HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

29. rujan 2010.

PODSJETNIK NA TITOV KOMUNISTIČKI RAJ KOJIM JE UPRAVLJAO OTAC PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE

Der Standard, Beč, rujan 2010.

Na jednom malom otoku je Tito dao mučiti bivše drugove: Danas “Goli otok“ malo podsjeća na užase od nekada

Male, sočne, svijetlozelene smokve ubrao je prije sat vremena i pohranio ih u kutiju s ledom da se ne pokvare. Sada sjedi u svome vrtu na otoku Krku u hrvatskom sredozemnome moru [kvarnerski akvatorij], uzima jednu od voćaka i stavlja ju u svoja usta, pri čemu mu ruke pomalo drhte. Tek sada se može naslutiti koliko godina Vladimir Bobinac stvarno ima. Osamdesetosmogodišnjak potom priča što slijedećih dana misli sve poduzeti: Slijedeći utorak će se zajedno sa 20 žednih turista penjati usred podnevne vrućine strmim usponima, i on će biti posljednji koji će od muke skapavati. On će pokupiti kamenje i uručiti ih posjetiteljima kojima će objasniti što to kamenje njemu znači u životu i kakve veze s njim uopće ima: On, Vladimir Bobinac je ovo kamenje na ovome otoku koji se zove Goli otok, prije 60 godina svojim krvavo-ranjenim rukama prenosio s jednoga mjesta na drugo i opet natrag, te ponovo tamo i ponovo natrag, bez ikakvoga smisla i određenja, sa samo nekoliko žlica kukuruzne kaše u želucu. 46 Kg je taj čovjek bio težak pri njegovoj tjelesnoj visini od 1,70 m. Za piti je dobivao dva decilitra vode dnevno.

Samo se ne svađati

Danas gospodin Bobinac sjedi u svome vrtu, raduje se svome odličnome zdravlju, i dobre je volje, smiren, nikada živčan ili napet. Ništa na njemu ne govori kakvo zlo mu je Titova Jugoslavija nanijela. Čini se kao da njegovo lice, skromna odjeća na njemu, njegov umoran osmjeh zrcale ophođenje službene Hrvatske s njegovom tragedijom: Svi znaju da su tamo na Golom otoku blizu Rijeke ljudi strašno mučeni – ali nitko ne želi o tome diskutirati tko je za to bio odgovoran. Čak ni Bobinac to ne želi. Unatoč tome je posljednjih 20 godina uložio sav svoj trud i snagu da razotkrije teroristički sustav na Golom otoku i usadi ga u javno pamćenje, i to mu je i uspjelo – ako nigdje drugdje onda kod školskih razreda i turističkih skupina koji žele čuti njegovu priču.

“Titov Alcatraz“

Promjena scene. Na omiljenom turističkome otoku Rabu u kvarnerskome akvatoriju je špica sezone. Skupljaju se oblaci na horizontu u kolovozu – povod nekima da svoje ručnike iznimno ostave u hotelskoj sobi. Zašto ne poduzeti jedan izlet? U turističkom uredu postoje mnogobrojne ponude, a među njima i ponuda da se posjeti “Goli otok - Titov Alcatraz“, kako se navodi. Dva puta dnevno može se unajmiti čamac koji posjetitelje može prebaciti na nekadašnji logor za internaciju – za dva sata 13 eura. Danas su se na taj izlet odlučila dva starija bračna para s unucima, i točno u deset sati čekaju u luci. Jedna od žena nosi nježne sandale sa srebrenim remenjem, druga žarko narančastu kapicu i mnoštvo šminke na licu. Za vrijeme desetominutne vožnje svojim fotoaparatima dokumentiraju svoje odlično raspoloženje. Nakon toga čamac pristaje na otok, i oni stupaju na tlo te odmah jure do bijelog šatora sa suvenirima, tako da i ne čuju turističkog vodiča koji im je uzaludno htio reći koju riječ o otoku.

Užasno vruće, i ledeno

Od brodskoga pristaništa vodi jedan transportni asfaltirani put uz strmo brdo. Zatočenici gradili su taj put u smjenskome radu, pri ledenome vjetru zimi, i pustinjskoj vrućini ljeti. Tko je zbog iscrpljenosti posustajao u radu bio je „discipliniran“. I danas je nevjerojatno vruće vrijeme na otoku. Međutim, jedini koji posustaje je vlak-traktor: Drukčije nego što Vladimir Bobinac svoje turističke skupine vodi pješice na brdo i kroz ostatke nekadašnjega logora, šareni vlakić “Goli-Express“ udobno transportira od sunca zaštićene turiste preko kamenjarskog zatvorskog otoka.

S lijeve i desne strane puta stoje zgrade bez prozora s opadajućim krovnim olucima i divljim ovcama koje u barakama traže hladovinu. One su jedini stanovnici ovoga otoka. Nije čudno: osim ovih životinja koje navodno piju morsku vodu nitko drugi ne može na ovome otoku preživjeti. Tito je znao zašto je upravo na ovome mjestu uspostavio logor. Kako bi u njemu mogao “preodgajati“ režimske protivnike ili one koje je za takove držao. Otok je nenastanjen, međutim, svejedno ga se može bez poteškoća doseći jer se nalazi blizu kopna ali je u toj mjeri brdovit da se mučenja, koja su se ovdje događala, nisu mogla s kopna opaziti. Prisilni rad, najužasnije nasilje sve do strijeljanja moglo se se odvijati na sigurnoj udaljenosti - 40 godina dugo.

Boce s limunovim sokom kao suvenir

Nakon 25 minuta “Goli-Express“ juri opet prema luci. Tko u neznanju dođe na ovaj otok, taj u neznanju s njega i odlazi: za vrijeme turističke vožnje nitko ne dobiva nikakovo objašnjenje – ali i kako bi dobili, turistički vodič je vlakić samog poslao na obilazak dok je on čavrljao s ribarima u luci. „Uzmite si neku od pločica za uspomenu – to turisti koji provode svoj odmor rado čine“, doviknuo je odlazećim turistima, i to u saznanju da su sve pločice koje su izradili logoraši odavno nestale u turističkoj berbi.

Jedine suvenire koje ovdje možete naći su boce od limunova soka i kutije cigareta drugih turista. Na zidovima baraka urezbarili su svoja imena: „Tomy“, „Mladen“, „Eli“ were here. Nema svjedočanstva o mučenicima: Sve dokaze je tajna policija prilikom zatvaranja logora, 1988. godine, uništila.

4000 mrtvih

Posljedica toga je da do danas nitko ne zna točan broj onih ljudi koji su zaista prošli kroz ovaj logor – niti koliko je bilo mrtvih. Povjesničari govore o preko 30 000 zatočenika pri čemu je polovica od toga broja prošla kroz logor u prvih pet godina njegova postojanja. Po procjenama bilo je 4000 mrtvih, pri čemu broj onih koji su umrli od posljedica mučenja nije uračunat u ovu brojku žrtava.

„Bando, bando“

Vladimir Bobinac je preživio. Pošto ga mučenja muče do danas, priča o tome. Kad je 1951. godine došao na otok imao je 29 godina. Njega i 400 novih logoraša dočekao je zloglasni put “kroz stroj“: S lijeve i desne strane mjesta pristanka u duljini jednoga kilometra prolazili su novi zatočenici kroz špalir koji su činili drugi logoraši koji su pak dobivali zapovijed da batinama tuku „nove“, da ih pri tome vrijeđaju riječima, derući se „Bando, bando!“. Nitko ovu torturu nije prošao bez ozljeda. Vladimir Bobinac dobio je, primjerice, bruh.

“Rusi skaču tri metra u visinu“

Bobinac je bio osuđen na kaznu od 24 mjeseca „socijalnoga rada“, pošto ga je jedan prijatelj iz djetinjstva prijavio, denuncirao, kao „sumnjivca“. Sumnjivi su 1948. godine, kada je Staljin raskinuo s Titom, gotovo svi koji su bili angažirani na strani režima. „Prije toga su jugo-komunisti bili zaljubljeni u Staljina“, priča Bobinac. „Glasilo je: Rusi skaču tri metra u visinu, ruske lubenice promjera su tri metra, i da je sve iz Rusije gigantsko – i onda od danas na sutra je Rusija odjednom bila zločesta.“ Bobinac se tada nalazio u sveučilišnoj upravi. „Svi su šaputali: ovaj je protiv Rusa, onaj tamo je za Ruse.“ Svi su stajali pod generalnom sumnjom. Njegova zla sudbina je bila, to danas vjeruje, što jednog svog kolegu, koji je bio etiketiran kao staljinist, nije htio isključiti iz foruma. Međutim, točno nitko to ne zna: Stoji, međutim, činjenica: Titova paranoja da bi netko mogao biti vjerniji Staljinu nego njemu, je mnoge ljude stajala njihove dugogodišnje slobode i ljudskoga dostojanstva, a neke i njihovih života.

Tko tuče najbolje

Među zatočenicima vladala je stroga hijerarhija: svi novi nazivani su „banditima“. Oni su smjeli najmanje spavati, najmanje jesti i najmanje piti vodu, a morali su odrađivati najteže radove, i najgroznije su mučeni. Tek kad su se počeli „kajati“, na način da su na pr. denuncirali pripadnike svoje obitelji, smjeli su se penjati po hijerarhiji. Slijedeći hijerarhijski stupanj činili su tkz. revidirci, koji su, doduše, bili nešto manje mučeni, ali su se za svoj status morali stalno boriti – opet postati „bandit“ išlo je brže nego što bi netko pomislio, svjedoče svjedoci. Na najvišoj stubi stajali su „aktivisti“, „to su bili oni koji su mogli najbolje tuči“, objašnjava Bobinac.

Činjenica je da si Titovi zapovjednici na Golom otoku nisu morali prljati ruke: mučenja, saslušanja, stražu nad prisilnim radnicima (po)činili su najvećim dijelom sami zatočenici, pri čemu se koristio ciničan naziv „Samoupravljanje“. Onaj tko je druge zatočenike posebno efikasno ponižavao sam je bio pošteđen. Odličja i činove zaradili su oni koji su se za to vrijeme zabavljali u golootočkome kinu – izgrađenom od strane zatočenika, sa ciljem da se pripadnicima tajne policije koji su bili stacionirani na Golom otoku malo olakša svakodnevicu. U 40 godina nije bilo niti jednog ustanka zatočenika. Pobjeći s otoka bila je nemoguća misija: nitko nije imao snage da kilometrima pliva do obale kopna, a civilni brodski promet bio je u tome području zabranjen.

Pustiti da trava preko svega raste

Goli otok je zatvoren 1988. godine. S uništenjem dokumentacije logora je povijesno istraživanje o tome logoru postalo kvazi nemoguće, dok političko rasvjetljavanje nije poželjno, misli povjesničar iz Zagreba, Goran Jurišić: „U Hrvatskoj vlada totalna šutnja o Golom otoku.“ Vlada i pravosuđe su još uvijek u velikoj mjeri zaposjednuti od strane funkcionera bivše komunističke partije koji imaju veliki interes da preko cijele priče raste trava. Svjedočenja kao što je svjedočenje od Vladimira Bobinca predstavljaju vruć materijal, „ali državne odvjetnike to ne dira“. Od tisuće zatvorenika barem se jedna desetina usudila protiv bivših zapovjednika podnijeti kaznene prijave – „ali one sva završe u ladicama“, kritizira Jurišić.

Druge države se također malo zanimaju za Goli otok. „iako su sve Zapadne vlade točno znale da Goli otok postoji, nitko to nije stavio na dnevni red – čak ni nasuprot Titu“, kaže beogradska novinarka Tamara Nikčević. „Pitanje glasi: Zašto?“. Može se špekulirati o odgovoru: Dok su Zapadne sile u Titu vidjele dobrodošlog oponenta Staljinu, sam je Staljin izbjegavao uprijeti prstom na Goli otok kako ne bi pobudio pažnju na „vlastiti“ Gulag.

Majka ništa nije znala

„Kad sam ja stigao na Goli otok, moja majka dugo vremena uopće nije znala gdje sam nestao“, priča Vladimir Bobinac. Nije ni trebala saznati cijelu istinu: Ono što se njemu tamo dogodilo ispričao je tek 1990. godine. Zavjet šutnje bila je cijena za izlaznu kartu iz logora.

Danas o Golom otoku govori, ako mora, i satima. Pri tome ga ništa ne može izbaciti iz takta – osim jednog pitanja: Trebaju li počinitelji biti pozvani na odgovornost? „Ni u kojemu slučaju!“, kaže Bobinac, „ni u kojemu slučaju. Nikome ne predbacujem ništa. I ja sam stajao u špaliru, i ja sam batinao i derao se „bando jedna“. Svi smo bili počinitelji.“

Maria Sterkl

Ovaj članak nastao je u okviru novinarskog programa razmjene između Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) i Der Standard.

Prijevod: Goran Jurišić, prof.