HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

28. veljače 2011.

LAŽNA TUĐMANOVA POMIRBA UGROŽAVA HRVATSKU

NA SLICI:

DR ANTE STARČEVIĆ,

NA 115. OBLJETNICU SMRTI NJEGOVA STRANKA PRAVA POD ZABRANOM I BEZ PRAVA JAVNOSTI OD 1993. GODINE

U političkom životu Hrvata bitna je rekapitulacija događaja u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji, i 20 godina samostalne i nezavisne (suverene) Republike Hrvatske, sa težištem na posljedice hrvatske službene i vladajuće politike od 30. svibnja 1990. godine za hrvatski politički narod odnosno Hrvate.

Uvod

Nakon pada (komunističkog) Berlinskog zida i Željezne zavjese između komunističkog (totalitarnog) Istoka i kapitalističkog (liberalno-demokratskog) Zapada završavao je Hladni rat koji je započeo raskolom Saveznika iz Drugog svjetskog rata protiv Hitlerove Njemačke i Sila osovine koje su izgubile rat; raskol Saveznika dogodio se zbog neprirodne koalicije između vatre i vode, Sovjetskog Saveza i Zapada, radi različitog i nekompatibilnog društvenog uređenja (demokracija nasuprot jednopartijskoj komunističkoj diktaturi), i imperijalne težnje boljševičkog staljinističkog režima za osvajanjem Europe i svijeta, koja se temelji na Lenjinovu pozivu komunistima da izvrše Svjetsku revoluciju.

Titov jugoslavenski partizanski oružani pokret i komunistički aparat bio je u Drugom svjetskom ratu vezan za Komunističku internacionalu (Kominternu), ovisan o diktatoru i tiraninu Staljinu, i u službi staljinističkog boljševičkog režima u Sovjetskom Savezu koji je svog doušnika tajne policije NKVD, konspirativnog imena “Valter“, poznat pod drugim konspirativnim imenom “Tito“ (Josip Broz), instalirao intervencijom Crvene armije u Srbiji, u listopadu 1944. na vlast u Beogradu, tako da je Titova Jugoslavija, obnovljena uz pomoć Sovjetskog Saveza, bila sovjetski saveznik sve do raskola Staljina sa Titom 1948. godine, koji je prouzročen iz Moskve rezolucijom Informbiroa, nasljednika Kominterne (Staljin je usred Drugog svjetskog rata na pritisak Zapadnih saveznika morao ukinuti Kominternu kako bi dokazao da njegovo savezništvo sa Zapadom u ratu protiv Hitlera nije usmjereno protiv „imperijalističkih zemalja“ SAD i Velike Britanije, kako je, inače, glasilo u komunističkoj propagandi u vrijeme kada je na snazi bio Pakt Molotov – Ribbentrop između Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. odnosno njemačkog napada na SSSR, ali je umjesto Kominterne Staljin nakon WWII dao osnovati tzv. Informbiro, kao nastavak aktivnosti širenja socijalističke revolucije po Europi i svijetu, pod parolom „Lokomotiva revolucija teče dalje“).

Tito je u Drugom svjetskom ratu bio Staljinov kvisling i kolaboracionist strane sile, Sovjetskog Saveza, do raskola Staljina sa Titom, koji se dogodio zbog ambicije balkanskog diktatora da Jugoslaviji pripoji dijelove Austrije (Koruške) i Italije (Trst), te Bugarsku i Albaniju komunističkoj Jugoslaviji odnosno stvaranja velike Jugoslavije, zbog čega je prijetila latentna opasnost da SSSR preko svog saveznika, Titove Jugoslavije, u situaciji kada SSSR nije raspolagao atomskim oružjem za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, zarati sa Zapadom, i u takovom mogućem sukobu izgubi rat. Stoga je Staljin zapovijedio da se ima razvlastiti jastreb Tito koji u biti nije ništa krivo radio u odnosu na svog mentora Staljina, jer stvaranje velike Jugoslavije značilo bi proširenje sovjetskog utjecaja u Jugo-istočnoj Europi koji je Moskva dijelila s Londonom, ali Staljinov aparatčik Tito je veliku Jugoslaviju stvarao u krivo vrijeme i na krivome mjestu.

Spletom okolnosti, kao i politikom Zapada, Tito je preživio Staljinov pokušaj njegove smjene (godine 1939. je sovjetska tajna policija postavila Josipa Broza “Valtera“ odnosno Tita, formalno preko Kominterne, na položaj generalnog sekretara politbiroa CK KPJ), i prodao se Zapadu u doslovnom i slikovitome smislu, tako da je komunistička Jugoslavija nakon 1948. postala saveznik kapitalističkom Zapadu jer je Zapadu Titova Jugoslavija predstavljala od rezolucije Informbiroa pukotinu u svijetu socijalizma, i služila je kao pokazatelj drugim komunističkim satelitima u Istočnoj Europi da postoji mogućnost rezanja pupčane vrpce koja ih je vezala za Sovjetski Savez, iako niti jedna druga zemlja Istočnog lagera se do pada Berlinskog zida više nije odvojila od Sovjetskog Saveza jer Moskva to nije dopustila, koristeći svoju silu tenkova Crvene armije, pa su zato i propali anti-komunistički ustanci u Istočnom Berlinu (1953.), u Budimpešti (1956.), Pragu (1968.) i Varšavi (1980.), dok je u vezi Beograda, Moskva bila 1948. iznenađena brzinom reakcije Zapada koji je munjevitom vojno-materijalnom pomoći titoističkom režimu iščupao Jugoslaviju iz bratskog zagrljaja Moskve; na osnovi objavljenih beogradskih izvora danas se zna da je Zapad u Titovu komunističku totalitarnu Jugoslaviju upumpao preko 100 milijardi ondašnjih američkih dolara, i to bespovratne pomoći; ostali novac pomoći pretvoren je u kredite odnosno vanjski dug SFRJ, koji je u trenutku njezina raspada iznosio preko 20 milijardi US$. (Hrvatski dio jugoslavenskog duga je 1990. iznosio 4,5 milijardi US$, a danas cca. 50 milijardi EUR, što govori o kleptomaniji i korupciji obnašatelja izvršne vlasti Republike Hrvatske.)

Jasno je da su za vrijeme savezništva Titove Jugoslavije sa Zapadom trpila ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji jer je Washington radi svoje geo-politike suzbijanja utjecaja Sovjetskog Saveza podupirao staljinističku diktaturu u njoj, odnosno Zapad nije Tita teretio za teška kršenja ljudskih prava u komunističkoj Jugoslaviji, isto kao što ni njemački saveznik turskog režima u Osmanskom Carstvu radi ratnog savezništva nije pitao turski režim zbog genocida nad armenskim kršćanima u Prvom svjetskom ratu, tako da je, između ostalih, hrvatski narod postao kolateralna žrtva takove neprincipijelne zapadne politike; to stanje status quo potrajalo je sve do kraja Hladnog rata, 1989. godine, kada SAD donose zbog kršenja ljudskih prava Hrvatu Dobroslavu Paragi, borcu za ljudska prava i političkom zatvoreniku savjesti, protu-jugoslavensku Senatsku rezoluciju broj 169 kojom devet godina nakon smrti diktatora Tita kritiziraju titoistički (staljinistički) režim u Jugoslaviji, i zahtijevaju puštanje na slobodu političkih zatvorenika u njoj, kao i demokratske reforme, međutim, boljševički režim u Zagrebu i Beogradu odbija bilo kakove reforme, što je, uz velikosrpsku politiku diktatora u socijalističkoj jugoslavenskoj republici Srbiji, Slobodana Miloševića, bilo uzrokom, i dovelo do raspada tamnice naroda SFR Jugoslavije.

Jugoslavenska vojska (JNA) i njena zloglasna tajna služba KOS, za vrijeme Tita postale su previše moćne, i autonomne čak u odnosu na vladajuću komunističku partiju, raspolažući vlastitim resursima i vojnom industrijom, i taj militaristički aparat, predvođen titoistima-boljševicima i velikosrpski orijentiranim oficirima postao je preteški uteg kojega zbog visokog vanjskog duga komunističke Jugoslavije nitko od njezinih formalnih republika nije mogao nakon pada Berlinskog zida nositi, a stari sovjetski orijentiran kadar JNA nije bio spreman niti svjestan nužnih reformi, i razgradnje glomaznog aparata JNA kojega su Srbi uspjeli nakon Hrvatskog proljeća 1971. do kraja posrbiti, jer je Tito u Karađorđevu srušio Hrvatsko proljeće i smijenio hrvatske kadrove u partiji i armiji tako da su u taj vakuum uskočili Srbi; Titova moć se, inače, temeljila na hrvatskim i bosanskim Srbima, i slovenskim komunistima., i u vakuum nakon Hrvatskog proljeća uskočili su Srbi iz Srbije odnosno Miloševićev režim u Beogradu, što je bio propust slovenskih komunista koji su prihvaćanjem Miloševićeve ustavne “reforme“, odnosno oduzimanja ustavne autonomije Kosovu i Vojvodini, krivo mislili da su korumpirali Miloševića, i zadovoljili njegove ambicije.

Uz slovenske komuniste zakazali su u potrebi slamanja velikosrpske politike Slobodana Miloševića u SFRJ i hrvatski komunisti na čelu sa boljševicima Šuvarom i Račanom, Mikom Špiljkom, Josipom Vrhovcem i drugim zločincima i udbašima, od kojih je Ivica Račan izravno kriv što je JNA u travnju i svibnju 1990. razoružala Teritorijalnu obranu Socijalističke Republike Hrvatske, jer nije spriječio razoružavanje, kao što su to u Sloveniji spriječili komunisti pod vodstvom mudrog Milana Kučana, te je razoružanjem TO Hrvatske likvidirana ravnoteža snaga u bivšoj SFRJ između Srba i Hrvata, tako da su prednost u planiranom ratu (rat je isplanirao KOS i Generalštab JNA) dobili naoružani hrvatski pobunjeni Srbi i pobunjeni Srbi u BiH, nasuprot razoružanom i doslovno golorukom hrvatskom narodu kojega je naoružao Dobroslav Paraga, osnivanjem Hrvatskih obrambenih snaga u zoru velikosrpske agresije u lipnju 1991. godine.

Slobodan Milošević, kojega je na vlast lansirala srpska tajna služba, i koji je bio predviđen da zamijeni diktatora Tita na položaju u Beogradu kao prvog čovjeka komunističke Jugoslavije, vodio je velikosrpsku politiku koju je izgrađivao na kosovskom mitu, i progonu kosovskih Albanaca kojima je oduzimao autonomiju, što se može pratiti konstantnim demonstracijama kosovskih Albanaca nakon Titove smrti od 1981. nadalje, i represije beogradskog režima nad kosovskim Albancima, koja se intenzivirala preuzimanjem vlasti u Srbiji od strane Slobodana Miloševića, 1986./1987. godine.

Zapad svog komunističkog saveznika u Beogradu nije u vrijeme uspona na vlast Slobodana Miloševića prozivao da masovna represija nad kosovskim Albancima vodi do dezintegracije Jugoslavije, niti je išta poduzeo da spriječi Slobodana Miloševića u usponu na vlast, a taj proces su zapadne službe otkrile još šezdesetih godina da će doći do nužnog raspada multi-nacionalne Jugoslavije u kojoj Titov režim nije riješio nacionalno pitanje, među njima posebno hrvatsko pitanje, niti su postojale ikakve demokratske reforme koje bi uključivale i decentralizaciju, pošto je vlast i moć bila koncentrirana u Beogradu, doduše sa transmijsom na socijalističke republike ali je boljševički jugoslavenski aparat i cijeli sustav bio monolitan, sve dok Slobodan Milošević nije u dvoranu porculana uletio kao slon, i sve oko sebe počeo razbijati. (Deklasificirani dokumenti od CIA pokazuju da je Jugoslavija bila nepotrebna „izmišljena umjetna tvorevina 20. stoljeća“.)

Na velikosrpskom valu je u socijalističkoj jugoslavenskoj republici Hrvatskoj iznjedrio Franjo Tuđman, koncem osamdesetih godina 20. st., stari boljševički kadar i disident jugoslavenske komunističke partije koji je za rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja imao viziju njegova rješenja unutar jugoslavenskog okvira za koji se zalagao da se očuva (vidi programsku deklaraciju Hrvatske demokratske zajednice iz 1989. godine), i to podjelom Bosne i Hercegovine sa Srbijom (taj dio svog programa je F. Tuđman držao u tajnosti), po uzoru na predratni dogovor velikosrpske politike s hrvatskom demokratskom oporbom odnosno dogovor Cvetković-Maček iz 1939. godine o podjeli Bosne i Hercegovine, i stvaranje Banovine Hrvatske unutar ondašnje Kraljevine Jugoslavije.

Komunistička tajna služba je, kao i u slučaju Slobodana Miloševića u Srbiji, dovela na vlast u Hrvatskoj Franju Tuđmana čiji je politički program bilo stvaranje konfederativne Jugoslavije, i unutar nje Banovine Hrvatske koja bi se jednog dana, eventualno osamostalila, jer su i jugoslavenski komunisti znali da je raspad Jugoslavije neminovan.

Nakon prvih demokratskih izbora u socijalističkoj republici Hrvatskoj iz travnja 1990. godine, koji su, uz izbore u socijalističkoj jugoslavenskoj republici Sloveniji, bili prvi višestranački izbori u komunističkoj Jugoslaviji, na vlast u Zagrebu je došla Hrvatska demokratska zajednica kojoj je Tuđman u predizbornoj fazi nametnut uz pomoć CRO-Udbe kao njezin šef, tako da su vlast u Zagrebu od bivših komunista preuzeli bivši komunisti odnosno i dalje je vladala Udbo-Mafija, unatoč slomu komunizma i raspadu Jugoslavije. (Nastavak slijedi)