HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

10. ožujak 2011.

LAŽNA TUĐMANOVA POMIRBA UGROŽAVA HRVATSKU- II DIO

Srpski komunisti tražili su za svoju rekonstrukciju Jugoslavije nakon smrti diktatora Tita partnera s hrvatske strane, kako ne bi ispali jedini krivci, i našli je u hrvatskim komunistima, sa ciljem da s njima podijele odgovornost za dijeljenje Jugoslavije odnosno podjelu Bosne i Hercegovine, kao i da relativiziraju planirane ratne zločine etničkog čišćenja dijeljenjem odgovornosti za zločine s Hrvatima, i tako je došlo do sastanka Slobodana Miloševića i F. Tuđmana u Karađorđevu, u ožujku 1991., i u travnju u Tikvešu 1991. godine, kolokvijalno nazvan “sastanak u Karađorđevu“ na kojemu je došlo do podjele Bosne i Hercegovine između Dedinja i Pantovčaka, sa planom velikosrpske agresije na Republiku BiH nakon čega i Franjo Tuđman ulijeće sa svojom politikom prema BiH po svoj dio “kolača“, tako da je nakon tzv. “Republike Srpske u BiH“, i za račun 1992. (nakon pozitivnog referenduma o nezavisnosti Republike BiH) međunarodno priznate Republike BiH, stvorena na dan pada Vukovara od 18. studenog 1991. godine, u Zagrebu tzv. Herceg-Bosna, za račun Republike BiH, koja je 1993. proklamirana kao “Hrvatska Republika Herceg-Bosna“ sa sjedištem u Grudama. Nakon toga je u Grazu, svibnja 1992., došlo do tajnog sastanka vodstva bosanskih pobunjenih Srba, Radovana Karadžića, s vodstvom „Herceg-Bosne“, Matom Bobanom, koji je organizirao šef hrvatske udbaške tajne službe SZUP (CRO-Udba), Josip Manolić, ondašnji Tuđmanov zamjenik odnosno drugi čovjek u Republici Hrvatskoj, i na tom je sastanku dogovorena srpsko-hrvatska suradnja u tehničkoj podjeli BiH koju su ranije dogovorili vođe Srbije, i Hrvatske, Slobodan Milošević, i Franjo Tuđman. (Predsjednik Tuđman je u siječnju 1993. primio u Zagrebu izaslanstvo tzv. Republike Srpske na čelu sa ratnim zločincem i Karadžićevim suradnikom Nikolom Koljevićem, i na tom je sastanku dogovoreno hrvatsko priznanje genocidne tzv. Republike Srpske, i obratno, srpsko priznanje “Herceg-Bosne“, kao i separatno primirje između HVO-a i vojske bosanskih Srba, radi tekućih sukoba HVO-a s Armijom BiH, a treći predsjednik Ivo Josipović u biti samo nastavlja s Tuđmanovom politikom prema BiH, i prvi je strani državnik koji je posjetio Banjaluku odnosno tzv. Republiku Srpsku, i položio vijence pred spomenikom žrtava iz redova srpskog agresora i srpskih pobunjenika, u srdačnom druženju s velikosrpskim apologetom i separatistom Miloradom Dodikom.) Za podjelu BiH je Slobodan Milošević imao snažnu podršku određenih političkih krugova na Zapadu, među ostalima je Henry Kissinger predlagao podjelu Bosne i Hercegovine, a za vrijeme rata su različitim tzv. mirovnim sporazumima i planovima o tzv. unutarnjem uređenju BiH predlagali međunarodni izaslanici poput lorda Petera Carringtona i dr. (Američki diplomat Cyrus Vance, britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd, britanski lord David Owen, Carl Bildt, a od hrvatskih političara, osim Franje Tuđmana su na podjeli BiH radili Josip Manolić, Stjepan Mesić, Mate Granić i dr., dok je u Saboru Republike Hrvatske formalno oporbeni, i nekadašnji komunistički ideolog, Ivica Račan, i njegova stranka SDP, podržao podjelu BiH i Tuđmanovu politiku u tom smislu, a i formalni vođa saborske oporbe, i liberal Dražen Budiša i vladajući HSLS je podržavao Tuđmanovu politiku dijeljenja BiH, u što su se osobno uvjerili američki kongresnici, na njihovo čuđenje, jer su mislili da je Budiša oporbeni političar i Tuđmanov kritičar. Dražen Budiša je čak odbio Tilmana Zülcha iz međunarodne udruge za zaštitu naroda, koji je svojevremeno, za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku uzeo u zaštitu hrvatski narod, kada je od vođe hrvatske oporbe, Dražena Budiše, zatražio da za vrijeme velikosrpske agresije na BiH, i hrvatsko-muslimanskih sukoba, zajedno odu u Republiku BiH, i osude podjelu Bosne i Hercegovine.

Radi podjele BiH je hrvatska strana (Franjo Tuđman i njegovi boljševici Manolić, Mesić i dr.) trebala riješiti pitanje hrvatske anti-komunističke demokratske oporbe (stranka HSP i njen predsjednik Dobroslav Paraga, i oružani HOS), koja je u vrijeme velikosrpske agresije na BiH 1992. godine branila teritorijalni integritet Republike BiH (godinu dana prije i teritorijalni integritet Republike Hrvatske), tako da su Tuđmanove udbaške snage likvidirale HOS i njeno vojno-političko vodstvo na čelu sa pukovnikom HOS-a, Blažom Kraljevićem, članom i generalom Glavnog stožera Armije BiH, koji je zajedno sa stožernim časnicima Hrvatskih obrambenih snaga ubijen u zasjedi Kažnjeničke bojne Tuđmanovog Hrvatskog vijeća obrane, 9. kolovoza 1992. u Kruševu kraj Mostara, nakon povratka sa sastanka s upraviteljem “Herceg-Bosne“, bivšim komunistom i udbašem Matom Bobanom koji je Blaža Kraljevića ucjenjivao, i nakon tog politički-motiviranog atentata na vodstvo HOS-a i Hrvatske stranke prava, dolazi do hrvatsko-muslimanskih sukoba koji je oslabio odnosno razbio front prema velikosrpskom agresoru na Republiku Hrvatsku i BiH.

Republika Hrvatska se od lipnja 1991. nalazila pod velikosrpskom agresijom JNA, sa ciljem da se predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman, drži dogovora iz Karađorđeva o podjeli BiH, odnosno srpska okupacija trećine Hrvatske, koja je izvršena u ljeto i jesen 1991. godine (a počela srpskom pobunom 17. kolovoza 1990.), trebala je Franju Tuđmana držati u šahu da se drži dogovora o podjeli BiH, što je srpskoj zaraćenoj strani služilo da odgovornost za vojnu agresiju na susjednu BiH podijeli s hrvatskom zaraćenom stranom, a time i posljedice za srpske ratne zločine, i genocid za veliku Srbiju.

Vodstvo u podjeli BiH su sa hrvatske strane predvodili bivši komunisti Franjo Tuđman, Josip Manolić (šef tajne službe, tzv. CRO-Udbe), i Stjepan Mesić (kadrovik i doušnik Udbe i KOS-a), uz njihove eks-komunističke kadrove hrvatskog porijekla, među njima i udbaši, u Bosni i Hercegovini. U procesu podjele BiH i hrvatsko-muslimanskih sukoba 1992./1993. došlo je do obostranih ratnih zločina, što je odgovaralo srpskoj zaraćenoj strani koja je počinila strahovite zločine, ratne zločine i genocid koje je otkrio dobitnik Pulitzerove nagrade, američki novinar Roy Gutman, otkrivši u ljeto 1992. mrežu srpskih koncentracijskih logora u tzv. Republici Srpskoj, a dokumentiralo međunarodno Društvo za zaštitu naroda i njezin predsjednik Tilman Zülch, kao i povjerenik Ujedinjenih naroda za ljudska prava, poljski demokratski političar iz pokreta Solidarnošč, Tadeusz Mazowiecki, u svojemu izvješću za Vijeće sigurnosti UN iz 1993. godine. Srbi su tako mogli podijeliti odgovornost za ratne zločine s hrvatskom i bosanskom stranom, što je zapadnoj politici omogućilo da izjednači velikosrpskog agresora sa žrtvama agresije, Republikom Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. Da Franjo Tuđman nije, dijeleći sa Slobodanom Miloševićem Bosnu i Hercegovinu, likvidirao pravaški HOS, odnosno hrvatsku anti-komunističku oporbu, Srbi, kao agresori, ostali bi agresori, odnosno Miloševićeva Srbija ostala bi agresor, a Hrvatska i BiH žrtva, međutim, ovako je zapadna politika velikosrpsku agresiju pretvorila propagandom u “jugoslavenski građanski rat“, što 2010. tumači predsjednik Srbije, Boris Tadić, u The Wall Street Journalu, da je rat na prostoru bivše Jugoslavije navodno bio “građanski rat“, odnosno kako se doslovno izrazio, da se navodno radilo o „jugoslavenskim građanskim ratovima“ devedesetih godina 20. stoljeća. Tako laž zatamnjuje istinu.

Bivši Tuđmanovi pomoćnici Josip Manolić i Stjepan Mesić nastupaju na međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, ICTY, u Den Haagu, kao svjedoci tužiteljstva, i time su si, kao “svjedoci pokajnici“, “kupili“ aboliciju od kaznenog progona haaškog tužiteljstva i domaćeg nacionalnog pravosuđa.

Na suđenju šestorici Hrvata na čelu sa Slobodanom Praljkom u predmetu “Herceg-Bosne“ svjedočio je Josip Manolić za tužiteljstvo, a Stjepan Mesić u prvom predmetu u svezi “Herceg-Bosne“, na suđenju generalu HVO-a, Tihomiru Blaškiću koji je osuđen kao ratni zločinac, kao i kasniji Tuđmanov šef u “Herceg-Bosni“ u ime HDZ-a BiH, Dario Kordić. U međuvremenu je proces Šestorici se približio svome kraju, i tužiteljstvo haaškog suda ICTY zahtijeva u svojoj završnoj riječi odnosno u pledoajeu 240 godina zatvorske kazne za nekadašnje Tuđmanove kadrove koji su dijelili Republiku BiH sa srpskom zaraćenom stranom, i velikosrpskim agresorom. S obzirom na težinu iznesenih dokaza tužiteljstva, i izravnog ili neizravnog priznanja optuženih da je predsjednik Franjo Tuđman najodgovorniji za politiku prema BiH koju su Šestorica optuženih provodili, kao i na osnovi povijesnih saznanja o činjenicama iz obračuna predsjednika Tuđmana sa Dobroslavom Paragom, kojima raspolažu žrtve Tuđmanova režima autokratske vlasti, Paragini pravaši, predstoji osuda Tuđmanove Šestorice u prvom stupnju, i vrlo vjerojatno punomoćna presuda u žalbenom drugostupanjskome postupku, tako da će haaški sud ICTY (Međunarodni kazneni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije) presuditi, da je s hrvatske strane postojao zločinački pothvat dijeljenja BiH na čelu kojega je sudjelovao predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, s „hrvatskom nacionalističkom elitom“ u Zagrebu i Mostaru (Grudama), tako da će RH i de iure neizravno biti proglašena agresorom na Republiku BiH, koja je, inače, ukinuta Daytonskim sporazumom Zapada sa beogradskim režimom Slobodana Miloševića godine 1995. (podjela potvrđena Pariškim mirom iz iste godine), i podijeljena između srpskog agresora, i bosanske žrtve agresije, čije su žrtve bile i bosanski Hrvati kao posljedica srpskih vojnih napada, osvajanja i etničkog čišćenja, te Tuđmanove politike prema BiH.

ZLOČINAČKI TUĐMANOV NAUM PODJELE BIH SA MILOŠEVIĆEM PRED POVIJESNOM A USKORO I PRAVOSUDNOM OSUDOM

Osuđujuća presuda Šestorici, post mortem na čelu s Franjom Tuđmanom, će na tužan i bolan, ali realan način potvrditi ispravnost Paragine politike (HSP i HOS) iz doba borbe za hrvatsku nezavisnost i velikosrpske agresije, politika koju je g. Dobroslav Paraga vodio u smjeru likvidacije srpskih osvajanja u BiH, u anti-velikosrpskom savezu sa Bosnom i Hercegovinom (legitimnom i legalnom vladom u Sarajevu) protiv Miloševićeve Srbije. (S druge strane, osuđujuća presuda Šestorici bila bi pravedna, s obzirom na njihove žrtve, među njima su žrtve bili i Muslimanski civili, i pripadnici Armije BiH, bivši pripadnici HVO-a iz redova ondašnjih Muslimana, kao i dragovoljci odnosno bojovnici HOS-a, Hrvati muslimanske vjere i Muslimani, koje su Tuđmanove snage zatočili u zatvoreničkim logorima na području tzv. Herceg-Bosne, koji su imali karakter koncentracijskih logora.) Naime, svaki hrvatski sud bi Tuđmanove kadrove u BiH, na primjer navedenu Šestoricu, koji su provodili njegovu politiku u BiH, osudio, i to u uvjetima postojanja pravne države u Republici Hrvatskoj, kao što bi i svaki hrvatski sud hrvatske pravne države osudio zbog počinjenja ratnih zločina poglavnika ustaškog pokreta i šefa NDH, Pavelića, da je hrvatska država preživjela ratni slom 1945. godine i demokratizirala se, ali preduvjet za to je trebao biti Pavelićevo odstupanje s vlasti, kao što je finski maršal Mannerheim u korist Finske odstupio krajem rata s vlasti, u okolnostima ratnog poraza Osovine, i činjenice da je nezavisna država Finska, isto kao i Nezavisna Država Hrvatska, bila članica Osovine.

Nažalost, hrvatsko državno vodstvo (vrhovništvo) na čelu sa predsjednikom Tuđmanom razbijalo je anti-velikosrpski savez, i odvelo Hrvatsku u propast. Iako je Paragin HOS razbio agresorsku JNA u Vukovaru prilikom napada na Republiku Hrvatsku godine 1991., i politika hrvatskog državnog prava Dobroslava Parage dovela direktno do hrvatske nezavisnosti, Franjo Tuđman je hrvatski suverenitet stavio politikom podjele BiH na kocku, čak je prihvaćanjem međunarodnog plana Z-4 iz 1995. o podjeli Republike Hrvatske na hrvatski i srpski dio, stavio na kocku teritorijalni integritet Republike Hrvatske, i hrvatsku nezavisnost općenito, unatoč Oluji kojom je samo djelomično riješena srpska okupacija trećine teritorija Hrvatske, i dio srpskog pobunjenog stanovništva naselio herojski Vukovar kojeg je predsjednik Tuđman (zajedno s Josipom Manolićem) izdao za vrijeme rata, i nakon rata, s obzirom da je srbizirano hrvatsko Podunavlje, što kao posljedicu ima da nekadašnji pobunjeni Srbi, primjerice, dijele u Gradskom vijeću Vukovara vlast s Hrvatima odnosno hrvatskim strankama, jer Srbi nakon rata čine većinu stanovnika Vukovara kojega je posrbljena titoistička JNA sa svojim paravojnim srpskim četničkim terorističkim jedinicama osvojila u pirovoj pobjedi 18. studenog 1991., ali je produljena obrana Vukovara, koja je produljena isključivo zahvaljujući vojnoj pomoći Paraginih Hrvatskih obrambenih snaga, i junačkom angažmanu dragovoljaca i bojovnika HOS-a u hrvatskoj obrani od velikosrpske agresije u Vukovaru. (Samostalnu većinu u Gradskom vijeću Vukovara srpska stranka SDSS nema isključivo zato što dio srpskih birača bira SDP, kao što su i prije rata i velikosrpske agresije “vukovarski“ Srbi, koji su u Vukovaru činili prije rata relativnu manjinu u odnosu na Hrvate, glasovali na prvim višestranačkim izborima 1990. za ondašnji (Račanov) Savez komunista Hrvatske-Stranku demokratskih promjena (SKH-SDP), i to u većem broju nego za terorističku stranku srpskih pobunjenika, SDS, s tim da je SKH-SDP pravni prednik Socijaldemokratske partije (SDP), te hrvatski Srbi nisu glasovali u Vukvaru 1990. za HDZ kojeg je Franjo Tuđman prema vani predstavio kao hrvatsku domoljubnu stranku, dok je prema unutra ta vladajuća stranka bila vođena od isključivo bivših komunista i udbaša.

U Oluji je Miloševićeva Srbija ostavila pobunjene hrvatske Srbe na cjedilu, kao što je srpski “vožd Sloba“ i obećao Franji Tuđmanu u “Karađorđevu“, i na preko 40 tajnih sastanaka Tuđmanovih izaslanika sa srpskim komunističkim diktatorom Slobodanom Miloševićem za vrijeme rata. Uvjet tome obećanju o zabijanju noža u leđa srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj bio je da se F. Tuđman drži podjele o BiH.

Republika Bosna i Hercegovina je podijeljena, i ukinuta, i umjesto nje je u Daytonu osnovana formalna nezavisna država Bosna i Hercegovina sa dva entiteta, srpskim, i bošnjačko-hrvatskom Federacijom, u kojoj su Hrvati s vremenom istisnuti i potisnuti od stvarnoga suvladanja Federacijom, te je takva protuhrvatska politika potaknula dodatno iseljavanje bosanskih Hrvata kojih je iseljeno, što srpskim etničkim čišćenjem, što Tuđmanovom politikom, što etničkim čišćenjem bosansko-muslimanske strane, više od polovice predratnog broja, te iznosi danas ispod 400 tisuća Hrvata u BiH. Formalno su bosanski Hrvati i danas konstitucionalna nacija u BiH, iako su taj status imali i u bivšoj Republici BiH, protiv čijeg je ukidanja bila jedino Hrvatska stranka prava 1861. koja je kod Ustavnog suda R BiH podnijela tužbu protiv podjele BiH, ali je sarajevski sud tužbu odbacio, a nakon toga je ukinut ne samo Ustavni sud RBiH, nego i Republika BiH koja je stavljena pod međunarodni protektorat, pod kojim se nalazi i danas, 2011. godine.