HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

24. listopad 2011.

HRVATI JOŠ UVIJEK ČASTE SVOJEG KRVNIKA UMJESTO ŽRTVE

TITO nije zaslužan za priključenje Istre, i Rijeke s otocima, Hrvatskoj, nego Titova žrtva, ratni sekretar Andrija Hebrang, ali TITO je zaslužan za odstupanje istočnog Srijema, s gradom Zemunom, Srbiji. Međutim, to nije jedina zasluga maršala Tita.

NA SLICI: ZAGREBOM I HRVATSKOM VLADAJU  ODANI TITOISTI 22 GODINE NAKON PADA BERLINSKOG ZIDA

Usput rečeno, Istru, i Rijeku s kvarnerskim otocima, te Zadar s otocima, nije fašističkoj Kraljevini Italiji odstupio poglavnik NDH, Ante Pavelić, kao što se, inače, (krivo) tumači od nekih političara u RH, nego je navedena hrvatska povijesna i etnička područja odstupila, Rappalskim ugovorom, vlada Kraljevine SHS, nakon Prvog svjetskog rata. Poglavnik NDH je navedena područja, kao i područja odstupljena Rimskim ugovorima, nakon kapitulacije Kraljevine Italije, priključio matici zemlji – Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i to temporalno prije nego ih je ZAVNOH priključio partizanskoj, hrvatskoj, crvenoj, sovjetskoj republici, i Jugoslaviji.

Ne pronalaze svi dobre strane, ili za Hrvatsku navodno pozitivne zasluge, kod diktatora, staljinista i ratnog zločinca “Tita”.

U vrijeme kad je kao doušnik sovjetske, zloglasne, tajne policije, NKVD, pred staljinističkim zločinačkim režimom oklevetao vodeće jugoslavenske političke emigrante, ekstremne ljevičare, marksiste i staljiniste, u Komunističkoj internacionali (Kominterni), u Moskvi, koji su na osnovi njegovih izvješća (karakteristika) strijeljani do smrti, potpisivao se svojim konspirativnim imenom “Valter”, na ruskoj ćirilici, a tako ga je i Staljin nazivao, prvo od milja, a poslije cinično, podsjećajući ga na njegovu nečasnu doušničku prošlost. Međutim, ispravno je “Valtera” nazivati TITO, jer se Josip Broz osobno tako potpisivao u Drugom svjetskom ratu i nakon toga, na srpskoj ćirilici. Je li ime TITO predstavlja kraticu sovjetskog tipa pištolja, kao što je Valter marka njemačkog pištolja Walter, može govoriti o zanimljivoj mašti nekog u sovjetskoj tajnoj službi, koja nam otkriva po kojem ključu su izmišljana konspirativna imena doušnika, ali to nema značaja u historiografiji kad je riječ o Titu, dok je činjenica Brozova doušništva značajna povijesna činjenica koja nam govori o njegovom karakteru.

Što nam govori Titov karakter?

“Valter”, odnosno Josip Broz, znan kao TITO, nije bio hrabar čovjek, nego kukvica, jer samo kukavica iza leđa drugim ljudima iste kleveće, odnosno laže o njima, i prijavljuje ih tajnoj policiji jedne totalitarne države o kojoj zna da izaziva strah i trepet, i da nemilosrdno obračunava s oklevetanima. Lažju, i beskrupuloznom izdajom svojih drugova, čak i dvije drugarice koje su mu bile zakonite supruge kojih se pred sovjetskom tajnom policijom odrekao radi komunističke karijere, jedne čak (Moja najmilija Lusil) i nakon što je već bila mrtva, odnosno strijeljana od Staljinove tajne policije, “Valter” (Josip Broz - Tito) se, dakle, nečasnom doušničkom djelatnošću izborio kod Staljina za prvi položaj u “firmi”, gdje je “radio”, a to je bila Komunistička partija Jugoslavije. Josip Broz – Valter na položaj generalnog sekretara politbiroa CK KPJ nije imenovan od (terorističke) Kominterne, kao drugi imenovani-delegirani generalni sekretari, nego od strane sovjetske tajne policije, 1939. godine, dok je na konspirativnom sastanku KPJ, u zagrebačkoj Dubravi, formalno samo potvrđen za generalnog sekretara. Da bi postao generalnim sekretarom politbiroa CK KPJ, Josip Broz – Valter gazio je po leševima svojih mrtvih drugova koje je izdao, i koji su ga držali drugom, kao nekadašnji generalni sekretar politbiroa CK KPJ, Josip Čižinski, konspirativnog imena “Gorkič”. Komunističke partije u to vrijeme, u zapadnoj Europi, nosile su pečat terorističke, zločinačke organizacije, i zato je Kominterna svoje dužnosnike vodila pod konspirativnim imenima, koja su dobro došla i za rad u tajnoj službi i Staljinovoj razgranatoj doušničkoj mreži širom svijeta.  Pošto je, u vrijeme dok je “Valter” izdao svoje jugoslavenske drugove, na snazi bila “antifašistička narodna fronta”, koju je osnovao boljševićki vođa, i tiranin Staljin, i koja je vodila agitacijsku propagandu protiv fašizma, ali i protiv socijaldemokracije, može se konstatirati, da je “Valter” prije Drugog svjetskog rata uništio brojne antifašiste. Povijest dokazuje i pokazuje nam, da je “Valter” pod drugim konspirativnim imenom TITO, uništavao antifašiste i u Drugom svjetskom ratu, zatim u poraću, i za vrijeme Hladnog rata – sve do svoje smrti! (Poznat je slučaj ubojstva antifašista Božidara Magovca, u partizanima, i progona, uništavanja antifašista Hrvatske seljačke stranke, nakon “oslobođenja”, 1945. godine.) Dok su u Sovjetskom Savezu nakon Drugog svjetskog rata i kraja Staljinove diktature rehabilitirani brojni  jugoslavenski komunisti, koje je “Valter” prijavio sovjetskoj tajnoj policiji, na osnovi čega su ubijeni, TITO svoje ubijene i izdane drugove nije imao snage rehabilitirati, čak ni “Gorkiča” koji je o bravaru iz Kumrovca biranim riječima pisao Kominterni, da ga primi za referenta. Ta činjenica nam opet govori, da TITO nije bio hrabar čovjek, nego kukavica.

Titovo sudjelovanje u čistkama u španjolskom građanskom ratu

U Titovoj biografiji nedostaje povijesna činjenica, da je Staljin poslao “Valtera” u Španjolsku, za vrijeme građanskog rata, gdje je kao doušnik skrivio smrt brojnih ljevičara-antifašista koje je staljinistička tajna policija strijeljala do smrti, provodeći “čistke”, kao u Sovjetskom Savezu. Međutim, unatoč Titovoj “autorizaciji” njegove biografije, odnosno krivotvorenja identiteta i osobnih podataka (krivotvorenje se u Titovoj Jugoslaviji nazivalo autorizacijom), njegov prijatelj, ljevičar i talijanski državnik, Sandro Pertini, se na Titovom sprovodu, u Beogradu, prisjetio svog druga iz zajedničke epizode “antifašističke narodne fronte” u Španjolskoj, i svoje drago sjećanje upisao u knjigu žalosti. Josip Broz je, dakle, boravio, ne samo u Sovjetskom Savezu, nego i u Španjolskoj, tridesetih godina 20. stoljeća. Sad znamo nešto više o “Titu”, čije konspirativno ime, TITO, po kojem je postao poznat u cijelom svijetu, stavljamo pod navodnike, jer mu je konspirativno ime postalo poznati nadimak. Dok su Josipa Broza u Kominterni, i sovjetskoj tajnoj policiji, vodili pod konspirativnim imenom “Fridrih Fridrihovič Valter“, Josip Broz se u Drugom svjetskom ratu odrekao kompromitiranog imena Valter. Međutim, vuk dlaku mijenja - ćud nikada. Ni drugo konspirativno ime, TITO, nije Josipu Brozu  pomoglo, da zataška svoju sramotnu doušničku prošlost, i uljepša vlastitu biografiju. Računa se daje TITO za vrijeme svoje doušničke djelatnosti, sudjelujući na taj način u čistkama, (su)odgovoran za nasilnu smrt oko 800 jugoslavenskih komunističkih antifašista.

TITO je navodno Hrvatsku preveo na antifašističku stranu?

Čudno, Hrvatske nakon 1945. godine, sve do sloma komunističke Jugoslavije dvije godine nakon pada Berlinskog zida, nitko u svijetu ne spominje, osim u kratkim vijestima svjetskih novinskih agencija kada izvještavaju o nekom terorističkom napadu neke nominalno hrvatske emigrantske organizacije, koji je pod Lažnim stijegom organizirala Titova Udba. Hrvatske nakon 1945. nema nigdje, tako ni na antifašističkij strani, jer je Titov suradnik Milovan Đilas rekao, da je hrvatska vojska morala umrijeti, da bi Jugoslavija mogla živjeti. S hrvatskom vojskom u Bleiburgu i na Križnom putu umrla je i Hrvatska, dok je Titova Jugoslavija postala grobnica ubijenih, i tamnica živih Hrvata. Tko je Finsku iz Osovine preveo na antifašističku stranu? Nitko. Finska zbog te činjenice nije nestala, čak ni ratni slom nije doživjela, nego je nastavila postojati, i danas je članica Europske unije. Tko je Njemačku preveo na antifašističku stranu? Nitko, iako je pokušaja bilo, poput atentata na Hitlera i državnog udara u Berlinu, od 20. srpnja 1944. godine, pod idejnim, organizacijskim, izvršnim i moralnim vodstvom pukovnika Clausa grofa von Stauffenberga, njemačkog časnika koji je svojim hrabrim djelom postao antifašist! Hitlerova Njemačka doživjela je ratni slom, i okupirana je od strane antifašističkih Saveznika, te od istih podijeljena, sve dok nakon pada Berlinskog zida nije ponovo ujedinjena. Među osnivačima je Europske unije, i Natopakta. Zašto je Hrvatska nužno morala završiti na antifašističkoj strani da bi nakon oslobođenja od fašizma, 1945. godine, postojala? Madžarska također do kraja svog sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu nije od nikoga prevedena iz tabora Sila osovine na antifašističku stranu, i nakon WWII nastavila je postojati, i ako nije umrla, živi još i danas. Danas je članica Europske unije, i Sjevernoatlantskog saveza NATO. Sve bivše članice Osovine, izuzev Japana, i Jugoslavije koja se 1941., i 1991., raspala uslijed rata, danas su članice Sjevernoatlantskog političko-vojnog saveza NATO.

Antifašistički brand Republike Hrvatske – bez učinka na svijet

Kad se bivša Socijalistička Republike Hrvatska otcijepila od SFRJ, nitko je nije u svijetu držao antifašističkom, iako su je vodili redom bivši komunisti koji su u Drugom svjetskom ratu bili u partizanima pod Titovim vodstvom. Nikakav antifašistički, titoistički brand Republici Hrvatskoj nije u vrijeme njene borbe na život ili smrt, za vrijeme velikosrpske agresije 1991., pomogao da ne doživi agresiju i okupaciju, etničko čišćenje i genocid. Isto tako komunističkoj Jugoslaviji, koja je bila suosnivač Organizacije ujedinjenih naroda, u San Franciscu, 1944. godine, nije pomogla njena antifašistička prošlost iz Drugog svjetskog rata, da opstane u uvjetima demokracije nakon pada Berlinskog zida, i ne doživi slom i sramotni raspad u krvi do koljena. Antifašizam neke države nije jedina legitimacija, i nema utjecaja na njen opstanak. Antifašizam bez antikomunizma, i demokracije, samo je povijesni pojam koji nas podsjeća na činjenicu da je antifašistički, komunistički SSSR potpisao 23. kolovoza 1939. pakt s fašističkom Hitlerovom Njemačkom, a nakon toga se SSSR silom prilika, zbog jednostranog raskidanja pakta Molotov – Ribbentrop od strane Njemačke, borio protiv fašizma, ali ne za slobodu naroda, jer totalitarni komunizam i revolucija porobljavaju narode, niti za demokraciju i pravun državu, za razliku od Zapadnih antifašističkih zemalja koje su istjerivanjem njemačkih okupacijskih snaga, i restauracijom demokracije i višestranačkog sustava, oslobodile zapadnoeuropske narode od fašizma, dok su narodi na istoku i jugo-istoku Europe jedan totalitarizam zamijenili, silom prilika, drugim. Na koncu je  antifašistička Republika Hrvatska postala žrtvom agresije antifašističke SFR Jugoslavije, 1991.

Hrvatska se kao čimbenik (faktor) javlja prvi puta, nakon Drugog svjetskog rata, tek otcjepljenjem od Jugoslavije, i proglašenjem nezavisnosti, 1991. godine. Prije toga Hrvatska nije postojala, osim u mislima hrvatskih emigranata, i osim ako netko Socijalističku Republiku Hrvatsku iz komunističke Jugoslavije drži ostvarenjem stoljetnog sna Hrvata.

Zašto Hrvati bez partizanskih, jugoslavenskih antifašističkih komunista, i srpskih četnika, ne bi nakon Drugog svjetskog rata imali legitimitet, ako su takav legitimitet imali Finci koji su u WWII bili dio Osovine? Tko može argumentirano tvrdit, da Hrvatska nakon 8. svibnja 1945. ne bi opstala kao samostalna država, i imala legitimitet, ako je po Povelji UN svakom narodu zajamčeno pravo na samoopredjeljenje? Usput rečeno, Hrvatima je nakon kapitulacije Hitlerove Njemačke, uskraćeno pravo na samoopredjeljenje. Nadalje, fašistička Španjolska, pod diktatorom Francom, slala je u WWII svoje postrojbe na Istočni front u SSSR, i nakon rata imala je legitimitet, kao i uoči Drugog svjetskog rata, s obzirom da su vlada Sjedinjenih Američkih Država, i Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije, Francovu vladu priznale odmah nakon pobjede u građanskom ratu, 1939. godine. Fašistička Španjolska imala je u međunarodnoj zajednici legitimitet sve do smrti generala Franca, 1976. godine, kada postaje demokratska, i nakon toga članica Europske unije i pakta NATO. Prema tome, priča da je Hrvatska preživjela isključivo zahvaljujući partizanima, odnosno jugoslavenskim komunistima, je priča za malu djecu, jer kao prvo, Hrvatska nije uopće preživjela nego je likvidirana s geo-političke karte svijeta i Europe, a kao drugo, TITO je 1971. pred oficirima JNA rekao, da će prije Sava poteći uzvodno, nego što će Hrvati imati svoju samostalnu državu. Jugoslavenski diktator, i komunistički tiranin TITO bio je u krivu, kao što je u svemu bio u krivu. Nažalost, kraću šibicu u povijesti jugoslavenskih ljevičara uvijek su izvlačili krivovjernici s ljevice.

TITO je bio u krivu...

TITO je bio u krivu kad je u srpnju 1941. pozvao na dizanje ustanka, u Srbiji. O tome je posvjedočio ljevičar Miko Tripalo u svojim memoarima (on je, također, krivovjernik s ljevice), da je partizanski ustanak u Srbiji, pod Titovim vodstvom, bio fijasko, i to isključivo zahvaljujući Titovom častohleplju koje ga je tjeralo da svoje drugove šalje u sigurnu smrt protiv vojne sile koja je u čeličnoj šaci držala Europu. Što znači da je TITO nakon sloma “Užičke republike“ „vješto“ prešao u BiH? Partizani su se nakon izgubljene bitke za grad Užice u jugo-istočnoj Srbiji koncem 1941. razbježali na sve četiri strane svijeta, odnosno izvukli se iz obruča, i jedini put u tom bijegu je vodio preko državne granice u istočno-bosanski dio NDH, gdje su spas potražili pod zaštitom četnika, gdje su od četničkog komandatna Jezdimira Dangića, koji je u dolini rijeke Drine počinio zločin genocida nad bosanskim muslimanima, opskrbljivani na Romaniji oružjem i streljivom, iz improvozirane tvornice oružja u Užicama koju su držali četnici. Na Romaniji je TITO držao stražu za “đenerala Dražu”, da njegovim četnicima u Podrinju nož u leđa ne zabiju ustaške jedinice.

TITO je u direktnoj akciji komunističke partije htio 1941. doći na vlast, ali je u direktnoj akciji njemačke okuapcijske vojske u Srbiji razbijen, i s plavim okom šutnut u NDH gdje se skrivao sve do 1943. godine kada je Osovina u svojoj jednoj ofenzivi, koju partizani dijele na sedam ofenziva kako bi se stvorio mit o partizanima koji navodno u šahu drže 50 njemačkih divizija, iako ih je na vrhuncu njemačke nazočnosti na hrvatskom ratištu, i u Srbiji, u Drugom svjetskom ratu, bilo 35, a u prosjeku četiri do pet, partizanski pokret istjerala iz šume na čistinu, i razbila.  Da TITO tada nije Wehrmacht zamolio u tajnim pregovorima za separatno primirje, partizanski pokret bio bi likvidiran na Neretvi, gdje je, inače, ne slučajno, nakon tajnih pregovora s Titom, završila ofenziva Osovine. Dok je TITO sudjelovao u sramotnim tajnim pregovorima s Wehrmachtom, i njegovi partizani kao guske u magli ginuli u bitci na Neretvi, Staljin ga je u ekstra depeši snažno zbog toga ukorio, i podsjetio tko je okupirao njegovu domovinu Jugoslaviju, i protiv koga se mora boriti, a ne kapitulantski i kukavički pregovarati! Međutim, TITO je zaslužan da je, za vrijeme tajnih pregovora s Nijemcima, na spisak za razmjenu došla i njegova drugarica Herta Haas, koju će poslije šutnut, i zamijenit mladom ljubavnicom Davorkom (koju je nakon rata pokopao u dvorištvu svoje rezidencije na Dedinju), i poslije mladom partizankom Jovankom.

Staljin Titu, 1944. godine: „Valter, dat ću vam ne jednu tenkovsku diviziju, nego cijeli tenkovski korpus.“

TITO nije bio nikakav veliki vojskovođa, kao što neki tvrde, jer niti jednu bitku u Drugom svjetskom ratu nije dobio, čak ni jedina i posljednja ofenziva Jugoslavenske armije, maršala Tita, na Srijemskom frontu, koja je bila prva frontalna Titova bitka u Drugom svjetskom ratu, nije bila Titovo djelo, nego Crvene armije. Staljnin je svog doušnika “Valtera”, ne samo u listopadu 1944. instalirao na vlast u Beogradu, osigurajući Titovu vladavinu s gotovo pola milijuna vojnika Crvene armije koji su iz Beograda izbacili Wehrmacht, nego ga je i naoružao do zuba. Nakon što je TITO, u pismu Staljinu od 5. srpnja 1944., molio za pomoć, Staljin je Titu, prilikom njegovog boravka u Moskvi, rujna 1944., odgovorio: „Valter, dat ću vam ne jednu tenkovsku diviziju, nego cijeli tenkovski korpus.” SSSR je Titu poklonio naoružanje i opremu za 12 kompletnih divizija, i 491 borbeni zrakoplov, te, bizarnosti radi, i dvije maršalske odore.  

TITO se sam proglasio marašalom, dok je AVNOJ samo potvrdio njegovu samovolju i častohleplje da od običnog desetara postane maršal, preskočivši sve časničke i generalske činove. Takvo naglo “unapređenje” nije si priuštio ni samovoljni Hitler koji je maršalske činove i imenovanja priuštio svojim generalima, a ne desetarima! Istinski maršali su u Drugom svjetskom ratu postali general Erwin Rommel, general Montgommery, antifašistički maršal Čang Kaj Šek, i mnogobrojni generali Crvene armije koji su svoje maršalske činove, poput maršala Tolbuhina, zavrijedili nakon krvavih bitaka s Osovinom. TITO je do studenog 1943. prošao osobno samo jednu veliku bitku, koju je izgubio, osim ako se pobjedom ne smatra da ju je preživio, dok su neke velike bitke, kao bitka za Kozaru, u lipnju/srpnju 1942. godine, također završile teškim porazom partizanskih brigada koje se nisu vojnički mogle nositi s Osovinom čak ni uz obilnu tajnu pomoć u oružju koje su dobivali od talijanskih fašista, odnosno britanskog doušnika, generala Roatte, zapovjednika talijanske II. armije, koji je nakon WWII živio na Malti, a TITO nikada nije zahtijevao izručenje tog fašističkog ratnog zločinca.

TITO jest bio ratni pobjednik, ali takva vrsta pobjede zovu se Pirova pobjeda, jer je njegova pobjeda uvjetovana vojnom intervencijom Crvene armije, u listopadu 1944. godine, i mnogobrojnim topovskim mesom u liku partizana koje je TITO žrtvovao za svoju buduću diktaturu u kojoj je i sam pojam slobode ležao u okovima.

Nadalje, lako je imati društveni i gospodarski procvat, kao što je bio za Titove diktature, kad je Zapad poklonio Titu 100 milijardi US$, dakle, ne pozajmio, nego poklonio! Takav poklon ne dobiva danas ni Grčka, članica Natopakta i Europske unije, prilikom spašavanja euro-zone. Kad su pak reformirani komunisti, Savka i Tripalo, zahtijevali 1971. čiste račune, TITO ih je lupio po prstima, i poslao u kućni pritvor u kojem su se silom prilika nalazili slijedećih 19 godina, isto kao gospođa San Su Ki, vođa demokratskog pokreta u Burmi!

TITO jest bio vođa, ali vođa jugoslavenskih boljševika, vođa prevara i lopovluka, vođa koji je svoje marksističke suce uputio da se ne smiju držati zakona kao pijani plota.

Međutim, TITO nije bio samo vođa, nego i bombaš, što se u prijevodu na razumljiv jezik kaže – terorist, osuđen na sudu, na Bombaškom procesu, u Zagrebu, 1928. godine, na petogodišnju robiju, koju je zavrijedio! Kao osoba s kriminalnom dossierom, i dossierom doušnika, postao je vođa partizanskog pokreta, a mi se danas zgražamo nad Slobodanom Miloševićem koji u svom dossieru nema ni kaznu za prometni prekršaj, dok se Titu, u Republici Hrvatskoj, divimo, odnosno kao izgovor za nazivanje javnih površina njegovim imenom, primjerice, Trg maršala Tita, navodimo navodne zasluge za Hrvatsku?! Zemljo, otvori se! Drugim riječima, Slobodan Milošević jest zločinac, čak i bez pravomoćne sudske presude, isto kao i Hitler, ali isto tako su de facto zločinci i TITO, Staljin, Mussolini i Pavelić, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, Veljko Kadijević itd.

Stvar je samo u tome, hoćemo li kao društvo u Hrvatskoj nekog diktatora vrednovati još po nečemu, osim po njegovim zločinima, ili ćemo zbog ljudskih prava, kao jedini kriterij uzeti u obzir, je li neka povijesna ličnost, koja je bila državnik, “predsjednik”, vojskovođa itd., odgovorna za zločine, i počinila ratne zločine. Ako nam žrtve nisu važne, i ako nam ljudska prava nisu toliko važna, ustrajat ćemo na Trgu maršala Tita. Međutim, ako su nam bitna ljudska prava, i ako držimo do žrtava, lustrirat ćemo javne površine nazvane po zločincu, i time poštivat žrtve komunizma, kao što poštujemo žrtve fašizma, jer niti jedan trg se u Hrvatskoj ne zove po poglavniku Anti Paveliću.

U Hrvatskom centru za istraživanje zločina komunizma izabrali smo “stranu”, i to stranu žrtava. TITO nije bio žrtva nego počinitelj. Žrtva jest bio Zagrebački nadbiskup, Alojzije kardinal Stepinac, kojeg je titoistički režim dao otrovati do smrti. Žrtva jest bio Imre Nagy, vođa madžarskih refomiranih komunista za vrijeme narodnog ustanka protiv sovjetske okupacije 1956. godine, kojeg je TITO izručio Sovjetima koji su ga strijeljali do smrti. Žrtva jest bio Bruno Bušić kojeg je TITO dao likvidirat u Parizu, 1978., putem svoje ubilačke Udbe. I žrtva jest bio cijeli hrvatski narod kojemu je TITO nanio ljagu, i nad njim počinio genocid!

I da, TITO je mrzio Hrvate, jer je hrvatske zarobljenike, koje je dao klati, nazivao “smradom”, koji će svjetlo dana gledati samo onoliko dugo, koliko traje put do slijedeće jame! “Smradom” je nazivao i hrvatske ratne ranjenike, koje je dao izbacit iz zagrebačkih bolnica, i likvidirati metkom u potiljak nad jamom Jazovka! To se, inače, zove, softly komunizam Titove Jugoslavije. Pametnome dosta, ali, zaista DOSTA!

Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma

Goran Jurišić, prof. povijesti