HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

15. rujan 2010.

NA IZDAJNIČKOM KOLOSIJEKU

„Nisam za podjelu na komuniste i komunističke sinove, te na Hrvate i njihove sinove. Mi smo svi pripadnici jednoga naroda, kulture, vjere i svjetonazora.“ ( fra Luka Tomašević)

Tako reagiraju određeni crkveni krugovi kad netko, poput velečasnog Ivana Miklenića, iziđe iz “okvira“ i otvoreno progovori o stvarnom stanju i stvarnim krivcima za današnje stanje u RH. Nitko normalan nije za podjelu o kojoj govori fra Luka, a nešto takvo niti velečasni Ivan Miklenić u svojim komentarima u Glasu Koncila nikada nije spomenuo.

Međutim današnja Hrvatska je i te kako podijeljeno društvo, jer Hrvati u svojoj državi ni po čemu nisu jednaki. Ne samo da imaju nejednake količine nečeg materijalnog i nejednakost u raspodjeli dobara, oni nemaju čak niti jednakost izgleda, a odnosi među njima su hijerarhijski i nepravedni. O tome određeni i savjesni crkveni krugovi šute.

Hrvatska danas, to je zajednica u kojoj i te kako postoje razlike u društvenom položaju u smislu nižih i viših društvenih položaja, tako da, kad se govori o podjeli, možemo govoriti u kontekstu o bogatim i siromašnim Hrvatima i o bogatim i siromašnim sinovima Hrvata. Možemo govoriti o velikoj masi obespravljenih na dnu hijerarhijske piramide i o malom broju pojedinaca koji je sebi rezervirao vrh i koji odozgo prema dolje nadgleda i upravlja životima ostalih. Hrvatsko društvo danas je društvo u kojem su neki “predodređeni“ da budu vođe, elita a drugi da budu vođeni, masa.

Jednakost u RH nije postignuta, ostala je kao neostvarena želja mnogih. Jednakost društvenih odnosa kao nepostojanja razlika u društvenom položaju pojedinaca u hrvatskom društvu pretvorilo se u utopiju. Pretvorilo se u utopiju jer se nije uspjelo uspostaviti demokratsko društveno uređenje, jer nema ekonomske razvijenosti, nema otvorenosti niti inicijative čimbenika društva za promjenama i osobito stoga što nemamo pravilan niti kvalitetan obrazovni sustav, a upravo obrazovanje donosi veliki doprinos izgradnji društvenih odnosa. Oko šest posto visoko obrazovanog kadra nije niti će biti u stanju dati svoj puni doprinos njihovoj izgradnji. Što više, sve se poduzima da tako i ostane, jer obrazovanje u RH kreira se u državnom vrhu sa ciljem reprodukcije postojećih društvenih odnosa koji odgovaraju onima koji su u vrhu hijerarhijske piramide društvenih odnosa. Obrazovanje postaje uvjet zapošljavanja na bolje plaćena radna mjesta, a time i za zauzimanje određenog društvenog položaja, što onima koji drže položaje ne ide na ruku.

Umjesto da se u RH postave radikalni zahtjevi za ostvarenjem društvene jednakosti slojevi društva kao što su kulturne i moralno-vjerske ustanove bespogovorno toleriraju postojanje privilegiranih i deprivilegiranih slojeva. Većina jednih i drugih kreće se na izdajničkom kolosijeku, a svaka nakana i pokušaj da napuste taj kolosijek, da odbace staro da stvaraju novo, za njih je “jako vino“ i “ akt luđaka“, dakle nešto što se treba odbiti.

Dokle god u RH postoji nejednakost među ljudima i slojevima, dotle i sama sloboda ostaje privilegija određene klase koja ju je uspjela pridobiti samo za sebe. Sloboda time za Hrvate nije postala i ono što se očekivalo da postane- fundamentalni uvjet za ljudsko življenje. Ona je postala slobodom samo nekih “izuzetnih“ pojedinaca, a nastala podjela na slobodne i neslobodne Hrvate u svim sferama društva prihvaćena je kao nešto sasvim normalno.

Nakaradna shvaćanja o pravu na jednakost, slobodu i pravdu i SDP i HDZ kao sljedbenici nekadašnjih SKH prenijeli su kao naslijeđe u sadašnjost. Baš kao ni danas, tako niti socijalistički sistemi nisu imali veće ni konstituirane građanske institucije i tradiciju građanske demokracije. Sloboda pojedinca nije bila uvjet slobode za sve.

Građanska prava smatrana su predrasudom i u potpunosti su odbacivana. Nisu se priznavala elementarna građanska prava, bez kojih nema slobode niti u najograničenijem obliku.

Tamo gdje nema slobode i jednakosti nema ni humanosti u društvu. Hrvatsko društvo je pravi primjer nehumanog društva jer je u njemu sloboda zajamčena samo nekima a ne svima. Garantirana je samo za njegove izvrsne i izvjesne članove. U takvome društvu deprivilegirane klase ne mogu razviti i iskazati svoje ljudske potencijale niti mogu osigurati minimalne uvjete ljudske egzistencije

Naše društvo susrelo se u ova dva desetljeća sa nizom izazova na koje njegove elite i njegovi čimbenici nisu znale i ne znaju odgovoriti u duhu proklamiranih vrijednosti.

Umjesto društva jednakosti, pravde i slobode stvorena je moćna i snažna izvršna vlast kojom vlada jedna stranka podijeljena u dvije frakcije. To je dovelo do snažnog svekolikog nazadovanja i zastoja osobito do nazadovanja i zastoja u procesu demokratizacije.

Nisu prihvaćene demokratske vrijednosti-“ demokratski “ izabrane političke elite ponašaju se nedemokratski.

Nije se u potpunosti napustila birokratizirana partijska država i izgradila pravna država.

Nije se izgradilo građansko društvo sa značajnim stupnjem tolerancije i s pravom jednakih šansi.

Socijalistički sustav društvenih vrijednosti je rastočen u procesu tranzicije i ratnih događanja, a novi građanski nije izgrađen.

Sustav društvenih vrijednosti je urušen, a društveni kapital, koji je početkom devedesetih bio na zavidnoj razini , u usporedbi na druge zemlje tranzicije, uništen.

Partijski dirigirana javnost iz socijalističkog razdoblja sve ovo vrijeme nije se razvijala u građanskom smjeru , jer su elite u RH manipulirale i dirigirale javnošću.

Javni interes od početka do danas ugrožavan je i destruiran od strane privatnih interesa.

Elite i političke stranke nisu se razvijale u građanskom smjeru, već su se u novim kaputima nametnuli kao elite manipulirajući s nacionalnim interesima. Ujedno su glavni ali ne jedini i isključivi krivac za krivi smjer razvojnog procesa. Krivnja leži i na ostalim čimbenicima društva, koji uz činjenicu da se kreću izdajničkim kolosijekom i da nemaju hrabrosti, nemaju ni viziju društvenih ciljeva, što uopće želimo i čemu težimo. Baš ničim ne mogu umiriti svoju savjest.

Svoju savjest ne može umiriti ni predsjednik Ivo Josipović, koji je izabran na programu građenja Hrvatske kao zemlje pravde, jednakosti, slobode, humanosti, razumijevanja i tolerancije, a i sam stupa izdajničkim kolosijekom i provodi nešto sasvim drugo. Samo je jedan u nizu onih “par excellence“ prevaranata i lažaca koji su svojim laskavim i zlobnim usnama ljubili pravdu, slobodu, narod……Još jedan u nizu koji nije od istine, jer čovjeka od istine poznaje se po djelima a ne po riječima i jeziku njegovom. ( 1 Iv 3,18-19)

MIRKO OMRČEN