i slobodu 1991. – 1995. dalo na tisuće hrvatskih branitelja i civila svoje živote, dijelove tijela i zdravlje! Svi oni koji relativiziraju ideju lustracije ili tvrde da nju nije moguće provesti lažu kao notorni lažljivci jer vide ugrožene vlastite privilegirane interese!

Zašto su od zločinačke udbaške ruke ubijeni hrvatski državotvorci Ante Paradžik i Blaž Kraljević? Ne valjda da bi Hrvatska mogla živjeti, kako reče jedan pripadnik vladajuće nomenklature, jer njihovim političkim ubojstvom Hrvatska je pala u kliničku smrt, nikada istinski nije zaživjela, suverenitet je samo na papiru ali se ne prakticira u političkom životu u pravom smislu te riječi, a unazad više od desetljeća se i taj teoretski suverenitet ruši od strane bivših komunista svim silama.

Unatoč svemu, Miklenićev uvodnik je pogodak u sridu, u suštinu svih društvenih, političkih i gospodarskih te socijalnih problema Republike Hrvatske, jer su navedeni neki njihovi uzroci, a pametan čovjek kad zna uzroke može zemlju i izvući iz latentne krize dok sadašnja garnitura bivših komunista zataškava uzroke i prodaje maglu, gradeći Potemkinova sela.

HDZ kao da je pao s Marsa i danas se pita - gdje su to bivši komunisti u našim redovima? Gospođo premijerko, pa sjede u Vašoj vladi, ili ste slijepa kraj zdravih očiju? Imate u svojoj vladi ne samo bivšeg komunista nego i rušitelja Hrvatskog proljeća! Vaša vladajuća stranka kadrovirala je bivšeg komunista na položaj predsjednika Hrvatskog sabora, i da ne bi ostalo samo na toj šteti je i na položaj potpredsjednika nacionalnog parlamenta također instaliran bivši komunist, smiješno je reći “izabran“ – od koga izabran? Od saborskih zastupnika koji su kadrovskom politikom forsiranjem eks-komunista dolazili na izborne list i prošli izbore po izbornom zakonu kojeg su skrojili bivši komunisti kako njima najbolje odgovara. Zar nije “barba“ Luka, dok je još bio “drug“, sa položaja komunističkog sekretara zahtijevao kazne nakon rušenja Hrvatskog proljeća za članove ogranka Matice Hrvatske u Metkoviću? Zar u Predsjedništvu HDZ-a ne sjede neki bivši komunisti poput Vladimira Šeksa?

Jesu li dosadašnji glavni ravnatelji Hrvatske televizije bili katolici ili bivši komunisti, među njima i jedan Titov režiser koji je na položaju na Hrvatskoj televiziji nametnuo čeličnu cenzuru hrvatskim državotvorcima Anti Paradžiku i Dobroslavu Paragi?

Kaže kolumnist Davor Butković, u odgovoru na Miklenićev uvodnik, da je bivši komunist Dedaković - Jastreb obranio Vukovar. Halo? Tko je obranio Vukovar, valjda hrvatski branitelji, dragovoljci, hosovci, policajci, gardisti i civili, a jedini od političara koji je branio Vukovar je bio Dobroslav Paraga, tada predsjednik Hrvatske stranke prava prije nego što su mu vladajući bivši komunisti i udbaški doušnici onemogućili politički rad i javno djelovanje.

Tko je molio Dobroslava Paragu za vojnu pomoć nego Dedaković – Jastreb, o čemu postoje pismeni dokazi koji su objavljeni u Hrvatskom pravu online. Tko je nakon pada Vukovara bio pod medijskom cenzurom, bivši komunisti ili anti-komunist i demokrat Dobroslav Paraga? Tko je danas pod medijskom cenzurom, bivši komunisti ili Dobroslav Paraga? To su pitanja na koja vladajući i oni u mirovini, bivši komunisti, ne žele dati odgovor jer bi se istog časa našli u središtu skandala.

Međutim, “omerta“ bivših komunista smješta bivše komuniste na smetlište povijesti, a jedina državotvornost po kojoj će ih budući naraštaji pamtiti je jugoslavenska državotvornost u partizanima i Titovoj Jugoslaviji.

A je li neki bivši komunist postao s vremenom hrvatski rodoljub i patriot Hrvatske ovisi o tome je li sudjelovao u pljačkaškoj privatizaciji i pretvorbi ili ne, i je li okrvavio ruke na Anti Paradžiku i Blažu Kraljeviću, kao simbolima svih s leđa mučki ubijenih hrvatskih branitelja. To su dva kriterija po kojima će povijest odrediti da li je neki bivši komunist bio hrvatski domoljub ili ne, dok o tome je li neki bivši komunist bio hrvatski državotvorac nema govora. Do tada će, međutim, manipulirana povijest služiti interesima trenutačnoj vladajućoj politici, te ćemo i nadalje još neko vrijeme slušati bajke kako je Franjo Tuđman stvorio hrvatsku državu.

U trenucima slabosti su i bivši komunisti sami ponekad priznali tko je hrvatski državotvorac, tako je Globus prije 18 godina izrekao istinu kad je u tom glasilu, koje služi održanju na vlasti bivših komunista, objavljeno da je HSP pod vodstvom Dobroslava Parage jedina politička stranka u Hrvatskoj koja je stranka nezavisnosti, kako po svom programu tako i po djelovanju odnosno političkoj praksi. Naime, biti državotvoran znači biti nezavisan.

Pravaši Dobroslava Parage su nosili hrvatski stijeg nezavisnosti, a ne Franjo Tuđman i HDZ odnosno bivši komunisti i udbaši, i to je povijesna činjenica. Franjo Tuđman se zahvaljujući udbašima našao na čelnom položaju Hrvatske (vidi i knjigu od Šentije), ali to ne znači da je on stvorio hrvatsku državu – mora se razlikovati kruške od jabuka, mitove od stvarnosti jer inače kao slijepci hodamo preko ruba provalije odnosno već i je cijela zemlja završila zbog politike krivotvorenja povijesti u provaliji.

Sami sebe obmanjujemo, i na kraju kukamo da smo u krizi, i branimo mitove umjesto da istini pogledamo u oči. Uostalom, mitovi su razbili i Titovu Jugoslaviju, a bivši komunisti su svojim mitovima razbili i Republiku Hrvatsku, dakle, zaključno, bivši komunisti su u biti i te kako sposobni u razbijanju državotvornosti, što i ne čudi s obzirom da je Karl Marx učio svoje komuniste da država mora odumrijeti.

I tako će hrvatska država Republika Hrvatska sa svojim bivšim komunistima na čelu odumrijeti, i to vrlo brzo. Uostalom, Kartagu, pardon, Republiku Hrvatsku treba uništiti – geslo je bivših komunista.

Prof. Goran Jurišić, Zagreb